Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net

Akademik Rešid Hafizovi?: Nema novih i starih muslimana, ali ima vehabija

resid hafizovicProfesor dr. Rešid Hafizovi? redovni je profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu gdje studentima tuma?i akaid, islamsku dogmu, te uporedne religije. Njegovo obrazovanje, nau?ni opus, prevoditeljski angažman, zahtijevali bi kartice i kartice teksta, no ?ak i njegovi najžeš?i kriti?ari priznaju mu izniman doprinos islamskoj misli i respektabilna dostignu?a

Profesore Hafizovi?, teroristi?ki napad u Bugojnu mnoge je podsjetio na strašnu, skoro proro?ku težinu, Vašeg teksta objavljenog upravo u “Oslobo?enju”, teksta “Oni dolaze po našu djecu”. Kako ste se osje?ali kad su se ostvarile Vaše najcrnje slutnje i kad se pokazala pogubnost ignoriranja Vašeg upozorenja?
– Kada sam pisao tekst pod gornjim naslovom prije skoro ?etiri godine, i nakon njegovog reprinta povodom teroristi?kog napada u Bugojnu, osje?ao sam se podjednako o?ajno i nesretno, jer sam shvatio da ono za šta sam mislio da je, definitivno, stvar prošlosti i samo jedna ?injenica više u povijesti muslimanske literature, kulture i civilizacije, zapravo je postalo našom svakodnevicom, novom pošaš?u nakon krvave agresije koju su Bošnjaci jedva preživjeli, novim virusom koji ?e, najzad, rasto?iti polumilenijski nacionalni, religijski i kulturni identitet bosanskih muslimana – Bošnjaka. Taj virus je ve? dobrano uništio svaku šansu islamu u Europi, islamu kakav je neko? bio u muslimanskoj Španiji, a sada dovršava svoj posao sa autohtonim europskim muslimanskim skupinama u regiji Balkana i Jugoisto?ne Europe. Kamo sre?e da taj tekst nisam morao nikada napisati, a još bih sretniji bio da se moja predvi?anja ne ostvaruju i da nisam bio u pravu.

U našoj javnosti, temi “novih muslimana”, kako ih naziva reis Ceri?, odnosno “vehabija”, kako ih se naj?eš?e zovu u medijima, ili “selefija”, kako se obi?no sami nazivaju, uglavnom se prilazi dosta površno. Vi sigurno možete našim ?itateljima malo pojasniti ovu terminološku zbrku i ukratko kazati o kakvim muslimanima se tu uop?e radi?
– Nema tu nikakvih “novih” i “starih” muslimana. Postoje muslimani kao takvi, muslimani kako ih je definirao Kuran i Sunnet Poslanika islama (a.s.), kakvi u najve?oj mjeri egzistiraju diljem planete ve? više od hiljadu i ?etiri stotine godina. Gornja podjela dolazi sa bošnja?kog religijskog vrha i samo je jedan od nedopustivih izraza njegove neodgovorne upotrebe jezika u javnome diskursu, a takovrsna upotreba jezika je samo sve ove godine produbljivala jazove me?u Bošnjacima, sva?ala ih i okretala jedne protiv drugih. S druge strane, tako neodmjerenim i neukusnim oslovljavanjem muslimana “novim” ili “starim” muslimanima naš religijski vrh je svjesno i namjerno amnestirao sebe od svake odgovornosti i želje da se neke stvari pravovremeno i u interesu islama i muslimana razriješe i postave na svoje mjesto.

