Ne vrijedi plakati kaže pjesma stara…
Piše Vojo Ristić
“Dugo nisam “surfao” po blogu pa sam malo kasnije pročitao Ićin članak o Sarajlijama i kolektivnoj krivici za izgubljeni, bolje reći zatureni identitet. Evo malo dodajem “bibera” na tu temu, a Ići želim brzi oporavak poslije operacije (pilav ćemo pojesti zajedno u kakvoj aščinici kad se opet sretnemo u gradu).”
Ne vrijedi plakati kaže pjesma stara… Hamilton, Avgust, 2010
Nedavni Ićin lament nad preostalim diskriminisanim Sarajlijama koji su se pred najezdom novih korisnika uže gradske zone odavno već povukli u neku samo njima znanu “unutrašnju ilegalu”, nesposobni da se prilagode nemilosrdnim zakonima prirode, koja je odvajkada favorizovala sposobnije i jače (a tu su i nebrojene generacije onih koji su jednom ušli u Veliku Varoš ili kroz tunel Višegradske Kapije ili preko Dolac Malte i više nikada iz nje nisu izašli), Sarajlijama prokletim zato do vječnosti jer su vremenom pristali na inferiorni položaj u vlastitom gradu, mogao bi se postaviti u okvire nekakve “sarajevske urbane filantropije” da tema nije mnogo šira, univerzalna takoreći, jer se ovaj “igrokaz” izvodi i odvija na svim svjetskim meridianima na koje je jednom zagazila teška balkanska noga. Našim “papcima”, kako im mi nadahnuto tepamo, državne granice i jezičke barijere ne pretstavljaju prepreke (u pitanju su samo trenutne nijanse u brzini snalaženja). Jer oni su nešto kao “malarični plazmodiumi” – prenosnici jedne potkulture, bolje reći genetskog primitivizma brižljivo uzgajanog i utuvljenog im u lobanju za sva vremena, negdje u zabitim vrletima odakle su rodom, kao i opasnih mitova iz nedorečene a iskrivljene Istorije, spremnih da u odredjenim vremenskim razmacima zatraže svoj “danak u krvi”, gdje su upravo oni “papci” glavni i beskrupulozni egzekutori darovanog trenutka.
Biće da dosta pamtim, jer sjećam se slika i prvih saznanja djetinjstva 46/47-e koje srećom nije progutala turobna realnost golog opstanka u tek oslobodjenom gradu, sa paketima nekakve drugačije hrane od one skromne svakodnevne, a iz američkih
vojnih sledovanja kao i rasparenih prnja iz “Unrine” pomoći, kojima smo se radovali do besvijesti jer to je bila neka, novim bojama oslikana nada u sivilu kartica za snabdijevanje i plavih kantica za mlijeko (spravljeno od mliječnog praška), s’ kojim smo mi djeca svakodnevno a strpljivo čekali u redu u svom gradskom “rejonu” i gledali široko razrogačenih očiju život, koji se polako vraćao u svoje normalne tokove nakon orgijanja rata i smrti.
Stare su Sarajlije govorile kako su “šumnjaci” sišli u grad, nepovjerljivi i oprezni u iščekivanju tek naslućenih promjena, ali su uglavnom prihvatili s’ poštovanjem velike ž
rtve kroz borbu u kojoj je pobjedjena fašisticka neman i izvojevana sloboda, donijeta napaćenom narodu zajedno sa optimističkim obećanjima i u “paketu” sa novim poretkom. Tako smo nekako osjećali i mi djeca, pa je nešto kao respekt ili možda neka prećutna tolerancija izmedju prvih posljeratnih “dodjoša” u uniformama (presvučenih kasnije u “kamgarn” braon, grao ili teget odijela) i starosjedilaca ostala u svima nama kao nekakav generalni “alibi” za sve one kasnije devijacije u društvu i vremenu u kojem je novi sistem eksperimentisao ne nalazeći uvijek prava rješenja tokom svojih turbulentnih političkih lutanja.
Tek kasnije, a nakon veselih godina obnove i izgradnje, nezaustavljivi “cunami” pridošlica poremetio je jednom za sva vremena demografsku strukturu i vijekovima
stvaranu izbalansiranu toleranciju medju stanovnicima starog gradskog jezgra.
Prestankom tolerancije nastupio je period nasilja koje su sve Sarajlije najbolje osjetile na svojoj koži tokom posljednjeg rata. Beskompromisni pritisak provincije
donio je ruralnu “turbo folk” alternativu ionako već oslabljenom urbanom načinu razmišljanja i življenja starosjedilaca, vremenom zahvaćenih nekom vrstom duševne depresije konačno pretočene u kapitulantsku apatičnost koja, poznato je nagriza u ljudima energiju i želju za nekom kvalitetnijom promjenom postojećeg stanja.
Uz to, dugogodišnja negativna selekcija rukovodnih kadrova u skoro svim segmentima društva, bazirana kao po pravilu na rodjačko – partijskoj “podobnosti”, nacionalnom ključu i sličnim pogubnim formama izbora, dovela je na kraju do kolapsa sistema (koji je uz izdašnu pomoć sa strane “pojeo samog sebe”) pa nedugo zatim njegovog konačnog raspada i to na najgori mogući način – ratom.
