Cico Kabiljo: Ubij me nježno

Prije izvjesnog vremena kupio sam živog jastoga i po uputi prodavača može  se pripraviti za jelo samo ako se živ ubaci u kipuću vodu. Tako sam uradio i sada se pitam da li sam jedan bezdušnik i činim neko veoma loše djelo tim činom ubijanja životinje. Što  je još gore,  on jadničak u tom trenutku ispusti neki piskut, nešto kao jauk, koji istina ne traje koju sekundu, ali dosta tužno zvuči. Da li se životinja mučila, da li je osjetila bol, to do danas ni naučnici nisu otkrili. I poslije sve je gotovo, on je tada u loncu obično jelo, kao piletina, ribe, meso.

Rak spada u tzv. zglavkare i u istom je rodu sa čkorpijama, paucima i još nekim njemu sličnim (biolozi, javljajte se da me naružite za ovako slabo poznavanje biologije i da me ispravite). A koliko puta smo svjesno ubili te životinje ni krive ni dužne, već samo da ih ne gledamo kako se kreću u našoj blizini, pogotovo mrsku škorpiju, za koju smo mislili da sije smrt. Da li su takodje  škorpije i pauci patili i da li smo uopšte imali pravo da ih nagazimo nogom ili razljepimo kamenom, a mirno prolaze pored nas. Isto se ponašamo kada ugledamo i najmanju  zmiju, ubit je po svaku cijenu, mada nam ne može učiniti bilo kakvo zlo. A šta tek reći za milione riba, koje su na daleko većem stupnju razvoja od rakova, dakle kičmenjaci, koje na milione dnevno ulove i puste bezdušno da se u pravom smislu uguše na zraku-vazduhu. Pa i svaki amater ribar mirno gleda ulovljenu ribu što se koprca na suhom dok ne ugine, a da pritom ni okom ne trepne. Ako idemo dalje, svi znaju koliko je “okrutna” Kanada kada onako bezdušno ubija foke, slatke životinje velikih očiju, koje su na ledu bez ikakve šanse u borbi sa čovjekom. A da li se istovremeno pitamo šta je sa mičevima i pacovima, i oni su slatki, imaju slatku njuškicu sa brčićima i male okice, a ljudi ih tamane na hiljade  na najmanje 30 veoma okrutnih načina: truju ih, hvataju u mičolovke i čekaju da se polako uguše, postavljaju ljepke sa kojih se ne mogu pomaći danima dok lagano ne ispuste dušu,  i tsl. A foke i miševi spadaju u istu životinjsku vrstu: sisari su. Pa reći ce svi da su miševi  stetočine. Ali, na veliko iznenadjenje, foke su mnogo veće štetočine i opasno ugrožavaju važan izvor ljudske ishrane i privrednu granu od koje žive milioni ljudi – ribarstvo. Nažalost, zahvaljujući dosta i čovjeku, fokini prirodni neprijatelji, bjeli medvjedi i kitovi – orke ubice (joj kakvo “slatko”  ime za dobrog kita) su skoro pred istrebljenjem.  A, dokazano je da se foke razmnožavaju brže nego ijedna vrsta na području gdje žive i već su sada ugrozile mnoge vrste, a prijete potpunom istrebljenju riba u sjevernom Atlantiku, najvećem mrijestilištu na svijetu. Čovjek tu samo pokušava da spriječi ekološku katastrofu i da uspostavi kakvu-takvu prirodnu ravnotežu.

Šta i kako dalje, često se pitamo, da li čovjek ima pravo da ubija životinje. Po meni, ljudi imaju  isto prirodno pravo za opstanak, kao i što sve ostale životinje koje se ubijaju medjusobno da bi opstale, što je i sam Njegoš rekao stihom:  ”Vuk na ovcu svoje pravo ima…”.  S tim naravno da čovjek ima razum i može da kontroliše do koje mjere je to u njegovom interesu, a da ne ugrožava bilo koju prirodnu vrstu.

Bez sumnje možemo zakljuciti da je paradoks naslov prekrasne pjesme koju pjeva Dzoan Baez : “Ubij me nježno “.