Pavle Pavlović: Moj drug Vlača

Sto je Zapadna Europa dobila   Oktobarskom (listopadskom) revolucijom u Rusiji 1917? Ako nista ono prvoklasne lakeje i vratare pred najboljim hotelima Pariza,Londona,Berlina. Carski plemici, vlastela koja je tlacila proletere, pobjegli  glavom bez obzira  iz luksuza dvoraca i zavrsili otvarajuci i zatvarajuci vrata raznih ”Luxora”,”Savoja” .  Cinili su to s uzvisenim manirima labudjeg plesa dajuci slavnim hotelima jos veci sjaj. Gazde su se utkrivale tko ce imati   boljeg ruskog plemica kao lakeja. Desetljeca su prolazila, portirska vlastela izumirala,ali je ostala carska plemicka skola naklona gostima i bravuroznog  potezanja bogato ukrasenih    vrata.
Jedan takav ucenik ruskih grofova docekao nas je na ulazu u veleljepni  hotel u Dublinu, kisnog proljeca 1981. godine. Stigla u Irsku bucna ekipa novinara iz bivse nam zemlje da prati Seida Memica- Vajtu i skladatelja Ranka Bobana na njihovom eurovizijskom nastupu sa pjesmom ”Lejla”. Dakako sa mnom nerazdvojni kolega i prijatelj Branko Vlacic iz revijalnih izdanja sarajevske kuce  ”Oslobodjenje”,sin legende sarajevske i BiH – atletike Antonija Bate Vlacica.  Mene je slalo maticno poduzece, zagrebacki ”Vjesnik”.
- Gledaj ovog gospodina sto nam otvara vrata. Kako  to samo elegantno cini  - dobacuje mi Vlaca dok pokusavam da pobjegnem krupnim kisnim kapima.
- Mora da je ucenik onih ruskih plemica – pravim se pametan. Docekuju nas organizatori eurovizijske feste i osobno direktor hotela –  sa casama pjenusca.  Iako smo tek stigli kurtoazno hvalimo objekat u kojem cemo narednih dana boraviti. Usput pomenem i covjeka sto nam je  nezaboravno otvorio put ka bljestavom predvorju. I, zamislite, doznajemo da je momak Rus i da je i on nedavno pobjegao iz domovine, odnosno iz SSSR-a. Znanstvenik, doktor je suvremene povijesti.
- Tolike godine obrazovanja, muke i onda zavrsis ovako   na vratima – promrlja Vlaca izmedju dva gutljaja…
Sve ovo, sto smo gotovo prije 30 godina zajedno prozivjeli, munjevito mi se vratilo kao strasni fles- bek  dok sam citao e-mail poruku  Branka Vlacica,  sa aktualnom adresom u nekom kanadskom gradu Londonu. Moj drug, nekadasnji vrhunski novinar, talentirani pjesnik iza kojega su zbirke stihova, sada elegantno otvara i zatvara vrata svog sarenog taksija. Profesor knjizevnosti kao da je postao junak knjiga ruskih klasika. Sudbina se poigrala sa svima nama,ali on kao da je najteze podnosi. Ludio je od do skoro cestih pitanja ”zemljaka” cime se bavio u ranijem zivotu. Kada im je odgovarao da je bio novinar, da je znao tog i tog, prvo su mu se smijali iza ledja, pa onda i u lice, Sto drugo ocekivati od nesrecnika, koji su stjecajem ratnih prilika prvi put vidjeli vlak,zrakoplov, granicni prijelaz. Pokusavam da razumijem te ljude, jer znam kako je to danas u nasoj dijaspori. Ako krenete  u pricu o prijasnjim zivotima samo ce cuti koliko je bogastvo iza njih ostalo. Gotovo nitko nije bio siromasan, sve sami bivsi milijuneri, kojima su ratni lupezi sve pokrali. Sto cete ljudi vole da se , najcesce, predstavljaju onakvima kakvi nikada nisu bili, ili kakvi su uvijek zeljeli biti. Ipak, medju tim  zrtvama ratnih sudbina u litl Londonu ili obliznjem Torontu, rijetki su bili novinari,pisci, zato je Vlaca cesto slusao:
- Dobro jarane, pisao si, ali sto si radio, od cega si zivio?
Ismijavani bivsi novinar i pjesnik bio je vise u svom taksiju ,nego medju “zemljacima”. Dolazile su u Kanadu brojne zvijezde estrade, koje je poznavao u proslom zivotu i prolazile, a Vlaca se nakon kratkih toplih iskrica susreta, jos tuzniji vracao volanu. Ipak, poslije kise uvijek dolazi sunce. Na turneju po hladnoj dalekoj zemlji nedavno zapucali clanovi “Crvene jabuke” .Sjecam se u godinama osamdesetim, kada su u saobracajnoj nesreci kod   Jablanice, na putu za mostarski koncert, poginuli Drazen Ricl, pjevac i Aljosa Buha, basista, Vlaca je uspio nagovoriti Zlatka Arslanagica, vodju benda, da mikrofon prepusti Drazenu Zericu Zeri. Kustravi pjevac u starkama kao da mu to nikada nije zaboravio.
Stigli “Jabuka”i Zera tako i u Vlacin London. Karte rasprodate,dvorana krcata. Bivsi novinar i sadasnji taksist Branko Vlacic, leti od srece, jer  ponovo je iza scene sa zvijezdama kao u  zlatnim godinama. Nizu se stare dobre pjesme i  novi hitovi, publika upaljena do krajnosti. Delirijum je kada krene ono – Za sve ove godine. Ima nesto od srca do srca, Ponekad s proljeca…
U trenu je nestala kanadska tuga ljudi otrgnutih od beskonacno udaljenih zavicaja.Akordi vracaju u prosle dane srece i donose opijajuce lazne mirise rodnog doma. I onda glazba je stala, Zera zamolio za pozornost rijecima:
- Imao sam dva velika prijatelja u Sarajevu. Jedan je bio Davorin Popovic, pjevac “Indeksa”,koji vise nije medju nama, a drugi je Branko Vlacic, koji je vas sugradjanin. Molim ga da mi se pridruzi na sceni pri izvodjenju nase   popularne skladbe “Miljacka tece”…
Za Zeru je ovo bila jos jedna dobro odradjena tezga,jos jedan rasprodati koncert za nasu dijasporu, a za mog Vlacu najljepsi povratak u prosli  i put u novi zivot gdje vise nema ismijavanja.Oko njega sve tisi je sapat:
- Nemoj, bolan, zajebavati onog pjesnika, znaju ga svi pjevaci…

