Ljubiša Zečević Zeko: Lamento

Tekst koji slijedi, pod uslovom da ga Vlado, radi dužine, a možda i sadržaja, publikuje, je  napisan davno. I pored inzistiranja da se objavi, nisam pristajao, smatrajući da je to jedna intimna ispovijest ili reakcija na dogadjaje koji su se u BiH odvijali u to vrijeme. Ne bih ni sada da nisam zgrožen dogadjajima 11. jula u Potočarima, gdje je, umjesto tihog pijeteta prema  ubijenim, održana parada politike koja je, u mnogome, i dovela do tragedije(a). Tekst ukazuje da se ništa nije promijenilo u ovom nehumanom svijetu koji se, inače, kune u humanost.  Možda, ipak, jest – POSTALO JE GORE.

ZLJ

WIßENSEE UND  JUDISCHER FRIEDHOF

Wißensee. Malo, poput tanjira okruglo, jezero u nekadašnjem Istočnom Berlinu. Odmaramo se  uz radosnu galamu razigrane djece. U kasno popodne, na Šacov prijedlog, krećemo ka Jevrejskom groblju.   Na glavama su nam obavezna pokrivala glave – skijaške kape,  a Mikica maramu.

Mauzolej građevinskog preduzimača Lachmana, građen uljepšanom kiklopskom tehnikom; Baumanov mramorni grob na čijoj je horizontalnoj ploči smješten, kao raspadnuti, sarkofag ispunjen zemljom iz koje izlazi drvo po svojoj izraslosti  sazađeno tu sigurno prije 1938. Probija se između mramornih stubova, one čudne tamnoplavocrnosrebrenkaste boje, negdje u visinu. U novi život.

Onda mementum:

Leon Arona Rosenfeld

12.19.1915. Branderburg.

1942 Auschwitz

Ne vjerujem da je pedantna logorska služba  zaboravila upisati tačan datum umirućih. Čini mi se vjerovatnijim da su, isto tako pedantni nacisti, uspjeli uništiti Knjigu umrlih (Bože groznog li cinizma! Pa to bi se moralo zvati Knjiga pobijenih). Pa se neko od rijetkih preživjelih prosjetio: četrdesetdruge sam ga još vidio, a onda više ne. Ostaje tajna ko je upisao ono: 1942. Auschwitz. Nema onog: Spomenik podiže supruga. Zahvalna djeca, pokatkada : Volks (njemački, engleski, ruski….)

Niko tu više nije sahranjen. Niti će biti, kao ni pod brojnim drugim spomenicima.

Izbijamo na travnatu poljanu sa, na zid uredno poredanim, bog te pita koliko starim kamenim pločama. Sudeći po ispranosti onih, na kamenu urezanih čudnih hebrejskih pismenija, vjerovatno su te ploče prvi vijesnici koji su trebali da opamte ljude na postojanje jednog naroda.

Prazna poljana se doima poput dječijeg igrališta. Djece nema.

Stare ploče  gledaju na ugao poljane gdje počinju rijetke, nove, svježe sahrane. Nema više: Lexy, Cohn, Gebhardt. Sada su: Wiltinowsky, Ruš, Semiotuk. Između starih ploča i 1938. jedno veliko ljudsko pleme nije samo nastanjivalo, nego do krajnjih granica unaprijeđivalo ono što se zvaše njemačka industrija, njemački duh, njemačka kultura.

Onda iščezoše. Njemačka kultura se zadrža na kiču. Onome kakvog nam pokazaše na minijaturiziranim replikama svjetske graditeljska baštine u Glieneke Schloßu. Uništiše nacisti tada sve one koji su pobjegli od staljinističkog boljševizma, a koji su vjerovatno ostvarivali jedan od najvećih kulturoloških retransfera u povijesti čovječanstva. Katarina im je iz Njemačke donijela sjeme kojeg je, između ostalih, selekcionisao i jedan Voltaire. Razviše ga, nešto dodadoše, pa vratiše u obliku oplemenjenog hibrida iz kojeg izrastoše  nove vrste. Asimilacija, reasimilacija? Pa, bez toga nema progresa! Šta će danas asimilirati Srbi čija se filozofija zasniva na mitu jedne izgubljene bitke? Šta Hrvati, na mitu svojih stoljetnih  povijesnih prostora, narodnosnog prava, zova krvi i tla?  Muslimani, na lažnim zasadama bogumilskog porijekla i iskrivljenog Muhamedanstva?