Bosanski muslimani

U Bosni, zapravo, u najve?em procentu postoje tradicionalni bosanski muslimani, onakvi kakvim su ih opisali sami izvori islamske vjere, i postoje “vehabije”, muslimanski puritanci i vje?iti popravlja?i svijeta kojima se tradicionalni, autenti?ni islam nikako ne uklapa u njihovu hudu optiku, a i Poslanik islama (a.s.) im nije dovoljno dobar, kao istinski mekanski plemenitaš, ve? od njega prave karikaturu, neuredna bradata pastira i sasvim obi?na goni?a deva. Oni svoje rodoslovlje vezuju uz saudijskog nezadovoljnika iz sedamnaestog stolje?a Muhammed ibn Abdul-Vehaba, nedou?ena reformatora koji je proglasio džihad protiv svih tadašnjih muslimana, uz pomo? kasnije dinastije Sauda, kojoj je pomogao sa svojim falangama da se popne na politi?ki tron, u srcu muslimanskog imperija je krvlju crtao granice današnjoj saudijskoj monarhiji, u ne?asnom savezu sa imperijalisti?kom Britanijom nasrtao na muslimansku vlast, poubijao hiljade ljudi na Kerbeli, u Nedžefu i drugdje, prolio potoke muslimanske krvi u svetim gradovima Mekki i Medini, Taifu i drugdje. Uz ime tog ?ovjeka se vezuje naslov i ideološko naslije?e današnjih “vehabija” koje neki ovdašnji bošnja?ki politi?ari neodmjereno, neodgovorno i neta?no izjedna?uju sa tradicionalnim muslimanskim pravnim školama ili mezhebima. Vehabizam je, zapravo, puritansko gibanje nezadovoljno i netolerantno prema svemu što se ne poklapa sa njegovom idejnom vizurom, i, stoga, ?esto sklono metodama ubila?kih ideologija koje ne biraju sredstva u ostvarenju svojih ciljeva. Kao što je svojstveno svakom drugom ranijem i kasnijem gibanju, i u ovom puritanskom pokretu kod muslimana postoje previranja i stanovita raslojavanja i preuzimanja drugih naslova i druk?ijih identiteta. Kada se, najzad, prozrelo u njihov mentalitet, njihovu psihologiju i njihov neprihvatljiv na?in djelovanja, tad su se jedni sklonili pod naslov “selefizma”, bahato i neprimjereno se pokušavaju?i izjedna?iti sa prve tri najuzoritije generacije muslimana i njihovim vrijednostima i zaslugama, a drugi, oni krajnje radikalni, za koje ni njihovi doju?erašnji istomišljenici više nisu bili dovoljno dobri, sami su sebe promakli u vehabijsku avangardu i postali “tekfirlijama” – onima koji su sebi dopustili ono što ni Poslanik islama (a.s.) nije ?inio niti mu je bilo dopušteno da to ?ini, to jest dopustili su sebi privilegij da sami odre?uju ko je pravi musliman, a ko nije. U osnovi, rije? je uvijek o jednom istom gibanju, istoj netrpeljivoj “filozofiji” i istom mentalnom sklopu, a razli?itost njihovih naslova kojima se kite virtualne je, nikako stvarne naravi. U suštini je rije? o neobrazovanim, needuciranim, zbunjenim ljudima koji vlastitoj djeci brane, primjerice, da u školi u?e biologiju, i ne znaju?i da ono ?ime se ova plemenita disciplina bavi stoji u najužoj vezi sa Božijim Imenom Al-Zahir ili Bogom-Vidljivim i djeluju?im u svijetu osjetilnoga. Na jednoj strani se hvastaju da su jedini pravi nasljedovatelji Poslanika islama (a.s.), a na drugoj svojim neznanjem i neznala?kom religijskom praksom udaraju na samo srce islamske religijske doktrine.

Kako ste doživjeli javne reakcije na napad u Bugojnu, mislim na reakcije iz politi?kog vrha i iz Islamske zajednice?
– Doživio sam ih kao vrhunac ljudskog i profesionalnog licemjerja. Svi su se tako napadno, poput farizeja, utrkivali da se na?u na licu mjesta i najubojitijim etiketama i nebiranim rije?ima oslove taj teroristi?ki akt. I to je bilo sve. Više niko od njih nije ni prstom maknuo, a kamoli da je osjetio i mrvicu odgovornosti ili spremnost za preuzimanje odgovornosti za budu?nost sviju nas. Svi su sve znali, a na?injavali su se tako “nevino za?u?enim” i iznena?enim. Da stvar bude gora, domalo iza toga su krenuli sa svojim starim pri?ama. Bili su spremni odgovornost prebaciti na bilo koga, samo da bi amnestirali vehabijsku ideologiju, “nove muslimane” koji su, eto, jedini sposobni odbraniti Bošnjake od genocida, kako veli bošnja?ki religijski vrh, a jedan ovdašnji visokopozicionirani bošnja?ki politi?ar ih još kiti, ni manje ni više, ve? naslovom “mezheba”. Da je to iz neznanja, bilo bi oprostivo, ali nije, nego iz ?iste manipulativne, predizborne pragme da se ne zamjeri ovoj ideologiji i njenim mentorima sa Arapskog poluotoka odakle upravo dolaze silne delegacije privrednika, biznismena i investitora, baš kao i prije ?etiri godine, kako bi se našem bira?kom tijelu ostavio lažan dojam da se nešto kreativno radi i da ?e nam, nakon predstoje?ih izbora, samo ruže cvjetati. Zbog takvog njihova ignorantskog odnosa i nehtijenja da se ovim pojavama pogleda ravno u o?i, bojim se, stvari ?e biti još gore i svi ?emo duboko zažaliti zbog svoje pravodobne neodgovornosti.