Što je Zapadna Europa dobila  Oktobarskom (listopadskom) revolucijom u Rusiji 1917? Ako ništa, ono prvoklasne lakeje i vratare pred najboljim hotelima Pariza, Londona, Berlina. Carski plemići, vlastela koja je tlačila proletere, pobjegli  glavom bez obzira  iz luksuza dvoraca i završili otvarajući i zatvarajući vrata raznih ”Luxora”, ”Savoja” .  Činili su to s uzvišenim manirima labudjeg plesa dajući slavnim hotelima još veći sjaj. Gazde su se utrkrivale tko će imati   boljeg ruskog plemića kao lakeja. Desetljeća su prolazila, portirska vlastela izumirala, ali je ostala carska plemićka čkola naklona gostima i bravuroznog  potezanja bogato ukrašenih vrata.

Jedan takav učenik ruskih grofova dočekao nas je na ulazu u veleljepni  hotel u Dublinu, kišnog proljeća 1981. godine. Stigla u Irsku bučna ekipa novinara iz bivše nam zemlje da prati Seida Memića – Vajtu i skladatelja Ranka Bobana na njihovom eurovizijskom nastupu sa pjesmom ”Lejla”.

1 VlacaDakako, sa mnom nerazdvojni kolega i prijatelj Branko Vlačić iz revijalnih izdanja sarajevske kuće  ”Oslobodjenje”, sin legende sarajevske i BiH – atletike Antonija Bate Vlačića.  Mene je slalo matično poduzeće, zagrebački ”Vjesnik”.

Sa Rankom Bobanom Dublin 81

Branko Vlačić, Ranko Boban i Pavle Pavlović

- Gledaj ovog gospodina što nam otvara vrata. Kako  to samo elegantno čini  - dobacuje mi Vlača dok pokušavam da pobjegnem krupnim kišnim kapima.

- Mora da je učenik onih ruskih plemića – pravim se pametan. Dočekuju nas organizatori eurovizijske fešte i osobno direktor hotela –  sa čašama pjenušca.  Iako smo tek stigli, kurtoazno hvalimo objekat u kojem ćemo narednih dana boraviti. Usput pomenem i čovjeka što nam je  nezaboravno otvorio put ka blještavom predvorju. I, zamislite, doznajemo da je momak Rus i da je i on nedavno pobjegao iz domovine, odnosno iz SSSR-a. Znanstvenik, doktor je suvremene povijesti.

