Bato Jeftić: Bio sam Titov regrut

Da. Mobilisan sam prije 59 godina. Pa šta? ” Glupo  kao  činjenica ” – što  reče  Balzak. I  ne bi imalo nikakvog ni razloga, niti smisla, da to bilo kome saopštavam na Blogu, da nije  jedne moje beznačajne i suvišne navike da čitam sve ono čime nas časti Internet; bogami i pokvarenom hranom od koje bole i glava i duša. Npr. pisanje o Titu već nekoliko godina postalo je vrlo kurentna roba na žutom žurnalističkom, a sada evo i na filmskom mračnom i anti – antifašističkom tržištu. Posljednjih mjesec – dva na Internetu, piše se  često   o Vrdoljakovoj    tv. seriji  o Titu. Nemam priliku da gledam tu seriju,  a i da je imam ne bih htio da to činim. Prijatelji su mi rekli da se radi o “svinjariji”, a samo površnim traganjem po Internetu (Google; Search) mogao sam pročitati: “Moj će  film biti porazan za zločinca Tita –Net.hr” ; “Otkriveni podmićeni članovi vijeća HRT-a –  Nacional  hr.”;  ”Za ispiranje mozga režim uvijek ima para – Blog i Hrvati”; “Laži i istine – Poskok info, Portal za društvenu dekontaminaciju”;  ”Tito zlocinac …Blog hr.” ; Ne gledam seriju o Titu, ne zbog Tita, nego zbog Vrdoljaka, jer mu ne vjerujem(…) Vrdoljak uzima sebi za pravo da upravo Tita prikaže kao moćnog državnika kriminalca zaboravljajući pri tome, da je dio svoje rediteljske slave zaradio upravo u njegovo vrijeme. Blog- beta http://anabouni.”; U podnaslovu  ”Crveni i crni” (Jutarnji hr .3.veljača 2006.) nalazimo tekst: “Lordan Zafranović i Antun Vrdoljak , tvrde ljudi , zavadili su se još davno … kao režiser proslavio se s dva rana filma koji su možda najbolji… nastavio je snimati filmove o morbidnim ocvalim pohotnicima i nasilju…”   Da ne nabrajam  ”slavljeničke” pronacističke komentare   o Vrdoljakovoj seriji o Titu–  nekih čitalaca , “fudbalsko navijačkih ratobornih poznavalaca filma”. Ima mnogo  temeljitih i savjesnih analizatora i  kritičara serije koji ove prethodne čine smiješnim. Uostalom, čitaoci  sve o ovome mogu da saznaju u hrvatskim tjednim i dnevnim novinama, i inim sredstvima informisanja.