U nekoliko evropskih zemalja u posljednjih se nekoliko mjeseci intenzivno raspravlja o zabrani nikaba, s tim što je u nekim državama ve? došlo i do usvajanja odre?enih zakonskih odredbi o tome. Kakav je Vaš stav o tome?
– Kako je terorizam postao globalni problem ljudske zajednice, tako su najodgovorniji politi?ki mo?nici u svijetu za budu?nost planete nastojali ustrojiti novi sistem bezbjednosne kulture sa posve novim mjerama i standardima, kako bi tu nemilu globalnu pojavu barem stavili pod kontrolu. U tom smislu se postavilo i pitanje što brže, efikasnije i nepogrešivije identifikacije svakog pojedinca na kugli zemaljskoj. Na udaru novih mjera bezbjednosti u svijetu našla se burka i nikab kao sastavni dio kulture odijevanja nekih muslimanki novijeg datuma, naro?ito onih kojima nije dovoljna ona norma odijevanja muslimanke kako ju je zasvjedo?io Kuran prije više od ?etrnaest stolje?a, propisuju?i muslimanki da u molitvu stupa pokrivene glave, otkrivena lica, pokrivenih ruku do šaka i nogu do ?lanaka. Ako muslimanka tako odjevena može pred “Lice Božije”, zašto ne bi mogla stupiti i pred bilo koje stvorenje koje je On stvorio? Ako nije rezultat ideološke prisile, kao što je slu?aj burke u Afganistanu talibanskog razdoblja, ili proizvod vlastitog poticaja da se oponašaju Poslanikove (a.s.) žene, za koje Kuran izri?ito tvrdi da “nisu kao ostale žene” (Al-Ahzab, 32), pa, analogno tome, ni ove potonje ne mogu biti, sve i da ho?e, kao one prvotne, onda je istrajavanje na nošenju burke i nikaba najve?ma stvar vlastitog izbora, a najmanje stvar vjere i religijskog uvjerenja. Ako se eksperti za ljudska prava slažu da je taj dio odje?e neizostavni detalj u korpusu ljudskih prava, onda sam ja prvi koji ne dopušta da se u ljudska prava dira, pa o ma kojem ljudskom pravu bila rije?, ali to onda ne treba povezivati sa vjerom i pravdati vjerom, prave?i vlastitu religijsku tradiciju, mimo milijardu i pet stotina milijuna muslimana u svijetu, karikaturom i anahronom pojavom, ve? treba svesti na razinu vlastite, pojedina?ne modne opcije i izbora. Sve dok nam nije po?ela stizati “ulema” sa Arapskog poluotoka, mi nismo imali problema sa burkom i nikabom, ve? smo u Bosni svih ovih pet, i nešto više, stolje?a islama imali svoje nane, majke, sestre i k?eri koje su nosile prepoznatljiv šal, doma?i, bosanski, i pokrivale glavu onako kako to Kuran zapovijeda, tako da to nikome i nikada, ?ak ni u vrijeme komunisti?ke vladavine, nije pri?injalo teško?u.

Žena muslimanka

Ono što mi, osobno, smeta u cijeloj ovoj zbrci i lažno nametnutom problemu oko burke i nikaba jest to da neki muslimani nikako ne uspijevaju shvatiti kako postoji milijardu važnijih stvari koje bi za vlastiti boljitak morali što hitnije riješiti. Poslije toga, sve preostalo slobodno vrijeme neka troše na raspravu o burci i nikabu, jer je to posljednja “važna” stvar u poretku prioriteta koji danas stoje pred tolikim brojem muslimana koji se uspijevaju dokazivati samo kao krupna biološka ?injenica bez ikakva bitnog utjecaja na svjetskom tržištu ideja i svekolikih dostignu?a. Bio bih sretniji sutra u Bosni vidjeti što više najnjegovanih univerzitetskih profesorica žena muslimanki, sa snažnom sviješ?u o svom religijskom identitetu i njegovim vrijednostima, nosile ili ne nosile šal, nego buljuk žena zarobljenih u burku i nikab, otrgnutih od svijeta i života, poput tolikih drugih u muslimanskome svijetu kojima je islam dao slobodu i dostojanstvo, ali su ih neki muslimanski vlastodršci zarobili, ponizili, oduzeli im slobodu i osnovna ljudska prava u dvadesetprvom stolje?u i prezreli ih kao nužno zlo bez kojeg, ipak, ne mogu.

