Jan Beran: “Muzikanti”, roman sa sjetnim osmjehom – Odlomak

Uspomena na oca Rudolfa (nedavno obilježeno 40 godina od smrti)

Predgovor autora: Ovo je priča o ljudima koji su svoju “notno prenaseljenu zemlju” napustili, nastojeći da ” muzičkim ključevima” otvore kapiju svoje nove egzistencije. Njihove vojne muzike bile su cvijet u zapućku strojevog koraka. Svaki njihov zvuk djelovao je na sivoj pozadini vojničkih ešalona kao pravi vatromet ravan blještavilu njihovih limenih instrumenata. Krivica ili zasluga ovih ljudi sastojala se u paradnim ili posmrtnim marševima. Rat je mogao bez njih, kao što su i oni mogli bez njega. Stoga je ovo roman ponekad vedar, češće sjetan ili čeznutljiv, groteskno tragikomičan, ali nikada zlurad ili nagrđen porugom.

Još dugo nakon Prvog svjetskog rata, ostao je stari Jozef Belbl, poznat po tome što je pred carskom i kraljevskom vojnom komisijom, uspio da dokaže kako je gluh kao top. Nije to, istina, bilo nikakvo herojstvo, ali valja priznati da mu je za to trebalo mnogo tvrdokorne postojanosti, lukavog opreza kao i svojevrsnog inata. Zavidljivci su kasnije govorili, da je ta, nekim ljudima naprosto urođena osobina, u Jozefu Belblu silno buknula, pošto je saznao ko je na čelu pomenute komisije. Tu je dužnost, naime, po krajevima Južne Češke, već dugo vremena obavljao, po zlu čuveni, i na ruskom frontu lako kontuzovani major Zoltan, plemeniti marcel od Kišudvarioka. Taj honved je svoje neostvarene pobjede, zamijenio strašnim otkrivanjem “simulanata”, u vremešnim redovima pripadnika trećeg poziva. I dok je njihovo pretvaranje dostizalo ponekad pravo savršenstvo, plemeniti Marcel se unaprijed sladio, kako će i one naizgled očigledne slučajeve, svojom domišljatošću, slavodobitno razotkriti. Njegova specijalnost bili su gluhaći. Preduzimalo se svašta: gutala kreda (u svrhu samrtničkog bljedila), pili čajevi od nekih bobica i sasvim neizvjesnog korijenja (poradi cvokotave groznice), salijevala mlaka poljska vutka (zbog privremenog sljepila), i tome slično. Bilo je ipak najviše slučajeva gluharenja. No, upravo za tu vrstu sramotnog izbjegavanja časnog služenja domovini (o caru i kralju da i ne govorimo), major Zoltan je imao jednu od svojih najprefinjenijih metoda. Pored nenadane vike, gruvanja iz stare kubure, bacanje srebrnog novca po kamenom stepeništu iza tobožnjeg gluhaća, te drugih, propisima predviđenih radnji, mađarski se plemenitaš posebno prihvatio načina koji je s ponosom nazivao “Lesestuck”. Nikom se naravno, nije išlo na front. Naročito u poodmaklim godinama. Međutim, glavni razlog masovnog otpora mobilizaciji, posljednjih ljudskih rezervi carstva, sastojao se u tome, što su ovi besmisleni odlasci, ostavljali iza sebe veliki broj i tako gladnih usta. Belbl ih je imao sedmero. Pet sinova i dvije kćeri. Na nerijetka pitanja, zašto je sebi, tokom trajno oskudnog života, dozvolio toliki broj djece, ovaj se snažni bradonja, izgovarao se dugim zimskim noćima, hladnom seoskom krčmom i pretoplom ženom Olinkom. “Uzmi nešto drugo, crveni vjetar ili žuticu…reče mu ona, nakon što joj se o svojoj simulantskoj namjeri povjerio. “Ni govora! Biću gluh kao panj…!” “Ali, Pepo, svak zna da čuješ i pauka na tavanu”…odvraćala ga je žena zabrinuto. “Svejedno! Moraće to i da dokažu…” ostajao je uporan njen Jozef. Istog dana, predveče, otkrivši svoj naum, Monarhiji nenaklonjenom, ali i veoma bojažljivom župniku Doležalu, Belbl mu je na rastanku rekao: “Ne kažem ti to kao nekom svom tobožnjem ispovjedniku, već se u tebi obraćam starom prijatelju, i osvjedočenom češkom rodoljubu…Toliko da znaš…! “E, neka ti je milostivi gospod na pomoći…!” blagoslovio ga je u polumraku sakristije, dežmekasti Hristov službenik. “Ostavi se boga…! Taj ne može pomoći ni kravi pri telenju…!” huknuo mu je pivskim dahom u lice, bezbožnički nasađeni parohijan, koji je davao Bogu Božije samo kada bi izgubio na kartama, igrajući sa župnikom marijaš. Prvi je toga dana pred vojnu komisiju stupio bivši bunardžija Krkoun, ne baš gluh, ali veoma bolešljiv. Ušao je trapavo i stao pred komisiju majora Zoltana, gledajući ih blesavim izrazom bespolnog blaženstva na crkvenim zidovima nevješto namalanih anđeoskih lica. “Bist du taub?” (”Gluh si”), smijuljio se sladostrastno predsjednik od Kišudvarioka. Bunardžija slegnu ramenima, ne shvatajući. Major nije znao da li ga zaokuplja svojom glupošću, ili tobožnjom gluhoćom. “Ne čuješ? Nimalo ?! Sve mi fidelo…Sar ne?” okrenu se prema svom ađutantu, zastavniku Dubeku, inače seoskom učitelju u civilu. “Mi ćemo te već naučiti…!” podviknu ova žoharska pojava. “Wollen sie “Lesestuck”? (”Želite li štivo”?)” zapita dodvorno, podižući iznad sebe stari kalendar u kome se na istaknutom mjestu nalazio članak pod nazivom “Lične crte o caru i kralju”. Ustvari, poseban se majorov postupak, u otkrivanju lažnih gluhaća, sastojao u čitanju ovog otužno-hvalospjevnog opisa ličnosti, tada već upokojenog monarha Franje Josipa I. “Nema toga koji bi cijeli članak mogao do kraja da izdrži…Za to treba biti odistinski gluh”…objašnjavao je u oficirskoj kasini svojim prijateljima, plemeniti Marcel. Molim Vas, novinar opisuje kako car navlači papuče. Takvo što se novom caru i kralju Karlu, nije uopšte moglo dogoditi. Ali u tim starim kalendarima čovjek može naći kojekakvo smeće, i bez obzira na ličnost koja se opisuje, članak djeluje nezamjenljivo psihološki, prava naučna metoda.