PRVI DAN U SAKUPLJALIŠTU

Od Mosta Bratstvo-Jedinstvo do Vrbanja mosta, na lijevoj obali Miljacke, pedesetih godina bilo je mnogo baraka, skladišta, magacina i stovarišta , ogradjenih visokim  tarabama. Na jednoj čistini, otprilike na prostoru gdje je poslije sagradjena Osnovna škola “Boriša Kovačević”, bilo je nekoliko godina sabiralište regruta. U jesen 1951, s pozivom za vojsku, ušao sam i ja u visokim plotom ogradjen prostor, gdje su se sakupljali regruti rodjeni prije dvadeset godina. “Remce” su odmah šišali ‘‘na nulu’  što su vojnici imenovali kao “robijaška frizura” i odmah sročili distih i pjevali ga, melodijom bećarca, da se orilo unaokolo: “Šta je moja dočekala kosa, da je vjetar po Miljacki nosa”. Sjedili smo na svojim glomaznim vojnim drvenim sanducima, koje smo morali sami napraviti ili kupiti. Bili  smo, obično, u polukrugu, čekali naredjenja i prozivku. Čim bi neko počeo da pjeva lascivne (bestidne, sablažnjive, bezobrazne) pjesme (npr.”Mala moja stavi na nju dasku, probiće je regrut u odlasku” i dr.) odmah su dolazili vodnici i  tražili od pjevača da otvore sanduke i predaju rakijske boce. Medjutim, regruti su na sve strane vikali, pravili gužvu zbunjujući vodnike   i  brzo skrivali flaše. Najčešće su ih stavljali  iza ledja jedni drugima, muvajuci ih laktom,   sa upozorenjem: “šalji dalje”, tako da pretresi sanduka najčešće nisu uspijevali, ali  smo primili poučke da se u vojsci – prema propisima – ne nose čarape i rukavice nadjene u sanducima. Umjesto čarapa, stopala smo morali uvijati šufericama (krpe u obliku većih maramica, dimenzija 42×42 cm, koje se brže peru i suše od čarapa, kako su nas obučavale “Razumiješ ti mene? nadredjene  vojne starješine. Rukavice se nisu smjele navlačiti jer su smetale prilikom rukovanja oružjem i vojnom opremom “Jel ti jasno?”. Mogli smo zadržati deblje  vunene ili pamučne majice (djempere) , a obećali su nam da ćemo dobiti u kasarnama duge vojne gaće , tako da su i naše kratke, u sanduku višak. Sve to bi trebalo da vratimo rodbini i pratiocima prije polaska. Rečeno nam je da u sanducima treba da nosimo suhu hranu za  dva-tri dana, ali ne kvarljivu. Dakle, već su počela da se saopštavaju  stroga   pravila našeg vojnog teferiča.