Iz pojedinih krugova u Republici Srpskoj, takva atmosfera u Evropi zloupotrebljava se te stižu i zahtjevi za zabranom nikaba u Bosni i Hercegovini. Kako to komentirate?
– Rije? je o ?istoj manipulaciji i zloupotrebi, kao i u svemu do sada. Ne brine vlast u manjem BiH entitetu sekularna Europa i njena borba za sekularne europske vrijednosti, nego tu vlast zanima samo to kako i na koji na?in da pomjeri pozornost svijeta sa svega onoga za šta su ta vlast i njene institucije odgovorni. Ta vlast zna da je naslonjena na dva zlo?ina?ka stuba, to jest na policiju i vojsku tog entiteta, a i jedna i druga institucija su na me?unarodnoj sudskoj instanci osu?ene za izvršenje genocida, pa se stoga mora raditi na njihovu ukidanju; ta vlast zna da nedovoljno sura?uje sa državnim institucijama ove zemlje, da ignorira sve kritike koje dolaze sa razli?itih politi?kih i diplomatskih me?unarodnih destinacija, da ne hvata i ne procesuira stotine ratnih zlo?inaca koji ne samo da slobodno šetaju diljem ove zemlje i svijeta, ve? su mnogi od njih na visokim funkcijama u institucijama tog entiteta; ta vlast zna da je entitet kojim vlada obilježen stotinama masovnih grobnica sa posmrtnim ostacima ubijenih Bošnjaka o kojima svjesno i namjerno skriva podatke od doma?ih i me?unarodnih istražitelja; najzad, ta vlast zloupotrebom europske debate oko burke i nikaba nastoji, kad ve? ne može rasto?iti ovu zemlju, uvjeriti svijet kako “Bosna postaje oazom bjela?kog terorizma”, pa je zbog toga treba zaustaviti na njenom putu ka europskim integracijama i izolirati kao bezdanu jamu Balkana. To je krajnja svrha cijele inicijative oko burke i nikaba koja dolazi iz manjeg entiteta BiH.

Imaju?i u vidu i rezultate referenduma u Švicarskoj o zabrani minareta, može li se govoriti o stvaranju antimuslimanske atmosfere na Zapadu?
– Na Zapadu u manjoj ili ve?oj mjeri postoji antimuslimansko ozra?je još od pada Granade 1492. godine. ?injenica je da Zapad nije sasvim sretan zbog prisustva desetina milijuna muslimana u svojoj sredini, ne znaju?i da je islam sa svojim temeljnim vrijednostima, nakon razdoblja muslimanske Sicilije i Španije, a docnije i Balkana, utkan u samo srce zapadnoeuropskog kulturnog identiteta. Ne znaju?i to, ili ne žele?i to doznati, Zapad, osobito integriraju?a Europa nije kadra ni da dovrši vlastitu pri?u o svom kulturnom identitetu. Ne?e je mo?i dovršiti sve dok ne spozna šta su joj muslimani dali i koje njihove vrijednosti po?ivaju u njenoj arhitekturi, muzici, književnosti, filozofiji, umjetnosti i civilizacijskim dostignu?ima. To ?e lahko doznati, bude li imala volje, jer o tome postoje brda rukopisa i cijela napisana literatura. Na taj na?in ?e nestati ili, barem, biti ublaženo ono tradicionalno antimuslimansko ozra?je u Europi i na Zapadu. Slu?aj Švicarske samo pokazuje kako u Europi još uvijek, makar i prigodice, zavlada virus islamofobije, ali i neki muslimani u Europi i na Zapadu ?esto snose odgovornost zbog takve klime. Neulju?eni u svojoj tradiciji mišljenja i zapahnuti virusom muslimanskog puritanizma, oni nisu u stanju uspostaviti ni me?umuslimansku komunikaciju, a kamo li komunikaciju sa svojim okolišem. Gotovo da bi se i na njih mogle odnositi rije?i Rabbi Josepha Krauskopfa koji opisuju?i u svojoj knjizi Jews and Moors in Spain (Kansas City, 1887) situaciju u Španiji nakon izgona muslimana i jevreja, kaže: “Moriskose (muslimane) Španija nije više mogla dozvati natrag. Arapi-muslimani, kakvi neko? bijahu u Španiji, više nisu postojali. Njihovi potomci, kao neprosvje?eni beduini, skitaraju se onim prostranstvima Afrike koja su njihovi preci neko? osvijetlili i prosvijetlili svjetlom u?enosti… Duboka, preduboka tmina sada vlada Arapskim poluotokom.” Prema tome, kada muslimani, osobito oni na Zapadu, promijene svoj odnos prema vlastitoj tradiciji mišljenja i vjerovanja, promijenit ?e i svoju današnju situaciju i suodnos sa svojim susjedima.

