Nenad Vitlačil: Prijava na konkurs, belegija

Još malo o komšiluku i…..privaga

Prijavljujem se na konkurs raspisan na ovom blogu (komentar 5.) dana 11. jula tekućeg ljeta gospodnjeg, za recept: “Kako pokušati napraviti ćevape da budu što je moguće blize autentičnom tzv.Pravom sarajevskom chevapu”.

Recept:

Pronevjerite kasicu-prasicu od “rodio ga dedo” odnosno “neda je nana (baka) nikome” (do prve prilike), za ciglih 8,00 € i uputite se u obližnji “Lidl”, izravno na odjeljak sa rashladnim vitrinama. Ispod neodgovarajuće oznake (nedajte se zavarati) otvorite klizna vratašca i pažljivo odaberete vrećicu sa manje neodgovarajućim nazivom. I, kada ste već tu, “on the face on the place”, kupite i crveni luk tropeana. (BBC je svojevremeno pustio u etar, u okviru emisije The Truth about food, i poseban prilog o luku. Dokumentarac je zasnovan na istraživanju koje tvrdi da su afrodizijačka svojstva bijelog luka takva da nemaju na čemu zavidjeti viagri i sličnim pomagalima. Prema rezultatima istraživanja dnevno je dovoljno popapati četiri cesna luka tokom tri mjeseca da bi se postigli terapeutski efekti protiv ove opake boljke, – muške impotencije. Za one koji su se u dobar vakat mahnuli ćorava posla i to definitivno, nagradni a kolateralni učinak je, kažu, smanjenje štetnog holesterola. Italijanska istraživanja su utvrdila da njihov crveni luk tropeana sadrži azotni monoksid , tj. osnovnu aktivnu supstancu “plave pilule” što je, napokon, naučno objašnjenje svjetske fame latin lover-sa.)

K svemu tomu, a u košaricu, dodate i arapski hljeb (slika, desno), a može i piadina(što bi, recimo, bio somun u bezvazdušnom stanju). Zatim se uputite na kasu gdje sa zadovoljstvom ustanovite da ima i kusura za zahašati, što vas sjećanjem vrati u svijetlu prošlost, kada su vas slali u granap po dnevnu fasungu, a vi hašali kusur za “pet u fišek”, … rum – pločicu, … za “postavljē”, itd. Ukućani se pravili da ništa ne primjećuju, nadajući se da će, nastavite li tako, od vas biti nešto hairili .

Ćevapčiće ispečete u zejtinli tavi tj. prigotovite ih prema uputstvu na vrećici i nasjeckate četiri mašala glavice crvenog luka tropeana. Kada je sve gotovo i gozba spremna, kliknete na latinicu, ćirilicu ili glagoljicu, već prema tome kako vam je raspoloženo nacionalno osjećanje, ćevapčiće bacite vašem ili, u nedostatku vlastitog, komšijinom džukcu, da ne zajebaje dok vi, na miru, tamanite svoju dnevnu dozu luka, naravno – poradi holesterola (da ne bi ko šta pomislio).

Rezerve:

Prijava se podnosi pod uslovom da je predviđena nagrada, Mitrov poster, poznata verzija, duplerica, Mitra Mirotvorca (komentar 17.) u stvaralački radnoj pozi: “Mir, mir, mir! Niko nije kriv!”. Ali, sa ćevapčićem u ekstenziranoj, a mirotvorački prirodnoj, veličini:“Penis bonus pax in domus”,  (Lucius Annaeus Seneca, “De vita beata”)  tj. kako je to isto iskazao znameniti pripadnik slavenskog kulturnog prostora:“Jebeš tehniku ako sprava nije ubojita” (Ljev Nikolajevič Talstòj).

(P.s.: Pama, imamo li tamo, u konkursnoj komisiji, našeg čovu? Da pazi da sve bude pošteno, tj. kako treba. Jer, Pama, veoma sam ti zainteresiran. Za poster.)

Prijava se podnosi pod šifrom: “Belegija”.

Nego kad smo već, vrli si Mitre, tek neki dan sam pročitao onaj ti izvještaj sa službenog puta u otečestvo (komentar 8., pa i 15. i 24.). (Znam! U ogromnom sam zaostatku! Razlog: prognozirali mi hećimi. K’o da je ljudski život metereološka pojava. A, Mitroslave, ja onda – usporio. Sve aktivnosti. Kontam, guzičario sam i do sad’, a od sad’ ću beli, jer sve ima svoj vakat. “Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sjetve i vrijeme žetve. /…/; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha;  vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. /…/; vrijeme zagrljaja i vrijeme rastajanja. Vrijeme nalaženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme bacanja. /…/; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. . Vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje;  vrijeme ratovanja i vrijeme mira.” (Propovijednik, 3, 638.) Ili, kraće, a ništa od nabrojanog ne fali: Sve ti je zapisano! Ho’š još sažetije? Evo: Ananke.

