Cico Kabiljo: Ubij me nježno

Prije izvjesnog vremena kupio sam zivog jastoga i po uputi prodavaca moze  se pripraviti za jelo samo ako se ziv ubaci u kipucu vodu. Tako sam uradio i sada se pitam da li sam jedan bezdusnik i cinim neko veoma lose djelo tim cinom ubijanja zivotinje. Sto  je jos gore,  on jadnicak u tom trenutku ispusti neki piskut, nesto kao jauk, koji istina ne traje koju sekundu, ali dosta tuzno zvuci. Da li se zivotinja mucila, da li je osjetila bol, to do danas ni naucnici nisu otkrili. I poslije sve je gotovo, on je tada u loncu obicno jelo, kao piletina, ribe, meso.
Rak spada u tzv. zglavkare i u istom je rodu sa skorpijama, paucima i jos nekim njemu slicnim. (biolozi, javljajte se da me naruzite za ovako slabo poznavanje biologije i da me ispravite). A koliko puta smo svjesno ubili te zivotinje ni krive ni duzne, vec samo da ih ne gledamo kako se krecu u nasoj blizini, pogotovo mrsku skorpiju, za koju smo mislili da sije smrt. Da li su takodje  skorpije i pauci patili i da li smo uopste imali pravo da ih nagazimo nogom ili razljepimo kamenom, a mirno prolaze pored nas. Isto se ponasamo kada ugledamo i najmanju  zmiju, ubit je po svaku cijenu, mada nam ne moze uciniti bilo kakvo zlo. A ste tek reci za milione riba, koje su na daleko vecem stupnju razvoja od rakova, dakle kicmenjaci , koje na milione dnevno ulove i puste bezdusno da se u pravom smislu uguse na zraku-vazduhu. Pa i svaki amater ribar mirno gleda ulovljenu ribu sto se koprca na suhom dok ne ugine, a da pritom ni okom ne trepne. Ako idemo dalje, svi znaju koliko je “okrutna” Kanada kada onako bezdusno ubija foke, slatke zivotinje velikih ociju, koje su na ledu bez ikakve sanse u borbi sa covjekom. A da li se istovremeno pitamo sta je sa misevima i pacovima, i oni su slatki, imaju slatku njuskicu sa brcicima i male okice, a ljudi ih tamane na hiljade  na najmanja 30 veoma okrutnih nacina: truju ih, hvataju u misolovke i cekaju da se polako uguse, postavljaju ljepke sa kojih se ne mogu pomaci danima dok lagano ne ispuste dusu,  i tsl. A foke i misevi spadaju u istu zivotinjsku vrstu: sisari su. Pa reci ce svi da su misevi  stetocine. Ali na veliko iznenadjenje, foke su mnogo vece stetocine i opasno ugrozavaju vazan izvor ljudske ishrane i privrednu granu od koje zive milioni ljudi – ribarstvo. Nazalost, zahvaljujuci dosta i covjeku, fokini prirodni neprijatelji, bjeli medvjedi i kitovi – orke ubice (joj kakvo “ slatko “ ime za dobrog kita) su skoro pred istrebljenjem,. A dokazano je da se foke razmnozavaju brze nego ijedna vrsta na podrucju gdje zive i vec su sada ugrozile mnoge vrste, a prijete potpunom istrebljenju riba u sjevernom Atlantiku, najvecem mrijestilistu na svijetu. Covjek tu samo pokusava da sprijeci ekolosku katastrofu i da uspostavi kakvu-takvu prirodnu ravnotezu.
Sta i kako dalje, cesto se pitamo, da li covjek ima pravo da ubija zivotinje. Po meni, ljudi imaju  isto prirodno pravo za opstanak, kao i sto sve ostale zivotinje koje se ubijaju medjusobno da bi opstale, sto je i sam Njegos rekao stihom: “ Vuk na ovcu svoje pravo ima… “.  S tim naravno da covjek ima razum i moze da kontrolise do koje mjere je to u njegovom intereseu, a da ne ugrozava bilo koju prirodnu vrstu.
Bez sumnje mozemo zakljuciti da je paradoks naslov prekrasne pjesme koju pjeva Dzoan Bez : “Ubij me njezno “