Vi ste Srebreni?anin. Kako komentirate doga?aje uz petnaestu godišnjicu genocida: od dolaska Tadi?a i Erdogana do novih Dodikovih provokacija te ?injenicu da je Bosna i Hercegovina valjda jedina zemlja u Evropi koja se u državnom parlamentu nije odredila spram ?injenice genocida u Srebrenici?
– Bio sam na posljednjoj dženazi u Poto?arima. Moja sestra, nakon što je pokopala sina jedinca, taj dan je pokopala i svoga muža. To je bio moj konkretni razlog izbivanja ondje. U posljednje vrijeme, ina?e, izbjegavam odlazak u Poto?are na taj dan, jer previše licemjerne pri?e politi?ara i stranih diplomata, kao i sujetne bahatosti našeg religijskog vrha ondje ?ujete svake godine. Svi na taj dan ondje proliju krokodilske suze, održe svoje promotivne govore, odu i nikada se više ne sjete Poto?ara i Srebrenice.

Dodikova politika

Što se ti?e Tadi?a i Erdogana, oni su tu bili još i najsvjetlije figure. Ako ne iz ljudskih, a ono barem iz dobro odmišljenih diplomatskih i državni?kih pobuda Tadi? je smogao snage i došao u Poto?are, pred zapadnom javnoš?u se predstavio kao humanista i demokrata, a svojoj zemlji još više odškrinuo vrata prema Bruxellesu. Od njega se u ovom trenutku ni u nas niti u Beogradu više nije moglo ni o?ekivati.
Erdogan je naš nesumnjivi prijatelj, veliki diplomata, državnik i sr?ani lobist za Bosnu. Jednim svojim potezom u?ini za svoju, a i za našu domovinu više nego cijela bulumenta naših politi?ara za svog ?etvorogodišnjeg mandata. Samo, nažalost, Erdogan, a ?ini se ni Tadi?, nemaju dostojnog sugovornika ni u bošnja?kom politi?kom, niti u religijskom vrhu.
To što je naš državni parlament jedini koji se nije jasno odredio spram definicije genocida u Srebrenici, za razliku od najve?eg dijela demokratskog svijeta, jasno stavlja do znanja da bošnja?ki politi?ari na državnoj razini nisu ni sposobni ni odgovorni, da je ?ak i ondje Dodikova politika apsolutno prevla?uju?a, a da je sve to samo danak koji pla?amo zarad inad-politike nekih bošnja?kih politi?ara, a Boga mi i našeg religijskog vrha, koji su snažno puhali, sjetit ?e se naše ?itateljstvo, u jedra Dodiku na posljednjim izborima kako bi najbrojnija bošnja?ka politi?ka stranka izgubila izbore u ve?em BiH entitetu, a njen prvi ?ovjek svoju fotelju u Predsjedništvu BiH. To je samo pokazatelj u kako nedostojne ruke su dospjela politi?ka i religijska žezla u ovoj zemlji. Sada imamo to što imamo.

Turska se sve intenzivnije vra?a na svjetsku scenu kao utjecajan faktor. Mislite li da njen sve ve?i interes za ove prostore može pomo?i konsolidaciji stanja u regiji?
– Unato? podozrenju koje dolazi iz beogradskih orijentalisti?kih krugova i ocjeni kako je na djelu neootomanizacija Balkana, povratak Turske na ove prostore bi donio boljitak svima. Turska je istinska regionalna sila koja podjednako dobro kotira i u muslimanskom svijetu i na Zapadu. Važna je ?lanica NATO-a i snažan saveznik Amerike. Ima izrazitu muslimansku ve?inu, ali i sasvim prepoznatljive sekularne vrijednosti. Do te mjere se danas razvila i postala snažan faktor stabilnosti, da je Europi danas, možda, potrebnija nego li Europa njoj. Turska danas ima najbolji i najsposobniji prvi politi?ki i državni?ki ešalon koji je dokazao da za dvadeset i ?etiri sahata može okupiti i na jedno mjesto dovesti doju?erašnje neprijatelje ili protivnike i sa njima potpisati deklaraciju u kojoj je ugra?ena zna?ajna i prosperitetna strategija za sve strane. Turski se glas danas daleko ?uje i ozbiljno sluša. Stoga ni mi niti iko u regiji Balkana ne bi smio biti gluh za taj glas.