Gledam to prazno bezdječno travnato polje opkoljeno grobovima i odjednom mi pred oči izađe onaj spomenik kod El Arisha na Sinaju, gdje je izraelska vojska 19 i neke – sasvim je svejedno koje, i čija vojska, pobila, tako kažu, 1200 ljudi, žena i djece dok su klanjali. Da li su baš tada, i toliko, i baš te(?) uvijek: žene, djecu, stare, iznemogle…… – stvar je propagandnog ukusa. Ubijen je jedan čovjek. Ubijen. Čovjek. Zar se ništa nije moglo naučiti iz vlastitih holokausta?

Zar taj svijet ne shvata da će svaki novi izgubljeni čovjek biti samo sasipanje proljetne kiše na sjemena opasnih biljki: mržnje i osvete.

Pred oči mi izlazi tijelo sjedokosog čovjeka, Horvata, u čija je “ustaška” leđa “srpski heroj” Jovo sasuo rafal. Uhapšen je nakon ubistva Horvata, silovanja jedne starice od 70 godina, pa vraćen, jer: “Ako nam Jovu ne vratite, mi napuštamo front”. A, bejahu na prvoj liniji dok je u blizini bilo robe u prodavnicama “Metalke”, alkohola i šunki u Abida Kusturice piceriji “Maestro”. U tijela Srbina Nenadića i Muslimana Dobrića u atomskom skloništu naše zgrade,  sasuo je “srpski heroj” nekoliko rafala. U Dobrića, koji zbog bolesti srca nije na frontu: “E taki nam, moj Dobro, ne trebaju jer samo jedete”, a u Nenadića, jer je u kukovima imao ugrađene željezne kinćere, će, prije nego ispali rafal od 32 metka, reći: “E kad imaš toliko željeza, evo ti ga još!”.

Za razliku od Jove koji tog trenutka pijan  nije znao koje su nacionalnosti bili oni koje je ubijao, jer je, kao fočanski osuđenik zbog ubistva punice i zeta oslobođen da bi se borio za srpsku stvar,  a  ubijao je iz patološkog zadovoljstva, u “Najčišćoj srpskoj opštini u republici Srpskoj”, kako to reče njen predsjednik, inače Hipokratov ljekar, su to dobro znali. I rekoše: “A zašto Nenadića –Srbina??!!

Na Judischen Friedhoff  nema više natpisa “Psima i jevrejima ulaz zabranjen”. Nema ih ni u Njemačkoj, ali mi se čini da bi se ovdje, kao i svugdje, našlo mnogo onih koji bi upitali” “A zašto psima?”

Sumnjam da će pokušaji da napravim snimke uspjeti. Biće mutni, kao kada snimaš pokretni predmet pogrešnom exponažom. A ja ne snimam pokretne predmete, nego grobove. Kameru ne mogu da umirim. Ne, ne tresu mi se ruke. Samo mi se pritisak prsta prenosi na njih i kameru oštro skreće prema dole. Za rukama koje streme ka, u prozorčiću okulara, iz najdubljeg podruma podsvijesti iskrsloj nabreklini koja kod normalnih ljudi spaja tijelo i glavu i zove se vrat. Nabreklinu  Žutca koji iz hercegovačkog seoca, nakon što po Popovu Polju pobi, pokla ili maljem po glavi lupi sve što bejaše srpsko i pravoslavno, stiže u Sumbula Avde 4.

