Pavle Pavlović: Moj drug Vlača

Što je Zapadna Europa dobila  Oktobarskom (listopadskom) revolucijom u Rusiji 1917? Ako ništa, ono prvoklasne lakeje i vratare pred najboljim hotelima Pariza, Londona, Berlina. Carski plemići, vlastela koja je tlačila proletere, pobjegli  glavom bez obzira  iz luksuza dvoraca i završili otvarajući i zatvarajući vrata raznih ”Luxora”, ”Savoja” .  Činili su to s uzvišenim manirima labudjeg plesa dajući slavnim hotelima još veći sjaj. Gazde su se utrkrivale tko će imati   boljeg ruskog plemića kao lakeja. Desetljeća su prolazila, portirska vlastela izumirala, ali je ostala carska plemićka čkola naklona gostima i bravuroznog  potezanja bogato ukrašenih vrata.

Jedan takav učenik ruskih grofova dočekao nas je na ulazu u veleljepni  hotel u Dublinu, kišnog proljeća 1981. godine. Stigla u Irsku bučna ekipa novinara iz bivše nam zemlje da prati Seida Memića – Vajtu i skladatelja Ranka Bobana na njihovom eurovizijskom nastupu sa pjesmom ”Lejla”.

Dakako, sa mnom nerazdvojni kolega i prijatelj Branko Vlačić iz revijalnih izdanja sarajevske kuće  ”Oslobodjenje”, sin legende sarajevske i BiH – atletike Antonija Bate Vlačića.  Mene je slalo matično poduzeće, zagrebački ”Vjesnik”.

Branko Vlačić, Ranko Boban i Pavle Pavlović

- Gledaj ovog gospodina što nam otvara vrata. Kako  to samo elegantno čini  - dobacuje mi Vlača dok pokušavam da pobjegnem krupnim kišnim kapima.

- Mora da je učenik onih ruskih plemića – pravim se pametan. Dočekuju nas organizatori eurovizijske fešte i osobno direktor hotela –  sa čašama pjenušca.  Iako smo tek stigli, kurtoazno hvalimo objekat u kojem ćemo narednih dana boraviti. Usput pomenem i čovjeka što nam je  nezaboravno otvorio put ka blještavom predvorju. I, zamislite, doznajemo da je momak Rus i da je i on nedavno pobjegao iz domovine, odnosno iz SSSR-a. Znanstvenik, doktor je suvremene povijesti.

- Tolike godine obrazovanja, muke i onda završiš ovako,  na vratima – promrlja Vlača izmedju dva gutljaja…

Sve ovo, što smo gotovo prije 30 godina zajedno proživjeli, munjevito mi se vratilo kao strašni fleš – bek  dok sam čitao e-mail poruku  Branka Vlačića,  sa aktualnom adresom u nekom kanadskom gradu Londonu. Moj drug, nekadašnji vrhunski novinar, talentirani pjesnik iza kojega su zbirke stihova, sada elegantno otvara i zatvara vrata svog šarenog taksija. Profesor književnosti kao da je postao junak knjiga ruskih klasika. Sudbina se poigrala sa svima nama, ali on kao da je najteže podnosi. Ludio je od do skoro čestih pitanja ”zemljaka” čime se bavio u ranijem životu. Kada im je odgovarao da je bio novinar, da je znao tog i tog, prvo su mu se smijali iza ledja, pa onda i u lice.

Sa Mirom Ungarom, Pajom i Brunom Langerom u Umagu

Što drugo očekivati od nesrećnika koji su, stjecajem ratnih prilika, prvi put vidjeli vlak, zrakoplov, granični prijelaz. Pokušavam da razumijem te ljude, jer znam kako je to danas u našoj dijaspori. Ako krenete  u priču o prijašnjim životima samo ćete čuti koliko je bogatstvo iza njih ostalo. Gotovo nitko nije bio siromašan, sve sami bivši milijuneri, kojima su ratni lupeži sve pokrali. Što ćete, ljudi vole da se, najčešće, predstavljaju onakvima kakvi nikada nisu bili, ili kakvi su uvijek željeli biti. Ipak, medju tim  žrtvama ratnih sudbina u litl Londonu ili obližnjem Torontu, rijetki su bili novinari, pisci, zato je Vlača često slušao:

- Dobro jarane, pisao si, ali što si radio, od čega si živio?

Ismijavani bivši novinar i pjesnik bio je više u svom taksiju, nego medju “zemljacima”. Dolazile su u Kanadu brojne zvijezde estrade, koje je poznavao u prošlom životu i prolazile, a Vlača se nakon kratkih toplih iskrica susreta, još tužniji vraćao volanu. Ipak, poslije kiše uvijek dolazi sunce. Na turneju po hladnoj dalekoj zemlji nedavno zapucali članovi “Crvene jabuke” . Sjećam se u godinama osamdesetim, kada su u saobraćajnoj nesreći kod  Jablanice, na putu za mostarski koncert, poginuli Dražen Ričl, pjevač, i Aljoša Buha, basista, Vlača je uspio nagovoriti Zlatka Arslanagića, vodju benda, da mikrofon prepusti Draženu Žeriću Žeri. Kuštravi pjevač u “starkama” kao da mu to nikada nije zaboravio.

Stigli “Jabuka” i Žera tako i u Vlačin London. Karte rasprodate,dvorana krcata. Bivši novinar i sadašnji taksist Branko Vlačić, leti od sreće, jer  ponovo je iza scene sa zvijezdama kao u  zlatnim godinama. Nižu se stare dobre pjesme i  novi hitovi, publika upaljena do krajnosti. Delirijum je kada krene ono – “Za sve ove godine”, “Ima nešto od srca do srca”, #Ponekad s proljeća”…

U trenu je nestala kanadska tuga ljudi otrgnutih od beskonačno udaljenih zavičaja. Akordi vraćaju u prošle dane sreće i donose opijajuće lažne mirise rodnog doma. I onda glazba je stala, Žera zamolio za pozornost riječima:

- Imao sam dva velika prijatelja u Sarajevu. Jedan je bio Davorin Popović, pjevač “Indeksa”, koji više nije medju nama, a drugi je Branko Vlačić, koji je vaš sugradjanin. Molim ga da mi se pridruži na sceni pri izvodjenju naše   popularne skladbe “Miljacka teče”…

S Petrom Lukovićem i Davorinom Popovićem

Za Žeru je ovo bila još jedna dobro odradjena tezga, još jedan rasprodati koncert za našu dijasporu, a za mog Vlaču najljepši povratak u prošli  i put u novi život gdje više nema ismijavanja. Oko njega sve tiši je šapat:

- Nemoj, bolan, zajebavati onog pjesnika, znaju ga svi pjevači…

Pavle Pavlović

Uz saglasnost autora preneseno sa  www.vilsonovo.net