Prve večeri smo prozvani, a na ulazu u okupljalište stajali su stražari da sprečavaju izlaske. Kada sam vidio da ćemo spavati  na trošnim slamaricama, nisam se mnogo dvoumio. Odlučio sam da te noći ne prespavam u konaku slama-kategorije sa pet zvjezdica – stjenica i pedesetak ušiju – sve besplatno. Naše konačište  bilo je blizu rodjene nam Miljacke. Pošto po njoj nisu saobraćali taksi akvamobili,  odlučio sam da primijenim znanja iz vojne obuke stečena (prilikom pretresa regrutskih sanduka) glede upotrebe šuferica (njem.Schuh=cipela + Fetzen=krpa ; obojci=rečeno našim narodnim idiomom). Našao sam na smetljištu neke stare krpe i omotao stopala da me štite od eventualnih krhotina stakla u pitoresknoj Miljacki. Vezao sam cipele preko ramena kao djerdan i lagano zakoračio preko – docnije postale najprljavijom rijekom Zemljinog šara – preko moje drage rodjene Miljacke,  u kojoj sam se još kao trogodišnjak kupao i sa starijom rajom lovio peševe. Moj brod je lagano i sigurno plovio Vilsonovim šetalištem prema San Doni di Pijave (tako sam ja tepao svojoj Ulici Bistričkoj Medresi). Tamo me očekivao brodolom.  Moja majka, koja se, po protokolu, oko podne toga dana, svečano od mene regruta, člana KPJ, oprostila, s vrata je  zagrmjela : “Zar prvi dan da pobjegneš iz Armije”? Kada sam joj kazao da sam došao da od starog čaršafa napravim šuferice, veličine, prema vojnim propisma 42×42 cm, oblika veće maramice, zaprepašteno je rekla: “Ne znam koga prije da zovem da te zatvore kao vojnog bjegunca: vojnu policiju ili ludnicu”. Potanko sam joj opisao  kako izgledaju ležaji u baraci; pustila me da večeram i prespavam, ali od pola noći, jadnica, brižna, često je ustajala i pušila, strahujući da ne zakasnim na jutarnju prozivku. Sutradan, rano ujutro, ušao sam u prebivalište bez ikakvih teškoća. Pospani stražar me pitao otkuda sam mu poznat, na što sam mu odgovorio da je to, vjerovatno, otuda što upotrebljavamo isti parfem — diditi (prašak za uništavanje gamadi, kojim su nas često poslije rata sanitarci oprašivali da unište invaziju parazita: ušiju, vaški, stjenica i buva koje su sisale krv poratnom stanovništvu). Stigao sam uredno na prozivku i oko 9h u koloni krenuo prema kralja Tomislava ulici, gdje je bila od davnina vojna pekara. Tu smo dobili po veknu svježeg i toplog hljeba, a prilikom povratka u prebivalište desio se jedan incident. Jedna vižljasta djevojka išla je pored kolone u šarenoj i na prsima malo izazovno otvorenoj haljini i raspitivala se za nekog vojnika, svog poznanika. Začas, “dok kažeš čakija”, nekoliko vojnika brdjana ,” ruta”, kako smo nazivali “kolege” vojnike iz zaostalih sela oko Sarajeva, uvukli su curu u kolonu i počeli da je pipkaju i štipkaju. Kada je zavrištala,   pristizali  su vodnici , ali su je “rute” brzo izbacile iz stroja  sa malo sprijeda poderanom haljinom. Mladji vodnici su joj, na njene žalbe,  dali pravni poučak:  ”Razumeš ti mene, šta ima ti da se mešaš sa narodnom vojskom”.