Moja generacija, rodjena početkom velike svjetske ratne kataklizme, stasala i proživjela svoje najbolje godine u nekoj vrsti euforičnog optimizma ali u miru, ostala je ljudski i duhovno
opustošena u ovom posljednjem, gradjanskom ratu rodjenih gubitnika.
Novi gospodari života i smrti koji ni likom ni “vokacijom” niti cjelokupnim svojim
bićem tu ne pripadaju prisvojili su i “uknjižili” na svoje ime (i vjerovatno imena budućih unuka) sve ono što im u nekim normalnim okolnostima ne bi nikada pripalo. Medjutim, doba “normalnog” prošlo je za sva vremena i veliko je pitanje kako će se nove generacije “na kojima svijet ostaje” snaći u košmaru poluistina, iskrivljene Istorije koja se tumači po školama a po mjeri vladajućih nacionalnih partija, lažnih vrijednosti koje im se nude u režiji novih gospodara medija i novokomponovanih političara zagrcnutih u istjerivanju “generalne”, a ne samo “selektivne pravde” za sve one nesretnike postradale u ratu (živi su nažalost danas u drugom planu), upletenih inače u nepoderivu mrežu vlastite hipokrizije, kojima njihovi misaoni kapaciteti dozvoljavaju tek toliko, da na TV obećavaju neodoljive gluposti bez nade za neka realno ostvarljiva rješenja u nagomilanoj problematici kojoj su, a svojom nesposobnošću, najviše doprinijeli oni sami.
Takav je nažalost današnji društveni trenutak na čitavoj teritoriji BiH kao uostalom i u granicama nekadašnje velike YU tvorevine, izgubljen u upornom nastojanju da se izbriše
sve ono što je nekada pretstavljalo fundamente vaspitanja, obrazovanja i moralnih vrijednosti, a da kao kakav surogat ponudi neke druge forme koja ne odgovaraju ni našem mentalitetu niti tradiciji, kojoj smo godinama možda pomalo i robovali ali se s’ njom i ponosili, niti surovoj Istoriji koja nas nažalost ničemu nije naučila. Ali, sve se to već odavno zna i ponavlja u beskonačnosti dosadnih mudrovanja a prilikom nostalgičnihsusreta starih generacija Sarajlija ili nas “pobjegulja” srećno izbjeglih teroru novih gospodara grada kao i onih ostrvljenih urbo – mrzitelja, čijim je brutalnimbombardovanjem oskrnavljena stoljećima klesana fizionomija Sarajeva a u ljudima povampirena genetska mržnja pradjedova, koju je besmrtni Ivo Andrić (najbolji hroničar Bosne i bespuća njenih naravi i mentaliteta) opisao i urezao u karakter bosanskog čovjeka jednom i za sva vremena.
A na ovom američkom kontinentu koji je bio i ostao san svih emigranata (dok se iz sna ne probude), ali i pravi eldorado bjelosvjetskih “papaka” pristiglih i domaćih, u šarenilu boja, jezika, običaja, ukusa, ritmova, tehnoloških čudesa, svega toga pomiješanog u jednom sasvim drugom, ubrzanijem pulsiranju i potpuno različitim uslovima života punim novih obećanja, mnogo je našeg svijeta iz bivše zajedničke Domovine. Ako izuzmemo staru, ekonomsku emigraciju ili onu ustašku i četničku koja je godinama tavorila u svojim frustracijama i mitovima, da bi oni najuporniji dočekali raspad omrznute im Jugoslavije kao krunu svoje mračne “ideološke onanije”, onda će ovaj najnoviji talas koji je preplavio kanadsko – američke obale krajem posljednje dekade prošlog vijeka, sigurno ostaviti trajniji pečat na budući demografski koktel ovog ogromnog ljudskog mravinjaka.
Masovne migracije i forsirani egzodus čitavih naroda doveo je na ovaj kontinent naše i razne bjelosvjetske “papke”, kao i one druge koji to nisu, sa obično istovjetnom željom,
naučiti jezik što prije i što bolje (u Kanadi su kursevi za “dodjoše” besplatni), naći posao ili pokušati izvarati sistem (što su mnogi uspjesno činili u sredinama iz kojih su došli). Ovo prvo se nekako nauči, zavisno od prethodnig poznavanja jezika, godina i duhovne svježine, ali sa drugim željama ide dosta teško jer sistem u ovom svijetu nije sazdan “po mjeri čovjeka” nego prema zahtjevima razvijenog kapitalizma, tržišne ekonomije i profita kao konačnog cilja, društva u kome ništa nije sveto, gdje se jedino novcem daje smisao životu, u kome se onda može kupiti sve. Ko se u to ne uklopi ostajena margini i bez dosanjanog sna, a ko se ogriješi o zakone i pravila igre, biva izguran iz reda i kažnjen gubitkom prava na nadu. Imigranti sa viškom moralnih skrupula i obzira proisteklih iz pogrešnog vaspitanja (već poznata fraza… “a’ šta će svijet reći”), duže u novom svijetu tragaju za mogućom opcijom, oni drugi sposobniji vjeruju u izabranu mogućnost. Naš će “papak” nastojati da se progura u ovu drugu kategoriju, sposobnih, nadarenih i dinamičnih ljudi uz koje će, ako u tome uspije, promovisati sebe u zadovoljnog pripadnika “srednje klase”, ali sa svim onim odlikama i “atributima” koji su ga krasili i prije velike emigrantske avanture. Postaće skorojević. Ovaj kontinent voli takve jer su najbolji konzumenti svekolike ponude pune lažnih obećanja, kiča i neukusa.
