Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Sje?anje: Intervju sa Bogdanom Bogdanovi?em

Sje?anje: Intervju sa Bogdanom Bogdanovi?em

Srbija je samu sebe izdala

Razgovarao: Mile Stoji?

Bogdan

Graditeljsko i spisateljsko djelo Bogdana Bogdanovi?a poznato je, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije nego i šire, u Evropi i svijetu. Protomajstor i filozof grada i gradnje, nakon vijeka provedenog u Beogradu, gdje je bio profesor na Arhitektonskom fakultetu, 1994. godine napušta rodni grad i preseljava u Be?, gdje je živio kao emigrant. U ovom razgovoru vo?enom pre 12 godina, Bogdanovi? je govorio o Beogradu koga više nema, slobodi ?ovjeka koji ostane bez zavi?aja, maloumnom plemstvu, Haagu kojem ?e vjerovati tek kada osudi ?osi?a i Be?kovica, zlo?inu u Srebrenici po?injenom u ime srpstva, o selja?kim i ruskim pri?ama…

Potpisnik ovih redova više puta je bio Bogdanovi?ev gost, kao izbjeglica za vrijeme strašne sarajevske kataklizme, te je ovaj intervju, povremeno, iskakao iz sheme novinarskog zadatka i prelazio u malo slobodniji ton, opušteniji diskurs. Razgovor je uprili?en u njegovu be?kom stanu, polovicom prosinca 1998, u prisustvu njegove supruge Ksenije, koja ga je vjerno pratila na svim njegovim putevima i bespu?ima…

* Gospodine Bogdanovi?u, u vremenima kraja osamdesetih bili ste jedan od prvih, ako ne i prvi, koji su upozoravali da ?e se Jugoslavija raspasti u krvi. Nastupili ste kao borac protiv Miloševi?a, da biste nakon godinu-dvije otišli u Be?. Zna?i li to da ste Vi zapravo poraženi, da ste ?ovjek koji je izgubio bitku?

Da. Bio sam stvarno prvi koji je kukuriknuo. Ali, imajte na umu da sam ja kukuriknuo još prije nego što sam postao gradona?elnik Beograda, da sam kukuriknuo kad sam izišao iz Srpske akademije nauka. To je bilo ’81, a duga je i komplikovana pri?a kako su me poslije toga napravili gradona?elnikom. Ja se danas osje?am kao poražen ?ovjek. Imao sam jedan razgovor, ovdje, u Salzburgu, koji se zvao Die Kultur der Niederlage, kultura poraza. Ja mislim da kulturan poraz više vrijedi nego varvarska pobjeda. Poražena je pamet na jugo-prostoru. Svako onaj koji ima imalo razuma dolje, mora se osje?ati kao gubitnik i poraženi. ?esto telefonski razgovaram sa mojim rijetkim prijateljima ostalim dolje, u Beogradu, kakvi su Filip David ili Rade Konstantinovi?, i pitam ih: trebam li ja da se vratim, da budem s vama, a oni mi uvijek pošteno kažu: bježi, burazeru, nemaš se gdje vra?ati.

Beograda vise nema

* Iako ste živjeli u Beogradu, Vaš rad i djelovanje zra?ili su na cijelom podru?ju bivše države. Mnoga Vaša graditeljska djela, ponajviše spomenici antifašizmu, kao što znate, srušeni su i devastirani… Palo je u vodu sve ono što ste radili, nau?avali?

Smiješno mi je da se i sje?am svojih srušenih spomenika kad znam da su nestali gradovi, da su ubijeni toliki ljudi, da su zatrveni veleljepni tragovi kultura. To je smiješno i nemam nikakvu potrebu o tome da pri?am. Ko zna, dok sam gradio te spomenike, možda sam i nosio neki osje?aj da je to osu?eno na raspad i nestajanje. Vjerovatno sam nosio neko osje?anje da je Jugoslavija neka vrsta nedovršene utopije. Znao sam sve mane Jugoslavije. Otac mi je bio republikanac, bio je progonjen pod Kara?or?evi?ima, tražili su mu glavu, isto kao što je meni Šešelj išao na glavu. O Jugoslaviji bih mogao da kažem i štošta mnogo gore od ovih koji su je rušili, ali ja ništa osim te Jugoslavije ne znam. To je bila moja zemlja. Ova današnja Srbija, me?utim, nije moja zemlja, to je neki otpadak od svijeta. Možda se Hrvati, koji su ostvarili svoj vjekovni san sad osje?aju dobro, ?avo ?e ga znati, ali ko zna kako ?e se sve to i kod njih razvijati dalje i da li su i oni nešto dobili.

