Wanted Man & Nowhere Man u Oslu

Priče sa dalekog severa

Piše: Azer Pehilj

Za razliku od ranije opričanog a predobro situiranog antiglobaliste, Hemonu ne pada na pamet da ističe sebe u prvi plan. U njegovim komentarima se je lako prepoznati – ni traga aroganciji a ni mistificiranju vlastitog talenta. Samoironija, anegdote iz vlastite, ne toliko davne prošlosti, koje su u vrijeme dešavanja bile sve samo ne smiješne – otapaju i najledenija sjevernjačko-južnjačka srca

Glavni grad Norveške je proteklih dana ponovo bio u centru pažnje europske javnosti. Mjesec je peti – što će reći da je vrijeme za putujući cirkus zvani Eurovision Song Contest. Nakon uvjerljive pobjede nadarenog bjeloruskog Norvežanina veselog pogleda, maja prošle godine – velika čast i još veći teret organizacije ovogodišnje manifestacije (pri)pao je gradu Oslu, NRK-u (Norveškoj državnoj radio-televiziji) a samim tim i nama tv-pretplatnicima – bez obzira šta mi o tome mislili. Da bi finansirali ovako skup projekat, odgovorni u državnoj televiziji su se odlučili na nimalo popularan korak – prodaju prava prenosa Svjetskog prvenstva u fudbalu u Južnoj Africi (sva sreća pa usprkos redovno uplaćenoj tv-pretplati ne ovisimo o njima i imamo alternativna, jeftinija rješenja).

U kasnu subotnju večer znaće se ime ovogodišnjeg pobjednika, a time i ko će ponijeti ogroman teret /troškove domaćinstva sljedećeg takmičenja. Od imena pobjednika vjerovatno zavisi i na kakve nove smicalice su spremni čelni ljudi Eurovizije – a sve da bi se predstavnicima iz tzv. demokratske Europe osigurao što lagodniji ulazak u finale.

A Oslo (nekadašnja Christiania a potom Kristiania) i Norvešku su tokom istorije posjećivali mnogi – uprkos nezgodnog geografskog položaja i još nezgodnije klime. Vojske različitih osvajača, istraživači i naučnici, avanturisti i obični turisti, poslovni ljudi, kulturni radnici i umjetnici, nevini logoraški nesretnici tokom Drugog svjetskog rata i, ništa manje nevine ali bar malo sretnije izbjeglice i protjerani iz svih sljedećih ratova poslije onog Drugog, velikog …

Kao pripadnik zadnje navedene grupe, tj. pripadnik grupe sretno preživjelih protjeranih nesretnika, imao sam priliku da posvjedočim posjetama mnogih poznatih i manje poznatih osoba mojoj novoj domovini. Normalno je da su mi naročito zanimljive bile posjete ljudi sa “naših” prostora: od festivalskih gostovanja Mostar Sevdah Reunion u trenucima njihove najveće slave, preko polutajnih posjeta srbijanskih “pro-europskih” političara malo prije nego što će preuzeti vlast (a i mast) od Miloševića, do nedavne posjete jako talentovanog njemačko-bosanskohercegovačkog pisca Saše Stanišića (Kako vojnik popravlja gramofon) književnom festivalu u Lillehammeru.

Izdvojio bih dva gostovanja koja su, iz potpuno različitih razloga, ostavila na mene snažan utisak. Zbog prvog sam se ponovo zastidio što sam ljudsko biće, što se na žalost i ne dešava baš tako rijetko, dok mi je druga bar na tren vratila nadu da možda i nije sve otišlo dođavola.

Wanted Man u Oslu

August je 2008. Aftenposten (jedan od tri najtiražnijih norveških dnevnika) objavljuje listu učesnika World Music Festivala u Oslu. Tema festivala – tolerancija, a jedna od zvijezda festivala – Emir Kusturica sa bandom. Dugo mi je trebalo da spojim koncept tolerancije sa imenom učesnika. U kontaktu sa organizatorima saznajem da nije greška – ne, nije im poznato ni da je dotični opjevao R. Karadžića i da festivale širom svijeta koristi uveseljavajući publiku, sa uobičajenim nivoom neznanja nekog od južnoslovenskih jezika, širenjem netrpeljivosti među ljudima tamo daleko – iz valjda samo njemu razumljivih razloga. Sad je kasno da povuku poziv, tvrde, jer navedeni pijevci bi samo dobili još veći publicitet, uz novce koji bi im svakako bili obavezni isplatiti. A red je misliti i na slobodu govora. Tako rekoše organizatori festivala, u gradu koji je čekao preko pola stoljeća nakon Drugog svjetskog rata da objesi skromnu spomen-ploču s imenom jednog od najvećih norveških pisaca svih vremena, Knuta Hamsuna. A sve zbog njegovih iskazanih simpatija prema nacistima, nastalih u vremenu bez današnjih tehnoloških pomagala koja bi, kao, trebala da nam olakšaju pristup informacijama. Pa tako i informacijama o zločinu.