Skorojević će prihvatiti sve ono što mu daje osjećaj pripadnosti novom okruženju u kome
se našao po cijenu što bržeg gubitka sopstvenog identiteta. U porodici će nastojati da što manje upotrebljava maternji jezik koristeći kad mora posebnu jezičku varijantu, u lingvistici još neistraženu Yugo – English kombinaciju (srećom djeca će u školi naučiti pravilan izgovor ali vremenom i sama zanemariti i zaboraviti govor roditelja).
Prestiž će mu za sva vremena potpuno poremetiti mentalnu i finansijsku ravnotežu. Od teško osvojenog “bolje stojećeg” susjedstva i kuće sa travnjakom koja će ga zaglaviti u doživotni kredit, marke kola koja će parkirati pred kućom (neće ih doduše prati nedeljom
ujutro još obučen u šarenu pidjamu sa crveno-zelenim ili plavim “štrajfnama”, kao što se to u mirno doba moglo kod nas vidjeti putem za Faletiće, na Vratniku recimo), pa vanškolskih djelatnosti zgodnih za potomstvo (radije će klince upisati na skupe kurseve svega što je u “trendu” tog trenutka nego na nešto što budi uspomene kojih hoće što prije da se oslobodi, domaći folklor naprimjer koji je i melodijom i nošnjom i igrom i svim ostalim finesama, najbolji na svijetu……i konačno sporta, gdje će očevi presuditi i forsirati nasljednike da treniraju evropski futbal ili košarku, a ne tamo neki amerski “oklopnički” u kome gledaoci vide više prekida nego same igre,ili nedaj Bože nekakav “lakros”, koji je samo malo sporija verzija Neletovog “gvoša na travi”, nikako dosadni bejzbol jer, budimo pošteni, neodoljivo potsjeća na onu staru i nezaboravnu igru iz mladosti “klisa i pale”, koja se igrala po svim sarajevskim avlijama i sokacima dok ih narasli gradski saobraćaj nije otjerao u istorijski stečaj).
Skorojević će potom ustanoviti kako mu je bez vjere duša godinama bila nekako prazna, pa će onda naglo postati veći vjernik od onih iskrenih koji su godinama odvajali od svog krvavog irgetluka u tudjini, da bi sagradili hramove i bili sami sa sobom i svojim Bogom kada im se to činilo kao jedina utjeha, kad im je bilo najpotrebnije. Novokomponovani vjernik konzumiraće uredno religijske slobode, koje su mu kako kaže u bivšoj Domovini bile uskraćene, lažući tako i sebe i druge. Ono jest’ da dvije nespojive dogme nikada nisu išle zajedno. Ali su zato funkcije ostvarene kroz svojevremeno bezrezervnu odanost Partiji, ipak davale bolje šanse za uspijeh u karijeri važnijoj i od života samog
nego li metanisanje pred vratima svetih tajni u kojim kroz otsjaj voštanica lelulaju samo intimne molitve pretočene u beskrajne nade.
Svejedno, oni i ovakvi koji se iz “petnih žila” trude da ih nova sredina što brže primi, proguta i asimilira, neće ništa brže
doći do sebi zadatog cilja na nepredvidivom elevatoru društvenog uspona, od onih koji asimilaciju do zaborava (ali u nekim od slijedećih generacija), očekuju kao dosudjenu imigrantsku sudbinu.
I zato jos jednom, “ne vrijedi plakati kaže pjesma stara”, jer “papci” iz rodnog kraja, bjelosvjetski skorojevići-imigranti iz novog komšiluka, baš kao ni lokalni “red neck” – starosjedioci neće promijeniti svijet, ali će “pomoći” da se nastavi erozija onih ljudskih vrijednosti koje su nam, kad smo bili mladi, očigledno bile pogrešno saopštene, pobrojane i utuvljene u glavu kao nepromjenjivi moralni kodeks ponašanja i svekolikog življenja. Kasno za “popravni iz vladanja”, dovoljno za skepsu, jer komarci su iskorijenjeni u nekim dijelovima svijeta, ali zato “malarični plazmodiumi” definitivno nisu.
Stoga i lament nad svim ovim narečenim, vremenom postaje bespredmetan čak pomalo dosadan, baš kao i redovno brijanje ili sjeckanje noktiju, recimo.
Uzdravlje,
Vojo Ristić
otvoreno: 2753 puta
subota, 7. avgust 2010 u 06:24
Ovog ljeta pojaviše se u Sarajevu i komarci ( i to neki opaki – “tigrasti”), ali malo zahladi, malo vjetra puhnu, pa ih otjera. Ali, “malarične plazmodijume” teško da će ikakav vjetar otpuhati. Znam da ne vrijedi plakati, ali mi jedan takav, koji se još i silno razmnožio, tik uz kuću, a pohlepi mu nikad kraja…
Srdačno, A.Jajatović
P.s. Jedino, dragi Vojkane (moram Vam se ovako obratiti, jer ste mi se svakom gornjom riječju pod kožu uvukli), može se poslije ovog Vašeg članka kakva oluja dignuti na Dovla.netu, pa će “malarični” krenuti udruženo, u roju, a mi, Sarajlije, kao i uvijek – svako za se!
subota, 7. avgust 2010 u 06:52
Odlicno!
