Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Jan Beran: “Muzikanti”, roman sa sjetnim osmjehom – Odlomak

Jan Beran: “Muzikanti”, roman sa sjetnim osmjehom – Odlomak

Uspomena na oca Rudolfa (nedavno obilježeno 40 godina od smrti)

Predgovor autora: Ovo je pri?a o ljudima koji su svoju “notno prenaseljenu zemlju” napustili, nastoje?i da ” muzi?kim klju?evima” otvore kapiju svoje nove egzistencije. Njihove vojne muzike bile su cvijet u zapu?ku strojevog koraka. Svaki njihov zvuk djelovao je na sivoj pozadini vojni?kih ešalona kao pravi vatromet ravan blještavilu njihovih limenih instrumenata. Krivica ili zasluga ovih ljudi sastojala se u paradnim ili posmrtnim marševima. Rat je mogao bez njih, kao što su i oni mogli bez njega. Stoga je ovo roman ponekad vedar, ?eš?e sjetan ili ?eznutljiv, groteskno tragikomi?an, ali nikada zlurad ili nagr?en porugom.

Još dugo nakon Prvog svjetskog rata, ostao je stari Jozef Belbl, poznat po tome što je pred carskom i kraljevskom vojnom komisijom, uspio da dokaže kako je gluh kao top. Nije to, istina, bilo nikakvo herojstvo, ali valja priznati da mu je za to trebalo mnogo tvrdokorne postojanosti, lukavog opreza kao i svojevrsnog inata. Zavidljivci su kasnije govorili, da je ta, nekim ljudima naprosto uro?ena osobina, u Jozefu Belblu silno buknula, pošto je saznao ko je na ?elu pomenute komisije. Tu je dužnost, naime, po krajevima Južne ?eške, ve? dugo vremena obavljao, po zlu ?uveni, i na ruskom frontu lako kontuzovani major Zoltan, plemeniti marcel od Kišudvarioka. Taj honved je svoje neostvarene pobjede, zamijenio strašnim otkrivanjem “simulanata”, u vremešnim redovima pripadnika tre?eg poziva. I dok je njihovo pretvaranje dostizalo ponekad pravo savršenstvo, plemeniti Marcel se unaprijed sladio, kako ?e i one naizgled o?igledne slu?ajeve, svojom domišljatoš?u, slavodobitno razotkriti. Njegova specijalnost bili su gluha?i. Preduzimalo se svašta: gutala kreda (u svrhu samrtni?kog bljedila), pili ?ajevi od nekih bobica i sasvim neizvjesnog korijenja (poradi cvokotave groznice), salijevala mlaka poljska vutka (zbog privremenog sljepila), i tome sli?no. Bilo je ipak najviše slu?ajeva gluharenja. No, upravo za tu vrstu sramotnog izbjegavanja ?asnog služenja domovini (o caru i kralju da i ne govorimo), major Zoltan je imao jednu od svojih najprefinjenijih metoda. Pored nenadane vike, gruvanja iz stare kubure, bacanje srebrnog novca po kamenom stepeništu iza tobožnjeg gluha?a, te drugih, propisima predvi?enih radnji, ma?arski se plemenitaš posebno prihvatio na?ina koji je s ponosom nazivao “Lesestuck”. Nikom se naravno, nije išlo na front. Naro?ito u poodmaklim godinama. Me?utim, glavni razlog masovnog otpora mobilizaciji, posljednjih ljudskih rezervi carstva, sastojao se u tome, što su ovi besmisleni odlasci, ostavljali iza sebe veliki broj i tako gladnih usta. Belbl ih je imao sedmero. Pet sinova i dvije k?eri. Na nerijetka pitanja, zašto je sebi, tokom trajno oskudnog života, dozvolio toliki broj djece, ovaj se snažni bradonja, izgovarao se dugim zimskim no?ima, hladnom seoskom kr?mom i pretoplom ženom Olinkom. “Uzmi nešto drugo, crveni vjetar ili žuticu…re?e mu ona, nakon što joj se o svojoj simulantskoj namjeri povjerio. “Ni govora! Bi?u gluh kao panj…!” “Ali, Pepo, svak zna da ?uješ i pauka na tavanu”…odvra?ala ga je žena zabrinuto. “Svejedno! Mora?e to i da dokažu…” ostajao je uporan njen Jozef. Istog dana, predve?e, otkrivši svoj naum, Monarhiji nenaklonjenom, ali i veoma bojažljivom župniku Doležalu, Belbl mu je na rastanku rekao: “Ne kažem ti to kao nekom svom tobožnjem ispovjedniku, ve? se u tebi obra?am starom prijatelju, i osvjedo?enom ?eškom rodoljubu…Toliko da znaš…! “E, neka ti je milostivi gospod na pomo?i…!” blagoslovio ga je u polumraku sakristije, dežmekasti Hristov službenik. “Ostavi se boga…! Taj ne može pomo?i ni kravi pri telenju…!” huknuo mu je pivskim dahom u lice, bezbožni?ki nasa?eni parohijan, koji je davao Bogu Božije samo kada bi izgubio na kartama, igraju?i sa župnikom marijaš. Prvi je toga dana pred vojnu komisiju stupio bivši bunardžija Krkoun, ne baš gluh, ali veoma bolešljiv. Ušao je trapavo i stao pred komisiju majora Zoltana, gledaju?i ih blesavim izrazom bespolnog blaženstva na crkvenim zidovima nevješto namalanih an?eoskih lica. “Bist du taub?” (“Gluh si”), smijuljio se sladostrastno predsjednik od Kišudvarioka. Bunardžija slegnu ramenima, ne shvataju?i. Major nije znao da li ga zaokuplja svojom glupoš?u, ili tobožnjom gluho?om. “Ne ?uješ? Nimalo ?! Sve mi fidelo…Sar ne?” okrenu se prema svom a?utantu, zastavniku Dubeku, ina?e seoskom u?itelju u civilu. “Mi ?emo te ve? nau?iti…!” podviknu ova žoharska pojava. “Wollen sie “Lesestuck”? (“Želite li štivo”?)” zapita dodvorno, podižu?i iznad sebe stari kalendar u kome se na istaknutom mjestu nalazio ?lanak pod nazivom “Li?ne crte o caru i kralju”. Ustvari, poseban se majorov postupak, u otkrivanju lažnih gluha?a, sastojao u ?itanju ovog otužno-hvalospjevnog opisa li?nosti, tada ve? upokojenog monarha Franje Josipa I. “Nema toga koji bi cijeli ?lanak mogao do kraja da izdrži…Za to treba biti odistinski gluh”…objašnjavao je u oficirskoj kasini svojim prijateljima, plemeniti Marcel. Molim Vas, novinar opisuje kako car navla?i papu?e. Takvo što se novom caru i kralju Karlu, nije uopšte moglo dogoditi. Ali u tim starim kalendarima ?ovjek može na?i kojekakvo sme?e, i bez obzira na li?nost koja se opisuje, ?lanak djeluje nezamjenljivo psihološki, prava nau?na metoda.

Na znak predsjednika komisije, Dubek rastvori ve? razbucanu knjižurinu i otpo?e da ?ita. Pri tome je, s vremena na vrijeme, blještao svojim cvikerima, naglašavaju?i svaku rije?, kao da ima pred sobom razred ne baš najbistrije seoske djece. “Ime našeg sijedog vladara ?uveno je na cijelome svijetu i svugdje se o njemu govori s najve?im poštovanjem…”. Dubek ?asovito podiže o?i. “O njemu se mnogo pisalo”, nastavi a?utant, “poznate su mnoge crte viteškog mu karaktera, o?inske dobrote i velike darežljivosti…velika mu iskustva i mudrost u zapletenim državnim poslovima…njegova energija, velika radinost, ?eli?na izdržljivost… To sve, pored ogromnog strahopoštovanja prema njegovoj previšnjoj osobi, izaziva ujedno i divljenje…”. Krkoun je i dalje blesavo gledao. S jedva primjetnom nervozom na uzdrhtalom brku, dostojanstveni Zoltan zapali cigaretu. “Možda je zaista gluh…”? pomisli. Ipak bilo mu je prerano odustati. “Weiter…”!(“Dalje”!). Dubek trenutno zabode nos u rastvorenu knjižurinu. “Ispred svega prednja?i izvanredan osje?aj dužnosti naprama mnogostranim zahtjevima vladala?kog poziva, i taj osje?aj podstrekavao je zajama?no još od rane mladosti vladara, da neumorno izvanrednim interesom i trudom ?ita sve spise na svom stolu, i zagleda u svaku stvar do najtanjih sitnica…”. Predsjednik komisije se zamišljeno gubio u oblaku dima, ?ine?i se tako sve neprisutnijim. “Da nastavimo?”, bojažljivo se oglasi a?utant. Major se trže. “Ach, jawohl”…re?e odsutno. Dubek se nelagodno promeškolji na stolici i nešto razvu?enijim glasom zabrunda: “Dva su karakterna svojstva koja osobito odlikuju našeg Monarha: prvo, njegova ta?nost… Za ta?nost se obi?no veli da je u?tivost kraljeva, ali u naše rijetke “starine”, kojeg ova vrlina isto di?i, u poodmaklim godinama…”. “Ovaj ?e me seljak na kraju ipak namagar?iti…”, piljio je major sjaktavih o?iju u Krkouna. “Ali, još ?emo pokušati…”. “U usmenom saobra?anju, uzvišeni vladar osobito motri na svaku rije?, jer kako naprijed kazasmo, naš vrhovni upravitelj, ne samo da ima iskustva više no iko, i besprimjerno pam?enje,ve? se on kao kakav ?inovnik ponosi time da zapazi svako protivrje?je i presje?e šuplju gnjavažu”…, ?itao je Dubek. Bunardžija jedva primjetno zadrhta. Dubek kratko zastade. “Weiter”!, zašapta major. “Dan našega vladara po?inje vrlo rano”…, naglasi posljednje rije?i a?utant. “Sve knjige o njemu pišu, da Franc Jozef ustaje ljeti u pet sati, a zimi pola sata kasnije… Ovo nije ispravno, jer njegovo veli?anstvo ustaje i ljeti i zimi u ?etiri sata izjutra, no ima li taj dan više posjeta odpremi, koje možda njegovu obi?nu poslenost mogu poremetiti, to se on diže ve? u tri i pol sata”… ?inilo se da ?e simulant prozboriti. Zoltan se ozareno ispruži prema njemu. Bunardžija je sve vidljivije podrhtavao. Zapažaju?i to, major stade davati Dubeku znakove da ne prestaje s ?itanjem. Posebno naglašavaju?i svaku rije?, bivši u?itelj je koristio sve odlike svog ranijeg zanimanja. “Vrijeme do pet sati pro?e mu u obla?enju i doru?kovanju…Vladar se sam brije, samo mu pri obla?enju pomaže tjelesni poslužitelj… Kada je to gotovo, donosi vrlo prost, be?ko-gra?anski doru?ak, bijela kafa i pecivo”… U prostoriji nešto zasmrdi. Na licu Krkouna pojavi se blesavi izraz krivice. “Das ist Dreck”!… (“Govno”!), viknu oštroumno plemeniti Marcel. “Durchfal, Herr Major”!… (“Proljev, Gospodine Majore”!), dopuni ga Dubek. “Znao sam da ?e mu be?ko-gra?anski doru?ak napuniti ga?e!… Napolje!”, podviknu Major. “Ali ja samo imam proljev”… prozbori smušeno Krkoun, zaboravljaju?i na svoju ulogu gluha?a. “Prava metoda, dodvorno re?e zastavnik. “Od ovog štiva morao je progovoriti ili se usrati… U?inio je i jedno i drugo”. Krkoun oprezno ustade sa stolice pa mole?ivim pogledom upravi o?i prema a?utantu, o?ekuju?i od njega kakvu, takvu utjehu. “Acht und zwanzig” (“Dvadeset i osam”)… Dodjeljen si teškoj artiljeriji… Ogluši?eš najkasnije za nedelju dana”… isprati ga Dubek. Na vratima seoske kr?me, smještene preko puta mjesnog ureda, pojavio se obogaljeni bivši kaplar bez noge,ali s svjetlucavom ratnom medaljom na prsima. Ljuljaju?i se na štakama, on uzbu?eno re?e kr?maru: “Onog su Jozefa proglasili potpuno gluhim”!… “Kojeg to?”, uzvrati debeli Bareš posluju?i oko šanka. “Tako se u selu zove svaki tre?i”… “Pa,Belbla”!… “Pitam se, kako je to uopšte mogu?e”?, otpuhnu sjedaju?i.

“Što se mene ti?e, mušterija može biti i gluhonijema”… promrsi kr?mar, stavljaju?i pred bivšeg kaplara kriglu piva. Belbl je i nakon svog otpuštanja od strane vojne komisije i dalje bio na oprezu. Za svaki slu?aj nije se uopšte oglašavao. Njegova se Olinka ozbiljno zabrinula kada se ni u perinama nije odazivao njenim šapatima. Tješila se muževljevim gromoglasnim hrkanjem. U kr?mu je veoma rijetko svra?ao. Bilo je to mjesto sve žu?nijih rasprava, a i pivo ?ovjeka u?ini znatno opuštenim, pogotovo kada je u pitanju koli?ina na koju je Jozef bio navikao. Još prije rata vodio je on seosku kapelu od ?etiri ?lana: violiniste, truba?a, kontrabasiste, i njega kao nadaleko ?uvenog klarinetiste. Bila je to dobra “parta”, kako su je nazivali. Me?utim, va? na samom po?etku rata, dvojica ?lanova njegove grupe ostala su na Karpatima, a tre?i je umro kod ku?e. Stoga je stari Jozef svoj klarinet zadjenuo pod krov sjenika i potpuno na njega zaboravio. Jozefovo savršeno pretvaranje (?ak ni sa Doležalom nije prozborio ni jednu jedinu rije?), trajalo je do raspada Austrougarske Monarhije. Onoga dana kada je o tome stigla vijest sa naoružanim civilima, Belbl je obukao sve?ano odijelo i uputio se prema mjesnom uredu. Ispred njegovih vrata ugledao je na zemlji otkinutu  ovalnu tablu s odgovaraju?im natpisom bivše ustanove, i crnim orlom u sredini.Prvo se na ovaj simbol nekadašnje carske mo?i pomokrio, a zatim mu se poluglasno obratio: “Sada mi možeš uletjeti i u stražnjicu”!.. Bile su to prve rije?i što ih je nakon više od godinu dana izrekao.

Što se ti?e majora Zoltana, njega su negdje oko ma?arske granice, uhvatili neki njegovi bivši simulanti, pa svezavši ga za jasle u prvoj štali, naizmjence su mu cijeli dan ?itali njegov “Lesestuck” (“Štivo”). Tek negdje predve?e je proplakao. Dubeku se, opet, nije ništa dogodilo.Vratio se svom u?iteljskom pozivu, i štivom o ra?anju Republike savjesno zlostavljao ubogu školsku djecu.

S zahvalnoš?u za objavljivanjem ovog dijela romana, neizmjerno zahvalna ?ika Vladi Hana Beran-Poluga.

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar

dovla.net is powered by WordPress | Entries (RSS) and Comments (RSS)

Copyright © 2008. All right reserved. Theme by deniart.