* Osje?ate li se sad kao apatrid, ?ovjek bez domovine?

?ovjek bez zavi?aja je slobodan ?ovjek.

Licnost za pamcenje

* Jeste li, ipak, slobodan ?ovjek? Zar Vaš cijeli život nije vezan, ako ne za Srbiju, a ono barem za Beograd, za Beograd u kome ste ro?eni?

Dragi gospodine Stoji?u, Beograda više nema. Nema Beograda.

* Patite li ponekad od nostalgije? Privi?aju li Vam se slike grada u kojemu ste proživjeli cijeli vijek, intelektualno mu i graditeljski, stvarala?ki doprinosili?

Malo sam ja Beogradu doprinio. Tamo, uostalom, ništa nisam ni sagradio, osim jednog malog spomenika, spomenika Jevrejima žrtvama fašizma. Ništa ja u Beogradu sagradio nisam, tamo sam pisao knjige, ali, ipak, dvije moje knjige – prva i posljednja, izišle su u Sarajevu. To je knjiga Mali urbanizam, objavljena krajem pedesetih, i Knjiga kapitela, moja najljepša knjiga, koja je objavljena uo?i rata. Ja sam, ne samo sa tim svojim spomenicima, pripadao cijelom jugoslavenskom prostoru. Ja sam, uglavnom, putovao sa svojim majstorima, koji su, isto tako, bili iz raznih dijelova Jugoslavije, od klesara iz Makedonije, do Bosanaca, klesara islamskih nišana. Ja sam Jugoslaviju poznavao bolje od zvani?nih geografa i politi?ara, jer sam je cijelu prošpartao sa svojim gradilištima, a i sam.

Plemstvo maloumnika

* Pa, ipak, Vi ste pripadali maloj skupini ljudi gra?anskoga, civilnog Beograda. Na koji na?in se danas taj civilni Beograd artikulira?

Pomo?i ?u vam da cijelu tu stvar odmah na po?etku stavimo ad acta. Taj moj civilni Beograd u potpunosti je napustio Srbiju. Ljudi kojima su moje rije?i odzvanjale i eventualno nešto zna?ile, potpuno su se razišli po svijetu. Veliki broj mojih studenata, sve ono što je prošlo kroz moju radionicu u Popovi?u, sve što je vrijedilo, sad mi se javlja u kasnim no?nim satima iz Kanade, iz Amerike, iz Australije, kad je tamo dan ili jutro. Obavještavaju me ko se oženio, udao, ko dobio klinca, ko postao profesor arhitekture u Sydneyu, ko u Ottawi. Mnogi drugi mi javljaju da nisu uspjeli u struci i da rade druge, naj?eš?e teške poslove. Ali i to je bolje nego poniženje da živite u svojoj zemlji, koja više nije vaša. Ima još jedna stvar koja je zastrašuju?a i o kojoj uglavnom niko i ne piše: to je sudbina ljudi iz bivše Jugoslavije koji nisu bili nacionalno opredijeljeni, ljudi koji su bili kosmopoliti, ili koji poti?u iz mješovitih brakova, ili su ih sami formirali. Oni su osu?eni na propast i zaborav. Jezivo. A takvih je u Beogradu, baš me?u mojim prijateljima, bilo mnogo. Ja mislim da takvih ima na stotine hiljada, možda milion, ljudi iz svih bivših jugoslavenskih republika, koji kruže danas po svijetu bez prava da kažu ko su i šta su. Ti su ljudi apsolutno diskriminisani. Što je nezamislivo danas u okvirima ijedne evropske demokratske države.

Groblje u Mostaru

* Javljaju li Vam se ponekad u snovima slike vi?ene u mladosti, pejzaži rodnoga grada?

Kad me ve? pitate o tome, moram re?i da sam, ne samo ja nego svi moji, moje ?ukun-babe, bili tu još od turskoga vremena. Namjerno kažem babe, a ne djedovi, jer se sociološka shema na tlu Srbije svodila na to da je gradsko stanovništvo upravo po ženskoj liniji održavalo kontinuitet, jer su momci dolazili u grad, postajali šegrti i kalfe i imali san da ožene gazdinske k?eri. Kad me ve? pitate za slike kojih se sje?am, jedna od najja?ih je spuštanje zavjesa i stavljanje ?ebadi na prozore, stanovali smo tad u Vojvode Milenka ulici, kad je objavljena “Obznana” i kraljevska diktatura. Na moga oca je tad pokušavan atentat. A poslije je na mene jurišao Šešelj. Ako na ?ovjeka juriša jedan maloumni kralj i jedan maloumni Šešelj, to zna?i da Srbija ima neku vrstu plemstva – plemstvo maloumnika.