REGRUTSKI DANI

Poslije podne su nas poveli na Željezničku stanicu, smjestili u vagone prema, samo vojnim starješinama poznatim spiskovima i odredbama gdje će ko služiti vojni rok. Tek kada smo prošli Zavidoviće, saopštili su nam da vojnike iz našeg vagona voze u Bor. Znao sam da je u njemu bila jedna od najvećih eksploatacija bakarne rude u Evropi i  da je ruda u njemu  i zlatonosna , i srebronosna. Borski rudnik je radio od 1903, a za vrijeme Kraljevine Jugoslavije  eksploatisala ga je francuska kompanija. Znao sam i to da je od Rezolucije Informbiroa (1948) do Staljinove smrti(1953), granica  Republike Jugoslavije u dužini od 4 hiljade kilometara bila nemirna i opasna. Često sam u novinama vidjao slike sa sahrana naših graničara sa graničnih prostora Madjarske, Rumunije, Bugarske i Albanije. Ubijani su mučki iz zasjeda. Tačan broj ubijenih ne znam. Vjerovatno, on se iz raznih političkih i kalkulantskih  razloga krije. Prema mom sjećanju i nepouzdanim procjenama, ubijeno je više od 2 stotine graničara. Govorilo se u to doba da je na madjarskoj granici bila jedno vrijeme sovjetska tenkovska divizija i da su bili održavani vojni manevri. Bor je bio oko četrdeset km udaljen od bugarske, a oko  sedamdeset od rumunske granice, koje su bile pod kontrolom SSSR-a. S obzirom na te okolnosti i značaj Borskog rudnika, govorili su nam da nas svakog  dana mogu napasti Rumuni i Bugari pod komandom Sovjetskog Saveza i uz pomoć njihovih tenkova. Zbog gomilanja naše vojske, morali smo spavati po dvojica u istom krevetu. Rjedje, doduše, ali se dešavalo da su neki vojnici nekontrolisano  po noći mokrili i “zalivali cvijeće”, tj. “sustanara” u krevetu. Kako su to komentarisali vojnici. U Boru nije bilo nikakvog zelenila, osim bagrema. Smog od uredjaja za preradu bakra nije dao ni travi da raste. Još te godine bio je na snazi ruski način obučavanja vojnika koji se docnije malo izmijenio i humanizirao. Morali smo goli do pasa  da radimo jutarnju fiskulturu, “da se sibirski čeličimo”. Prema vojnim propisima, tek ako je temperatura bila ispod minus šest, mogli smo obući košulje. Prema utiscima mojih drugova, i mojim, nikada niko od vodnika nije mjerio temperaturu, nego je to činjeno otprilike. Ruke u džepovima nismo smjeli držati, niti nositi rukavice pa su nam nadlanice svima bile otečene. Često je puhala snažna košava, pa smo jedva čekali da  u barakama imamo vojnu obuku (sklapanje, rasklapanje  i čišćenje oružja, razna predavanja i dr.) Iz dana u dan za ručak smo imali govedju supu s parčetom mesa i  grašak. Štrucu hljeba od oko 800 gr dobijali smo za cijeli dan. Primali smo mi, čini mi se, dovoljno kalorija, ali je teško snošljivo što smo svakodnevno, mjesecima, sve do 29. novembra, državnog praznika, imali za ručak grašak. Izgleda da je to bila neka predratna zaliha, ili plijen od njemačke vojske, ali ko je mogao za što da pita u ono vrijeme. Spavali smo na slamaricama, čije smo uglove i stranice morali “ravnjačama” (daščice kao deblji lenjiri)   da dotjerujemo tako da ležaj bude ravan kao kutija šibica. Sedam mladjih vodnika u baraci nikada nisu bili zadovoljni našim “pravljenjem” kreveta. Komandovali su: “Ostav,”ne valja”,”ponovi”; tjerali su nas da izadjemo iz spavaonice, pa su onda razbacivali ćebad i čaršave na već spremljenim krevetima i tjerali nas da ponovo “kako treba” ravnamo ivice i spremamo krevete. I tako, dvadesetak puta. U početku sam se sekirao kako to da ne znam spremiti krevet, dok nisam shvatio da je to plansko i sistematsko nastojanje da se vojniku ubija volja, kao što se to od pamtivijeka u vojsci, u svim zemljama svijeta, praktikuje kroz razne oblike vojnih vježbi.