Stoja
subota, 7. avgust 2010 u 16:27
Vojo Ristiću, da si danas u Sarajevu, grad bi bio na dobitku. Ovako ,zahvaljujući tvom odsustvu i palamuđenju s “daljinskim”, dođoši postadoše “upravljači”današnjicom.
Svojom kulturom, adetom, obrazovanjem, tvoj doprinos gradu i ostatcima gradske kulture bi bio neprocjenjiv. Pusti pjesmu i plač za starim vremenima. Treba gledati kako ovo vrijeme učiniti ljepšim, humanijim, kulturnijim, produktivnijim. Nema ništa od pjesme i tuge za starim vremenima. Vrijeme ide, ali i ljudi. Prošli tjedan/sedmice sam išao u Sarajevo da ispratim trojicu prijatelja; školskog druga Sauda Trnku (61), kolegu Iska Islama Vranića (64) i ratnog sudruga, kolportera Josipa Jozu Slokara(68). Z arazliku od tebe i tvog “daljinskog” pjevanja i plača,oni su do zadnjeg dana kao stare Sarajlije borile se za svoju Goricu, Marindvor, Lugavinu… Pusti tu priču o nostalgiji…Uvijek se može kupiti avionska karta u jednom smjeru…
Ako hoćeš malo atmosfere Šetališta-Sunca (Parkuša se renovira), slika Dace i Rajvosa, klikni gore na Malik i otičićeš na moj blog….
nedelja, 8. avgust 2010 u 03:44
Slažem se sa Malikovim komentarom, jer da mi nismo otišli i napravili prostor za ‘komarce’, isti ne bi stigli dalje od predgradja. Čini mi se da sarajevsko uže jezgro, tj centar, još odolijeva naletima komaraca, zahvaljujući starosjediocima u poznim godinama. No i njihovo vrijeme polako ističe. I šta se onda desi? Stižu djeca iz izbjegličkih inostranstava, prodaju te stanove, u centru skorojevićima i odlepršaju sa lovom u svoje nove ‘nesretne’ domovine da tiho plaču za starim vremenima. Sa nostalgijom ćemo živjeti do kraja života, a došlje će uskoro biti starosjedioci. To sam jasno shvatila prije deset godina, ulazeći autom u Sarajevo, i negdje oko Vrazove, ugledam mladi par kako šeta sa tek prohodalom bebom. Njih sam procijenila kao došlje, a onda mi je sinulo da je ta beba rodjena u Sarajevu i da je to nova generacija Sarajlija. Ta bivša beba, sada 10-ogodišnji dječarac, ima više veze sa Sarajevom, nego mi koji ga posjećujemo jednom ili dvaput godišnje. Da se sve promijenilo, jasno je odavno, ali tu više nema pomoći. I zato se spašavamo susretima sa starim prijateljima i podsjećanjima na ta stara dobra vremena. Možda smo u tim podsjećanjima čak i malo arogantni.
Vojo, dobar tekst, objavljen na pravom mjestu.
Pozdrav, Jasna
nedelja, 8. avgust 2010 u 16:33
Halep
Vojkane,Vojkane dragi,
Ne znam što će ti ova pisanija. Nije mi jasno što je pisac htio da kaže. Znam da pišeš dobronamjerno, ali svega si nabacao da poslije tri čitanja dosta misli tvojih su mi nejasne. Ovo sa plasmodiumom ti posebno nije trebalo, bio sam u Tanzaniji dvije godine pa znam što to znači. U principu znam da vi koji niste u Sarajevu mnogo više znate što se ovdje dogodilo i što se dogadja nego mi kreteni što smo ostali ovdje cijeli život. Još mi potežeš misli Ive Andrića, a kada mi netko spomene gradjanski rat ili nesretne dogadjaje, što nije ni eufemizam, ja se ospem i tlak mi se digne. Kao, gradjani se potukli, valjda raja sa Mejtaša i ona sa Bistrika, a ti cijelo vrijeme drvlje i kamenje na papke…gradjani su bolan krivi. Ja bih sa tobom u kafanu da se dobro napijemo, možda nam neke stvari budu jasnije…tako ja i Štap rješavamo probleme povremeno, mislim ipak da si ti nezadovoljan sa samim sobom pa zato Sarajevo zaboravi kao temu za razmišljanje.
Nadam se vidjeti te ako dodješ, Skenderija 50, vrlo blizu tvog roditeljskog stana
Halep
nedelja, 8. avgust 2010 u 22:42
Vojkane, sada mi je jasno zašto ste mi Ti i Mića, prolazeći pored čobanijskog parka, dok smo mi “mala raja” tu po vasdan lajali na zvijezde, odavali utisak nekog ko pripada nekom drugom svijetu, drugoj dimenziji. Potpiši s vremena na vrijeme još štošta.
ponedeljak, 9. avgust 2010 u 01:11
Ne odgovaram na komentare iz prostog razloga sto svako ima pravo na licno misljenje
o prilikama u svom gradu, bez obzira gdje se svojom, tudjom i voljom sudbine sada nalazi.
