“Čak i neodoljivi turski kebab, istinski predak našeg ćevapa”. Hoće li baš tako biti. Skoro sve istorije ćevapćića govore da je to turskog porijekla, a samo poneke – veoma stidljivo – pomenu kao “priča se” da su nastali u Liban t.j. Feničiji, što svaki razboriti čovjek bez ustezanja treba(mora) prihvatiti. Jer, nešto tako dobro, tako savršeno, tako jeloneodoljivo, moglo je nastati samo od genijalaca koji su izmislili trgovačke brodove, međunarodnu trgovinu i pare (pri podijeli odlikovanja djelilac, inače visokopozicionirani političar, kaže odlikovanom privredniku: “Jest da je odlikovanje koje ti dodijeljuje drug Tito visoko, ali naša zajednica ipak nije našla način da te adekvatno nagradi za sve ono što si učinio”, našta odlikovani promrlja: “Od kako su Feničani izmislili pare tu nema problema”).

Miomiris ćevapa, pravljenih mahom od ovčijeg sjeckanog mesa, jer će mašine za mljevenje nastati koju mileniju kasnije, širio se obalama Feničije, današnjeg Libana ili dolinom Balbeka, prije nego se pojavio Hrist. Turcima, kojima nebi trebalo osporavati da su izmislili ražanj, ukoliko ga nisu kopirali od stočarskih naroda dalekog istoka, nije bilo teško da tu feničku jelotvorinu prenesu gdje god su askeri i janjičari, nastupali, pa ih sada, ako iskljucixim Balkan ima u Austriji, Češkoj, Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj, a one u Češkoj, Slovačkoj, Njemačkoj ili Skadinaviji donesoše gastarabeiteri, imigranti i izbjeglice. U Torontu, Vancouveru, Ottawi, Los Angelosu, pored svih mogućih barbaqueva, stekova, hamburegera, ćevap se polako al’ siguno “uvaljuje”. Doduše, kao u Njemačkoj, serviraju vam ga sa džuvećom – kakva boguhulnost -, negdje sa ajvarom – može i nije loše, kečapom ili senfom– “oprosti im ne znaju šta čine”, a kad vam dodaju majonez, bolje je platiti i izači nego se pobiti sa vlasnikom. Na sudu ćete se opravdati samo ako je sudija bio na Baščaršiji.

Kajmak kao dodatak je poznat samo kod nas (mislim na balkanske države) i to onaj koji miriši na paljevinu, nastalu od dima zapaljenog luča, da se iz mljekara otjeraju muhe. Prosjetite se emisije R.L. Đukića kako kelner prilazi šuberu i vikne: “Deset s’ lukom!”, pa mu se učini malo za njegov glumački dar, te dreknu: “Požuri, bre, ‘oće čovek d’ide”.
U Rumuniji je ćavam – “mititeji” – nešto kao pet do šest naših “normalnih” (kao dimenzijski etalon uzmam one kod “Mrkve”). Mi naručili patruzeči – što će biti 50. Donijelo pladanj kojeg nismo savladali. Kad, gledamo kelnera kako nosi isti takav, pa naglas rekosmo: “Eno još neke budale kao što smo mi”, kad on spusti na naš stol. Bila je to druga polovina – da se ne ohlade dok jedemo prvu.

O Sarajevskim, Travničkim, Banjalučkim (sve ih pišem sa početnim velikim slovom) bolje ne gubiti vrijeme. Najbolje Banjalučke možete pojesti vis a vis Autobusnog kolodvora u Zagrebu. One što izgledaju kao pločice, meui kao saržer, za pištolj. Jedem ih i hvalim čevabdžiju kako i Zagrebčani znaju napraviti dobre ćevape a ćojek me sažaljivo pogleda – “Ma ja sam ti, bolan, iz Šehera”.