* Sve ovo vrijeme, od kada ste napustili Srbiju, tamošnji listovi pišu o Vama kao o izdajniku srpskoga naroda. Osje?ate li se kao izdajnik svoga naroda?

Da. Apsolutno. Ja jesam izdajnik srpskoga naroda. Ovakvog, kakav je danas. Doduše, ti napisi su me u po?etku boljeli, a onda mi je to postalo smiješno, jer u Srbiji su svi izdajnici. Svi jedni druge lupaju po glavi da su izdajnici i cijela Srbija je izdajni?ka. I to je ta?no. Srbija je samu sebe izdala. Srbija koja se javila po?etkom devetnaestoga vijeka bila je jedna mala simpati?na selja?ka zemlja, izišla iz revolucije i prihva?ena u Evropi sa romantizmom i oduševljenjem. Srbiju su tad voljeli Nijemci, naro?ito njema?ki romanti?ari. Rankeova knjigaDie serbische Revolution najljepša je himna srpskim ustancima, pa Herder, pa Göthe i njegovo navodno u?enje srpskoga. Pazite, jedna mala evropska nacija koja je primljena u Evropu sa toliko pažnje i ljubavi, da završi ovako kako je danas završila, da cio civilizovani svijet okre?e od nje glavu kao od ?udovišta i monstruma. Srbija je samu sebe izdala.

Lažni car Miloševi?

* Mislite na krivnju Miloševi?a i njegova režima?

A ne, ne. Miloševi? je jedna bezna?ajna budala. On ?e da odleti kao što je i doletio. Pitanje je, me?utim, kako je Miloševi? jedino u Srbiji mogu?, jer svuda na svijetu ima miloševi?a. Ne bi jedna takva ništarija mogla da do?e na vlast da dugo nije pripremana mentalna klima da jedan takav do?e.

* Srpski nacionalni intelektualci, kao što je Dobrica ?osi?, pisali su za Miloševi?a da je najve?i Srbin dvadesetoga stolje?a. Takve stavove prihvatala je u po?etku, uz nekoliko iznimaka, gdje spadate i Vi, cjelokupna srpska inteligencija?

Miloševi? je za njih bio an?eo božji, oni su ga ?ekali. Scenarij je opet bio mitološki: pojavi se bezna?ajna li?nost i oni ga proglase mesijom. Lažni car Š?epan Mali. A tu kašu je zapravo i skuvala srpska inteligencija. Bez srpske inteligencije ne bi bilo Miloševi?a. Uostalom, sam taj pojam “inteligencija” u zemljama zapadne Evrope je nepoznat, to je ruski pojam, jer Rusi jesu imali inteligenciju, misti?nu, revolucionarnu ili reakcionarnu. U srpskoj varijanti to je smiješno i groteskno. Kakva jadna inteligencija! Kakav je inteligent, naprimjer, spomenuti ?osi?, koji ne umije na srpskome dvije suvisle re?enice da sastavi? Slušao sam nedavno ovdje, u Be?u, jednog mladog Albanca koji se bori za svoju kožu i svoj albanski svijet, koji je strog u onome što traži, slušao sam ga kako sjajno na srpskom artikuliše te svoje zahtjeve. Shvatio sam, zapravo, da taj mladi Albanac govori srpski jezik pravilnije i bolje nego Dobrica ?osi?. A ?osi? je danas signum srpske inteligencije. Akademik, književnik, srpski Tolstoj, kako sam sebe naziva, nije savladao akcente, a i sa padežima se teško hrve. U tome se krije katastrofa i pad Srbije. Srbija više nema svoj jezik.

* Živite danas u Be?u, u emigraciji, kao što je prije jednoga stolje?a živio Vaš tragi?ni sunarodnik Vuk Karadži?. O Karadži?evom udjelu u srpskoj kulturi više puta ste pisali i govorili kriti?ki?