Uz to, komentari vode u beskrajne polemike bazirane uglavnom na licnom, a ne
objektivnom sagledavanju cinjenica, sto ovom cestitom blogu nikako ne treba. Konacno,
vakcinisan sam poodavno na posljedice prouzrokovane ujedom komaraca oguglao takoreci, a komformizam mi nikada nije bila jaca strana.
Pozdrav,
Vojo Ristic
ponedeljak, 9. avgust 2010 u 04:56
VOJKANE
SVAKA CAST NA TEKSTU , TI SI TO TAKO LIJEPO NAPISAO, U SVAKOJ TVOJOJ RIJECI SE VIDI, STA JE SARAJEVO ZNACILO TEBI I MNOGIM SARAJLIJAMA RASUTIM PO SVIJETU.
TEKST JE NAPISAN VEOMA OBJEKTIVNO, JER NA SVU NASU ZALOST , NEOSPORNA CINJENICA
JE DA GRAD DRZE VJERSKI FANATICI, RAZNE VRSTE KRIMIMALACA I POLUPISMENI SVIJET.
CAST IZUZETCIMA.
NIKO OD NAS NIJE OTISAO ZATO STO JE TO ZELIO.
ISKRENI POZDRAVI
PIKE
ponedeljak, 9. avgust 2010 u 11:40
Jutros vidjeh komarca kako hladi jaja u Miljacki. Šta je to pitam ga a on če meni Ma zajebo se sinoč umjesto svitca ja j… opušak od cigare.
Sarajevo je bilo,jeste i ostače obečani grad za sve dobronamjerne uz sve nedostatke koje je donio ovaj rat a o kojem pišete naširoko iz lijepog svijeta,, gdje ste ipak starnci kao i ovi u našem Sarajevu koji nam dođoše kao nesretni ljudi iz porušenih i opljačkanih domova širom Bosne i Hercegovine tražeči šansu i pravo na život.
Pa vi koji pišete o današnjem Sarajevu sa distance sječate se da su se ljudi 1946 godine izuvali pred tramvajem misleči da tako treba ili preskakali šine da ih ne ubije struja.
Pa takvi i mi sa njima napravismo Sarajevo najljepšim na svijetu , dobismo Olipijadu,oskarovca,bezbroj nagrada iz Kulture, sporta ,filma i muzike.
Sa vama Sarajlijama iz bijelog svijeta i nama Sarajlijama koji ostadosmo u najljpšem Sarajevu opet čemo biti oni pravi i gazde u Filmu,sportu,kulturi.
Čitam neki dan jedan djećak bosanac iz sela kod Tuzle zna i govori sedam svjetskih jezika sa 14 god a mala sarajka Druškič postaje svjetsko čudo svirajuči klavir sa 1o god,a sportistkinja Larisa Cerič svjetski juniorski prvak u đu-dou a Damir Džumhur Evropski juniorski prvak u tenisu.
Zdravko Čolić održao koncert na stadionu Koševo pred 6o.ooo gledalaca pa nisu valjda došli da ga čuju i vide došlje nego Sarajlije svog Sarajliju.
ponedeljak, 9. avgust 2010 u 14:50
Na istu temu, jedan malo drugačiji ali mnogo više srceparajući tekst:
http://kasaba.blogger.ba/arhiva/2010/08/09/2555202
Da ne zaboravimo, mi nadobudni Sarajlije, da su i mnogi drugi ex-Jugovići PREŽIVJELI svak na svoj način!
ponedeljak, 9. avgust 2010 u 19:52
PORUKA ZA GOSPODU , MALIKA I ESADA
PRVO: VI NISTE DOVOLJNO RAZUMJELI TEKST GOSPODINA VOJE , PA BI BILO POZELJNO DA
GA PROCITATE VISE PUTA
DRUGO; SVI MI BI VOLJELI DA CUJEMO ONO STO NAM SE SVIDJA A NE STO JE ISTINA
TRECE; NACIONALNA I RELIGIJSKA POLITIKA U SARAJEVU U BOSNI I U CIJELOJ NAM
BIVSOJ PRELIJEPOJ DOMOVINI JUGOSLAVIJI JE KATASTROFICNA
I DA ZAOKRUZIMO OVAJ TEKST, NE TREBA PREVISE PAMETOVATI NEGO TREBA POGLEDATI ISTINI U OCI, A NA ZAPADU NISTA NOVO, SAMO TRULI KAPITALISTI UZIVAJU A OBICNI LJUDI RINTAJU PO CIJELI DAN I NOC…..
GDJE JE OTISAO ONAJ NAS LIJEPI HUMANI SOCIJALIZAM !?
ISKRENI POZDRAVI
utorak, 10. avgust 2010 u 12:31
Gospodi Pejčinović,
Pita profesor đaka jeli čitao Na drini čuprija a on če Šta čitao hodo po njoj profesore.