?ini se da spoljna politika BiH, naro?ito, da tako kažem, onaj njezin dio koji kreira bošnja?ki politi?ki vrh, nije u stanju odrediti se spram zemalja islamskog svijeta na na?in koji bi omogu?io Bosni i Hercegovini da ostane izme?u Istoka i Zapada: je li to ustvari uop?e mogu?e?
– Bošnja?ka spoljna politika je tako loša da se, gotovo, pitam da li ona uop?e i postoji. Vi u tom segmentu nemate gotovo nijednu ozbiljnu ljudsku pojavu, nijednu osobu sa prepoznatljivim i utjecajnim diplomatskim rukopisom i tragom. Stoga je teško i o?ekivati neku razvidniju vanjsku politiku, naro?ito onu koja bi uspostavila uravnotežen odnos Bosne prema Istoku i Zapadu, kao što je to slu?aj Turske. Ina?e mislim da je takav odnos mogu?e uspostaviti. Štaviše, uz sve zamjerke koje bismo mogli izre?i našoj vanjskoj politici za predsjedavanja rahmetli Alije Izetbegovi?a, valja re?i da je takva vrsta odnosa, ne baš savršenog, tad ipak postojala. Može opet, ali trebamo sasvim druk?ije dizajnirane politi?are u njihovu mentalnom sklopu i u njihovu obrazovanju i op?oj kulturi.

Za dva mjeseca o?ekuju nas novi izbori, mislite li da ?emo nakon tre?eg oktobra imati više razloga za optimizam nego danas?
– Ako budemo morali birati nove dužnosnike sa dojakošnje, dobro nam znane u ovih zadnjih petnaestak godina politi?ke scene, mislim da optimizmu nema mjesta. Ovi novoprijavljeni koji nam obe?avaju bolju budu?nost, mislim da su još gori, jer s njima na ovdašnju politi?ku scenu stupa onaj davni nicejski svadbeni vez politike i religije, kao tamni odraz cara Konstantina i egipatskog biskupa Atanazija. To nikako ne bi valjalo. Vratilo bi nas u duboki mrak minulih vijekova, a baš u tom mraku se iz re?enog veza zametne ono vješti?ije jaje iz kojeg nema zdrava poroda, ve? samo obilna krv i umiranje.

2.000 stranica

Svi Bosanci i Hercegovci koji budu držali do sebe birat ?e ljude koji ne?e na slamku sisati krv njima i djeci njihovoj, ve? one ljude koji ?e ih dovesti u dvadesetprvo stolje?e i u okrilje najboljih tekovina moderne civilizacije. Svaki trijezni Bosanac i Hercegovac treba da zna da na predstoje?im izborima ne glasa samo u svoje ime, ve? i u ime svoga djeteta, unuka i praunuka, za budu?nost ove zemlje koja bi nam svima trebala biti jedinim tlom pod nogama. Imaju?i to u vidu, neka svak posluša svoju savjest, a u dubini svoga srca zavapi Bogu – ta to je tako ljudski – da mu na taj dan prosvijetli pamet i pomogne mu da donese najbolju odluku.

Za kraj, možete li našim ?itateljima otkriti na ?emu trenutno radite?
– Mnogo toga je u procesu nastajanja. Trenutno privodim kraju svoj autorski rukopis o islamu u europskom kulturnom identitetu, a nastojim dovršiti i ?etvrti, posljednji svezak velikog arapskog rukopisa koji je u sedamnaestom stolje?u napisao jedan od najzna?ajnijih bošnja?kih intelektualaca Abdulah-efendija Bošnjak kao najljepši “Komentar na Dragulje poslani?ke mudrosti” ikad napisan u vremenskom okviru od osam stolje?a. Sam Komentar se odnosi na temeljno djelo sufijske književnosti “Fusus al-Hikam” koje je napisao istinski europski musliman, slavni andalužanski misti?ni filozof Muhjuddin Ibn Arabi u dvanaestom stolje?u. Integralni prijevod rukopisa na bosanski, od kojih su tri sveska ve? objavljena, iznosit ?e oko 2.000 stranica. To je ono što trenuta?no dovršavam i što bi, najprije, trebalo ugledati svjetlo dana.

“Oslobodjenje” 18.Avgust 2010.

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar