Nekrolog za jednu bob stazu
Pavle Pavlović objavio je nekoliko zanimljivih priča u popularnim e-novinama.com, izmedju ostalih i ovaj nekrolog sarajevskoj bob stazi, uz nekoliko fotografija koje smo već objavili na blogu. Uz saglasnost autora, priču objavljujemo u cjelosti:
Ili je san ili pravi fotos? Teško se odlučiti kada gledaš sliku iz 1984. godine sa cilja bob-staze na Trebeviću. Pitaš zar je uopšte postojala ta 14. Zimska olimpijada, ili je sve bila imaginacija. Kako je sve to moglo da nestane u trenu, kako je sarajevska Pepeljuga mogla da izgubi cipelicu i tako se vrati u ružni stvarni život. Govorili su meni stari, sve što je lijepo kratko traje, ali ovo je trajalo prekratko! Dani, mjeseci, kada je jedno mjesto postajalo svjetskim centrom, kada su u njega hrlili sa svih kontinenata i kada je čak i legendarni kantri-pjevač Džon Denver pjevao sevdalinku Selvera Pašića ”Sarajevo grad”, otišli su u nepovrat. U prah i pepeo. Ostale su samo konture nečega da podsjećaju šta je ovdje moglo biti i gdje smo sada u svijetu. Srce boli, a duša plače…
Bio sam na padinama Trebevića krajem maja ove godine. Otišao s čvrstom namjerom, odličnom idejom da napišem tekst o legendarnoj bob-stazi danas – ali, evo, dani, mjeseci prolaze a ja nikako da sjednem za tipkalicu kompjutera. Mislio sam biće lako, tema se sama nudi, ali ne ide. Nikako ne mogu da napišem nekrolog boljem životu, danima kojih se sjećaju sve malobrojniji sretnici. Jer ovi retci što slijede su i nekrolozi naših veselih bijelih desetljeća i crnih dana što su došli i što su nam sve bliže. Zar je tako moralo biti, zar na ovim prostorima nijedna generacija ne može da prođe bez bitaka. Eh, kada se samo sjetim svojih zabluda iz osamdesetih, kada sam u tekstovima ismijavao naziv listova kao što su Front slobode, Oslobođenje, Sloboda. Kao, bio sam dvjesto posto uvjeren da su to samo tragovi prošlosti i da nam trebaju novi naslovi u digitalnoj eri koja je kucala na vrata. Sada su nazivi kojima sam se rugao potrebniji nego ikad…
Sjećam se kada su se počeli graditi objekti za 14. Zimske olimpijske igre. Bilo je mnogo izazova, bezbroj nikada građenih objekata na ovim prostorima. Naravno, među njima se izdvajala bob staza. U oštroj sportskoj borbi različitih mišljenja, prevladalo je da je kao lokacija izabran Trebević. Tik nadomak grada, nicala je nekakva čudna duguljsta betonska polucijev, koja se kao zmija uvijala niz padinu ka šeheru. Tada sam bio posebno ponosan što se rađalo djelo jednoga od nas iz raje, komšije Gorazda Bučara, što je tada stanovao u ”Vranicinoj” zgradi u Paviljonima, na sarajevskom Marindvoru.
Betonski žlijeb što se strmoglavljivao prema sarajevskoj kotlini, palio je krv, posebno, liguraša. Jer, ko su ti što će doći iz bijelog svijeta da se u nekakvim oklopnim sankama sjure niz vijuge? Da li su bolji od nas? Šta oni znaju o trebevićkim strminama? Pričao je Milenko Bobar, jedan od pionira sarajevske Olimpijade, kako je bilo tih dana kada su važni stručnjaci iz Švicarske došli da nam testiraju bob stazu i važno objavili da će njihova bob-ekipa prva isprobati građevinsko čudo iznad grada:
- Bob staza je trebala biti puštena u probnu funkciju sa svim sistemima. Do tada se niko nije spustio niz ledeni oluk. Bar se tako mislilo. Uvijek nadmeni Švicarci iz Swiss Timinga, precizni kao u priči, pomno su uštimali sve uređaje, kao i kontrolne monitore kamera raspoređenih duž piste. Sjećam se, obavljale su se posljednje probe kada su uređaji za mjerenje poludjeli. Ugledali smo neka dva NLO objekta kako su prohujali ispred kamera i završili u cilju uz prašnjavo kočenje, kao na TV. Istrčao sam iz kontrolne kuće i ugledao dvojicu klinaca kako iskaču iz korita staze sa ligurama na leđima. ”Samire, ajmo još dnomje dok mane varaču”, izusti jedan kojem su ”svijeće” visile iz nosa zbog nagle promjene visine i temperature. Ubrzo su nestali u šumi. Švicarci su otvorenih usta gledali u smjeru gdje su umakli liguraši. Poslije toga, njihova nadmjenost je nestala…
Ma, bilo je tu i drugih priča. Kao, recimo, da su se graditelji staze redovito spuštali na komadima cerade ka nekoj od obližnjih bistričkih buregdžinica.
Tih zimskih dana 1984. godine gotovo svakodnevno sam susretao našeg Gorazda Bučara u blizini bob staze… Kada su nam uništavali olimpijske objekte u ratu 92. često sam mislio na njega. Pitao sam se kako se osjeća čovjek koji je samo osam zima ranije bio stvaralac velikog civilizacijskog pomaka nekada usnule kasabe na obalama Miljacke. Posebno još kada bi se javljalo da se grad najviše napada i granatira iz okoline bob-staze. Uništavanje vijugave betonske ljepotice kao da je uništavalo i njegov život. Otišao je Gorazd prerano i zauvijek kao priznati profesor Univerziteta u Rijeci.