Vuk Karadži? je i slatka i divna i šaljiva li?nost. Me?utim, tragi?an nije. On je uvijek dobro živio, jer je umio dobro prodati Nijemcima knjige i rukopise iz starih srpskih manastira. Napravio je moderni srpski jezik, ali i nešto što nije trebao da napravi: jednu nadrkanu srpsku svijest. To mu ne mogu baš tako lako oprostiti. Vuk u Be?u, i ja u Be?u (smije se, op. aut.), zaista zanimljiva tema! Mene ljudi ?esto pitaju zašto sam ja baš u Be?u, a ne, recimo, u Parizu, gdje bolje poznajem jezik. Ja sam u Be?u zbog Dunava, jer tok Dunava ja razumijem, njegovu topografiju poznajem i volim. S druge strane, Be? je tradicionalno pribježište. Mi smo neprestano bježali u Be?, i Vuk Karadži? je ovamo pobjegao. Da nije stigao ovamo, skratili bi mu oni naši dolje i onu drugu nogu. Svaki Srbin je u prošlome vijeku imao zavadu sa jednom ili drugom dinastijom, kasnije sa ovom ili onom partijom, pa bi proboravili u Be?u po koju godinu života.

* Otkud onda kod Srba tradicionalna mržnja prema Austro-Ugarskoj? Pa ovdje su i Karadži? i Njegoš objavili svoja djela, ovdje je živio i umro Radi?evi?…

Odgovor je jako prost: ruska pri?a. Kara?or?e je tražio inkorporiranje Srbije u Austriju, ali ona to nije prihvatila iz geopoliti?kih razloga, jer nije htjela da na?inje Tursku ispod Save i Dunava. Taj negativni arhetip prema Austriji gradila je Rusija. A Rusiji nikada u njenoj istoriji nije bilo stalo do Srba i Srbije, Rusija je uvijek iznevjeravala Srbiju.

Grijeh srpske svijesti

* Mislite li da se rat u bivšoj Jugoslaviji mogao izbje?i?

Mislim. Ja li?no mislim da bi to u po?etku mogla biti neka vrsta konfederacije, kao prelaznog rješenja. Ta konfederacija bi možda opstala, a možda i ne bi, ali ne bi bilo krvoproli?a, ne bi bilo ubijanja, ljudi bi ostali u svojim ku?ama, ne bi bilo etni?kog inženjeringa. Srbi bi danas bili u Hrvatskoj. Tu je tragi?an grijeh Slobodana Miloševi?a. On je, sje?ate li se, likovao kad su Slovenci napustili onaj partijski kongres, dok je jedna mala Slovenka plakala. Da se Jugoslavija raspala, to je bilo izvan svake sumnje, me?utim, strašan je bio stil toga raspada – u Beogradu se širi pri?a da su nam Slovenci najve?i neprijatelji u istoriji, ve?i od Nijemaca i Austrijanaca, a ti “neprijatelji” odlaze od nas pla?u?i! Onda ovaj mali idiot istr?ava i kaže: idemo mi dalje, možemo mi bez Slovenaca i bez ikoga, pi?ka li mu materina! Tu je grijeh Slobodana Miloševi?a. Me?utim, Slobodan Miloševi? ne postoji, on je samo jedna sjenka – to je grijeh srpske svijesti. Jedna rije? je mogla donijeti spas, ne Jugoslaviji, nego ljudima, gradovima, jedna rije? je bila dovoljna da se izbjegne rat. Tu je Miloševi? kriv i nema tih vješala koja bi za njega bila dovoljno visoka.

* Ali, rat je i po?et s tezom da Srbi ne mogu živjeti s drugima, da jednostavno ne mogu živjeti s onima s kojima su živjeli stolje?ima?

To je huškanje, to je fabrikovanje svijesti. Samo, to je trajalo jako dugo, dvije decenije sigurno. Ja mislim da Tito to nije dovoljno osje?ao. On sam nije imao nacionalnu pripadnost i to mu je bilo svejedno. On je sve to gledao malo kao stranac i nije ga interesovalo šta je to dolje bilo. A dolje je bilo tako da kad kreneš od Beograda prema moru, u svakom ve?em hotelu sretneš po jednog lokalnog tribuna koji je uz rakiju snivao o zlo?inu i katastrofi.

* Pa, ipak, Beograd i sad govori o još jednoj velikoj srpskoj pobjedi?

Teško je ne podsmjehnuti se na to i ne upitati: koja pobjeda. Koja pobjedni?ka zemlja? U bijedi, u rasturu, otjerala najbolji dio svoje mentalne i biološke supstance, htjela je da ima etni?ki ?istu državu a ima najmješaniju zemlju, pa Srbi su jedva u ve?ini u toj državi. Dakle sve je ispalo naopako, suprotno onome što je srpska šovinisti?ka propaganda obe?avala i u ime ?ega je vodila rat. Zašto je toliki raskorak izme?u obe?avanog i ostvarenog? Pa zato što oni koji su obe?avali ništa nisu znali – ni geografiju, ni istoriju, ništa. Jedna od glavnih odlika nacionalisti?kog idiotizma je ignorancija. Za razmišljanje je upravo to što su isto sljepilo pokazivali i akademici i pijani kafanski stratezi.

