Rifet Bahtijaragić: “Obračun” s Titom

(Odlomak iz knjige “Tragovi”)

Rođen sam u prvoj godini mira iza Drugog svjetskog rata. Čim sam uspio razumijevati informacije o tome šta znači rat među ljudima, začudio sam se i upitao zašto ljudi ratuju. Zašto ratuju oni koji u miru mogu dostići božanske vrijednosti?! Čim sam spoznao velike opasnosti koje su sudbina ljudske zajednice, moj se spirit čvrsto uhvatio za ono što mi je podsticalo nadu.

Tito je postao simbol moje nade u zemlji u kojoj su me rodili a da me nisu pitali gdje želim biti rođen. Decenijama sam drugovao s njim, navikao na njeg kao što dijete navikne na oca, mada nije imalo priliku da ga izabere. Vjerovao sam mu i bio sretan, siguran i slobodan. A onda je on odjednom otišao i ja sam se našao u vakuumu. Kako je vrijeme bez Tita prolazilo, u meni je rastao strah od vatri što su topile ono što smo Tito i mi zajedno stvarali. Onda sam odlučio da se obračunam s Titom, jer sam imao pravo na to, kao što dijete ima pravo da padne na očeva mrtva prsa i počne ga  grditi zato što je u nepovrat otišao.

Tita nije bilo lako naći. Nakon njegove smrti, suze jugoslovenskih naroda gurnule su ga duboko u more suza, a i svaki onaj učesnik na njegovom pogrebu odnio je sa sobom dio tog čuvenog čovjeka. Nije mi bilo lako. Trebalo je ponovo ujediniti one milione Titovih čestica što su ih Jugosloveni ponijeli sa sobom zaklinjući se da su svi Tito, pa onda onih  dijelova što su ih odnijeli u svoje zemlje predstavnici 123 države svijeta, među kojima 32 predsjednika država, 22 premijera, 4 kralja – učesnici najčuvenijeg pogreba u historiji naše civilizacije. Čak sam  ponešto od Tita ukrao i od Lillian, majke tadašnjeg američkog predsjednika Jemmyja Cartera, koju je Carter, umjesto sebe, poslao na Titovu sahranu.  Ali, mnogo sam toga skupio i Tito se našao predamnom u onoj svojoj bijeloj maršalskoj uniformi. Ja sam odmah napao, otvoreno ga provocirajući, kao kad shvatite da vas je majka napustila, pa je nađete i počnete joj čupati odjeću s tijela:

RIFET: – Uspjelo ti je postati idol i pokrenuti mase za sobom, nalagati im da rade ono što si ti želio, da rade zato što si prije današnjih estradnih muzičara bio majstor muzike. Radio si isto što i oni na susretištu drugog i trećeg milenija – ustalasaju mase na stadionima, na trgovima  i u dvoranama i naređuju im da s njima pjevaju arije iz njihovih albuma. A, onda, sve ono ružno što se može prišiti svakom živom stvoru nestane u ovacijama mase. Jer, ljudsko je društvo osuđeno na koračanje za vođama. To koračanje je lakše pravdati ako idu za onim ko je bio posljednji od velikih iz Drugog svjetskog rata, za onim ko je opstao pod naletima Hitlera i Staljina, za onim ko je u vrijeme hladnoratovske napetosti u svijetu gradio mostove prijateljstva među narodima, za onim ko je bio jedan od kreatora Pokreta Nesvrstanih Zemalja  tupeći oštrice dva moćna, konfrontirana bloka u svijetu tog vremena. I kada idu za onim, kako je pisao Fitzroy MacLean, ko je vitalan, spretan, odlučan, izdržljiv, ko nije asketski fanatizirani ideolog, niti kabinetski dogmata, ko je hedonista, starješina a ne podređeni, ko ima neobičnu širinu pogleda, uvijek živi smisao za šalu, neprikrivenu ljubav za sitne radosti, prirođenu stidljivost, ženski temperament u izljevima srdžbe, obazrivost i plemenitost. U stvari, ti i nisi bio komunist, nego si igrao u političkom životu kao na filmu. Ne osuđujem te zato što su te mase slijepo slijedile. To nije tvoj minus, to je samo osnovna karakteristika mase. Običaji i ideje su djelo beskrajno male manjine ljudi, a masa je uvijek slična: u neznanju, spremna da prihvata sve pa i laži, surova kad joj se ukaže prilika, sebična i ograničena. Tako su i ti što su palili nebo ovacijama Tebi i tvojim prvacima zaboravili zločine tvojih boraca za slobodu, nemilosrdno ubijanje i proganjanje četnika, ustaša, ljotićevaca i ostalih vaših neprijatelja koji vam se nisu htjeli predati. Pa onda Goli otok, svirepu tamnicu za tvoje saradnike koji su ostali vjerni Staljinu…