- Tolike godine obrazovanja, muke i onda završiš ovako,  na vratima – promrlja Vlača izmedju dva gutljaja…

Sve ovo, što smo gotovo prije 30 godina zajedno proživjeli, munjevito mi se vratilo kao strašni fleš – bek  dok sam čitao e-mail poruku  Branka Vlačića,  sa aktualnom adresom u nekom kanadskom gradu Londonu. Moj drug, nekadašnji vrhunski novinar, talentirani pjesnik iza kojega su zbirke stihova, sada elegantno otvara i zatvara vrata svog šarenog taksija. Profesor književnosti kao da je postao junak knjiga ruskih klasika. Sudbina se poigrala sa svima nama, ali on kao da je najteže podnosi. Ludio je od do skoro čestih pitanja ”zemljaka” čime se bavio u ranijem životu. Kada im je odgovarao da je bio novinar, da je znao tog i tog, prvo su mu se smijali iza ledja, pa onda i u lice.

Sa Mirom Ungarom

Sa Mirom Ungarom, Pajom i Brunom Langerom u Umagu

Što drugo očekivati od nesrećnika koji su, stjecajem ratnih prilika, prvi put vidjeli vlak, zrakoplov, granični prijelaz. Pokušavam da razumijem te ljude, jer znam kako je to danas u našoj dijaspori. Ako krenete  u priču o prijašnjim životima samo ćete čuti koliko je bogatstvo iza njih ostalo. Gotovo nitko nije bio siromašan, sve sami bivši milijuneri, kojima su ratni lupeži sve pokrali. Što ćete, ljudi vole da se, najčešće, predstavljaju onakvima kakvi nikada nisu bili, ili kakvi su uvijek željeli biti. Ipak, medju tim  žrtvama ratnih sudbina u litl Londonu ili obližnjem Torontu, rijetki su bili novinari, pisci, zato je Vlača često slušao:

- Dobro jarane, pisao si, ali što si radio, od čega si živio?

Ismijavani bivši novinar i pjesnik bio je više u svom taksiju, nego medju “zemljacima”. Dolazile su u Kanadu brojne zvijezde estrade, koje je poznavao u prošlom životu i prolazile, a Vlača se nakon kratkih toplih iskrica susreta, još tužniji vraćao volanu. Ipak, poslije kiše uvijek dolazi sunce. Na turneju po hladnoj dalekoj zemlji nedavno zapucali članovi “Crvene jabuke” . Sjećam se u godinama osamdesetim, kada su u saobraćajnoj nesreći kod  Jablanice, na putu za mostarski koncert, poginuli Dražen Ričl, pjevač, i Aljoša Buha, basista, Vlača je uspio nagovoriti Zlatka Arslanagića, vodju benda, da mikrofon prepusti Draženu Žeriću Žeri. Kuštravi pjevač u “starkama” kao da mu to nikada nije zaboravio.

Stigli “Jabuka” i Žera tako i u Vlačin London. Karte rasprodate,dvorana krcata. Bivši novinar i sadašnji taksist Branko Vlačić, leti od sreće, jer  ponovo je iza scene sa zvijezdama kao u  zlatnim godinama. Nižu se stare dobre pjesme i  novi hitovi, publika upaljena do krajnosti. Delirijum je kada krene ono – “Za sve ove godine”, “Ima nešto od srca do srca”, #Ponekad s proljeća”…

U trenu je nestala kanadska tuga ljudi otrgnutih od beskonačno udaljenih zavičaja. Akordi vraćaju u prošle dane sreće i donose opijajuće lažne mirise rodnog doma. I onda glazba je stala, Žera zamolio za pozornost riječima:

- Imao sam dva velika prijatelja u Sarajevu. Jedan je bio Davorin Popović, pjevač “Indeksa”, koji više nije medju nama, a drugi je Branko Vlačić, koji je vaš sugradjanin. Molim ga da mi se pridruži na sceni pri izvodjenju naše   popularne skladbe “Miljacka teče”…

Sa Davorom i Petrom Lukovicem

S Petrom Lukovićem i Davorinom Popovićem

Za Žeru je ovo bila još jedna dobro odradjena tezga, još jedan rasprodati koncert za našu dijasporu, a za mog Vlaču najljepši povratak u prošli  i put u novi život gdje više nema ismijavanja. Oko njega sve tiši je šapat:

