Galerija nezaboravnih: JAN BERAN

Piše: Slavko Podgorelec

Ono što su u literaturi bosanskohercegovačkoj Andrić i Selimović zajedno, to je u televiziji ovih prostora bio Jan. Čika Jan. Banjalučanin. Upoznah ga početkom sedamdesetih kada je entuzijast Boris Kandić, takođe Banjalučanin, utemeljio prvu smotru animiranog filma. Po tom je ovo druženje preraslo u FFS-famozni FESTIVAL FILMSKOG STVARALAŠTVA. Boris je (tim povodom) u Banja Luku uspijevao dovoditi najslavnija imena-prvo domaćeg “crtanog filma” (odnosno animiranog filma), da bi se kasnije to proširilo na dokumentarni odnosno autorski i tv-film, a konačno, i pod kraj sedamdesetih, na igrani film. Tih godina Jan Beran već je bio Institucija – neprevaziđeni autor tv-filmova, čiju godišnju produkciju je francuska televizija kupovala unaprijed. Na neviđeno. I sam filmski amater, u to vrijeme već – ajde da kažemo – afirmisan (zahvaljujući takođe pokojnom doktoru filmske pedagogije Miroslavu Vrabecu), bukvalno sam gutao Janova ostvarenja, osupnut i oduševljen, zamrznut i iniciran… Zbližili smo se nagonski: obojica smo bili članovi Organizacionog odbora festivala, no to nije značilo da se čika Janu divim poltronski. On je osjetio iskrenost mog filmskog zanosa. Moram priznati: “krao” sam Janove filmske “štosove”, ali se nikada nisam uspio ni približiti njegovom filmskom senzibilitetu. Jan me uz “lozu”, zbog mojih razočarenja tješio, a svako naše druženje začinjavao je ponekom skaskom, koja je obavezno imala i naravoučenije… Pričao mi je tako legendarni Jan Beran, kako je on sa monumentalnim češkim autorom animiranih ( iliti “loutka”) filmova, Jeržijem Trnkom, sarađivao u studijima Praškog “Barandova”. Na crno-bijelim filmovima. Trnka je ne samo snimao, nego i kreirao lutke, koje su – u mukotrpnoj proceduri “jedan snimak – jedan centimetar pokreta”, mogle ama baš sve odraditi.

“Mehaniku smo apsolvirali, no u dokumentarnom filmu, snimajući slikarska platna, željeli smo dobiti senzaciju dubine, odnosno prostora u slici, odnosno slikarevoj kompoziciji” – pričao mi je Jan Beran, i nastavljao: “Trnka i ja smo se dosjetili da željene detalje isijecamo sa prethodno urađene fotografije, i onda ih, malo podignute, iznad originalne podloge, fokusiramo i eksponiramo”. Vješto i mudro. A Jan je bio Mudrac. Njegovi filmovi i danas su svježi. Fotografije, odnosno kadrovi, prave su umjetničke kompozicije sa izraženom težišnom tačkom i scenografijom… Obilazeći naknadno neka od mjesta na kojima je snimao svoje tv-filmove, bio sam preneražen shvativši da, u stvarnosti, nema nekih objekata koji, uslovno rečeno – uljepšavaju kadrove koje je napravio Jan Beran. “E, mali moj: ako nečega nema, ne mora značiti da to i ne postoji!” rekao bi mi čika Jan. Tako je, naprimjer, Janov asistent u jednom od filmova, u kadru pridržavao granu olistalu, ponekad cvijet, a nekada dogurao i poveću kamenu gromadu, čiji zadatak je bio da – uravnoteži filmski kadar. Pričao mi je Jan da je njegov otac – kao uostalom i većina Čeha na ovim prostorima – naprosto “zaostao”, nakon sloma Austrougarske Monarhije. A tata je bio glazbenik, odnosno muzičar. Svirao je u kinu “Union”, koje se nalazilo na mjestu sadašnjeg parkinga  kod hotela “Palas”, gdje su sve do poslije potresa 1969.godine, bili pogoni šnajderaja konfekcije “Trudbenik”. I tu se Jan inficirao filmom. Jana je fascinirala Bosna, njezina prošlost, stećci, gradine, hroničar sarajevski Mula Mustafa Bašeskija – kome je posvetio i film… I, naravno – Jana je uvijek oduševljavala narodna predaja, prièa… Meni je mnoge ispričao, a za ovu prigodu evo i jedne; čini mi se da mi je čika Jan ispričao upravo oktobra 1974.godine. Prije više od 30 godina! Elem -ženiće jedan Bošnjak sina, no nikako da odluči koliku sofru za svadbu treba napraviti; da li jednu pogolemu, ili nekoliko manjih, jer svadbari s nečega trebaju i ručati…