* Za taj raskorak optužuje se svjetski faktor, me?unarodni neprijatelji i njihove zavjere…

Opet ruska pri?a! A niko to ne tuma?i ruskom urotom, pa, na kraju krajeva, i ruskim bezobrazlukom. Padam ni?ice pred ruskom kulturom, ali Rusi su nas na Balkanu uvijek jedino prezirali. A to nijedan Srbin nikad nije mogao da shvati. Oni su nas prezirali, ja to znam, jer smo moja sestra i ja odrasli u ku?i gdje je bilo puno ruskih emigranata. Srbi su za Ruse uvijek bili i ostali mali prljavi balkanski narod Cincara, koji slu?ajno govore jedan slavenski jezik. Gledali su nas sa velike visine, i s pravom. Njihova politika prema Srbiji oduvijek je bila samo izraz jednog dubokog prezira. Oni su razmišljali ovako: kad ste vi Srbi budale, što vas mi ne bi upotrebljavali u svojim kombinacijama. A Srbi, s druge strane, nikad nisu uspjeli da razjasne svoj odnos sa Rusima.

Srebrenica u ime srpstva

* Ne osje?aju li se Srbi danas ostavljeni, prevareni od Rusa?

Srbi su od Rusa do sada bili pet puta ostavljeni. Rusija je ostavila na milost i nemilost Srbiju s Kara?or?em, a docnije je htjela da napravi veliku Bugarsku, do Para?ina. To samo lud narod može da ne vidi. Ne osu?ujem Ruse: kad imaš budalu pred sobom, tretiraj ga kao budalu. Sad ?e Rusi tek Srbe da šutnu, jer vide da su sve upropastili, da je stvar definitivno izgubljena.

* Jedan od najmonstruoznijih zlo?ina u Europi nakon Drugog svjetskog rata je pokolj Bošnjaka u Srebrenici od strane srpske vojske. Zbog ?ega tolika mržnja prema Bošnjacima? Meni se više puta u?inilo da srpski nacionalisti Hrvate mrze, ali ih uvažavaju, dok Bošnjake nisu ni uvažavali, smatrali su ih jednostavno nižim bi?ima?

Ta?no. Srebrenica je toliko strašna da ?e se Srbima, pokoljenjima objesiti o vrat kao Jasenovac. Pogledajte sad te pokušaje da se zataška, to prebacivanje leševa. Do?e komisija i na?e prazne grobove, trgovina mrtvim dušama. Srpstvo ne može da do?e k sebi, ne može da iza?e iz bolesti dok neke stvari ne uvidi i prizna. Mora se jasno re?i, to je zlo?in, Srebrenica je strašni zlo?in koji su u?inili pripadnici Srba i to u ime Srba i srpstva! Je li to kaže Vesna Peši?? Ne kaže. Je li to kaže ?in?i?? Ne kaže. Pa se onda pitam: ko su ti ljudi, šta su oni, u ?ije ime oni uopšte govore? Oni govore u ime nekih svojih malih politikantskih pri?a, oni ne žele da govore o izgubljenoj eti?koj vertikali.

* Vratimo se Bosni. O?ito je da me?unarodna zajednica želi da se ta država održi, makar u po?etku kao neki državni bastard, ali da se održi…

Da li je i to iskreno? Svakog jutra razmišljam: pa koga oni to lažu? Ako to zaista ho?e, onda ima samo jedna jedina rije?: svi svojim ku?ama. I poslije Drugog svjetskog rata ljudi su iseljavani, bila su zarobljeništva i logori, ali su se nakon svega ljudi vra?ali svojim ku?ama. U slu?aju Bosne me?unarodni faktor govori o tome, a dopušta dalju razgradnju te države. I zato se pitam: koga to oni lažu? Toliko infantilizma, toliko malih priu?enih štrebera ima uticaja danas u svjetskoj politici. Na?ela kojih se oni drže su ispravna, ali na?in na koji ih oni provode je naivan, na mahove i blesav.

* Pa, ipak, me?unarodna zajednica tvrdi da ne?e dopustiti obnovu rata?