Novembar je peti. Intervju. Sala Cinemateke u Oslu elegantno popunjena. Domaćin – mlad novinar, gostoprimljiv i servilan, tako da se intervju ubrzo pretvara u monolog. O djetinjstvu i jednoj mladosti, obećavajućoj fudbalskoj karijeri upropaštenoj božanskim režiserskim talentom. O školovanju u Sarajevu i Pragu, problemima sa različitim vlastima i režimima i njegovom hrabrom otporu. Od onih socijalističkih, koji su, među nama budi rečeno, dobrim djelom stajali njegovo školovanje i prve filmove, do Miloševića i današnjih srbijanskih demokrata, zbog kojih je, možda ne kriv ali reklo bi se još uvijek dužan, postao i zemljoposjednik. Vremena, prilike i hrabrosti za kritička pitanja nema. Običaj da se publika uključi u diskusiju možemo zaboraviti. Aplauz, ko za to osjeća potrebu – a ima ih, i lagano povlačenje dobrostojećeg svetskog buntovnika.

Novembar je 6. – svi važniji norveški internet-portali su prenijeli informaciju jedne ovdašnje novinske agencije da bi Kusturica sa bandom, na nastupu mogao ponovo veličati Karadžića. Umjetnik nedostupan, ne želi to da komentariše.

Koncert. Ranije korišteni stihovi, citirani po norveškim novinama a kurvinski skriveni u pjesmi Wanted Man – “Ko ne voli Radovana, ne doček’o Ðurđevdana” – još su bolje zamaskirani sa “Ko ne voli Dabić Rašu, popušio kitu našu”. Ipak se mogu razgovjetno čuti na snimku – živjela nova tehnologija! Dio o Kosovu je ostao nepromjenjen, jebi ga – svima je već znano da im ga ne damo. Ostatak priče je poznat. Hrabra izbjegavanja komentara i negiranja samog događaja, (”Raša Dabić je jedan naš prijatelj… to naravno nije Radovan Karadžić” – Dejan Sparavalo za Radio Slobodna Evropa, 28. 01. 2009), optužbe na račun hrvatskih novinara/špijuna, koji su sve to izmislili i, na kraju, klimaks – priznanje: Jeste, pjevao sam. Ali, prije svega fasciniran likom. Nipošto (ne)djelima. Jeftino. Kupljeno.

Nowhere Man u Oslu

Početak je 2010. godine. Na web-stranicama Doma književnosti u Oslu (Litteraturhuset) stoji tekst o skoroj posjeti američko-bosanskohercegovačkog pisca Aleksandra Hemona, povodom objavljivanja njegove treće knjige “Lazarus project”, za jednu poznatu norvešku izdavačku kuću. Autor teksta je opčinjen Hemonovom ličnošću i skromnošću i citira kritičare, između ostalih iz The New Yorkera i The New York Timesa, koji imaju samo riječi hvale kako za pisca tako i za njegove romane. Početak maja, tačnije peti – na dan intervjua, Wergeland sala Doma književnosti je puna – reklo bi se da je podjednak broj norveških ljubitelja dobre knjige i mladih ljudi porijeklom sa južnoslovenskih prostora. Razgovor sa Hemonom vodi priznata norveška spisateljica Linn Ullmann – kćerka slavne norveške glumice Liv i, ako je moguće još slavnijeg švedskog režisera Ingmara. Primjetno je poštovanje koje gaji prema Hemonovom djelu, dok Hemon, s druge strane, sve prisutne osvaja svojom neposrednošću i otvorenošću. Za razliku od ranije opričanog a predobro situiranog antiglobaliste, Hemonu ne pada na pamet da ističe sebe u prvi plan. U njegovim komentarima se je lako prepoznati – ni traga aroganciji a ni mistificiranju vlastitog talenta. Samoironija, anegdote iz vlastite, ne toliko davne prošlosti, koje su u vrijeme dešavanja bile sve samo ne smiješne – otapaju i najledenija sjevernjačko-južnjačka srca. I publika dobiva priliku da se uključi u razgovor sa gostom – potom slijedi ispisivanje autograma i razmjena misli sa onim ekstra-zainteresovanim posjetiocima. Dan poslije, u Dagbladetu (”naški” – Dnevni list, ali ne mostarski već jedan od tri visokotiražna norveška) izlazi veliki intervju sa Hemonom. O književnosti i ulozi pisca, politikama i političarima u Americi i Bosni i Hercegovini, fudbalu kao umjetnosti kojom se može objasniti svijet, zločinu i genocidu…

I na potpuno drugi način o istim onim ideolozima i (za)četnicima zločina, o kojima fascinirani Kusturica sa bandom nadahnuto pjeva.

Intervju se završava tvrdnjom da poznavanje i interes za djela Beethovena i Shakespeara nisu nikakva garancija da čovjek neće postati zločinac – ako mu se za to pruži prilika, dodao bih. To smo već vidjeli, jel’ da, i to ne samo kod nas.

Šta onda očekivati od onih koji odrastaju na “umjetnički” dotjeranim nebulozama Wanted Mana?