Ja sam se rodio 1947 god u Sarajevu a prohodao 1948 i od tada hodam po Sarajevu i pamtim ga i ovako i onako pa dobro razumijem druga ili gospodina Voju i njegov tekst, koji sam istina pročitao dva puta.Znam i istinu o Sarajevu i čujem svašta i ono što mi se ne sviđa i što mi je drago čuti ali znam jedno kako biti protiv grada koji je mnogima koji pišu o njemu negativno sve dao, mnoge napravio Sarajlijama što je izgleda sada jako teško ali bit če još uspješnih Sarajlija kao što su i oni bili.Od istine ne možete pobječi moji Pejčinoviči a jedna je da nam falite u gradu zato se toliko i obradujem kad sretnem vas iz dijaspore kad dođete u moj i vaš grad a on ovako lijep i uređen vas doćeka na nekoliko dana taman da poslije kad se vratite tamo gdje valjda i treba da budete pišete istinu o njemu ko mi ovdje to ne znamo,znamo mi sve i više od vas a da budem pošten nikad više nisam znao o religiji i vjeri kao sad, posebno otkad vi i svi ostali prodadoste Partiju i bratsvo i jedinstvo.
Dragi bog je jedan jeli tako, a Sarajevo je jedno i jedino na svijetu ma kako bilo.
utorak, 10. avgust 2010 u 14:56
Nisam se mislio vise javljati ali ga Pike u… do kragne.Sada nam i gosp.Pejcinovic drzi slovo,ne razumijemo mi sto je gosp.Ristic htio da kaze,ja folirao da ne razumijem ali sve je kristalno jasno nama ovdje a i svima je valjda.Sve sto nam ne valja u Sarajevu,a ima toga dosta,mi prozivljavamo i nosimo se nekako sa time,neko lakse a neko teze.Ali nemojte mi govoriti da mi je sestra kurva jer cu ti razbiti nos,bez obzira da li je to istina i da li ja to znam.Jasno mi je i podilazenje gosp.Pejcinovica gosp.Risticu,to je stara prica.Icin tekst o Sarajevu danasnjem imao je smisla i nije bilo potrebe sada to nadopunjavati nekim dodatnim analizama iz Hamiltona.Sve je ovo totalno subjektivno napisano i ko mi kaze da je neko nesto objektivno napisao ja se u…… od smijeha.
Ako cemo o komarcima vakcina ne postoji,ako nije ovih dana otkrivena.Uzrocnici malarije,valjda ti j….plazmodiumi imaju cast da budu poredjeni sa nasim narodima ipak…dodjosi,papci,sumnjaci…ima jos ruznih izraza,ljudi ba ovo mi vec lici na rasizam,ma ne, elitizam.Neso je ipak bio u pravu.Ne bih popio pice sa gosp.Risticem sada,neka ide na pilav u ascinicu…e to je prava suplja…
Svaka cast
Halep
utorak, 10. avgust 2010 u 17:28
Suradnik sam tiskanih medija, imam ugradjen stupanj autocenzure, znam poštivati onu drugu stranu u polemici, ali brisanje tri komentara/ ne objavljivanje kao na ovom blogu, nikada do sada nisam doživio.
Braćo & sestre, Vlado, emigranti, isljenici,” pobjegulje” kako za sebe kažete, ja vas pozdravljam odlazeći s ove platforme koja nije spojiva s mojim svjetonazorom.
Bog & Vozdra,
Malik Kulenović -Kula
utorak, 10. avgust 2010 u 18:58
Oni koji su duže na Blogu znaju da kada god se i u bilo kojem obliku ova tema postavi na Blog, dodje do bure. Izgleda da i ovaj put neće biti izuzetak.
Naime, većina Sarajlija koji su ostali u gradu osjetljivi su na loše ocjene i procjene stanja u Sarajevu od strane onih koji nisu tamo. Tako je Ićo, koji je bio i ostao u Sarajevu, mogao dati negativne ocjene stanja u gradu bez ikakvih žučnih reakcija domaćih, a Vojkanov, takodje brilijantan prilog, po njegovim vlastitim riječima kao dopuna na Ićin, već nailazi na oštre reakcije.
Mislim da je ovo sasvim normalno i već sam i prije nekoliko puta pozivao blogovce da se uzdrže od sukoba na relaciji dijaspora – Sarajlije. Mene je pameti dozvao i o tome sam već pisao na Blogu, Zdravko Grebo, još davne 1995 ili 1996, ne sjećam se tačno. Došao je Zdravko u New York, našli se on, Rokva i ja u finoj kafani, pojelo se, bezbeli se i popilo, pa ću ti ja, onako zabrinuto, zapitati profesora: “Molim te Zdravko, ima li ikakve šanse da se održi sarajevski duh u šeheru? On me pogleda onako pronicljivo, u dubinu , profesorski, pa me onda zdušno posla u p.m. reče : “Mani se šupljih Mašo, nego ako ti je stalo do sarajevskog duha, vrati se i povedi sa sobom petoro Sarajlija, i neka svaki od njih povede po petoricu, i tako dalje, pa me onda možeš pitati o održanju duha sarajevskog.”
I bio je u pravu Zdravko! I u prošlosti su naime, kako to reče nekolicina učesnika u ovoj raspravi, dolazile u Sarajevo ogromne mase ljudi sa strane. Grad je zaista imao tu više stoljetnu tradiciju zajedničkog života četiri religije u nekom, rekao bih, polu-orijentalnom okruženju, a sa snažnom injekcijom srednjoevropskog duha i kulture dolaskom Austro-Ugarske i po tome je bio jedinstven. Taj duh i osjećaj je narastao i donio prosperitet i plodove upravo u vrijeme kada je Sarajevo naraslo sa 85.000 prije Drugog svjetskog rata na 400 ili 500.000 stanovnika početkom 90-tih. I grad je primao sve ove pridošlice onako kako je mogao ili morao. Ali su Sarajlije ostajale u gradu, pa su se ipak pridošlice manje-više mogle prilagodjavati gradskim običajima. Oni koji to nisu mogli, žestoko su mu se svetili u posljednjem ratu. A ogromna masa Sarajlija je, po prvi put u istoriji grada, otišla u dijasporu. Umjesto njih su došli neki drugi i mi, koji smo još u dijaspori, zaista nemamo prava okrivljavati Grad za to.