Na znak predsjednika komisije, Dubek rastvori već razbucanu knjižurinu i otpoče da čita. Pri tome je, s vremena na vrijeme, blještao svojim cvikerima, naglašavajući svaku riječ, kao da ima pred sobom razred ne baš najbistrije seoske djece. “Ime našeg sijedog vladara čuveno je na cijelome svijetu i svugdje se o njemu govori s najvećim poštovanjem…”. Dubek časovito podiže oči. “O njemu se mnogo pisalo”, nastavi ađutant, “poznate su mnoge crte viteškog mu karaktera, očinske dobrote i velike darežljivosti…velika mu iskustva i mudrost u zapletenim državnim poslovima…njegova energija, velika radinost, čelična izdržljivost… To sve, pored ogromnog strahopoštovanja prema njegovoj previšnjoj osobi, izaziva ujedno i divljenje…”. Krkoun je i dalje blesavo gledao. S jedva primjetnom nervozom na uzdrhtalom brku, dostojanstveni Zoltan zapali cigaretu. “Možda je zaista gluh…”? pomisli. Ipak bilo mu je prerano odustati. “Weiter…”!(”Dalje”!). Dubek trenutno zabode nos u rastvorenu knjižurinu. “Ispred svega prednjači izvanredan osjećaj dužnosti naprama mnogostranim zahtjevima vladalačkog poziva, i taj osjećaj podstrekavao je zajamačno još od rane mladosti vladara, da neumorno izvanrednim interesom i trudom čita sve spise na svom stolu, i zagleda u svaku stvar do najtanjih sitnica…”. Predsjednik komisije se zamišljeno gubio u oblaku dima, čineći se tako sve neprisutnijim. “Da nastavimo?”, bojažljivo se oglasi ađutant. Major se trže. “Ach, jawohl”…reče odsutno. Dubek se nelagodno promeškolji na stolici i nešto razvučenijim glasom zabrunda: “Dva su karakterna svojstva koja osobito odlikuju našeg Monarha: prvo, njegova tačnost… Za tačnost se obično veli da je učtivost kraljeva, ali u naše rijetke “starine”, kojeg ova vrlina isto diči, u poodmaklim godinama…”. “Ovaj će me seljak na kraju ipak namagarčiti…”, piljio je major sjaktavih očiju u Krkouna. “Ali, još ćemo pokušati…”. “U usmenom saobraćanju, uzvišeni vladar osobito motri na svaku riječ, jer kako naprijed kazasmo, naš vrhovni upravitelj, ne samo da ima iskustva više no iko, i besprimjerno pamćenje,već se on kao kakav činovnik ponosi time da zapazi svako protivrječje i presječe šuplju gnjavažu”…, čitao je Dubek. Bunardžija jedva primjetno zadrhta. Dubek kratko zastade. “Weiter”!, zašapta major. “Dan našega vladara počinje vrlo rano”…, naglasi posljednje riječi ađutant. “Sve knjige o njemu pišu, da Franc Jozef ustaje ljeti u pet sati, a zimi pola sata kasnije… Ovo nije ispravno, jer njegovo veličanstvo ustaje i ljeti i zimi u četiri sata izjutra, no ima li taj dan više posjeta odpremi, koje možda njegovu običnu poslenost mogu poremetiti, to se on diže već u tri i pol sata”… Činilo se da će simulant prozboriti. Zoltan se ozareno ispruži prema njemu. Bunardžija je sve vidljivije podrhtavao. Zapažajući to, major stade davati Dubeku znakove da ne prestaje s čitanjem. Posebno naglašavajući svaku riječ, bivši učitelj je koristio sve odlike svog ranijeg zanimanja. “Vrijeme do pet sati prođe mu u oblačenju i doručkovanju…Vladar se sam brije, samo mu pri oblačenju pomaže tjelesni poslužitelj… Kada je to gotovo, donosi vrlo prost, bečko-građanski doručak, bijela kafa i pecivo”… U prostoriji nešto zasmrdi. Na licu Krkouna pojavi se blesavi izraz krivice. “Das ist Dreck”!… (”Govno”!), viknu oštroumno plemeniti Marcel. “Durchfal, Herr Major”!… (”Proljev, Gospodine Majore”!), dopuni ga Dubek. “Znao sam da će mu bečko-građanski doručak napuniti gaće!… Napolje!”, podviknu Major. “Ali ja samo imam proljev”… prozbori smušeno Krkoun, zaboravljajući na svoju ulogu gluhaća. “Prava metoda, dodvorno reče zastavnik. “Od ovog štiva morao je progovoriti ili se usrati… Učinio je i jedno i drugo”. Krkoun oprezno ustade sa stolice pa molećivim pogledom upravi oči prema ađutantu, očekujući od njega kakvu, takvu utjehu. “Acht und zwanzig” (”Dvadeset i osam”)… Dodjeljen si teškoj artiljeriji… Oglušićeš najkasnije za nedelju dana”… isprati ga Dubek. Na vratima seoske krčme, smještene preko puta mjesnog ureda, pojavio se obogaljeni bivši kaplar bez noge,ali s svjetlucavom ratnom medaljom na prsima. Ljuljajući se na štakama, on uzbuđeno reče krčmaru: “Onog su Jozefa proglasili potpuno gluhim”!… “Kojeg to?”, uzvrati debeli Bareš poslujući oko šanka. “Tako se u selu zove svaki treći”… “Pa,Belbla”!… “Pitam se, kako je to uopšte moguće”?, otpuhnu sjedajući.