I još uvijek se dvoumim: pravdati ti troškove puta ili ne? je sad.

Jer, pentr’o si se na “Avazov” neboder, Mitronije!? Jedina olahkotna okolnost ti je da su te “vodili tata i mama”. I sam sam ti, Mitrohudine, u isti vakat bio u Šeheru. Ne idem ti baš rad, jer kad god dođem neko fali ili sam taman prispio na ispraćaj. Na ćevape nisam iš’o, jer su “Lidl-ovi” – dooobri! Jedina im je mahna što se, za razliku od sarajevskih, lahko svare. Ne moraš se izravno prikopčati na vrelo Mošćanice da udaviš tu muku u stomaku. (Ali, bio sam u “Asdž-u”, na buredžikama ispod saća, a onda u onu kahvanicu, preko puta Mrkve, na smreku i kahvu. Drugo ni ne nude, a još opstaju?) U međuvremenu sam ti se i dijasporizirao. Prvi potomak se otisnuo u Švedsku, Štokholm. Imao problema, u početku, da se prilagodi: kada je krenuo na pos’o nije ponio kućne papuče. Drugi, u Bosnu, Sarajevo. Kaže da mu je pos’o super, a da mu je u Sarajevu bolje nego bratu u Štokholmu. Begzada i ja obilježili 35 godina bratstva i jedinstva. Za tu priliku sam naizust naučio i odrecitovao joj onu ljubavnu, Desinu, znaš ono: “ Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka… “- i to samo ovo, pa mi nije bilo mnogo teško, a odrecitov’ooo sam…, tako uvjerljivo i gestikulirajući, da sam fasov’o degenek.

Onda nas onaj sarajevski sin natjerao da se “pentramo” na Bjelašnicu, ali s naličja olimpijskih borilišta.A šema ti je, Mitromire, ovak’a: uputiš se u Šabiće gdje te dočeka, ne možeš fulit’, gostoljubivi s naličja olimpijskih borilišta.A šema ti je, Mitromire, ovak’a: uputiš se u Šabiće gdje te dočeka, ne možeš fulit’, gostoljubivi Hojta. Recitovaće ti Rakića, … Nazora , … Jesenjina… ako si kadar da mu terciraš. Sve naučio još kao đak-pješak. Okrijepiš se prepečenicom, zameziš mliječnih zerzevata, zdogovoriš se za ručak – šta i u koje doba, a kod Hojte možeš i soviti. Onda razguliš u Umoljane,Bobovicu, Gradinu, Lukavac, pa i Lukomir.

U Bobovici sretnemo Bekriju. Pita nas viđesmo li mu đe konja. “Ne viđesmo, a ako ga vidimo šta ćemo mu reć’?” “Pošaljite ga u … materinu, evo ga vasdan tražim.”

Onda, Mejra i krava joj Jedinica. Pričala nam kako je Mladić na cesti “naniz’o tenkove k’o đerdan”, a oni bježali na Neretvu, u Hercegovinu. On onda popalio sva sela. Ali, kao što vidiš, uspješno je obnovljeno. Pa nas zvala, Mejra, na pitu. ‘Nako, da nas ugosti.  Očas će ona, samo da pokosi malo trave. Ili ćemo da je pripremi kada se vratimo sa Rakitnice?

I dok sam gledao kako Mejra odmiče otkos za otkosom, sjetim ti se, Mitrec, Jeffrey D. Sachs-a. Onoga koji je A. Markoviću predlagao model brze privatizacije. Šok terapija. Tada sam ti Mitronja maštao da će naši kosci, po predlaganom modelu, tranzitirati u igrače golfa i kose zamijeniti “irons-ima”, a mi dobiti još jednu sportsku disciplinu u muškom i ženskom takmičenju, pa makar bilo i “izvrsno 36. mjesto”. Preduslovi su tu: zamah, otklon tijela, gibanj u koljenima, precizno odmjeren doticaj tik iznad zemlje, pa onda kada ono ovlaže palac i pređu njime preko oštrice, … kako bi tek oni znali odabrati odgovarajući “iron”! Međutim, Mitrovane, situacija ti je ovakva: tranzicija je zapela na belegiji. Jer, pričala nam Mejra, kako su bili neki ‘Talijani, nešto snimali i donijeli im – belegiju. I sad’ ti cijelo selo ide belegijat’ kose, kod tog komšije što ga je zapala, belegija. Naše, kaže Mejra, a vjerovat joj je, jer što bi lagala, – ne valjaju! I još veli, ne traži ona ništa, Mejra: “Platila bi je koliko košta da košta.” I još nam rekla, Mejra, proročku: ovdje će vam uskoro biti samo vikendaši; jer starosjedilaca je ostalo malo u selima, samo starci; ovdje se je s mukom živjelo i prije a kamoli sad; mladi otišli u grad. Pa sam ti, Mitrune, zadao sam sebi zadatak: da slijedeći put ponesem tu, belegiju. Ali, problem: ne raspitah se pa ne znam koja je dobra, jer ima ih raznih. A ako i potrefim, ne znam hoću li uspjeti na vrijeme (prognozirali mi, a ne zna se šta je zapisano). Pa, Mr Free, ne budi ti zapovijeđeno, kada ponovno kreneš na službeni put u Šeher, a iz Winipeg-a, ponesi belegiju. Neće ti zauzeti prostora u prtljagu. Ali, samo jednu, jer ako toga bude u izobilju ugroziće se komšijanje. Kod Hojte – zvrkušu! Možda će te zapast’ sir od Mejrine Jedinice. A, ako se odlučiš i za kanjon Rakitnice tj. da za života prođeš Džehenem, prethodno na sportske pripreme, pa se javi Davoru Judeniću.