Strogi vojni  režim pred kraj 1952. malo je postajao blaži. Mogli smo da oblačimo čarape i rukavice, a ukinuto je  ”peglanje” slamarica ravnjačama. Na jutarnju fiskulturu išli smo u košuljama. Potrošile su se i rezerve graška, pa smo često jeli  „najsladju’ vojničku hranu – kazanski grah.

Zanimljivo je da mi se jedan naš Sarajlija, inžinjer, sada Vankuverčanin, koji je bio regrut  1984, žalio na teške uslove služenja vojnog roka u Timotskoj krajini, gdje je bilo koncentrisano mnogo vojske. Fasovali su često samo jednu čuturu od litar vode za cijeli dan.  Bile su česte uzbune, pa su morali noću da idu na vojni marš i po 30 km.

Najstariji vojnik u našoj četi bio je inžinjer. Imao je 27 godina, suprugu i dvoje djece. Bio je malo spor, pa su ga mladji vodnici često, za kaznu,  odredjivali da  „riba” pod u kuhinji govoreći mu: „ Ribaj, Strahinja, u vojsci nema inžinjera.” Mi smo najčešće, u pauzi izmedju časova obuke, zapodjevali neke igre, koškanja, rvanja, tute-mute, lakšeg boksa i sl. On je očajnicki govorio da smo ludi  i pitao kako nam nije dosta ovih muka od vježbi. Najteže nam je bilo kad je komandovano: „S prve borbene linije, na drugu. Trkom naprijed!” Sa punom ratnom spremom: uvijenim ćebetom u obruč oko ramena, obučenim šinjelom, oružjem, fišeklijama s municijom oko pasa, ašovčićem za ukopavanje i čuturicom za vodu – morali smo brzo pretrčavati i „ zauzimati neprijateljsku teritoriju”. Na toj teritoriji stajao je mladji vodnik sa čegrtaljkom. Kad bi vodnik začegrtao, to je značilo da se sa te „II borbene linije” puca i da vojnik koji juriša  prema njoj mora s mjesta leći i  „poštovati neprijateljsku vatru”.  Vodnik pozadi, iza naših ledja, sa prve linije strogo je kontrolisao da li se poštuje “vatra” i da li su vojnici, kada prestane čegrtanje (vatra), brzo ustali i trčali prema neprijatelju.  Često je komandovano  „ Ostav, ponovo!„  na što smo morali nekoliko puta  tokom vježbe pretrčavati u ritmu: lezi-diži se. Još jedna komanda bila je teška poslije završene vježbe, koja je trajala do podne. Vraćali smo se u kasarnu. Na povratku je  padala komanda: „ Pjesma!”. Ako baš nismo bili orni da odmah zapjevamo, padala je komanda: „ Avioni!”,  što je značilo da odmah legnemo i tijelom zaklonimo oružje. Tumačili su nam da avioni mogu da vide odsjaj od cijevi oružja i da nas mogu otkriti i gadjati. Zato smo morali leći na oružje da ga zaklonimo. Nekada Strahinja nije mogao da se suzdrži, pa bi rekao da su cijevi obojene crnom ili tamnom bojom,  te da to nema nikakve veze;  i da je besmisleno da ležimo u prašini, blatu i lokvama gdje smo se zatekli.  Na to bi vodnici rekli da je to po vojnim pravilima i jadnog Strahinju  „uzimali  bi na zub”. Stalno je gundjao, ali ga nikada nisu kažnjavali zatvorom „ kao bundžiju”, već je jadnik morao da  ponovi neke vježbe na zapovijest: “Ostav, ne valja!”,  ili da dežura u kuhinji kada je poslije podne bio slobodan sat za pisanje pisama, ušivanje dugmadi i dr.  Medju nama  bio je popularan vojnik – Cigo sa Gorice, iz Sarajeva.  Bio je duhovit, brz na jeziku i u replikama. Brzo je „pročitao„ rute (danas papke) i one koji su bili oholi, podrugljivi i uobraženi. Na riječi “zdravo Cigane” odgovarao bi: “Ti nisi dorasto za cigansko društvo”, „ne želim ti dobro i nemoj me nikada pozdravljati”. Često je na pozdrav „zdravo” otpozdravljao: „ Ne mislim ti dobro”  ili „ Ne želim ti dobro”, a većini je otpozdravljao sa „Zdravo brate” na njihovo „Zdravo Cigo”. Jednom je mladjem vodniku, na riječi: „ Ići ćeš ti u zatvor” odgovorio: „ Samo što prije, da te više ne moram gledati”. Vodnik je bio dobričina i samo se na to nasmijao.

Tadašnje prilike su zahtijevale da se vojska što prije osposobi za eventualni rat, pa je i obuka bila ubrzana i teška. Dotužile su nam komande: „ Uzbuna!”. Svakih desetak dana u pola noći zasiktale bi trube, kratko isprekidano, jednolično. Odmah su u baraci sedam mladjih vodnika i poručnik gromoglasno vikali: „ Uzbuna, ustaj, oružje u ruke, oblači se, obuvaj se”. Bili smo tako izdresirani da smo se za 3-4 min. obukli i po mraku nepogrešivo napipali u pregradama za oružje i uzimali svoje puške ili automate, te fišeklije  sa municijom, pa istrčavali u stroj pred barakom.  Naš puk sa komorom, konjskom zapregom za kare s municijom, sa sanitetom i svim četama, od znaka za uzbunu do pune ratne gotovosti za marš – bio je spreman za 7-8 min. Onda bi puk marširao jedan sat do cilja i vraćao se u kasarnu.  Sutradan, nije se duže spavalo. Plan obuke je zahtijevao da se u 6:30 dižemo onako umorni.

Bojeva municija je, inače, davana regrutima nakon pedesetak dana obuke, a nama su je davali nakon dvije sedmice.  Nevoljni Cigo se nama bliskim Sarajalima žalio da više ne može da izdrži obuku. Čim je dobio bojeve metke, cijev puške je stavio pod donju vilicu i nožnim prstom aktivirao obarač.  To je bilo jedino samoubistvo u puku. Svi su ga vojnici žalili, čak i oni kojima je otpozdravljao sa : „Ne želim ti dobro”.