TITO: – Lako je biti pametan kad ti vrijeme pokaže šta je pametno! Lako se smijati mojim greškama i padovima dok sam išao kroz šikaru, punu rupa i zamki, a ti sjediš na brežuljku i gledaš moje padove. Lako je tebi osuđivati mene za isprebijane grane u šipražju kroz koje sam ja jurio. Ja nisam bio Mahatma Gandi u prvoj fazi puta na čelu jugoslovenskih naroda. Ja sam rekao Bolje grob nego rob , jer je ovo drugo vodilo u saradnju sa nejcrnjom ideologijom svijeta.  Ne zato što sam ja volio rat. Ja sam uvijek bio protiv rata. Naši zločini na kraju rata? Po tom bi pravilu svaki sud koji zločinca osudi bio također zločinac. Šta misliš koliko su Amerikanci, Englezi i Rusi pobili neprijatelja, ali mnogo više od toga nedužna svijeta prilikom oslobađanja Evrope od nacista i fašista.  Što se tiče Golog otoka, to je moja greška. Bili smo brzi u rješavanju problema koji je nastao našim neprihvatanjem Straljinove palice i nastojali smo izolirati sve one koji nisu shvatili značaj našega NE. Mi tad nismo imali Sibir, niti smo bili na takvom demokratskom nivou koji može neutralisati unutrašnje neprijatelje, koji su veoma lako mogli izazvati građanski rat i omogućiti sovjetsku vojnu intervenciju. Goli otok je bio sličan američkom Guantanamo Bay-u, ali je nestao veoma brzo kao tamnica, jer sam ja lično brzo shvatio da nam je to historijski minus. Komunist? Ja sam tu ideju prvo čuo od našeg seoskog župnika, a približio joj se u veoma crnim vremenima dvadesetog vijeka, kad su nenarodni, ili nacionalistički režimi sijali smrt po svijetu. Meni su epitet komuniste oduzeli Staljin i svi njegovi sateliti, kineski rukovodioci tog vremena, čak i neki poznati zapadni političari i filozofi…

RIFET: – Ostavio si oštrice na nacionalnim odnosima, koje su prolile krv iza tebe, a u religijama nisi izvršio reviziju koja bi ih zauvijek zaustavila u odnosima s Bogom i spriječila da staju na čelo odnosa među ljudima.

TITO: – Ako ti padne u naručje roj pčela, veoma je teško od njih napraviti insekte bez opasnih žaoka. Za to su potrebna duga vremena djelovanja na gene, jer nacija i religija su duboko u genima ljudi. One egzistiraju hiljadama godina. One su gotovo instinktivne reakcije ljudskoga spirita. Ja sam podsticao ljubav medu ljudima, njihovo miješanje kako bi nacionalne i religijske oštrice otupjele. Ja sam propagirao jednakost i jedinstvo, gdje bi nacionalna pripadnost bila više statistički podatak nego mobilizacioni motiv. I religijske institucije, također. Mobilizacioni faktori među ljudima trebali bi biti duhovni i ekonomski razvoj.

RIFET: – Tvoje dvije krilatice u odnosima među ljudima nadživjele su tvoj fizički život. Danas ih ponavlja Dallai Lama, Desmond Tutu… Ona upućena dijelu civilizacije gdje si vladao – Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga – nije nova. Poznata je u historiji. Slično je govorio Mahatma Gandi, o nju se spoticao Winston Cherchil. Mnogi su vladari pozivali narode kojima su vladali na jedinstvo. Ti si to činio veoma uspješno. U strukturi tvog državnog mehanizma, pored očinskog tretmana, nije bilo teško naći diktat i silu, i ozbiljne i grube konsekvence za drukčija mišljenja. Teško je presuditi: da li si ti uz pomoć te krilatice vladao jugoslovenskim nacijama i religijama, ili si ti, u stvari,  gurao tu misao u mozgove svojih sljedbenika kako bi njima lakše vladao a  da te nije bilo ni briga koliko će od toga biti hipokrizija, a koliko ući u gene budućih generacija. Meni je ta zamisao draga, jer potpomaže opstanak cjeline, ali i kvalitetnih razlika. Bijeg od unitarizacije. Sličan je tome kanadski koncept Multikulturalizma, a naročito koncept stvaranja Ujedinjene Evrope.

TITO: – Šta bi bilo kad bi svi cvjetovi na livadi imali istu  boju? Ili isti oblik? U najbezbolnijem slučaju insekti bi bili konfuzni. Bilo je i kod nas intencije da unitarizacijom pokušamo zaboraviti historijske nesuglasice. Ali, to bi bilo pogrešno. Zašto bismo svi morali imati ista imena? Važno je da nikom tuđe ime ne smeta. Važno je izgraditi druge vrijednosti u životu. Važno je da naša osnovna preokupacija bude čovjek, svaki čovjek i sreća svakog čovjeka. Meni je put u budućnost bio ne dozvoliti usitnjavanje interesa, ne podrediti opšte ličnom, globalizirati ali sačuvati nacionalne vrijednosti koje su istovremeno i vrijednosti za sve. Omogućiti i forsirati ukrštanja, udruživanja onoga dobrog iz jednog identiteta sa dobrim iz drugog i ne dozvoliti incestoidne degeneracije. Udružiti umne i ekonomske potencijale za uspješnu konkurenciju u svijetu. Tako jedinstveni i snažni mi nismo imali bojazni da idemo u dalja udruživanja u svijetu, u svjetsku podjelu rada. U tom slučaju nemaš osjećaj minoriteta, ne plašiš se da će te drugi progutati. Možeš otvoriti granice i miješati se s drugima, jer će tvoj udio u svjetskoj genetici biti neuništiv.

RIFET: – A diktatura? U svijetu te nazivaju humanim diktatorom. Diktator je diktator. Tvoj izborni sistem bio je  dirigiran i limitiran.

TITO: – Historiji ne možete diktirati istine. Ja sam bio neka vrsta diktatora, ali onda kad je to trebalo. Zar mladim sadnicama u voću nisu potrebne pritke zabijene u zemlju da ih čuvaju pred naletima olujna vjetra? Naročito kad taj vjetar kreće svom žestinom s namjerom da ih počupa. Kasnije smo demokratizirali onako kako smo mislili da je dobro. Postepeno.  Zar koncepcija samoupravnog socijalizma nije izuzetan vid demokratije? Ja nisam kriv ako su me ljudi smatrali ocem nacije i postavili mi vječitu fotelju, bolje reći vječiti kauč, na nekom brdu odakle ih sve mogu vidjeti. Ali, i oni mene. Koliko znam, željeli su da budem vječito s njima.

RIFET: – Tvoju drugu krilaticu prihvatili su mnogi u svijetu: Narodi svijeta treba da grade svoje odnose na principima miroljubive koegzistencije. Ti i tvoji prijatelji Nehru i Naser na tom ste principu formirali Pokret Nesvrstanih Zemalja. Vjerujem da si imao na umu da treba zaštititi slabije od jačih i agresivnih, da u svjetskim društvenim i ekonomskim procesima treba osigurati sučeljavanje različitih zamisli i omogućiti spontanu utakmicu, a gledaoci će znati da odaberu svoje miljenike. Ali, da li je to, možda, istovremeno i pružanje ruke i onima koji ugnjetavaju i eksploatišu. Jer, miroljubiva koegzistencija prepoznaje sve državne aparate i vladajuće socijalne oblike. I zatvorene granice. Da li to znači da internacionalizacija u smislu presije na očigledno zla rukovođenja narodima treba da ostane samo u smislu verbalnog sukobljavanja mišljenja i filozofija. Da li bi to bilo zamrzavanje stanja u svijetu i put koji obezbjeđuje da u trećem mileniju dominiraju čvrste međe, bogomdani sistemi, bez obzira na to šta se u okviru tih međa nalazi? Da li je to zahtjev da svako gura nos u sopstveni biznis, u biznis u svojoj kući, a da ga ne treba biti briga šta se u drugim kućama događa? Da li to, pak,  znači da danas treba spriječiti Bushevu administraciju u Americi da pod vidom nametanja demokratije drugima razara i osvaja prostore i narode? Ili da se nedokučivo dugo čeka da u zemljama pod zlim režimima nabujaju pozitivne snage da unište sopstveno zlo? Šta je u stvari AB OVO? Ako u jaje ne bi prodrlo ono što ga oplođuje, da li bi bilo života? Da li si ikad pomislio da bi miroljubiva koegzistencija mogla biti jednostavno tolerancija i da bi mogla zaustaviti kluniranje života u trećem milenijumu?

TITO: – Hadrijan nije prihvatio hrišćanstvo zato što mu je bila draža raznolikost života uz razne ljudima slične bogove. Dominacija jednoga je dogma.  A naročito kad je ta dominacija nametnuta izvana, a još gore kad je nametnuta ratom, ubijanjima i razaranjima. To su putevi stvaranja mržnje. Ljudi bi morali poštovati jedni druge i pomagati jedni drugima da lakše žive, da se mogu osloniti jedni na druge. Da jednima dostojanstvo drugih znači mnogo. Miroljubiva koegzistencija je izuzetan recept za udruživanje čovječanstva. To je jedini put da ljudi prestanu razmišljati o ratu, bez obzira da li o njemu razmišljaju kao o načinu pokoravanja drugih, ili kao o načinu odbrane. Kome je god doktrina rat, on se naoružava, a nijedno oružje u ljudskoj historiji nije ostalo neupotrijebljeno. I to protiv ljudi. Miroljubiva koegzistencija nudi ljudima ljubav, međusobno uvažavanje i miješanje. Kad iz sebe potisnete mržnju, potisnućete i osnovne probleme koji sukobljavaju ljude: religija, nacija, rasa… To je izuzetan recept za ujedinjenje svijeta. Ratovi nikad neće ujediniti svijet,  jer podstiču stvaranje razaračkih nagona. I kod napadača, i kod žrtava.

RIFET: – Kažu da su procesi transformacije komunističkih sistema počeli s Gorbačovom. Meni se čini, i više nego mi se čini, da su počeli s tvojim uspješnim, strpljivim i postepenim revizionizmom, koji je materijalno i politički podsticao Zapad u otvorenoj borbi protiv  komunizma, a i Istok – sporim koracima u blagostanje i sve većim jazom između parti-birokratije i narodnih masa. Zbog naglog razvoja privrede, otvaranja granica prema svijetu i sve sretnijeg i slobodnijeg života ljudi iza šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, tvoja Jugoslavija je postala ljubav sopstvenog naroda, a u istočnoevropskim zemljama je prozvana drugom Amerikom. Jugoslovenski sindrom postao je opsesija mnogih zemalja i naroda u svijetu, jer je izdržao pritiske velikih sila. Nekadašnja zgražanja u komunističkim zemljama zbog tvoga revizionizma prerastala su u sve vreliji pokret za otvaranje granica prema svijetu i demokratizaciju političkog i privrednog života.

TITO:  - Na početku smo bili tvrdoglavi i samouvjereni, a onda su našoj želji da se brzo razvijamo u miru i slobodi svjetske prilike počele ići na ruku. Ukliješteni između ortodoksno komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada uzimali smo dobre recepte i od jednih i od drugih i utkivali ih u naš koncept samoupravnog socijalizma.  Narod nas je zavolio još u revoluciji, a utvrdio tu ljubav davanjem velikih prava radnim ljudima. Samoupravni socijalizam bio je sistem stavljanja čovjeka na čelo svih vrijednosti, stavljanje rada iznad kapitala, što je bila doktrina čak i velikih Amerikanaca, kao što su Abraham Linkoln i Thomas Jefferson. Ja volim velik dio filozofije koju svijet zove komunističkom doktrinom. Ali, nikad nisam bio tvrdoglav i slijep. Uvijek sam podsticao promjene. U svom životu ničem nisam robovao, osim želje da pomognem ljudima da žive sretno. To je bila garancija da ću i ja živjeti sretno. Ja nisam robovao komunističkoj doktrini, ali sam uvijek smatrao da profit drži iza rešetaka istinska bogatstva civilizacije – humanost i slobodu. Profit je obmana čovjeka, crna sila koja uništava moral i dostojanstvo, radi koje, recimo, Busheva Amerika želi da porobi svijet, radi koje ne daju mira ni  mrtvoj engleskoj princezi Dijani, radi koje superrazvijena društva uništavaju porodicu, jednu od nejčvršćih ljudskih institucija oduvijek, kako bi tinejdžeri što ranije počeli raditi za sitne nadnice, uhvaćeni u kandže proizvođača kapitala. A onda sam shvatio da je taj proces nezaustavljiva sila odnekud inplantirana u ljudske gene, zajedno sa egoizmom, ali da je moguće humanizirati puteve sticanja kapitala i onda ga pretvarati u opštedruštveno dobro. Problem komunističkih društava ležao je u začahurenosti, u mržnji prema svakom revizionizmu, kao da promjene nisu motorna snaga svakoga društva.

Pripremio sam mu još nekoliko pitanja, ali se Tito izgubio. Nestao je u masi nekadašnjih Titoista, koji su razorili njegovo djelo i nanijeli veliko zlo onima koje je on volio. Bilo mi je najviše žao što ga nisam kritikovao zato što je bio naklonjen jedinstvu nacija, a nije pokušao eliminirati tu podjelu među ljudima.  I da li stvarno misli da bi ljudi mogli prihvatiti filozofiju miroljubive koegzistencije i eliminirati ljudsku žeđ za profitom i fanatični teror.

Meni su prijatelji u Francuskoj, kad je Tito umro 1980. godine, govorili da je šteta što je bio Jugosloven, jer će ga Jugosloveni brzo uistinu sahraniti. Da je bio Francuz, govorili su, bio bi veći od Napoleona. A ja se ljutio…