MI SMO IM USTUPILI SVOJE MJESTO!
Mislim da niko ko zna Vojkana ili Piketa, ne moze reči da su oni zlonamjerni. Oni pišu i govore ono što su vidjeli, doživjeli i što ih boli. Ja im samo toplo preporučujem da se uzdrže od tih domišljanja pred onima koji su ostali u Sarajevu. Dosta je njima i njihovih problema, ne treba im dijaspora da ih na njih upozorava.
Ili, neka se brate vrate, kako već davno reče professor Grebo, pa neka iz Sarajeva odašilju svoje misli. Kao i Ićo, a i ja, nadam se uskoro – ali nažalost, bez one petorice!
A da Vojkan lijepo piše, piše dakako i ja ga molim da to čini što češće – na bilo koju drugu temu.
Mašo Užičanin
srijeda, 11. avgust 2010 u 01:18
HOĆU “A” MOL
http://www.youtube.com/watch?v=XKtGt9G3yvk
četvrtak, 12. avgust 2010 u 01:28
Dijaspora, promasili ste temu. Mi nismo iz kafane ispraceni u ‘beli svet’, nego smo pod granatama gladni otisli u nepoznatom pravcu. I zavrsili, preko brda i dolina, tamo gdje nas je neka zemlja htjela prihvatiti, nas bezimene i drugog reda gradjane. Nemam namjeru porediti sta je bilo teze, ostati ili otici, ali nije bilo lako naci mjesto za svoju porodicu u velikom svijetu. I poceti od nule.
Vas prilog je ok u kontekstu podsjecanja na stara vremena, alli ne i kao komentar na Vojin tekst i reakcije blogovaca.
četvrtak, 12. avgust 2010 u 07:47
Poštovani, ako želite znati i vidjeti sve ono što sam vam želio reći, možete vidjeti i pročitati na mom blogu sa samo jednim klikom na : Malik
četvrtak, 12. avgust 2010 u 14:28
Žao mi je, draga Jasna, da ste kafanu izvukli u prvi plan. Nisam očekivao da će se spot bukvalno shvatiti kao prikaz kako i zašto nastade sarajevska dijaspora. Moje težište je samo na ovom “A” MOLU što je karakteristika tužnih i melanholičnih pjesama.
Znam da se većina vas u dijaspori dobro snašla i da lijepo živite, ali žal za onim vremenom i životom, ma kakav bio, je često prisutna. Sva ta tuga i muka što se moralo preko brda i dolina otići u “beli svet” je u tom “A” MOLU i tužnoj pjesmi.
petak, 13. avgust 2010 u 02:46
Draga dijaspora (jel to osoba ili grupacija?),
Ne zamjerite mi na (pre)osjetljivosti, kad je sarajevska dijaspora u pitanju. Upadljiva mi je vasa leprsava recenica kako se vecina nas u dijaspori dobro snasla i kako lijepo zivimo. To je sjajna definicija naseg sadasnjeg statusa u Sarajevu. Nas tamo niko ne pita kako nam je, ili kako smo se izborili za svoja mjesta u svijetu. Valjda to sto imamo par eura vise, opravdava izostavljanje takvih pitanja. Nije fer.
Mi nemamo CESTO zal za onim vremenom i zivotom, mi to imamo STALNO, i sa tim zivimo. Ja bih se rado vratila u vrijeme prije rata, u poznate mirise moje ulice i stana, moj posao, casove engleskog mog sina, kafice sa prijateljicama, cekove na otplatu, ruckove kod mame, i mogla bih jos jako dugo nabrajati…. I mogla bih se i vratiti u Sarajevo, ali to vise nije to. Nema svih vas koji ste sada na dovla.net.
petak, 13. avgust 2010 u 04:51
Draga Jasna.
“Mi nemamo CESTO zal za onim vremenom i zivotom, mi to imamo stalno, i sa tim zivimo”
Da li Vi to sebe persirate ili piste o Vasoj porodici?Ako je odgovor’Da” onda nema nikakvih primjedbi.
Nadam se da ne govorite u ime dijaspore. Ili bar ne u moje ime.Ja se odlicno osjecam ovdje gdje jesam i uopste nemam zal za onim sto je proslo i nikada se nece vratiti. Uspomene postoje ali i one blijede.To se draga moja Jasna zove zivot. A kako nam to davno rece I.Andric :”Sto ne prolazi i nije zivot. Sto ne boli i nije ljubav.”Ili je mozda Andric ponovo u krivu?
Sracno.
petak, 13. avgust 2010 u 04:52
Draga Jasna.
“Mi nemamo ČESTO zal za onim vremenom i zivotom, mi to imamo stalno, i sa tim zivimo”
Da li Vi to sebe persirate ili piste o Vasoj porodici?Ako je odgovor’Da” onda nema ni primjedbi.