Moja generacija bila je zanesena patriotizmom.  Svakim danom postajali smo svjedoci poboljšanja životnih uslova. Sve manje je bilo gladi, svraba (šuge, skabijesa ),  trahoma, polne bolesti i endemijskog sifilisa.  {Dobro se sjećam da smo na pruzi Brčko –Banovići 1946. ( gdje je moja omladinska četa radila na 12-toj dionici u Orlovoj klisuri) dobili stroga uputstva da u selu P. izbjegavamo kontakte sa stanovništvom. Gladna čobančad, sa otvorenim ranicama na licu od sifilisa, prilazila su nam da im dajemo nešto od hrane. Mi  smo ih odmicali od sebe, ali smo im obično ostavljali nepojedenu hranu iz konzervi i ostatke od druge hrane}.

Odlazilo se u sela svake  nedjelje u dobrovoljne akcije na opismenjavanje, prosvjećivanje, zdravstvene preglede i liječenje, te na razne obuke i kurseve. Sve je više bilo elektrificiranih sela.  Oko sedamdeset posto seoskog stanovništva poslije rata bilo je nepismeno, a sličan je i procenat sela osvjetljivanih lampama “na gas”. Proradile su i tvornice stakla  i mnoge druge robe potrebne za obnovu.

Moja majka je 1962. godine , uporedjujući tadašnje  plate i cijene robe sa onima od prije II svjetskog rata – govorila da tek sada  62-ge prestižemo predratni standard. Dvadesetak godina poslije II svjetskog rata, Jugoslavija je u svakom pogledu bila preporodjena zemlja.

Nekoliko dana po dolasku u borske barake bio sam pozvan u Štab čete  strahujući da me ne zovu na odgovornost, jer sam ponekada glasno ismijavao neke „misli” mladjih vodnika, poput one: “Ribaj, Strahinja, u vojsci nema inžinjera”, „Razumiješ”. Medjutim, u Štabu je bio i komesar puka i rekao mi je da oni znaju da sam sa 18 godina bio upravnik osnovne škole u Bioči i da sam vanredno završio jednu godinu studija, pa da treba da pomognem u opismenjavanju šezdesetorice Šiptara. Već tada sam bio spoznao da u vojsci najgore prolaziš ako kažeš “Neću”. Na „Ne mogu” slijedilo bi samo ubjedjivanje sa poučkom da te samo ljekar može osloboditi obaveze. A, ako si rekao  „Razumijem”, to bi bio najbolji odgovor. Za neizvršavanje, ti se poslije pravdaj lošim uslovima, okolnostima, teškoćama i koje čim, nekako će sve „bezbolnije” proći.  Kapetan je rekao da je potrebno da ih za mjesec dana  naučim da pišč, citaju i govore naš jezik, a ja nisam bio toliko naivan da se suprotstavljam i da kažem da je to nemoguće. Rekao sa mu : “Razumijem!” i da ću pokušati da to uradim za 28 dana, ako učenici budu „dobar materijal”. To su primili kao šalu. Radio sam sa drugovima djacima svako veče. Formirane su dvije grupe od po trideset učenika. I svakoj bih posvećivao po jedan sat. Brzo su savladali ortografiju i osnovna pravila interpunkcije. Poznavali su slova i mogli da čitaju. Što se tice dikcije, izgovora  i leksike, to je bilo znatno teže. Medjutim, vodnici su svaku naredbu zorno (vidljivo, jasno, očigledno) nekoliko puta ponavljali da tu i nije bilo najpotrebnije znanje jezika –  da se izvrši komanda. Npr. po planu i programu obuke dva prijepodneva je učeno „na lijevo; na lijevo krug i na desno, četa stoj  i četa naprijed marš”. Pri tome je tumačeno kako na komandu “na desno” noga treba da stoji pod uglom od  90 stepeni desno od lijeve noge koja treba da se osloni na prste i brzo približi desnoj nozi , uz obavezno “je li ti jasno”: „da li si razumio”, ima li ko šta da pita” itd. To bi vodnik pokazivao nekoliko puta i tražio od pojedinih vojnika da vježbu i riječi ponove. Ja sam sa Albancima (tada su ih svi nazivali Šiptari, a tako su i sami sebe nazivali) igrao u kolu, pjevao njihove pjesme, npr. „Ej top me, top me na vjen šeceri, top me top me na vjen aberi”  i  dr. Učio sam albanski  od njih, a oni od mene zdušno naš c.b.h.h.s (prema sadašnjem kavernozno-politikantsko-lingvističkom nazivu). Dijelili smo izmedju sebe i zadnji gutljaj vode. Bratski – vojnički.