Prije godinu dana, ponadao sam se da će bob staza ponovo oživjeti. Umjesto moćnih bobova, niz stazu bogatu rupama od gelera i granata, jurili su ludo hrabri mladi ljudi iz 15 evropskih zemalja. Na nogama su imali specijalne produžene rolšue ili, modernije, skilere, kojima su postizali brzine i do 80 kilometara na sat. Cirkus avanturista je otišao dalje u potragu za novim izazovima po ovom planetu. Bob staza je ponovno utihnula i takva je bila i kada sam hodao po njoj prošlog ljeta.
- Pazite kuda idete. Ima mina koliko hoćete, upozorava jedan od ljudi što su izronili iz guste borove šume. Na leđima su imali ruksake, a u rukama čudne duge štapove.
- Šta vi radite? – upitah bojažljivo.
- Lovimo zmije otrovnice i tražimo čaure topovskih mina iz rata. Dobro ih prodajemo sarajevskim kazandžijama što od njih prave suvenire.
Spuštanje stazom kao da je spuštanje u pakao. Svuda oko mene samo tragovi uništenja, ljudskog zla. Godine, desetljeća prolaze i ovaj prostor polagano podsjeća na prizore zaboravljenih civilizacija u kojima prašume ljudske gluposti gutaju sve što se zove napredak i bolja budućnost.
petak, 23. jul 2010 u 04:18
Kazu da smo imali slabu putnu mrezu. Optrecenu i nerazvijenu. Nemoguce. Ne znaju oni. Covjece, mi smo imali sve. I prtine i staze, i cikme i sokake, i ceste i ulice , aleje i bulevare,…sve smo imali. Imali smo ljudsku magistralu i zivotni autoput davno prije svih. Pa i ta staza Trebevicka je bila dio naseg puta. Sarajevskog.
A, jedino bi mozda mogli joj ime promjeniti. Pa je zvati je Bo(m)b staza. Cisto radi uspomena.
petak, 23. jul 2010 u 16:19
dvije olimpijede prije nase, sarajevske, bob staze su bile montazne, troskova valjda radi?
nasasa je napravjane, vjerovatno, zbog necijeg ceifa. cijeg, ne znam. ljudi kao sto su zeko, mirza kulenovic i ostali valjda znaju. ja znam da je pokojni ( rahmetli) mehmed husic u sarajevskom svijetu objavio tekst da je tadasnji predjednik olimpijskog komiteta ( ko li je to bio?) nacinio los ugovor sa tv stanicama abc, nbc, u korist vlastiete stete, govorilo se tada oko desetak miliona dolara. svi mi mali misevi izdvajali smo, nismo morali ali eto, neka sredstva da bi dobili bronzanu, srebrenu i zlatnu plaketu. tako je to bilo u cijeloj bih. specifikum je zeljezara zenica ( podaci iz oslobodjena) onaj ko nije dao prilog bio je na oglasnoj tabli. ne govorim ja o fasizmu. jedno pitanje za paju koji prekrasno pise, gdje se moj dobri paja ti i mensur zazdiste i po cije pare odoste.
ljetna olimpijada 1984. godine odrzana je iu los andjelesu, dva dana po zavrsetku igara objavljen je saldo, troskovi i prihodi. sva ova imena koja se spominju na blogu, naravno, mislim na one koji su bili direktno ukljkuceni u organizaciju zoi 84, pozivam da nam kazu koliko je to kostalo nas, bosance.
subota, 24. jul 2010 u 19:37
Da je kostalo, kostalo je. Da li je vrijedilo, vrijedilo je. Meni. Ne materijalno. Dobio samo neke plakete i tako to. I bio ponosan. Uspjeli smo. Nije mi zao sto nisam ponesto i usicario. A tebi Tiho? I tada a i sada svjestan da je bilo raznih “ dogadjanja” – da tu uguram sve negativno. Ali matica “ te Miljacke” je bila nesto drugo. NEMA PROBLEMA. Cak su i hapci,bunardzije i ostali iz tog tima bili na neplacenom.
Mozda ce nekome biti interesantno koliko je moj novi “ komsiluk” sarolik. Neki nemaju pojma ni o opsadi Sarajeva 1992- 1995 ni o ZOI 84. Neki znaju nesto povrsno o oba dogadjaja, a neki i detaljnije. Ja znam da je za nepovjerovati ali ima pojedinaca koji su kao i culi da je bio tamo negje neki rat ali su gledali nasu olimpijadu. I prepoznaju vucka u autu. I spominju mi neke detalje koji su i meni bili negdje na periferiji sjecanja, Makar bilo nekima i krivo, moram priznati, meni pravo drago….Ma sve medalje podijeljene tada ne vrijede kao onaj moj doprinos koji je kol’ko i truni prasine izmedju prstiju. E sad moze se postaviti pitanje, da li sam ja normalan?
Tiho pita “ … pozivam da nam kazu koliko je to kostalo nas, bosance.” I mene to zanima. Na nasim greskama djeca treba ponesto i da nauce. Valja misliti i na organizaciju nove olimpijade. Jednog dana. A dotle ima i vaznijeg …
Mozda sam ja i previse radoznao. Ali imam pitanja. Otprilike:
- Sta nas dovede od NEMA PROBLEMA 1984 do SVE JE PROBLEM 1991/2 ?
- Koliko je ta transformacija od NEMA do SVE JE kostala, nas Bosance a bogami i Hercegovce?
- Mogu li se uporediti odgovori na moje koliko i Tihino koliko?
Odgovori su vazni – da se ne ponovi! Neko i zeli da nam se ponovo desi nasa olimpijada, a neki izgleda i ne. Ali za opsadu Sarajeva, cak i ako posmatramo naglavacke – da su oni iz prstena drzali u vjecitom sahu one izvana, mislim da smo jednoglasni, Ne ponovilo se!