“Što se mene tiče, mušterija može biti i gluhonijema”… promrsi krčmar, stavljajući pred bivšeg kaplara kriglu piva. Belbl je i nakon svog otpuštanja od strane vojne komisije i dalje bio na oprezu. Za svaki slučaj nije se uopšte oglašavao. Njegova se Olinka ozbiljno zabrinula kada se ni u perinama nije odazivao njenim šapatima. Tješila se muževljevim gromoglasnim hrkanjem. U krčmu je veoma rijetko svraćao. Bilo je to mjesto sve žučnijih rasprava, a i pivo čovjeka učini znatno opuštenim, pogotovo kada je u pitanju količina na koju je Jozef bio navikao. Još prije rata vodio je on seosku kapelu od četiri člana: violiniste, trubača, kontrabasiste, i njega kao nadaleko čuvenog klarinetiste. Bila je to dobra “parta”, kako su je nazivali. Međutim, vać na samom početku rata, dvojica članova njegove grupe ostala su na Karpatima, a treći je umro kod kuće. Stoga je stari Jozef svoj klarinet zadjenuo pod krov sjenika i potpuno na njega zaboravio. Jozefovo savršeno pretvaranje (čak ni sa Doležalom nije prozborio ni jednu jedinu riječ), trajalo je do raspada Austrougarske Monarhije. Onoga dana kada je o tome stigla vijest sa naoružanim civilima, Belbl je obukao svečano odijelo i uputio se prema mjesnom uredu. Ispred njegovih vrata ugledao je na zemlji otkinutu  ovalnu tablu s odgovarajućim natpisom bivše ustanove, i crnim orlom u sredini.Prvo se na ovaj simbol nekadašnje carske moći pomokrio, a zatim mu se poluglasno obratio: “Sada mi možeš uletjeti i u stražnjicu”!.. Bile su to prve riječi što ih je nakon više od godinu dana izrekao.

Što se tiče majora Zoltana, njega su negdje oko mađarske granice, uhvatili neki njegovi bivši simulanti, pa svezavši ga za jasle u prvoj štali, naizmjence su mu cijeli dan čitali njegov “Lesestuck” (”Štivo”). Tek negdje predveče je proplakao. Dubeku se, opet, nije ništa dogodilo.Vratio se svom učiteljskom pozivu, i štivom o rađanju Republike savjesno zlostavljao ubogu školsku djecu.

S zahvalnošću za objavljivanjem ovog dijela romana, neizmjerno zahvalna čika Vladi Hana Beran-Poluga.