Najlakše smo se obučavali na časovima vojno-političke nastave. Pošto smo stalno bili umorni i pospani, a u prostoriji nismo imali dovoljno kiseonika s obzirom na pretrpanost – najčešće smo divno drijemali, kao mace preli i spavali. Ko bi zahrkao, bio bi „drugarski” opominjan muvanjem laktom u rebra. Najznačajnije je bilo da vojnik odgovori:  ”Šta je cilj teme ?” Jedan je vojnik jednom odgovorio: “Da prodje vrijeme” i za taj prestup dobio kaznu vanrednog požarstva (čuvanje baraka od požara prije ili poslije ponoći).

MARŠAL  TITO

Tita sam prvi put vidio na lecima, koje su avionima, širom okupirane Jugoslavije, bacali njemački piloti (1942/43). Na letku je bila lijepa muževna Titova glava. Mi smo tada, ljevičarski orijentisani omladinci, govorili da je to bila glava mladog lava. Sjećam se da su nekoliko decenija prije ovog prljavog rata – naše stare Muslimanke, nane, u Sarajevu imale običaj  za nekoga reći lijep ili lijepa kao Tito. Medjutim, uz tu glavu na letku bile su ispisane vrlo ružne riječi o Titovoj ličnosti. Nudjena je i velika novčana nagrada u markama za one koji otkriju gdje se Tito nalazi, ili za one koji bi ga živog ili mrtvog predali vlastima. Drugi put sam izbliza vidio Tita u Novom Sadu 1945. Bio sam u domu ratne siročadi u Radničkoj ulici, u blizini Tvornice kablova, i išao u četvrti razred niže gimnazije. Jednog dana vaspitači su nas poveli u ženski dom ratne siročadi u zgradi Crvenog krsta  ili u ulici Crvenog krsta, ne sjećam se dobro. Bili smo sa drugaricama u povećoj prostoriji u kojoj se iznenada u pratnji dva-tri oficira pojavio Maršal Tito. Odmah su se čuli graja i aplauzi, a ja sam bio blizu ulaza i malo ga ramenom dodirnuo. Mene je iznenadilo što je bio onižeg rasta. U mojoj mašti zamišljao sam ga kao gorostasa. Upraviteljica doma ga je pozdravila. Tito je bio dobro raspoložen i s nama se šalio. Upraviteljica je zamolila da se umirimo i izvela je pred masu jednu sitnu djevojčicu da nešto priča. Mala je mirno i tečno, bez uzbudjenja, pričala da je ovdje u Domu jer nema roditelja. Ustaše su joj na Kozari ubile oca, majku i brata, a ona je sakrivena gledala i slušala šta se zbivalo. Sutradan je iz skrovišta izišla i ugledala kako joj psi i svinje razvlače tijela roditelja i brata. Pobjegla je u susjedno selo… Dobro pamtim da su se Titu, dok je ovo slušao, grčili mišići na licu, a da je naglo jedan oficir iz Titove pratnje (general Žeželj?) odlučno komandovao: “U ime naroda, druže Maršale, moramo odmah ići”.  Tito je smjesta poslušao.