Bosna je pod protektoratom i ti protektori velike ispade ne dozvoljavaju, ali oni glavnu rije? još nisu rekli, a to je da ljudi koji su izazvali rat i vodili ga ne smiju da figuriraju kao politi?ke li?nosti. Oni moraju da budu stavljeni tamo gdje su, tamo gdje se stavljaju prekršitelji normi u jednome civilizovanom svijetu. Prije svega, ti ljudi moraju da podnesu ra?une: zašto su uopšte po?eli rat u Bosni. Neka Miloševi?, neka Karadži?, neka Izetbegovi? objasne zašto je u Bosni po?eo rat. Rat u Hrvatskoj, evo, može biti rezultat izvjesnih srpsko-hrvatskih animoziteta, koji su trajali jedno duže vrijeme, ali zašto je vo?en rat u Bosni, to niko ne može da objasni. To je kapitulacija ljudske pameti. Osim ako ne uzmemo onu drugu – da je ipak plja?ka u osnovici svega, što poprili?no odgovara balkanskome mentalitetu. I nacionalizam je u svojoj narodnoj varijanti bio revandikacija: onaj je bio sekretar komiteta i vozio se u mercedesu, e rat je moje vrijeme, sad ?u i ja malo da se vozim.

Amerikanci i Balkan

* ?injenica je da novostvorene balkanske države danas nitko ne?e. Svi bi željeli u Europu, ali Europa ih ne?e, nego ih ponovo upu?uje jedne na druge. A one su podijeljene zidovima pla?a, strašnim ponorima žrtava i grobova. Kako gledate na budu?nost bivšeg jugoslavenskog prostora za narednih, recimo, sto godina?

Mnogo o tome razmišljam, uvijek se vra?am na to. U starosti ?ovjek gubi pam?enje, zaboravlja ?injenice, ali mu ostaje logika i imaginacija. Matorci, starci, imaju mnogo fantazije. Jednom sam u autobusu izme?u Dubrovnika i Gruža sreo jednog starog gospara koji je zabavljao autobus pri?aju?i kako je video aždahu. Kad, dakle, napregnem svu svoju stara?ku imaginaciju, koja nije mala, ja ne umijem da odgovorim kako ?e ponovo do?i do te saradnje, ne samo na podru?ju bivše države nego cijeloga Balkana. Možda trebamo prizvati iskustvo Engleza, Francuza i Nijemaca i njihovih me?usobnih trvenja u jedanaestom i dvanaestom vijeku. Dogode se veliki ratovi i istrebljenja, a onda to sve pro?e i ljudi opet žive normalno. Može li se to kod nas desiti meni je velika nepoznanica. Drugo najkomotnije rješenje bilo bi da Amerikanci, koji su se ve? upetljali u balkanske stvari, jednostavno kupe Balkan. Jer u cijeloj našoj tragi?noj pri?i vrlo je odlu?uju?i i taj faktor siromaštva, koji mi sami nismo umjeli, niti umijemo riješiti.

* Vaša intelektualna i znanstvena opsesija je grad kao stjecište najkreativnijih ljudskih sila. Mi smo suo?eni sa destrukcijom grada, naši gradovi su ubijeni.

Sve što se dešavalo poraz je grada i gradskog. Gradovi su poraženi.

* Može li se više uop?e govoriti o urbanome na Balkanu?

Grad je problem Zapada. Ti hipergradovi, megagradovi, problem su ove civilizacije. Mi imamo danas i siromašne megalopolise, ili gradove koji su ve?i od svih balkanskih naroda. Me?utim, ono što ostaje je grad kao kulturni i moralni pojam. Pri?a o gradovima na Balkanu, me?utim, sasvim je druga pri?a, tužna i ?udna istovremeno. Balkanski prostor je rodno mjesto grada, anti?ka Gr?ka. Balkan je dva-tri puta u svojoj istoriji gubio urbanitet, pa ga ponovo dobijao. Prvo je bila klasi?na, gr?ko-rimska kolonizacija, pa su poslije toga došli Slaveni i sve to uništili, pa su ostale samo legende o gradovima. U južnoslavenskoj mitologiji gradovi su tek mitske predstave: Le?en, Nevid-Grad, Mr?aj-Grad, Skadar na Bojani. Grad je nešto što je nekad negdje postojalo, u nekim planinama, nešto što se ne zna šta je. Balkanske države su bile jedine države bez gradova, ako izuzmemo mediteranski, i jednim dijelom panonski prostor. Raška i Srbija su u pet vijekova svoga postojanja imale sedam-osam prijestonica, a to zna?i da nisu imale ni jednog grada. To su bila privremena boravišta lutaju?ih vitezova. Pa bogumili, koji su imali divnu civilizaciju, ali grada nigdje. Lako se gubi iz vida ?injenica da su upravo Turci, ili islam, ponovo donijeli grad na Balkan. Onda na najužem srpskom prostoru dolazi srpska revolucija, prvi i drugi ustanak – i onda ponovo nema gradova. Danas više ni u svijetu nema grada, ima nešto ve?e od grada, nešto možda bolje, ali grad više nije onaj društveni i moralni entitet kakav je bio u modernoj istoriji. Pazite, u tome je paradoks: danas jedna mala palanka može da bude grad, a konglomerat od tri miliona stanovnika da bude samo zbir ku?a. I u jednoj takvoj fazi vi mene pitate šta je bilo sa balkanskim gradovima. Tek što su stigli na prag nekog urbanog identiteta, oni su po?eli da se samorazaraju.