- Nemoj, bolan, zajebavati onog pjesnika, znaju ga svi pjevači…

Pavle Pavlović

Uz saglasnost autora preneseno sa  www.vilsonovo.net

Komentari (6)

1
Jasna
nedelja, 8. avgust 2010 u 04:25

Naš Pavle, lijepo, zanimljivo i aktuelno piše, ali mi nije poznato čime zaradjuje hljeb svoj nasušni. Vlačićevo taksiranje cijenim beskrajno, jer nažalost novinarska branša, uz pojedine i neke cijenjene izuzetke, je loše prošla u izbjeglištvu. Stare novinarske ribe su se uvezale u ex-jugo i evropske mreže i još uvijek plivaju. Šta reći naprimjer o Goranu Miliću, koji je bio angažovani interpretator prvih dana naše agonije? Cijenimo li ga sada više nego Branka Vlačića? Pošteni taksista vs. blijeda alkoholičarska pojava na hrvatskoj tv?
Tja, život piše romane.

2
Mili Pavlovic
ponedeljak, 9. avgust 2010 u 04:12

Ja zaradjujuem nasusni hljeb cugajuci prekovise takodjer, a prezivam se kao brko Pavle. Sto je u tome cudno? I ja sam blijeda alkoholicarska pojava na dovla.net i sire. Sto se vi draga Jasna bunite i sta vi to imate protivu zivotnih romana? Evo, samo za vas i ostale koji se bunite protivu nekih neumjerenijih doza alkohola, trznucu malu bevandicu uz pomoc Cicinog jastoga koji mrda repicem na mome hastalu. Pa zar to nije tako divno? Draga Jasna. Volim vas u vasem cudjenju, a pozdravljam mog Vlacu i moga Paju uz pjesmu “Dva Morica”…Nekada smo po zadatku partije pisali da su postignuti znacajni rezultati da vas prevarimo i da spavate na miru. Kada se nismo htjeli dalje zaje… sa tim glupostima, umalo nismo glave izgubili sva trojica. In vino veritas a jua u bevandu vise vjerujem. Blogovci nedajte se, zivite od cega zivite!

3
Zlaja sa Havaja
ponedeljak, 9. avgust 2010 u 10:47

Umjesto “Dva Morića” evo jednog Čolića

http://www.youtube.com/watch?v=XaE41toktjA

4
Alisa
četvrtak, 27. januar 2011 u 11:05

Vlačo je i moj drug ! hvala Pavle !!! Divno !!!!

5
Vesna
četvrtak, 27. januar 2011 u 14:18

MOJ BRAT VLAČA

Vlača je moj brat. Radi Sizifov posao ( kad se samo sjetim koliko je puta pročitao “Mit o Sizifu”) a eto ga sada kao on. Puno radi, od 6 sati ujutro do ne znam kad naveče. Dođe kući, raspali roštilj, popije dvije pive i padne u bandak. I tako svaki dan. Ali tu i tamo pojavi se neka lijepa iskrica. Malo je u kontaktu sa jaranom Safetom Plakalom ( maraton poezije u Templu ) i sa još nekom svojom starom rajom kad ugrabi slobodnog vremena. Tu i tamo napiše koju pjesmu da malo bude u štosu. A Zdravko Čolić kad god gostuje u Torontu zovne svoga Vlaču kome omogući njegov boravak od 2 do 3 dana. Tad Vlača malo više cugne ali ne može puno jer je ispao iz štosa. Kada dođe kod mene onda se najedemo janjetine, ali nije kao kod Gojka. Ali nema veze, glavno da je janjetina. Tada malo spavamo jer prebiremo po uspomenama. Prebiremo ko je živ, ko nije i ko je gdje u bijelom svijetu. Vrijeme brzo proleti, on se vrati nazad u Canadu a ja u penzionerske dane. Ali su mi baterije napunjene pozitvnom energijom za neko izvjesno vrijeme. Vlaču ljubi i obožava njegova sestra.

6
vlatko slokar
petak, 28. januar 2011 u 04:31

Šaljem Vlači hiljadu toplih pozdrava, mada sam ja uvijek bio veliki simpatizer Vašeg tate Bate. Bato mene nikada nije nazvao mojim imenom već uvijek imenom mog oca Dolfija. Vas ne poznajem ali sam duboko uvjeren da “iver nije pao daleko od klade” i da ste dobrica kao Vaš tata.

Vlatko Slokar

Upišite komentar

Vaš komentar