Nadam se da ne govorite u ime dijaspore. Ili bar ne u moje ime.Ja se odlicno osjecam ovdje gdje jesam i uopste nemam zal za onim sto je proslo i nikada se nece vratiti. Uspomene postoje ali i one blijede.To se draga moja Jasna zove zivot. A kako nam to davno rece I.Andric :”Sto ne prolazi i nije zivot. Sto ne boli i nije ljubav.”Ili je mozda Andric ponovo u krivu?
Srdačno.
ponedeljak, 16. avgust 2010 u 19:03
Iz moga ugla – tupog…
Jedan klik na Malik i hop eto me na http://turimtikitu.blog.hr/ . Ovo turimti… me pokoleba. Ne volim brate ni kad/ako pokusavaju da mi ture lovu o kamo li sta drugo. Vidim na slici i neka poznata mi lica sto mi uli dovoljno povjerenja. Tako prosvrljah malo okolo kao po minskom polju… Citljivo. I opet cu navratiti. A vidim da ti / Malik/ svrnes i ovdje,ponekad. Da ti ne zaboravim napomenuti – meni izgleda da dovla.net i nije neka babaroga. Izbrisase- ne objavise ti tri komentara ali dozvolise da reklamiras- pozivas da posjetimo tvoj blog. Vjerujem da ova platforma nije spojiva sa tvojim svjetonazorom ali ja zastanem ovdje ponekad, ne bi li prosirio svoj svjetonazor. Ti poruci “ Vojo Ristiću, da si danas u Sarajevu, grad bi bio na dobitku.”, pa eto razmisli malo u tom smislu i o svom napustanju ovog bloga… Neka te, nesto ce valjda i proci…
Znam ja da nemam dovoljno ni talenta, ni znanja, ni vremena, ni zivaca, ma ne znam ni sam cega sve vec, sto bi valjda trebalo, da izrazim svoje misljenje i osjecanja na odgovarajuci nacin o ovom kolazu. Ali nesto je preostalo sto me gura da napisem par recenica.
Imam problem sa pojmovima sarajevska raja – sarajevski duh i dijaspora. Sta je to? Definicija? Standard? Ko, kada, kako, na osnovu cega, zasto.. i sa kojim pravom je to odredio? I odredjuje? Kako god da odredis dobices skupinu vrlo razlicitih pojedinaca. A i tu je jedino konstantna promjena, koja je narocito bila izrazena dejstvima i poslijedicama agresije i opsade. Zivot tece. Ludost je ocekivati da nekog ceka. A gdje sam tu ja. Ne znam ni gdje ni kako uci? A kako izaci jos je veca misterija? Zato ne bih nigdje…
Iz moga ugla, ekstremno tupog, izgleda mi da su svi prije mene a i ovi poslije mene / ako ih bude/ u pravu. Svako sa svoje tacke gledista. Ne bi bilo naodmet da to malo promijesamo pa da svako dobronamjeran pogleda na problem ocima onog drugog. Licno mislim da niti je jednim/ drugim sve tako crno, a niti onim drugim/ prvim tece med i mlijeko. Svi trebamo i samo malo, a bogami neki malo vise, razumijevanja i tolerancije.
Pozdrav svima, a narocito srdacan prozvanim sa …
http://www.youtube.com/watch?v=qiSro24MHbk
utorak, 17. avgust 2010 u 07:38
@Saško, hvala na “mjesečarima”. slažem se s tobom da svako ima pravo na svoju istinu i svoj kut oli ugao gledanja na stvari i događaje. ali kada neko insistira na svojoj istini i pri tomu ne vodi računa o drugoj strani, o posljedicama koje će napraviti taj njegov iskaz i kada ta “istina” postane “biber” na otvorenoj rani što se zove sjećanje, mora se reagirati i reći;-stop! nema prolaza!
uz dužno poštovanje moderatora bloga [B]dovla.net[/B], nedopustivo je forsiranje tema koje već u startu prave podjele. čemu tema o “srbima kao turistima u hrvatskoj “koja se prenosi sa srpskih portala bez navoda izvora ( ime autora- novinarka beograđanka , udata za splićanina, SD,datuma objave i konteksta vremena…). čemu, provokacija dijaspore koja jureći kroz grad u samo dva dana donosi sud kako gradom vladaju “fundamentalisti ( koji i u kojem gradu-istočno sarajevo, sarajevo?…), teroristi, nepismeni”…
takvi propusti/dopusti su doveli do privremenog gašenja bloga, a pego, slobodan, mitar i ini su u očima objektivnih čitatelja stvorili sliku da je ovaj prostor postao “srpski poligon”, rame za plakanje za vremenom kada nije bilo, fundamentalista, terorista i nepismenih…
u sarajevskoj raji koja je domaćin dijaspori, stvoren je otpor prema blogu što je broj posjeta pokazao, sa tri hiljade posjet je pao na manje od tisuću po postu, a uz to stvoren je neprirodni razdor na Mi & Oni…
malo više “filinga” i veće pažnje za one druge svakomu bi dobro došlo…ovo nije “rašamon” japanski film, ovo je sarajevski život, život sarjlija tamo i ovamo… lipi pozdrav, vozdra…