Pa sam ti, Mitrosije, opet, nedavno bio u Bosni. Išli po jednu djevojčicu, Rijanu. Rodila se kao statistički slučaj, jedan na hiljadu,  urođenog deformiteta. Kada smo došli, kuća puna djece (školskih drugova i drugarica Rijaninih) i odraslih (učiteljica, učitelj i brojne komšije). Kada smo krenuli, majka Rijanina i Rijana, zabrinuli mi se Italijani i pitaju kako će Rijanin otac (invalid, cerebralna aneurisma) i 13-godišnji brat  sami. Kako će se snalaziti? Donekle smo ih smirili objasnivši da će se za sve pobrinuti komšije. Pa je Rijana malo, između smještaja u bolnicu i povratka kući, gostovala kod nas. Izjavila da bi joj se od svega najviše sviđalo da ide na more (u svom mladom životu već je bila, pet dana, na Pagu, – uplatio dajdža, a ko bi drugi?). Pa smo išli na more. A ona k’o ribica, zna ući ali ne i izaći iz mora. I dok je čekala da dođem sa posla, pa da se idemo brćkati, igrala se u dvorištu, pravila origami-ruže (naučili je volonteri što su svakodnevno dolazili u bolnicu da zabavljaju djecu) i, kako koji komšija prođe, il’ na biciklu il’ u autu, ona mahala u znak pozdrava. A “komšije” je, zbunjeni, zagledali … Jer, Mitke, ovdje, kako ti je, pretpostavljam, poznato, “svak’ za se’ travu pase” (Enes Mehmedbašić, “Utisci sa prvog službenog puta u inostranstvo – Njemačku”, neobjavljeno djelo).

Onda smo organizovali “spektakl”, da skupimo malo love, jer i ovdje stiskavac, a bolniceee … – ne trebale ti. Pa smo u programu učestvovali Rijana i ja. Recitovali. Ja na “italijanskom”, a ona, dječiji drhtavim glasićem, na čistom bosanskom, da im bude sve jasno: “Pjesnike” A.B. Šimića, “Zapis o zemlji” M. Dizdara, (čitali) onaj odlomak M. Selimovića o tome kakvi smo mi ljudi, pa (da popravimo utisak) “Strepnju” D. Maksimović, sastave đaka osnovaca iz Zavidovića o njihovoj novoizgrađenoj školi, pa pjesmu jedne 15-godišnje djevojčice, pacijenta psihijatrijske klinike u Banja Luci. E nju ti moram,. Oklempavi, Mito, uho i osluškuj ovo. 15 godina joj:

“Oprosti meni koja sam verovala

da maslačci znaju govoriti,

osećati tugu i radost jače od ljudi…

I da svi znaju osećati pruženu im svetlost reči.

Uronila sam u oblake iluzija, strasti

borila se da iz svoje duše

otrgnem i poslednju klicu

i tada, pri ponovom susretu, one su

ponovo oživele, ozelenile, dobile su svoj sjaj…

Hoće li nam ikad snovi otvoriti oči?”

I na kraju, kako priliči i pomolili se:

“Bože na nebu koji vladaš nama i poznaješ sve, molim Te, pogledaj ovu brdovitu zemlju Bosnu i nas koje si porodio i koji hljeb Tvoj jedemo.

Daj nam ono što svaki dan i svaku noć, svako na svoj način, Te molimo:

podari mir našim srcima i sklad našim gradovima.

Dosta krvi i vatre rata.

Hljeba, mira trebamo.”

Kada smo (nakon skoro mjesec dana) vratili Rijanu kući, u kući dvije komšinice (starija se i rasplakala kada smo stigli), … vruć burek, svaki zvrk zalogajčić, kahva, sokovi, kolači, … kuća blista. Pitaju,oprezno, Italijani: ko su ove dvije žene? Rijanina majka im objasni da su to njene komšinice, da oni međusobno dijele i dobro i zlo. Italijani klimaju glavom, ali sve se nešto pribojavam da im nismo uspjeli objasniti da se “kamen oslanja na kamen, drvo na drvo, a čovjek na čovjeka”.

Mitruhinjoooo! …Belegija!