Kosovo Srbe ne zanima

* Pitam Vas, jer su upravo gradovi bili najstrašnija poprišta: Vukovar, Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… zbog ?ega su gradovi bili najve?e žrtve ratnih divljanja?

Selja?ka pri?a. Iz tog našeg selja?kog romantizma razvila su se mnoga ?udovišta.

* Što ?e biti s Kosovom?

O tome sam više puta govorio – Kosovo Srbe ne zanima. Oni ga kontinuirano napuštaju ve? decenijama, odlaze u Beograd i odatle najavljuju borbu za “srpsku kolevku”. I ta bitka je izgubljena prije no što je i po?ela. Ja znam Kosovo, jer sam tamo sedamnaest godina boravio u Mitrovici, jer sam ga obišao uzduž i poprijeko, a Dobrica ?osi? je tamo bio svega dva dana u lovu, iako je ?osi? (?osja, Qosja) porijeklom Albanac. Pazite, kralj Dušan, koga mi Srbi zovemo carem, zvani?no se proglasio kraljem Srba, Grka i Arbanasa. On je, dakle, mogao sa Albancima, jer je taj narod u suštini radin i lojalan. ?osi?, Be?kovi? i Miloševi? ne mogu ni s kim. Sad je Kosovo geto, napušteno. Oni su sve bitke izgubili i pritom napravili to da Srbi nemaju više ni jednog prijatelja u svijetu. Kako ?e te ljudi cijeniti kad pokušavaš da uništiš susjede, narode i ljude s kojima si od pamtivijeka živio i koji su ti, po logici stvari, najvažniji i najbliži?

* Kakvo je Vaše mišljenje o Me?unarodnome sudu za ratne zlo?ine, ho?e li on išta popraviti?

Taj sud još nije u?inio ništa. Kao, oni sude jednom hrvatskom dje?aku, Erdemovi?u, koji jest napravio zlo?ine, ali zbog ?ega i u ime koga? Do pravih zlo?inaca oni se još nisu ni približili. Po?et ?u vjerovati u taj sud onda kad osude ?osi?a, Be?kovi?a i Miloševi?a. Ako to uopšte doživim.

* Nedavno je hrvatska književnost istjerana s beogradskog sveu?ilišta. Je li to, možda, odgovor na izjavu Stanka Lasi?a, da je njemu srpska književnost danas isto što i bugarska?

Ja obi?no grdim Srbe (smije se). Ali, šta ?e s Andri?em? On smeta i jednima i drugima. Hrvati mu ne mogu oprostiti što je prešao na srpsku stranu, a Srbi, opet, ne mogu da razumiju šta je on, kao Hrvat, trazio me?u njima. Vjerovatno mu i Bošnjaci nešto zamjeraju. A Andri? je jednostavno bio ?ovek koji se oslobodio zavi?aja i tako postao slobodan ?ovjek.

* Intervju objavljen u BH Danima, 21. decembra/prosinca 1998, prenosimo uz dozvolu autora

Prenosimo na prijedlog I?e Rudi?a

Komentari (5)

1
Rifet Bahtijaragic
Tuesday, 29. June 2010 u 20:51

O, kako se osjecam zalostan i u nekom smislu porazen. Citajuci ovaj intervju s velikanom umjetnosti, filozofije i politike s Balkanskog poluostrva (one prostore sve vise tako zovem, a ne po imenu nestabilnih i nesretnih drzava koje tamo trenutno egzistiraju) osjetim da se preispitujem, da pokusavam izmjeriti sta je u covjeku izvor srecnih osjecanja i koliko je to blisko onom suprotnome kad iz bilo kojih razloga projuris glavom kroz membranu izmedju ta dva dusevna stanja. Cini mi se da se covjek mora cuvati da ne uroni nekontrolisano u srecu, i da ono suprotno ne dozivi mnogo crnje nego sto ono jeste. Velika je ljubav slijepa! Tek kad se od nje odvojis vratis je u odjecu realnog.