U to doba bilo je mnogo domova ratne siročadi u Vojvodini: u Jaši Tomiću, Svetom Hubertu, Sajlovu, Novom Sadu, Pančevu ili Zemunu (prihvatilišta) a najveći je bio u Vinkovcima. U BiH, koliko se sjećam, najveći je bio u Turbetu, pa na Ozrenu, u Kasindolu, na Palama, u Kreševu, Reljevu i dr.  Hiljade djece imali su svoju tužnu priču stradalnika od ustaško – četnickih razbojnika.

Tito je tada došao u Novi Sad da prisustvuje svečanosti povodom otvaranja popravljenog mosta preko Dunava. Zlonamjerna reakcija, Titovi protivnici,  pronosili su glasine da se Tito “dodvara fašistima”, jer je navodno glavnom inžinjeru, zarobljeniku, za popravak devastiranog mosta poklonio sat, a njegovim stručnim saradnicima, zarobljenicima, naliv-pera, te da je naredio da im se poboljša ishrana i smještaj. Mi smo, omladinci u domu, smatrali da je taj Titov gest human i uzvišen.

Sjecam se da je u štampi 1948.  pisalo da je održan XI Svesokolski slet u Pragu i da su Jugosloveni pobrali dotada nedoživljene ovacije i aplauze. Najviše se proslavila svojom vježbom grupa od sedam stotina mornara. Pražani su Jugoslavene, tako reći, nosili na rukama. Bio je to i protest protiv Staljinove Rezolucije Informbiroa, koja je upravo u dane sleta objavljena. Neke grupice u službi sovjetskog režima bile su angažovane da prate Jugoslavene na svakom koraku i vrbuju ih i ubjedjuju da ostanu u Pragu i Sovjetskom Savezu. Niko od 4100  vježbača nije ostao, svi su se vratili, (uključujuci i moju suprugu Mariju) a naše novine diljem Jugoslavije docnije su pisale: “Vratilo se 4100 jugoslavenskih ambasadora”. Mnogi moji prijatelji i mladi i stari i do danas su ostali Titovi ambasadori.

Danas se piše da je Tito bio diktator, a pri tome se ne pominju neke činjenice. Npr. broj žrtava na granicama poslije završetka II svjetskog rata; do 1956. god. bilo je još četnika i njihovih jataka u planinskim predjelima sjeveroistočno od grada Sarajeva;  a do 1952. bile su aktivne i grupe križara (tzv. škripara) sakrivanih u kraškim predjelima Hercegovine i Dalmacije u škrapama i žljebovima vapnenačkih stijena. 1972. ili 1973. ubačena je grupa terorista da podigne ustanak u  zapadnoj Hercegovini protiv Socijalističke Jugoslavije. U Crnoj Gori poslije Rezolucije IB-a, postojale su grupice koje su htjele da dignu prostaljinistički ustanak.

O broju onih koji su poginuli poslije II svjetskog rata boreći se protiv fašista malo se govori i piše. U vikipedijama, koje su često bornirane nacionalnim istinama i reklamnim sadržajima teško je naći ove podatke.

Jugoslavenski antifašisti – koje je predvodio jedini vrhovni komandant koji je bio ranjen u II svjetskom ratu – proširili su bivšu Jugoslaviju za 8262 km2, što je gotovo sve pripalo Republici Hrvatskoj. (Za uporedjenje – današnja Republika Slovenija ima 20.273 km2).

Poznato je da je ubijen u Švedskoj jugoslovenski ambasador Rolović. Bilo je i nekoliko pokušaja atentata na Tita.

Dobro mi je poznato da je Tito imao grešaka, ali ako se život ne posmatra sa stanovišta “pars pro toto” (dio umjesto cjeline) – dakle neznačajnijim (dijelom) umjesto onim što je najznačajnije (cjelinom), onim što je najbitnije i presudno – Tito je bio najveći državnik u istoriji Balkanskog poluostrva.

Milivoje Bato Jeftić, Titov regrut.