A u današnjem Libanu, ćevap je isti kao iz doba izmišljanja. Pravilo JEDAN ĆEVAP – JEDAN ZALOGAJ. Kao i sarma (a ne oni mađarski ili njemački monstrumi – jedna sarma po familiji a ne po glavi). Obično u kombinaciji sa drugim roštiljovinama (”mešano meso” u “Dušanovom gradu”ili “Kod dva jelena” u Skadarliji). Više preovladavaju kombinacije raznovrsnih jela složenih na male ovale – na svaki po jedno do dva zrna graha, sarmica u japragu, ćevap itd. Sjedimo u Zahleu – dolina skoro ista kao ona što se od Darive pruža Moščanicom ka Faletićima, ali puna kafana, restorana na stubovi a ispod kojih teče voda. Arap u galabiji, pred njim nargila, boca araka (mastike) i – moja supruga je izbrojala, oko 140 tanira naslaganih po sistemu riblja kost u piramidu. Popuši hinsan nargilu, popi drugu bocu araka mješanog sa vodom, zovnu kelnera, plati, polagano se diže, baci tugaljiv pogleda na piramidu te ode. Pitam kelnera šta je to uradio. “Voli da jede a ima dijabetis”. Što ti je merak. Meni bi žao onih ćevapa što ostadoše nepojedeni.

A ko želi da nešto sazna o ćevapima kod nas, neka otvori na Googlu ПРИЛОГ ИСТОРИЈАТУ ЋЕВАПЧИЋА

S ĆEVAPOM U POBJEDE!

Zeko

Pored sarajevskih cevapa najbolji su ZEKINI cevapi.

Povodom okupljanja sarajlija u LA prije 3 ili 4 godine bila sam odusevljena kako su bili ukusni, socni, nezaboravni. MRKVA je nista pored ZEKE. Zivjeli ZEKINI cevapi.

Meni je nakon rata samo jedna cinjenica upala u oci. Ranije je bilo deset u pola, a pet u frtalj (nije da sam tih pet narucivala, ali jeste moja mama). Nakon rata obnovim istu narudzbu (i za mamu, jer ne moze sama) i dobijem dva ista zamotuljka, koje mi kuci potom lagano mezetimo. Deset u pola i pet u pola. Testiram jos par puta, rezultat isti, navike se promijenile, nema manje mjere od pola somuna. I tako se pet cevapa kod moje mame rastegnu na dva dana, zahvaljujuci kolicini somuna. Prvi dan idu tri cevapa i pola od pola somuna, a drugi dan ostatak. To sto nisu vruci, nju ne brine, jer ona nista ne baca.
Moj prilog istoriji cevapcica na Bascarsiji.
Jasna

Pozdravite mnogo mamu, iako se ne poznajemo,zbog toga sto hranu (kruh pogotovo) ne baca. Poznajem osobe čija djeca i unuci neće za ručak ni – jutrošnji.

Hajde drage sarajlije da probamo jednom za uvijek da rijesimo tu najbolje cuvanu tajnu-samo nemoj da neko kaze da je original recept negdje ispod piramide u Visokom tj.Luvru.Kako pokusati napraviti cevape da budu sto je moguce blize autenticnom tzv.Pravom sarajevskom chevapu.Prva nagrada Mitrov poster od vrha stoka pa do kjucaonice.Ljubezno molim da se sve nacionalnosti sa bivsih prostora ukljuce u ovaj izazovni projekat radi sto je moguce vece autenticnosti.

Moj jaran Miso Mikanovic saldzija iz Sidneja veli: – Ovi nasi iz dijaspore kada dodju u Rajvosa foliraju se kako znaju engleski, pa umjesto deset u pola naruce “ten u half”.

Je be me Zeko! I dovodi u nedoumicu? Sada nisam nacisto je li mi veci merak maznuti deset u pola ili procitati Zekin komentar. Mozda je najpreciznije – ono sto je trenutno na hastalu…

Dobro je PAMA, sad` si me nas`o kad` sam pod empargom.
Ja obec`o da necu talasati a ti… Mitrov poster.

Nego u mome gradu Winnipegu ima jedan dobri RIFKO koji pravi najbolje cevape na svijetu.Nalost restoran je zatvorio ali ih i dalje onako ispod ruke tusi u aluminiskim tanjirima $20 za set osoba, pa ti przi kuci.

Eto, to je moj prijedlog, pa ako dobijem svoju sliku podjelit cu je sa svim blogovcima.

Raja, glasajte za RIFKA iz WINIPEGA.

ZAGONETKA

S.H. – S.Ć.

ODGONETNITE ŠTA ZNAČI GORNJA GRUPNA
SKRAČENICA

NAGRADA

ZA SARAJLIJE
10 UPO
KOD ĆEVABDžIJE KOJEG SAM ODABERE.

ISPLATA U SEPTEMBRU KAD BUDEM U SARAJEVU

ZA NESARAJLIJE – NEK PRONAĐU NEKOG DIJASPORIČNOG ĆEVABDžIJU I POŠALJU RAČUN. ĐUVEĆ NE PRIZNAJEM.

ZEKO

SMRT HAMBURGERU-SLAVA ĆEVAPIMA

Zagonetka je vrlo zagonetna, rado bih se ogrebala za 10upo, no prvo bih voljela cuti da li ista ima veze sa cevapima i da li su sve kvacice na pravom mjestu. I da li je skracenica bila koristena prije rata u raji. Help.

Kvacice u redu, nije koristena prije rata.
Z

Zlaja zamalo “u sridu”.

Smrt Hamburgeru – Sloboda Cevapcicima! je pravi odgovor.
Medutim, kako sam misljenja da je Zlajina interpretacija bolja od moje, 10 s lukom u pola mu placam. Plus kajmak zbog invencije. Ako bude u Sarajevu septembra ili oktobra, onda se vidimo, a ako ih kozumira izvan Sarajeva, onda treba da dostavi racun, ovjeren od mjesnih i poreskih organa, zavicajnog kluba i sanitarne inspekcije da je kajmak pravi. Ne mora biti uzicki.

Jasna takodjer ima, al’, 5 u po ili u frtalj, zbog ulozenog napora da rijesi zagonetku.

A ostali??!! Mislim da su obolili od PĆS – da vas ne mucim to je Post Ćevapcicki Sindrom. O tome, mozda, naknadno.

S ĆEVAPIMA U NOVI ZIVOT! ili S.Ć. u N. Ž!

Zeko

Sretan sam što sam u jakoj konkurenciji ostvario istorijsko-povjesnu pobjedu na ovom svjetskom takmičenju i osvojio slasnu nagradu koju sponzorira naš Zeko. Međutim, ne pada mi na pamet da ja smažem tu deliciju i zato predlažem slijedeće:
Ovo mora pojesti neko dijete u Sarajevu. Ali ne leži vraže. Ako mislite da je to tako jednostavno varate se. Jer, hoće li to biti Besim, Sreten ili Hrvoje? A zašto ne Belma, Slobodanka ili Helena? Za ispuniti sve ključeve, nacionalne i spolne para u buđetu nema dovoljno. Ako bi se to nekako i uskladilo postavlja se pitanje u koju ćevabdžinicu otići, onu plavu ili bordo? Kao što vidite, tako jednostavna stvar, a tako se može iskomplikovati. Sve mi ovo liči na nešto, samo ne znam na šta.
Elem, sad ozbiljno. Neka Zeko skupi s ulice jednu djevojčicu i jednog dječaka, neka ih ne pita za imena, a boju neka odaberu pomoću ture i jazije.
I taman kad sam pomislio da je stvar rješena pade mi na pamet nešto grozno. Neko bi mogao našeg Ljubišu proglasiti pedofilom pa zbog lažnog etiketiranja propade dobra namjera.
U svakom slučaju ove ćevape treba pojesti neko dijete u Sarajevu. Zeki hvala na ponuđenom.

Dragi Zlaja i svi ostali Sarajevci,

Jedem u pitari kod bivseg kina Partizan, t.j. Apolo. Prilazi starija zena, trazi krompirusu za jednu marku. Vadi je i prevrojava preostale fenige. “Moze li jogurt za 48? Upadam: “moze, kako da ne moze” i pogledah vlasnbika. “A zar vam nece biti malo?” “Nece. Sestra i ja to podijelimo”. “A necete se naljutiti ako bi ja zamolio gospodina da vam svaki dan, za sestru i vas, da pite za markuipo i jogurt. slijedeci mjesec?” Pogleda zacudjeno pa ce tiho: “To bi bilo jako lijepo”. Ode lagano. Dajem vlasniku 100 KM koji ih cutke uze”|: “ali, ovo je za tri dana vise od jednog mjeseca!”. “Zavisi, da je februar bilo bi i vise”.

Nakon par mjeseci sam ponovno u pitari. Vlasnik mi rece: “Znate, profesore, znam vas, ona zena i dalje dolazi, na moj racun, evo vec dva mjeseca”. “Jel’ to smatrate sadakom?” “Ne, da je neko drugi uradio to sto ste vi, smatrao bih. A ovako je to neka vrsta prava na pomoc”.

Posto cu radije to ponoviti, otpada sumnja na pedofiliju, a ako postoji “starofilija” – taj sam.

Zeko

BRAVO LJUBIŠA ! Slažem se sa idejom o starofiliji. Nisam htjeo spominjati siromaštvo u Sarajevu da me se krivo ne shvati pa sam odabrao djecu.
Zdravi i veseli bili, šjor profešur.

Hvala Ti Zeko na ovom divnom postupku. Nemam rijeci koje bi ga mogle popratiti. Borim se da prestanem pusiti ali uz ovo tvoje javljanje zapalih dvije cigarete, jednu za drugom, uz toplinu oko srca. Divno je procitati da takvih ljudi jos postoji a ne samo onih “daj samo meni”. Od srca, svaka ti cast !

Pohvale koje izricete mozda bi mi bile drage da nije onih uzroka zbog kojih sam MORAO postupati onako kako sam postupio. A cim nesto moras, bilo da se radi o “pritisku” nekoga ili iz vlastitih poriva, onda to nije za pohvalu.

A sretao sam mnogo ljudi ciji su postupci na ljestvici moralnih vrijednosti daleko iznad ovog moga reagovanja. Ono sta sam dozivio i vidio na Grbavici 1992 godine moglo bi posluziti kao podloga scenarija pod naslovom IZMEDJU CASCA I BESCASCA. U mogucem izboru da se bude progonitelj ili progonjeni malo ih je koji su birali ovo drugo.

No, bolje je sve to zaboraviti i vratitimo se cevapima.

A sarajevski humor – kad je igrac FK Sarajeva Šaran, uvalio Zelji pobjedonosni gol, neki mangup je navecer, kad je cevabdjinica bila puna, na rostilj nabacio zivog sarana.

Pozdarv svima

Zeko

Svaka cast Zeko, nego, evo ja jutros oko sedam sati ovdje u Kanadi kupujem novine a ispred mene mladji covjek.Na pultu jedno kila metalnih novcica koje on broji da bi platio ono sto kupuje.Kutija cigara,novine i paket rize,jedno sto grama.

Kontam dali da uradim ovo sto si ti uradio ali vidjoh covjeka ispred mene koji me je preduhitrio te mu ponudio da on prestane brojati novcice i da ce on to sve da plati osim cigareta.

Kada je on to rekao ovaj koji broji novce rece njemu a zasto nece da mu plati i cigareta? Ovaj rece da nezeli da ucestvuje u ubistvu.

Brojac novca se okrenu i rece mu da ima dovoljno novca i hvala na ponudjenom.

Razlog sto ovo pisem je da i ovdje ima onih koji nemaju te da nimalo nije naivno a moze biti i opasno ukoliko pokusate nekome nesto platiti.U ovom svijetu je dosta stvari drugacije.Bar se meni to cini.Jos jednom Zeko, svaka cast.

Klasičnih prosjaka ovdje nema. Ima beskućnika koji se zimi smrznu, ali se taj problem rješava preko socijalnih ustanova. Nesposobni za rad dobijaju pomoć – u tačno utvrdjenoj sumi od koje možete prezivjeti. Slično je i sa nezaposlenim koji dobijaju welfare – pomoć da mogu prezivjeti, ali su obavezni da traže posao. Tebi je to poznato, pa davati nekome pare stvarno može biti nezgodno. Izuzetak su narkomani koji stanu uz semafor pa pokažu cedulju da su gladni. Izgledaju grozno pa mnogi daju pare. Za drogu, a ne za hranu. Ponekad bih im dao iako znam da “ućestvujem u ubistvu”. Nisam sigruan u merhametluk.

Naš svijet je drugačiji. Meni se čini da je zekat – milosrdje, kao jedna od temeljnih obaveza muhamedanaca prihvaćena i od (bosanskih) hrišćana. Onako, da ih ne bude sramota u odnosu na one koji daju.

Pružiti pomoć nekome koga ne znate, a procijenili ste da je neophodna, ima nešto što je posebno vrijedno – ona vam ne može vratiti, jer, ako može, onda stupate u dužničko povjereničke odnose – kako se to nekada govorilo.

Ne očekujte direktnu zahvalnost, jer time stavljate doniranog u neželjen položaj. Ako je “pravi”, možda će jednog dana isto to uraditi drugome, koji je u istom položaju kao kad ste sami pomoć primili.

Bojim se da sve što napisah liči na propovijed/pouku/hudbu, no meni je veći gest od moga bila odluka vlasnika pitare da produzi sa davanjem.

Konačno NE DAJE ONAJ KOJI IMA, NEGO KOJI JE NAUČIO DA DAJE.

Zeko

Zeko lijepo pise.

Kada smo vec kod teme davanja mozda bi se trebalo malo sjetiti objekta u Sarajevu kojeg svi u zovu “KOD SEDAM BRACE”.

Davanje kroz proreze na metalnim vratima je staro beskrajno.Objekat vjerovatno potice jos iz vremena Turske na ovim nasim prostorima.

Znam da sam kao klinac, dok sam sa tatom cekao u fici mamu da izadje sa posla,gledao kako ljudi prilaze objektu te daju za one koji nemaju na nacin koji je vrlo interesantan a vjerujem da se to i dan danas radi.Lijepe su to stvari.

Sarajevo ima svega i svasta.

Mozda da nam neko malo opsirnije opise o cemu se radi i kako nastade objekat “SEDAM BRACE”.

Evo teksta koji mnogo objassnjava.

TURBE SEDAM BRAĆE U SARAJEVU
Na početku ulice Širokača u dijelu Sarajeva Bistrik nalazi se dobro poznato turbe Sedam braće. Stari naziv je jedilersko turbe jer ima sedam mezara (po turskom jeziku „jedi“ – sedam). Isti naziv dobila je i susjedna džamija, a i cijeli taj kvart naziva se Jedileri. Turbe je usko i dugo jer su mezari svi u jednoj liniji, a širina je oko jedan i pol mezarske dužine, tj. oko tri metra. Više svakog mezara je prozor, iznad kubure čirak i svjetiljka. Kubure i turbe su lijepo urađeni i dobro se održavaju. Kao o većini turbeta u široj javnosti se malo zna, predu se razne legende, najčešće se misli da su braća po krvi, pa se ovim zapisom želi kazati istina stvarne historije turbeta.
Uz sam pad pod tursku vlast Bosne, pri povratku Sultan Fatih Mehmeda i jedan njegov vojnik, inače šejh, zatražio je od sultana da se demobiliše jer je bio zašao u godine i nije bio više za vojnika, izrazivši želju da bi tu ostao i nastanio se u današnjem Sarajevu. Sultan mu je odobrio, a za tu dugogodišnju službu dao mu u vlasništvo zemljište od današnje Latinske ćuprije do kraja današnjeg turbeta duž Bistričkog potoka. Taj kompleks zemljišta narod je prozvao Šehove dugonje ili Šehove duge njive. Kada je šejh umro ukopali su ga na kraju njegovih njiva. To je prvi mezar, ali danas sedmi odnosno zadnji od ulaznih vrata.
Prošlo je i više od sto godina, a šejhov mezar je već postao „kultno“ mjesto, poznat mezar sultanovog vojnika za koje vrijeme se izgradila džamija, Halvetijska tekija (danas nova zgrada IZ neposredno prije turbeta) te preko puta gradske uprave sudnica (menkema) i gradska blagajna, te prva manja vojna postaja.
Desilo se podudarno da je neko pokrao blagajnu, a i u isto vrijeme u grad su došla dva sejahina (putujuća derviša). Nepoznati, stranci, neugledni vanjštinom, svakako siromašni učinili su se vlastima sumnjivim i na njih je pala sumnja za krađu. Sva njihova pravdanja i dokazivanja da su nevini kod lokalnog kadije, uske pravničke pameti, nisu urodila plodom. Osuđeni su za krađu i pogubljeni.
(Samo da se kaže, karakteristika tog doba bila je da su nevine osobe često osuđivane jer kod kadije nije postojao istražni nego samo dokazni postupak).
Neposredno po pogubljenju došao je jedan tatar (tadašnji poštar) donijevši vijest da su u Čajniču (neki kažu u Pljevljima) uhvaćeni lopovi koji su pokrali sarajevsku blagajnu.
Šejh susjedne tekije posredovao je da se pokopaju „počasno“ pored sultanovog vojnika, jer su nevino ubijeni, te da imaju status šehida.
Opet nakon dužeg perioda turbe će biti kompletirano sa nova četiri, takođe mazluma (nevino ubijeni). To su bila četiri bega iz Posavine. Uz dodjelu
begovata – titule i zemlje, begovi od Bosanskog broda, Šamca, Orašja i Dervente imali su zaduženje da motre pokrete austrijske vojske preko Save, te da je primjećena opasnost pri prelasku na bosansku obalu sve do Darajeva kako bi se organizovao otpor. Ali dojava je izostala kada je princ Eugen Savojski 1697. godine prešao Savu, prodro do Sarajeva i zapalio ga. Po smirenju situacije begovi su pozvani u Sarajevo na odgovornost.
U svojoj odbrani, uz svjedoke ljudi iz tih krajeva, begovi su dokazivali da to nije bila izdaja jer je pomenuti princ, duboko u Austriji (Savoji) spremao vojsku za vojni udar, a nije postojala izviđačka niti obavještenja služba na drugoj strani. Osmatranjem se nije moglo ništa znati. Princ je noću prešao Savu, na nekontrolisanom, nenadanom mjestu i za svega za 4-5 dana stigao već u Sarajevo. Nije uvažena odbrana te su zbog toga pogubljeni. Imam džamije i šejh tekije razumjevši nevinost posredovali su da se ukopaju pored ranije ukopana dva mazluma. Tako je nastao kompleks Jedileri, sedam braće po udesu, a ne po krvi. Turbe je kasnije izgrađeno, a prvobitno su bili samo mezari.
Narod je mezare odnosno turbe poštivao, spontano i namjerno posjećivao, učio fatihe, pa i murade (molitve za ostvarenje neke želje), uz male dobrovoljne priloge kojim se turbe i džamija održavala.
Ali do kraja II svjetskog rata odnosno 1945. godine turbe je dobilo pomalo specifičan značaj.
Naime, po završetku rata nova vlast i novi način života osjetio se najviše u vjerskom životu. Uzurpacija vakufa, ukidanje vjerskog obrazovanja, potiskivanje vjere iz javnog života pa i privatnog, rad, radno vrijeme, nova ideološka djelovanja i uticaji učinili su da se vjera i vjerski život marginalizira i potisne iz javnog života, ali ostao je onaj dubinski, duhovni kontakt (bar u podsvjesti). Kako se cijeli novi život materijalizirao, materijalizirao se i taj duboki skriveni duhovni ostatak nalazeći manifest u masovnoj posjeti turbeta, uz priloge, vrlo lak, brz, neisticajan oblik, da kažemo, ibadeta. Ti prilozi su dostizali zavidnu visinu, upravo kompenzirali oduzetu vakufsku imovinu, pa se i sada Islamska zajednica finansira najvećim dijelom tim prihodima. Prihod je jedno vrijemo prelazio ukupnu članarinu Islamske zajednice. Turbe je pomoglo IZ-i u najvećoj krizi da traje i danas.
Nevini mazlumi su šehidi, a šehidi su živi- kaže Kuran. Ako se usudimo reći živi na svoj način, pokazaše svoj šehidski život na ovozemaljski način (konkretnom pomoći) nama ovozemljacima.
Prof. Seid Strik

E dok se ja dovukoh do pc-a, vi podijeliste nagrade, i fino se ispricaste. Steta da je Zlaja isprve pogodio (cestitam, ali brate razgodi drugi put malo, zbog hljeba i igara), no opet zahvaljujuci tome, posredno, citamo ovaj djelic istorije Sarajeva, o Sedam brace. Vjerujem da je svaki kutak naseg starog grada jedna prica, i jedva cekam da odem u penziju i imam vremena za citanje i cackanje po proslosti. Komentare tipa, to je pitanje interesa, a ne vremena, ne cijenim (jer jedva stignem spavati).
Zeko, nisam sigurna da sam tih pet upo borbeno zasluzila, no rado cu ih pojesti u septembru, tj u prvoj polovini septembra. Samo zivljak se racuna, nista racuni. Humanitarne geste cu ovom prililkom izostaviti, jer vlastite, sarajevske, ne vjesam na velika zvona, a bojim se da bi poklon, petica u pola, mogla izazvati pitanje, pa sto nije bar deset. Sem toga, znam da sarajevske cevabdzinice imaju svoju humanitarnu klijentelu. Kao sto i ja ovdje imam svoje beskucnike, prodaju list beskucnika, skromno opremljen, ranije sam ga citala iz postovanja, ali odkad je vremena sve manje (ili sam ja sve sporija), kupujem, preplacujem i ne citam. Svake subote. I tako svugdje na svijetu ima sadake.
A sjecam se i da se u Sedam brace islo ‘proucavati’ i darivati za neku vaznu odluku, zelju ili samo nadu u zivotu. Mislim da bi se i Pavle zadivio, ako prati, dokle stigosmo od deset u pola.

Ovo je nevjerovatno! Od sarajevskog cevapa, preko turskih sultana, Savojskog i Tita, kruznica, lepinja puna najsladjeg mesa na svijetu – sarajevskog cevapa. Pa onda bitka od kud je, koje mu je porodicno stablo… To mogu samo Sarajlije! I oni koji su dragovoljno osuznjili svoju dusu u toj ljepoti osjecanja… I na kraju – do sevapa, do dara nevoljniku, do spoznaje da ni prosjak na vankuverskom Robsonu ne bi mogao odoljeti mirisu naseg cevapa. Da se pokusam ukljuciti u ova talasanja koja je izazvao cevap, darujem vam moju pjesmu “Prosjak”. I to s posvetom Dubravku Brigicu, nasem pjesniku, koji je, sjedeci uz janjca na raznju kod Denisa Dehlica u Stivstonu, u Ricmondu kod Vankuvera, govorio: “Oh, koliki je (janjac), samo da ga je pretvoriti u cevape! Ja trpeze!…”

PROSJAK

Bacite mi novcic,
Al ne iz visoka.
U kosari mojoj od srebrnih niti
Osjecanja cute.
Ne budite iz sna ono sto sad sniva.
Cijela su polja usnulih sjemena
U kosari mojoj od srebrnih niti.

Spustite ga tiho.
Nek samo zubori.
U njegovoj pjesmi sniva moja sreca.
Usred naseg grada,
Ispod ovih svijeca
Skriveni su negdje moji svijetli dvori.
I vrtovi puni zutih tulipana.
U rumenoj sjeni mojih usnulih zelja
Veselja prazne krcage mirisnih vina,
A uzdasi srece guraju dah zivota
U purpurno mirisno cvijece.

Darujte mi novcic,
I to samo onda
Kad u vasem daru nema tihog gnjeva
Sto i moj je zivot u zivotu ljudi.
Darujte,
Kao kada iz morskih dubina,
U igri delfina,
Sicusna kapljica vode
Orosi travku na suhoj hridi.

Ne darujte mnogo.
U novcicu vasem zivi moja nada.
Ako bi mi dali blago ovog grada,
Umrla bi zelja sto snovima vlada.

Spustite ga tako
Da mi zvuk metala snove ne razbudi.
Ja uzivam u snu
Prepunom zivota
U kosari mojoj od srebrnih niti.

Hvala vam Blogovci za ta nadahnuta pisanja povodom cevapa.
Rifet Bahtijaragic

Draga Jasna,

U Subotu 11. septembra, cu biti na Stadionu Kosevo – medjunarodni juniorski atletski miting.
Predlazem da se, nakon poslednje discipline, nadjemo na stepenistu pred upravnom zgradom i odmah odemo na cevape – ima jednas dobra cevabdjinica odmah iznad Fakulteta za sport. Ako se to ne ostvari moj telefon u Sarajevu je 614-992.

Inace, brpj cevapa povisujem na 10.

S obizor da je Jasna u radnom vijeku t.j. u punoj snazi, molim zajedljive blogovce da gornje predloge ne komentiraju u stilu “vid’ ihtijara, javno ugovara sastanke”. Davno sam u penziji t.j. out of order , a bicu sa suprugom.

Zeko

Dragi Zeko,
Zahvaljujem se na pozivu, rado cu upoznati tebe i tvoju suprugu. Datum je ok, tad sam jos malkice u rajvosa. Zajedljivi komentatori ce vjerovatno shvatiti razliku izmedju dating sajtova i Dovla bloga.
Pozdrav Zecevicima i do vidjenja,
Jasna

Obzirom da se uz komentare na mogu slati slike, na kraju članka Pavla Pavlovića “Deset u pola” možete pogledati jednu zanimljivu fotografiju “zapadne varijante reklame za ćevape”.