Ovom intervjuu ne trebaju komentari. Rijecima velikana Bogdanovica ne treba sareno perje. Mene te rijeci bole, jer opominju zasto je unisteno ono sto sam mnogo volio, zasto su mi iscupali dusu oni koje sam volio i gurnuli me u tudjinu da lutam i trazim zamjenu za one ljubavi. I ja mislim da je “pamet” vodila zadnja zlocinacka razaranja na Balkanskom poluostrvu, a da je masa i tamo potvrdila da je bezlicna i da je sveta obaveza da se covjek iz te bezlicnosti iscupa, da sam sebe ubijedi da joj ne pripada i da postane slobodno ljudsko bice.
Rifet Bahtijaragic

2
Vuk Jeftic
Thursday, 1. July 2010 u 12:03

Bas tako, Rifete, burazeru. Ne trebaju komentari ovakvom, nevjerovatno autenticnom
svjedocenju, nasih bolnih iskustava. Smatrajmo, zato, ovo tvoje poetsko, te moje sofersko,
istupanje, tek usklicnicima koji bi tebali da skrenu paznju vecem broju “tragalaca za
istinom” o “Balkanskom poluostvu” na ovo izvanredno stivo.

3
Jasna
Saturday, 3. July 2010 u 02:46

Bogdan Bogdanovic je bio legenda jos u vrijeme mojih studija, a to je bilo jos u proslom milenijumu. Nema se zaista sta dodati ovom iskrenom razgovoru. No tako je to bilo prije 12 godina. Evropa je nedavno oprostila Srbiji grijehe i nagradila je bezviznim rezimom. U Bosni se jos uvijek stoji u redovima za vize. Bosna je nagradjena suzivotom sa RS. Svjedoci smo tog ‘plodnog’ suzivota vec dugi niz godina. Moram priznati da me sve manje zanimaju clanci na temu ko je kriv za rat i ko je pocinio istorijske zlocine u nasem ratu (pa makar to bilo ispricano od Bogdana i objavljeno na blogu sa zakasnjenjem od 12 godina). Rezultat: Zlo se zaboravilo, a ostali neka se snalaze kako znaju u zadatoj situaciji. Sta li bi Bogdan tek sad rekao?

4
Azra
Wednesday, 7. July 2010 u 19:57

“Svi ti spomenici su užasni i strašni. Oni su pa?eni?ki spomenici koji slave patnju, a ne život. Balkanska kultura je spomeni?ka kultura. Europa je zasi?ena spomenicima. U Europi ima prelijepih spomenika,ali oni danas imaju samo scenografsku, teatralnu vrijednost. Njihova emotivna vrijednost je is?ezla. Tako se potvrdjuje kako sve što je bilo tragi?no može postati i komi?no. To je sudbina svih spomenika koji nastaju iz ratova , iz patnje, iz bitaka. Kod mnogih starih spomenika više se nitko gotovo i ne sje?a, a niti se pretjerano zanima tko je tu protiv koga ratovao i ?emu zapravo ti spomenici. Zato bi trebalo graditi spomenike op?im vrijednostima. Spomenike pameti, ?estitosti i drugim vrlinama. No, moja je želja (utopija) svijet bez spomenika, svijet koji ne?e imati razloga graditi ih.”

(Ovo je pod naslovom “In memoriam: Bogdan Bogdanovi? (1922 – 2010)” objavljeno u “Svijetlo rije?i”, Sarajevo, br. 328/329, str. 59., uz napomenu: Iz intervjua “Svijetlo rije?i”, velja?a 2007.)

5
Saša Levi
Friday, 9. July 2010 u 19:48

Upoznao sam Bogdana u njegovom studiju u Malom Popovi?u. Bilo je to za vrijeme “KOMUNIKACIJA” koje je prire?ivao Centar za planiranje. Izlet u Popovi? je bio tako?er dio simpozija. Tamo je sve vrvilo od ljudi. Ovelika seoska ku?a, pretvorena u atelje i studio za Bogdanove studente, postala je tijesna za sve uzvanike i brojne badavadžije, jer Bogdan je tada ve? bio i gradona?elnik Beograda.
Sjedio je u sred gomile po onom principu da je ?elo stola tamo gdje sjedi kralj. Nije mnogo govorio, ali se osje?alo da se oko njega širi neka karizma, osje?ala se jasno njegova veli?ina i intelektualna snaga.

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar