M.Karamehmedović: Staračko doba

U trećem razredu Srednje ekonomske škole u Sarajevu naš profesor srpsko-hrvatskog jezika, uvaženi Bato Jeftić, koji je tada imao nekoliko godina više od nas učenika, dao nam je pismeni zadatak primjeren budućoj struci i zanimanju, pod naslovom: “Šta bi uradio da dobiješ milion dolara”. Jedan naš kolega, tada šeret a do pred smrt uvaženi ekonomista je upitao Jeftu (tako smo od milja zvali našeg profesora) da li smijemo biti istiniti i otvoreni a da ne budemo kažnjeni. Naravno, kazao je profa. Ipak, naš kolega nije bio iskren i on bi novac kao uložio u gradnju puta gdje žive njegovi roditelji.

Kada je profa podijelio ispravljene i ocjenjene zadatke, upitao je kolegu zašto nije bio iskren i šta je zaista mislio. Pa, pola bi stavio na pupak Sofije Loren!

Ovog školskog dogadjaja sam se sjetio kad me je nedavno posjetio moj mladjahni rodjak, koji se dobro uhljebio u Njemčiji, da mu ja, kao “iskusan” ekonomista, dam savjet. Naime, on i njegov njemački partner bi željeli da ulože odredjeni novac u unosnu investiciju u Sarajevu. Brzo, vrlo brzo, sam mu dao moj prijedlog.

Iskreno, lično opterećen svojim “staračkim dobom” kao i problemima i stanjem zbrinjavanja starijih lica a time i problematikom staračkih domova u Sarajevu i uvjeren da bi takva investicija bila svestrano opravdana i unosna, dao sam prijedlog da bi i svoj novac, da ga imam, bez ikakvih dilema  uložio u izgradnju staračkog doma u bližem okruženju Sarajeva.

Prijedlog je odmah, s neskrivenim interesovanjem prihvaćen i dogovorili smo se da se obostrano pripremimo za naredni susret kada će on sa svojim kompanjonom sigurno doći u Sarajevo.

Nekoliko dana poslije, kahvenišući sa kolegama u bašti kod “Egipta”, primijetili smo još jednog kolegu koji onako, baš ulickan, bezbrižno šeta Ferhadijom..Prišao nam je i odmah počeo priču kako mu je u staračkom domu u N edjarićima gdje odnedavno živi. Očito je zadovoljan a evo i sada je bez ikakvih problema nastavio svoju staru naviku da šeta po Sarajevu i da kahveniše sa prijateljima. Svoju odluku da ide u dom obrazlaže da je ostao samac, da su mu djeca na dvije strane svijeta, da njegova penzija obezbjedjuje troškove posebnog apartmana, ali da je on zbog druženja izabrao ugodnog cimera, da u domu ima raznih zanimacija, ugodnog druženja i sl.

Rasprava  za i protiv se otegla u nedogled. Bili smo jedinstveni da su starački domovi u svakom pogledu dobro rješenje ali da je to ipak tužna starost.., da se time na odredjeni način sramoti porodica ali ipak je najteže kad čovjek ostane sam medju četiri zida….

Kao kolege svi smo bili jednodušni da je izgradnja staračkog doma potreba i unosan posao a nadasve human i društveno potreban zahvat. I ova rasprava je učvrstila moje razmišljanje da sam rođaku dao dobar prijedlog.

Grad Sarajevo je vrlo oskudan i zaostaje u rješavanju ovog problema. Postojeći domovi su prepuni, slobodnih mjesta nema, čeka se puno i traži se štela. Pored doma u Nedjarićima nedavno je otvoren novi, privatni na Sedreniku. Stari, u ratu devastiran, avetno djeluje pored novoizgradjenog okoliša.

Sarajevu sigurno nedostaje i više domova u raznim dijelovima grada. Čudno je da brojni tajkuni koji ulažu u sve i svašta ne nalaze svoj interes i za ovaj sigurno unosan zahvat i da bi se investicija relativno brzo isplatila .

Nije me iznenadila brza reakcija iz Njemačke. Došli su i donijeli neke svoje planove i rješenja i iskustva iz Njemačke. Projekat su radili na bazi 100 korisnika. Znaju za naše probleme sa dozvolama, saglasnostima, stranačkim interesima. Odlučni su i strpljivi. Bitno je naći odgovarajuću lokaciju, problemi infrastrukture, blizina saobraćajnica, ambulanta i apoteka, liftovi i sijaset svega što osigurava siguran i ugodan boravak starijih lica.

Moje sugestije su prihvatali i uvažavali a uz zahvalnost za moju dobronamjernu inicijativu obećali su da ću imati prednost i značajan popust ako budem koristio njihov dom.

Samo da se to i doživi.

Miro Karamehmedović