…Jovan, ( tako se zvao domaćin), danima je u dilemi: savjetuje se s komšijama, a svaki govori drugačije. Upita Jovan popa, a prota reče da je najbolje da ručaju vani, na avliji,  jer to je, veli, najpametnije za to doba godine – bijaše potkraj ljeta.

Ali, upitaće ga Jovan – šta ako udari kiša ili tuča – šta onda?! Sav nevoljan otići će Jovan do svoje babe Stane, a ona ga naputi da ode kod Ibrahim – dede, čudaka koji je živio u napuštenoj tekiji (hrišcani bi rekli – manastiru, a katolici samostanu). Ibrahim se povazdan bogu molio, nikada u džamiju išao nije, ali su mu po savjet dolazili mnogi, pa i najučeniji. Pričalo se da je Ibrahim-dedo pripadnik derviškog reda Bektašija, koji su vjerovali da je bog jedan i jedincijat, na hrišćane su gledali kao na rođenu braću, a muziku i ples – pa i vino – smatrali su od Boga poklonjenim i shodno tome – čovjeku bliskim. I ode Jovan do Ibrahim-dede, izjada se i zamoli savjet.

Sinko (reče Jovanu Ibrahim-dedo), daj da ti se načini sofra, kolika su ti vrata na kući: ni manja-ni veća, već da je uspravljenu možeš unijeti. To će biti prava sofra. I upamti: ne pravi veće sofre, nego što ti u kuću more uljegnuti… A ne pitaj me zašto – samo će ti se reći!.

Gotovo trideset godina sam, s vremena na vrijeme, razmišljao o ovoj priči. U međuvremenu Jan je preselio u arkadijske i edenske vrtove, a meni se-tu nedavno- sve samo reklo…Tako divno zboriti i kamerom pisati, mogao je samo neko ko je reinkarnacija najmanje desetak rapsoda, mudraca, dijaka, mistika i Bahusovih sljedbenika…I sad, kad sklopim oči, vidim Janovu crvenu “ćelu” i bakarnu bradu u oblaku duvanskog dima, koji nikada nije mogao zastrti njegove oči, Janove oči: podjednako su laserski svijetlile i u po dana, i u gluvo doba noći, dok se mjesečina ljeskala u ostacima “loze” na dnu naših čašica…

Banja Luka,20.11.2003.godine

Ovaj tekst je gospodin Slavko Podgorelec poklonio kćerci Jana Berana, Hani Beran – Poluga, na manifestaciji koja se održava u Banja Luci, pod pokroviteljstvom Saveza Nacionalnih Manjina Republike Srpske, pod nazivom JAN BERAN -PJESNIK KAMERE, u kojoj je i sama učestvovala.

NEKA JE VJEčNA SLAVA I HVALA mom dragom i mudrom ocu, a takođe i njegovoj životnoj saputnici JAGODI MAKSIMOVIC- BERAN, koja ga je pratila u svakom trenutku njegovog stvaranja. Takođe, ovom prilikom želim da pozdravim mog dragog brata JANA J. BERANA, koji nastavlja tatino djelo stvarano kamerom, čestito i pošteno, kako je i on to činio! Molila bih ga da se bar ponekad javi svojoj sestri, kada za to bude imao priliku.

Mali dodatak: “VJERA NIJE U NACIJI ILI NACIONALNOSTI,VJERA JE U ONOME DOBROM ŠTO NOSIŠ U SEBI  I NESEBIČNO I TOPLO GA DIJELIŠ I DAJEŠ, SVEMU ONOME ŠTO TE OKRUŽUJE. PA MAKAR TO BILO I SAMO ZLO, JEDINO GA TAKO MOŽEMO POBIJEDITI!

S Velikim poštovanjem!    HANA BERAN-POLUGA s.r.