Ode Vrago da donese….Stradivariusa

Mili Pavlović: Pričice iz sarajevske kafane “San” (3)

Mušan Vrago , autentični vlasnik sarajevske kafane San, strogo odluči, početkom osamdesetih, ovog puta ne na nagovor pjesnika, nego po diktatu  kockara i švercera, da svoje  poslovne kompase preokrene sa zapada ka istoku. Ništa Giovani, ništa Trieste, ništa Rifle, šuškavci, najlon košulje i ostale kerefeke, samo Istambul, koža, zlato, eventualno, u povratku, orasi iz Bugarske i tome slično.

Kad je moglo “Bijelo Dugme” u to vrijeme  ošišati kosu, obući Čarli pantalone, nazuti cipele sa onim kiticama, zasukati  rukave na kožnim jaknama do lakata, što ne bi  naš Mušan i njegova bratija, voljna i zadnju prebijenu paru u kakav poslovni rizik uvaliti !

Ipak, nešto drugo je tu bilo na pameti gazdi Mušanu: tih mu se godina vrati zakonita supruga Ajša u kafanu “San”, pa se nije moglo kao prije kockati do zora. Usput, zadesi se tako, da je njegov vrli pajdo Ante Štrelov dobio garsonjeru na Grbavici, u Šopingu, pa im se nekako omililo da se zakockaju tamo bez svjedoka i drugih mogućih moralnih belaja.

I, tako ti gazda Mušan, uz pomoć uspješnih švercera koji su uistinu napravili dobar pazar putujući u Tursku tih godina, ubijedi zakonitu suprugu da mu obezbijedi sermiju za puta u Stambol, ne bi li se povratio sa suhijem zlatom kako joj obeća pred  kafanskim svjedocima. Ode tako Vrago da donese što obeća dragoj Ajši, pa ga nema, pet-šest hefti, nit se javlja niti dolazi.

Pošto je sve pare, po staroj dobroj navici, zijanio na kocki kod svog pajde Štrelova, pojavi se jednog dana  u kafani iznenada,  te pronađe Ajšu u teškom kokuzluku. Sjede tako Mušan za hastal, avgust bijaše, vruće bijaše, pa se gazda dosjetio muci, usput kupi poveliki karpuz te ga na stolicu pokraj sebe spusti i otpuhnu koliko god mogaše. Muzičari radiotelevizijske produkcije RTSA imali tog dana probe, pa đuture svratiše  na pokoju da predahnu u pauzi.

Priđe Ajša Mušanu da ga pita gdje je roba, suho zlato iz Stambola, gdje je silna para, sermija uložena u zajednički im biznis.

Zovnu Mušan svog dajdžića, konobara Avdu Mašića:

“Dedera Avdo, donesi ono iz magaze“  dreknu da ga se na ulici moglo čuti.

Ne bi malo, upade Avduka, pokriven prašinom i silnom paučinom sa nekakvim ćemanetom u kafanu, pa ga tutnu u Mušanove povelike šape.

“Evo je gazda, ko nova!” – značajno se obrati Mušanu.

Uze gazda ono prašnjavo i nikakvo ćemane bez struna, diže ga iznad glave i pokaza svima: “E, moja Ajša, gdje će ti duša!? Kako  možeš za pare pitati? Vidiš li ti jadna šta sam ja kupio? Pitaj ove ovdje muzičare šta je ovo. Ovo ti je Stradivarius, milione vrijedi. Evo pitaj ih, to su profesionalci…”

Uze Mušan ono ćemane pa ga puknu svojim, mašala povelikim kažiprstom, a onda puknu po karpuzu sa istim znalačkim entuzijazmom:

“Zar ne čuješ, bona, da je to isti zvuk, to samo  kod Stradivariusa ima i nigdje drugo! Jel’ tako muzičari?”- gotovo prijeteći zagrmi prema njima..

Muzièari sarajevske radiotelevizijske muzičke produkcije su samo mudro  klimali glavama sa odobravanjem. I, bojažljivo, jedan po jedan, ubrzo napustiše mjesto gdje su morali potvrditi autentičnost ove bostansko-violinske muzejske relikvije u njihovom najbližem komšiluku.

Čim su stručni svjedoci napustili kafanu, gazda naloži supruzi da izreže bostan, te da ga uz piće posluži svom poslovnom mužu i njegovim ahbabima iz kockarske ekskurzije. Potom uvali  ono ofucano ćemane u ruke Avdi pa mu reče  tihim glasom: “Nosidera ovo  nazad u magazu, da ga više moje oči ne vide…!”

Eto i danas,  uz znatno umanjeni broj  nekako preživjelih svjedoka, bivših gostiju ove sarajevske kafane, mnogi bi svašta nešto dali da zavire u tu tajnu gazda Mušanovu magazu, da se i sami uvjere u tu priču o Stradivariusu. Jer, kakvih smo se sve čuda naslušali i ova bi  priča mogla biti prava, bostan se uvijek može kupiti da se uporedi s tim čuvenim zvukom violine neprocjenjive vrijednosti…