Prije izvjesnog vremena kupio sam živog jastoga i po uputi prodavača može  se pripraviti za jelo samo ako se živ ubaci u kipuću vodu. Tako sam uradio i sada se pitam da li sam jedan bezdušnik i činim neko veoma loše djelo tim činom ubijanja životinje. Što  je još gore,  on jadničak u tom trenutku ispusti neki piskut, nešto kao jauk, koji istina ne traje koju sekundu, ali dosta tužno zvuči. Da li se životinja mučila, da li je osjetila bol, to do danas ni naučnici nisu otkrili. I poslije sve je gotovo, on je tada u loncu obično jelo, kao piletina, ribe, meso.

Rak spada u tzv. zglavkare i u istom je rodu sa čkorpijama, paucima i još nekim njemu sličnim (biolozi, javljajte se da me naružite za ovako slabo poznavanje biologije i da me ispravite). A koliko puta smo svjesno ubili te životinje ni krive ni dužne, već samo da ih ne gledamo kako se kreću u našoj blizini, pogotovo mrsku škorpiju, za koju smo mislili da sije smrt. Da li su takodje  škorpije i pauci patili i da li smo uopšte imali pravo da ih nagazimo nogom ili razljepimo kamenom, a mirno prolaze pored nas. Isto se ponašamo kada ugledamo i najmanju  zmiju, ubit je po svaku cijenu, mada nam ne može učiniti bilo kakvo zlo. A šta tek reći za milione riba, koje su na daleko većem stupnju razvoja od rakova, dakle kičmenjaci, koje na milione dnevno ulove i puste bezdušno da se u pravom smislu uguše na zraku-vazduhu. Pa i svaki amater ribar mirno gleda ulovljenu ribu što se koprca na suhom dok ne ugine, a da pritom ni okom ne trepne. Ako idemo dalje, svi znaju koliko je “okrutna” Kanada kada onako bezdušno ubija foke, slatke životinje velikih očiju, koje su na ledu bez ikakve šanse u borbi sa čovjekom. A da li se istovremeno pitamo šta je sa mičevima i pacovima, i oni su slatki, imaju slatku njuškicu sa brčićima i male okice, a ljudi ih tamane na hiljade  na najmanje 30 veoma okrutnih načina: truju ih, hvataju u mičolovke i čekaju da se polako uguše, postavljaju ljepke sa kojih se ne mogu pomaći danima dok lagano ne ispuste dušu,  i tsl. A foke i miševi spadaju u istu životinjsku vrstu: sisari su. Pa reći ce svi da su miševi  stetočine. Ali, na veliko iznenadjenje, foke su mnogo veće štetočine i opasno ugrožavaju važan izvor ljudske ishrane i privrednu granu od koje žive milioni ljudi – ribarstvo. Nažalost, zahvaljujući dosta i čovjeku, fokini prirodni neprijatelji, bjeli medvjedi i kitovi – orke ubice (joj kakvo “slatko”  ime za dobrog kita) su skoro pred istrebljenjem.  A, dokazano je da se foke razmnožavaju brže nego ijedna vrsta na području gdje žive i već su sada ugrozile mnoge vrste, a prijete potpunom istrebljenju riba u sjevernom Atlantiku, najvećem mrijestilištu na svijetu. Čovjek tu samo pokušava da spriječi ekološku katastrofu i da uspostavi kakvu-takvu prirodnu ravnotežu.

Šta i kako dalje, često se pitamo, da li čovjek ima pravo da ubija životinje. Po meni, ljudi imaju  isto prirodno pravo za opstanak, kao i što sve ostale životinje koje se ubijaju medjusobno da bi opstale, što je i sam Njegoš rekao stihom:  ”Vuk na ovcu svoje pravo ima…”.  S tim naravno da čovjek ima razum i može da kontroliše do koje mjere je to u njegovom interesu, a da ne ugrožava bilo koju prirodnu vrstu.

janjetina ah

Bez sumnje možemo zakljuciti da je paradoks naslov prekrasne pjesme koju pjeva Dzoan Baez : “Ubij me nježno “.

Komentari (5)

1
SEADTZ
četvrtak, 5. avgust 2010 u 10:29

UH JEST DOBRA JANJETINA,SVE OSTALO JE ŠUPLJA

2
Mufa Tanovic
četvrtak, 5. avgust 2010 u 14:41

Dragi Cile,
izgleda da te je ona Vladikina titula (”bivsi saradnik”) zestoko potresla – i evo odmah novog priloga. Sto se onog jastoga tice, tu si mi stvarno pokvario apetit. Sad cu svaki put pomisliti da je to onaj iz tvog tanjira. Aufwiedersehen in Sarajevo ! Mufa

3
Jasna
petak, 6. avgust 2010 u 01:21

Meni ova diskusija ide malo predaleko. Nisam za okrutno ubijanje jastoga, niti klanje pilica vlastitim rukama (sto se jos par decenija ranije normalno radilo), ali mi smeta kad se pauk grebe o toplinu mog doma, ili mis o moju hranu u kuhinji i usput se i pokaki. To se zove uljez ili grabator i te protjerujem, kao i komarce, muhe i golubove. Davno smo zakljucili da je pretjerana konzumpicija mesa dovela do hibridnog uzgoja, a onda se to prosirilo i na uzgoj riba. Ako sve to iskljucimo iz ishrane i postanemo vegi, mozda cemo poceti razmisljati da li i list salate ima pravo na zivot, i gdje smo onda stigli? Do sintetickih pilula i ispadanja zuba. No mozda cemo se onda osjecati srecnije. Ko zna.

4
sasko
subota, 7. avgust 2010 u 17:38

“Tvoje je s kim si, kuda prolaziš i sta gutaš.
I zato, sve što ti je strano, posmatraj

blagonaklono. Jer i tvoje je rasuđivanje,
Jer i tvoje je delovanje za nekog nasilje i bol.”
Miroslav Antić

Nakon citanja prvo mi se javio M. Antic – sa svojim stihovima, onim gore. Onda pomislih janjetina je stvarno dobra. Sa raznja. Ali dobra je i ona ispecena u pekari . Eto ja bih rado umocio komad odlomljene vruce struce u ono sto je ostalo u tepsiji I zalio tamnim apatinskim pivom. Jednim. Janjetinu i pivnicu bih prepustio drugima. Zatim pomislim da je prirodno covjekovo pravo/ obaveza da prezivi. Sto ce reci mora da se hrani i brani. Izgleda da je pretjerao. Evolucija/ Bog svakako stvaraju promjene ali covjek svojim djelovanjem, vec duzi vremenski period- svjesno ili nesvjesno, pravi “ suplje rupe” u flori i fauni ove nase planete. Dakle ubija iz samo njemu poznatog razloga. Lako se u to uvjeriti jednostavnim pretrazivanjem u ovoj beskonacnoj bazi podataka…Nije suvisno o tome porazmisliti te mozda i promjeniti svoje ponasanje. Ja sam tako dozivio pricu.
Jer ipak, mislim da ne bi trebalo biti sve u janjetini …

5
Mili Pavlovic
ponedeljak, 9. avgust 2010 u 03:40

Killing Me Softly with His Song” is a 1971 song composed by Charles Fox and Norman Gimbel. It was inspired by Lori Lieberman’s response to having seen a performance by Don McLean.[1] It has been covered by numerous artists, most notably by Roberta Flack, whose version topped the U.S. pop singles charts, and won a Grammy Award.

After singer/songwriter Lori Lieberman saw Don McLean singing his composition “Empty Chairs” in concert, she wrote a poem titled “Killing Me Softly with His Blues”. It became the basis for the song written by Norman Gimbel and Charles Fox.
Song and cover versions
Roberta Flack version
Lori Lieberman was the first to record Fox and Gimbel’s song, in 1971. It became a bigger hit when covered by Roberta Flack in 1973. Her version won three Grammy Awards: Song of the Year, Record of the Year and Best Pop Vocal Performance by a Female Performer and it was number one on the Billboard Hot 100 for 4 weeks. It was replaced by “Love Train” by The O’Jays, then returned to the top of the U.S. charts for another week.

Ovu divnu pjesmu Joan Baez nikada nije pjevala, niti je uvrstila u svoj repertoar, dobri Cicaga…

Upišite komentar

Vaš komentar