Nogom šuta moga ispisnika Moritza i kanilnim  tonovima, karakterističnim za primitivca, odcereka svoju solističku partituru uz pratnju Kulturbundskog hora obučenog u ganz neue smeđe uniforme, “pod dirigentskom palicom g. Walthera Hofmanna”, kako bi to konstatirao revni muzikološki kritičar.

Kao što doliči dirigentu, g. Hofmann je u crnom habitu. Na visokom, atletski građenom tijelu, non plus ultra ulaštene čizme; reithose šavova oštrih kao bridovi kame; na struku kao kod djevojčice, sa koga zrači GOT MIT UNS! Odsjaj  izrazito schone deutche blaue  Augen fantastično se sklapa mit silber Adler na šapki. Nisko oboreni šiljt kao da nije tu da štiti od sunca, nego da bude katalizator amalgama: Augen/Adler i na reverima blještećih SS. Amalgam koji će sve te pojedinačnosti uskladiti  i  sigmatizirati u OKRUTNOST. Schoene Augen se pretvoriše u grausame Augen (okrutne).

Hoffmanni, siromašna zanatlijska porodica, podkraj prošlog vijeka, doplovi na talasima austrougarske migrantske politike. I odmah, kao da tu vijekovima nije bilo fratara, kao da nije postojala srpska građanske  čaršija, kultura  safardina i, ama baš nikakva orijentalna ostavština, postadoše Kulturtrögeri. Djeca im se isškolovaše, pođoše se pretvarati u činovnike ili pedagoge – kao što je bio g. Walther. Njegov sin Freddy je bio Moritzov i moj ispisnik. Zajedno jeli kriške kruha i masti, osoljene i alevirane; zajedno se igrali; zajedno kod advokata Pavičića išli u pljačku voća, što je bilo manje opasno jer je dr. Ivan bio mlak  čovjek, od pljačke kod časnih sestara gdje je ćoškoglavi, bezvratni, krivonogi, niskočelni Zapadnohercegovac Mijo (ovdašnji hrvatski kolega takve tipove zove Homo Hadezezis), marisao do kostoloma.

Šutnuti Moritz nijemo plače. Porodica Altarac je stigla ovdje podkraj petnaestog stoljeća. Također migrantska, ali ne dobrovoljna. Iz Espagne ih istjera Izabele i Ignatio Loyola – Torquemada. Moritz sada stoji na prašini ulice, kao i druge sunarodnjačke porodice koje živješe na toj osunčanoj strani Sarajeva. Stoje sa par kufera. Žutac sa svojom obitelji i ne čeka da hor otpjeva requiem i Altarci budu ubačeni u kamione koje dovezoše ustaše. Taj posao nižeg ranga, kao i oni što će ih slijediti, dat je njima, a prihvatiše ga svojski. Nestrpljiv je da se što prije ubaci u prepuni bogati stan, jer Jevrejima, osim ličnih stvari i nakita (naravno!) nije ništa dozvoljeno da nose. “Nema potrebe. Tamo gdje idete imaćete sve što vam za život treba”, rekoše im. Nisu im rekli da im ništa neće trebati, jer života neće više ni imati.

Kažem Freddiju: “Hajde da sakrijemo Moritza kod nas. Sa kime ćemo se igrati? Hranićemo ga od opljačkanog voća, a ja ću donijeti kruha i masti prije podne  a ti u podne”. Zapanjeno me gleda. “On mora da ide! Svi oni moraju da idu.” “A zašto?” “Jer su niža bića”.

U objektivu mi iskrsnu očev lik koga to večer, kada se vratio iz Grada nekakav sav skrhan i pogružen, upitah zašto je Moritz niže biće i šta to uopšte znači. Ispričah mu šta se dogodilo u našoj uilici, sa mojim i Freddijevim prijateljem. Prvi put sam oca vidio kako plače kada je, veoma mlada, umrla prelijepa tetka Lucija.

Sad je odjednom počeo  da plače u prozorčiću kamere. Lik mu pođe iščezavati u suznom moru. Skinuh kameru sa oka, ali mi se slika ne razbistri. Grob predamnom je prelomljen lelujao; lelujali su stari i bijeli nadgrobni kamenovi sa dalekim, čudnim a tako bliskim i prisnim hebrejskim znakovima; zalelujaše se i svi ostali skupi mramorni spomenici i iščeznuše, a jedino osta ono drvo koje sa Baumanove grobnice stremi ka nebu, ka – iz mrtvila – nekom novom životu.

Procijedih: “Izvinite, ali ja dalje ne mogu!” Uputih se ka recepciji. Stadoh pokraj Baumanove grobnice, zagledah su u tu čudnu kompoziciju i pomislih: “tebe, drvo, iždžikalo iz tog sarkofaga treba odmah posjeći. Ti varaš! Varaš ljude pokušajem da im zakone naturalne obnove artificijalno nametneš kao socijalne. Ljudi će to prihvatiti u krivom svjetlu. Kao opravdanje za svoje zločine, jer, zaboga: “eno i ono drvo na Judischer Friedhofu u Berlinu, uništeni Jevreji govore da je sve to ništa, da je nevažno i da će se sve ionako obnoviti.” Pa kad je tako: ZAŽDI GA, NIJE IZ NAŠEG SELA!

Poèinjem da proklinjem čas kad je Liberu Krojaču (Slobodanu Šnajderu – Šacu) palo na pamet da nas odvede na Judischer Friedhof. Prokllinjem, jer mene neće izmijeniti. Ja o tome nisam samo slušao poput tada nerođenih Nijemaca. I ne samo Nijemaca. Ja sam to vidio i doživio – neznao, ali osjetio. Šta je sa tima, mojeg i starijih godišta? Tima lakozaboravnim, koji prihvativši Neue Europische Ordnung, u Zagrebu 1941. srušiše jevrejsku sinagogu a od njenog kamena uz Meštrovićev i Bilinićev paviljon podigoše tri munare te ga pretvoriše u bogomolju “Hrvatskog cvijeća”. (Uz prigodnu slatkorječivost poput one delegata HDZ u novobosanskom parlamentu dr. Vlade Pandžića: “Draga braćo Muslimani…!” pa  im zabiše nož u Mostaru, a evo sada i u Sarajevu, jer oklopna brigada HVO ne krenu iz Kiseljaka ka Rakovici i Ilidži kako bî dogovoreno za konačni proboj u deblokadi Sarajeva, nakon što Armija BiH krvavivši na Vogošći, Debelom brdu, Nišićima, Treskavici, veza srpske snage za sebe.(Valjda zato što je Ilidža ravničarska pa nema brda na kome se može zavijoriti hrvatski stoljetni šahovski stijeg?).  Pedeset godina kasnije, trgu, koji se u međuvremenu zvaše Trg žrtava fašizma, dadoše novo ime Trg Velikana, a ne Trg holokausta ili Der Judisher Platz, kada im je već toliko stalo do Danke Deutschland.

Ne, dragi  moj Libero! Nisam ja taj koji treba ići na Judischer Friedhof. Tamo treba slati:  ćoškoglave, krivouste, niskočelne, tisućljetnom uljudbom zablentavljene bojovnike; kratkošišne, bradate, fundamentalizmom izludjele, mudžahedine; dugobrade, kosovskim mitom raspamećene, osvetnike.

Nesreća je u tome što će oni, stojeći pred Baumanovom grobnicom, za drvo – metaforu reinkarnacije reći: “sasvim zgodno da se na njega objesi toliko i toliko ljudi”.

Ipak ću na to groblje ići kad god mogu. Emocija koja me na njemu prožima kao da ostarjelom tijelu uliva neku dodatnu fizičku snagu, neobhodnu da istraje na putu kojim idem: POMAŽI I POMAŽI. I neprijatelju. Možda će da se osvijesti.

I najuzaludniji posao ima nekog smisla.

Berlin, augusta, 1993.