Sarajevo je sad neki drugi grad
U intervjuu sa glumcem Nerminom Tulićem izmedju ostalog razgovaramo o Sarajevu nekad i sad
Razgovarala: Dinka Jurković
RSE: U ljeto 1993. godine igrate ulogu Mula Mustafe Bešeskije. To je vaša prva uloga poslije teškog ranjavanja. Kakav je bio taj prvi izlazak na scenu, poslije te kobne 120 milimetarske granate?
Tulić: Premijera te predstave je bila 1991. godine u aprilu. Igrali smo je sve do početka rata i do početka opsade Sarajeva. Već u junu 1992. godine sam pogođen, a 1993. godine sam se ponovo vratio u pozorište. Igrao sam je sjedeći.
Prve predstave koje smo igrali u Pozorištu mladih, igrali smo tako što je gledalište bilo na samoj sceni. Publika je bila tu, pola metra od mene su sjedili. Ja sam se strašno prepao. Strašno sam se bojao zaigrati na sceni jer sam mislio da publika neće gledati mene u lice. Glumac se gleda čitav, kao pojava.
Strašno sam se bojao da će ljudi gledati samo u taj prazni prostor, u ono čega nema. To je bila moja trema zbog koje mi je čak i danas žao. Meni je Susan Sontag nudila da igram u Godou, ali sam se na neki fini način izvukao da ne igram, samo iz tog straha. Eto, i danas, poslije te, 1993. godine, od tog avgusta, i dalje sam na sceni. Još uvijek igram Mula Mustafu Bašeskiju, predstavu koja je najvjerovatnije igrana preko dvije stotine puta, predstavu koja je iz dana u dan aktuelnija. Kao da je Darko Lukić, autor tog teksta, napisao predstavu za sva vremena.
RSE: Ne volite da generalizirate stvari, ali volite govoriti o tome kako se osjećate i šta mislite. Predstava je imala poziv za gostovanje u Srbiji. Vi ste to tada odbili. Rekli ste: “U Srbiji se mogu desiti sve promijene svijeta, ali ja tamo ne idem. Mislim da imam pravo na to”. Da li se sa ovom vremenskom distancom nešto promijenilo?
Tulić: Ne! Tih godina u Sarajevu, zatvorenom, pod opsadom, zakleo sam se da nikada neću otići u Srbiju, niti u Crnu Goru. Nisam nikada ni otišao. Imam toliko prijatelja sa kojima se družim. To nema veze s ljudima, to ima jednostavno veze sa mojim principom. Imao sam poziva, tokom ovih godina, da igram u nekim filmovima u Srbiji. Odbio sam. Žao mi je što sam odbio, iz glumačkog razloga, jer volim da igram. Ne mogu! Nema ni novaca, ni bilo čega na ovome svijetu koji bi me natjerali da promijenim svoje mišljenje. Sa svakim ću popiti piće, sa svakim ću sjediti. Znaju me ljudi, to nema veze sa narodom.
RSE: Ne govorite o mržnji. Kažete da želite svakim danom biti sve bolji i bolji čovjek. Je li teško živjeti s tim motom?
Tulić: Naravno, pogotovo ako živite u ovakvoj zemlji, u ovakvom prostoru, među ovakvim ljudima, koji su iz dana u dan sve gori. Strašno je živjeti. Pokušavam da budem pravedan, ali ne mogu. Kažu da su samo vjero-vjesnici bili pravedni. Pokušavam biti pametan. Ne donosim uvijek ispravne odluke. Ljudski je i pogriješiti, ali pokušavam biti dobar čovjek, koliko mogu u ovakvom vremenu. Zao nisam. Od trenutka kada sam došao svijesti, nakon amputacija obje noge, borim se protiv mržnje, i u sebi i javno. Polazim od sebe. Moja sudbina je bila takva. Moja supruga i ja smo u ratu živjeli s bebom od 10 mjeseci, a izašli smo iz rata s tri djevojčice. U Sarajevu, pod opsadom, rodile su nam se još dvije kćerke. Nikada ne bih mogao svoje kćerke odgajati, a da u meni ima i trunke mržnje.
Pozorište mi je druga kuća
RSE: Sarajevo je vaš grad. Vi ste dio onog starog, poznatog sarajevskog duha. Kako vidite Sarajevo danas?
Tulić: Oči mi zasuze kada me neko pita za to. Ovo nije više to Sarajevo. Sve manje sam u tom Sarajevu. Svaki dan, poslije posla, moja supruga dođe po mene i napravimo krug do Čaršije. Krugovi su sve manji i manji. Ne poznajem te ljude uopće. Nije to više ono Sarajevo zbog kojeg nekada nisam htio da idem na more, da mi ništa ne promakne, da šta ne propustim u gradu u kojem sam se rodio, u kojem sam intenzivno živio. Ovo je neki drugi grad.
Godine 1996-e, poslije rata, sam s porodicom otišao u Italiju da mi naprave proteze. Bio sam gost vlade Italije. Pokušavao sam da hodam na protezama. Imao sam poziv da ostanem. I danas žalim što sam se vratio u Sarajevo poslije šest mjeseci, ne zbog sebe, nego zbog moje djece. Ovdje nemaju nikakvu budućnost.
RSE: Jedno vrijeme bili ste i politički angažirani. Kako je bilo biti političar? Da li ste imali iluziju da možete nešto promijeniti, uraditi?
Tulić: Vjerovao sam da nešto mogu. Nisam bio član niti jedne partije, niti ću biti. Član sam opće partije dobrih ljudi. Glumac sam i ne želim biti ničiji. Iz DPS-a i SDA-a su me pitali da li bi bio na njihovoj listi, a ja sam mislio da nešto mogu promijeniti. Međutim, to je sve bilo uzalud. Kada se sve te ruke dignu u zrak, delegata tih stranaka, moja je počesto bila protiv jer ja ne mogu protiv svojih principa. Upoznao sam tu i krasnih ljudi, kojih danas nema. To je bilo vrijeme neke euforije, vrijeme poslije oslobođenja, željeli smo da nešto napravimo, da krenemo u bolje. Svi ti ljudi su znali da nema ni zlatnih kašika, ni zlatnih pipa. Bili smo budale, ali ništa se nije promijenilo. Tih poslije-ratnih godina u Sarajevu se bolje živilo nego danas, 13-14 godina poslije rata.
RSE: Zašto ste napustili tu ulogu, političara? Zašto ste otišli iz tog svijeta? Da li se desilo nešto posebno?
Tulić: Jednostavno sam vidio da moja riječ ništa ne može promijeniti. Emotivan sam čovjek i sve to primam. Sreća da sam glumac, pa znam odglumiti. Ne želim da neko primijeti da me nešto pogodilo. Počeo sam primjećivati da ti ljudi, te barabe, koriste moje ime, moja invalidska kolica, za slikanje. Jednostavno sam se povukao iz toga i ne želim da budem dio toga. Ne želim da me neko koristi u prljave i ružne svrhe.
RSE: Danas radite kao direktor Pozorišta mladih u Sarajevu. U prijepodnevnim satima ste direktor, a poslijepodne ste glumac. Koji dio vam dana je draži?
Tulić: Meni je uvijek najljepši dio dana noć. Uvijek sam volio noć, ne samo zbog mog posla, nego, ljepše je noću živjeti. Spadam u one ljude koji bi uvijek, da mogu, spavali po danu, a po noći radili. Volim noć. Moje osnovno zanimanje je glumac. Bojao sam se, kada sam pogođen, da nikada neću više glumiti, ali i dosta sam se naigrao.
Prijepodnevni direktorski posao je samo gubljenje živaca. Svakim danom je sve gore i teže raditi. Godine 2009-e, u Kantonu Sarajevu, kulturi je općenito uzeto 13 miliona maraka. Možete onda misliti kako je raditi u Sarajevu, u bilo kojoj kulturnoj ustanovi. To je strašno. Nikada ne bih poželio biti direktor Pozorišta mladih. Ovdje sam direktor iz razloga što sam do granate bio glumac. Volim pozorište. Meni je pozorište druga kuća. Ne kaže se ni za tvornicu, ni za rudnik, ni za radio, nego samo za pozorište, da je to nečija druga kuća. Pozorište mladih, 14 godina poslije rata, još nije dostiglo ni predratni broj zaposlenih. Strašno je, a svakim danom je sve gore. Lakše je bilo raditi pod granatama, praviti predstave od 1992. do 1995. godine, nego danas.
Intervju objavljen na radiju Slobodna Evropa
utorak, 17. avgust 2010 u 20:53
Možda je najbolje o Sarajevu rekao tj. ispjevao jedan od čuvenih pjesnika s Istočnog Parnasa,čuveni Sebleti(zvani “Brkati.Pjesma nosi naziv “Tjeskoba u srcu”,napisana je u vrijeme dok su Turci vladali Sarajevom,a mogla bi se odnositi i na današnje vrijeme:
“Kako da hvalim grad Sarajevo,kada u srcu osjećam tjeskobu zbog njegovih ljudi u kojima nema ljubavi nego samo laskanje.
Iako je to moje gnijezdo,u njemu sam se rodio i odrastao,šta da kažem drugo kada se ne razvija prijateljstvo…
Neki su puni znanja,neki su krcati pameti,ali jedan drugog ne vole-tu uistinu postoji velika zavist.
Neki su oholi zbog imetka,grad im je zato malen i tijesan,ljuljaju se tamo amo kao da su u položaju čauša.
Ako se pozdravom javiš, on ti pozdrava ne prima,u ljude te ne broji.Kraj njega čovjek nije ništa,takvog prostaštva u njih ima…Dobri čine dobročinstva-nek bog i njima dobro ukaže!Život moj i duša moja,neka su žrtva za onog kod koga ima darežljivosti!…
srijeda, 18. avgust 2010 u 16:53
Neće moći , neće proći iliti “No pasarán!”
Hvala za ovaj intervju sa Nerminom Tulićem. Bio je i ostao veliki. Ovo vrijedi bez obzira šta uzmeš kao dodirnu tačku – prije/poslije.
Ne znam ko je birao naslov? “ Sarajevo je sad neki drugi grad”. Mogao je biti i drugačiji. Recimo: “ Jedan i jedini Nermin Tulić” jer on je poenta, on je prerastao i nas i naš grad; ili “ Nikada u Srbiju ili Crnu Goru” ……
Naravno da je Sarajevo sada neki drugi grad. I onako bi bilo. A sa izdržanom agresijom i opsadom preko hiljadu dana pogotovo. To je uzrok. Dakle serija zemljotresa jačine 12 stepeni Merkalijeve skale / Nijedan vještački objekat ne može opstati. Tlo i reljef mijenjaju izgled, zarušavaju se jezera, dok rijeke mijenjaju svoja korita/. Ili neko misli da to nisu zemljotresi te jačine. Ostalo je došlo potom. Posljedice meni nimalo drage. Ali to nije razlog da to ne bude moj grad.
Uz dužno postovanje prema prezimenu Beran, i sa priznanjem da nisam upoznat sa djelima “ čuvenih pjesnika s Istočnog Parnasa” gdje je valjda ubrojan i “ čuveni Sebleti zvani Brkati“, ja sa velikom sigurnošću pretpostavljam : U pjesmi “Tjeskoba u srcu”, napisanoj u vrijeme dok su Turci vladali Sarajevom, riječ Sarajevo može se, bez problema, zamijeniti sa nazivom bilo kog poznatog ili nepoznatog grada/ sela/ zaseoka i smjestiti u bilo koji poznati ili nepoznati vremenski period.
Ali postoje pjesme / a bogami i neka mjesta/ gdje je riječ Sarajevo nezamjenljivo…..
SARAJEVO
- IZET SARAJLIĆ -
Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.
Pod mostom, kraj “Druge Ženske” nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Čabrinovicu bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju “ne zaboravi” i “zbogom”?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtušenko sigurno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugradjanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada, nije prosto kiša.
I opet; http://www.youtube.com/watch?v=qiSro24MHbk
srijeda, 18. avgust 2010 u 20:08
Bravo, Saško, i neće proći. Sarajeva će biti, koliko god to nekima smetalo…
četvrtak, 19. avgust 2010 u 05:03
Nermine Tulicu!
Hvala Ti sto me rasplaka.
“Zelim svakog dana biti sve bolji COVJEK”" i “Kako mogu odgajati svoje kcerke da u meni ima i trunke mrznje”.
Bravo majstore i jos jednom HVALA TI.
Moje skromno misljenje je da je vise istine i prave ljubavi prema Sarajevu sadrzano u recenici ” .. bolje se zivjelo u Sarajevu nakon rata nego sada,13-14 godina nakon rata” nego u bezbroj pamfleta o raji, papcimai i sarajevskom duhu.
četvrtak, 19. avgust 2010 u 18:14
Poštovani gospodine Saško,ako ste pročitali kompletan intervju sa gospodinom Tulićem, onda ste mogli uočiti da je upravo gospodin Tulić izjavio da je Sarajevo “neki drugi grad”.Citiram:”Oči mi zasuze kada me neko pita za to.Ovo više nije to Sarajevo.Sve manje sam u tom Sarajevu.
Svaki dan, poslije posla, moja supruga dođe po mene i napravimo krug do čaršije.Krugovi su sve manji i manji.Ne poznajem te ljude uopće.Nije to više ono Sarajevo zbog kojeg nekada nisam htio da idem na more,da mi ništa ne promakne,da šta ne propustim u gradu u kojem sam se rodio,u kojem sam intenzivno živio.Ovo je neki drugi grad.”Što se tiče pjesnika s Istočnog Parnasa od kojih je Sebleti jedan u nizu,preporučujem da ih pronađete i pročitate.
Neće biti naodmet.Svaka čast Kiki Sarajliću.Mislim da nema sarajlije koji nije pročitao njegove pjesme.Pokoj mu duši.Današnja situacija je ovakva.Nažalost.Ponovo ću citirati starog pjesnika:”Oblikom sam kaplja, a sadržinom more.Danas više preovladava:”Oblikom sam more,
a sadržinom kaplja”.Potpuna bezosjećajnost.
petak, 20. avgust 2010 u 13:24
Procitao sam i intervju i komentare, draga moja sarajko. I pokusao da prikazem kako se sve to prelama kroz moju prizmu. Nista o Sarajevu sto je receno za mene nije sporno. Ali centar – prica – poenta – poruka – pouka je Nermin Tulic I u tom smislu ja bih postavio drugi naslov. Na brzaka: Jedan i jedini Nermin Tulic, Covjek koji je pobjedio mrznju, Zelim svakog dana biti sve bolji covjek / da ukradem od Teufika/ …I ja pretpostavljam da nema sarajlije koji nije procitao Sarajlica. Sta znaci to procitati? Ja eto ponesto i procitao a citajuci podosta osjetio, prozivio i pohranio na sigurno….
Nije usput, ali da se ne javljam i tamo, vec sam ucestao, hvala na prilogu “Muzikanti”. Interesantno. Ocekujem jos.
Nema vise. Cao, Sasko
subota, 4. septembar 2010 u 06:54
Sarajevo je grad kome su hriscani takodjer dali dusu kao i svi drugi narodi koji su bili dio Sarajeva kroz vijekove.
Grad je gubio dusu. Poslije zadnjeg belaja i Tuline bole koje shvatam, duh Sarajeva hoda po svijetu i tesko je vjerovati da ce ikad prolelujati Sarajevom.
Hvala Hana na finom pomenu zaboravljenog poeta. Tesko je istinom proci Sarajevom bilo i ostalo tesko. Bilo je tesko i poslije 45-te kad su neki novi tabani istocne Bosne i ostalih dijelova bivse Juge nagrlili u grad.
Svako je naselje imalo svoju istinu, do ovih zadnjih godina kad je federalno Sarajevo postalo veoma jednonacionalno.
Tula mi koji zivimo negdje daleko zapalimo svijecu i za one koji nisu hriscani a kojih se sjetimo, vjeruj mi. Farsa nam opali samar svima.
subota, 4. septembar 2010 u 10:28
I sad kad citam ovo sto Sarajlije pisu o Sarajevu ne mogu ostati ravnodusan. Siguran sam da vecina ljudi, manje – vise voli svoj grad, narocito ako su rodjeni u njemu, ali da neko moze biti vise zaljubljen u svoj grad od Sarajlija, u to ne vjerujem. Cak, kao i povodom ovog intervjua sa gospodinom (ili drugom) Tulicem, kad neki od vas s gorcinom u peru pisu o sadasnjem Sarajevu, ili o svojim osjecanjima prem sadasnjem Sarajevu, vi pisete kao da pisete o svojoj majci, bez obzira na to da li je ona visokomoralna aristokratska lady ili razvratna kafanska pjevacica. Majka je uvijek majka. Kad o Sarajevu pisete s gorcinom i uvrijedjenoscu, vase rijeci su pune poredjenja s vremenom kad ste bili u zagrljaju te majke, sigurni i bezbrizni, pa vas ona vise, iz bilo kog razloga, ne grli. Vi ste i sada sretni ljudi. Ako ne volite mentalitetski sklop i karizme danasnjih ljudi sto tamo zive, vi volite grad, slike koje ozivljava nostalgija, a ne sadasnji ljudi koji bi trebalo da u tim slikama zive.
Siguran sam da su dimenzije naseg Sarajeva uzrok obojenosti reagovanja Sarajlija. Taj je grad nedovoljno velik da bi u njemu zivjela bezlicna masa i da bi zamaskirao socijalna i politicka gibanja u toj masi. Vi ste u njemu zivjeli kao u familiji i vasem odnosu prema njemu dominirali su bogati i dragi odnosi medju ljudima. Sve dok se ta familija nije pocela ragradjivati. Voljeli ste i zdanja, prirodu, ali je osnova vase ljubavi bio covjek i drustveni zivot (Bembasa nije Bembasa bez ljudi sto su na Bembasi, niti Ilidza, Bascarsija, Marindvor…). Da je Sarajevo gradina poput Njujorka, Meksiko Sitija, ili Buenos Airesa, da u njenoj prepoznatljivosti dominiraju gradjevine, blokovi, parkovi…, mi bismo ga voljeli jednako, bez obzira na ljude koji u njemu zive.
Sarajevo nije zbir gradjevina u mrtvoj sliici, ono je slika puna zivota, u toj slici vidimo dusu toga grada i mi se ohladimo kad osjetimo da je ta dusa prema nama hladna. Ja i danas, nakon tolikih promjena koje su se u zadnje vrijeme dogodile u toj dusi, osjecam u njoj zivot. Zivot nedovoljno definisan, kao sto od gologuzog djeteta ne mozete ocekivati izgradjen karakter, zivot nov i samim tim sto je nov, pun izazova. Ne zamjerimo nasem Sarajevu sto na njegovom licu vidimo mahmurluk, ili bljedilo kao na covjeku tek izislom iz kome, ili jos uvijek pomalo u komi. Mi koji ga volimo, ili smo ga voljeli a ne mrzimo, moramo mu pruziti sansu da se uspne do vidljivog dostojanstva.
Rifet Bahtijaragic
ponedeljak, 13. septembar 2010 u 23:41
Voljela bih, da kada govorimo o Sarajevu,mom rodnom gradu i rodnom gradu svih ostalih SARAJLIJA,da mi neko odgovori koliko tih pravih SARAJLIJA živi danas u njemu.Bez obzira na nacionalnu pripadnost.Oprostite,ali ne može svako biti SARAJLIJA.Nemam namjeru da vrijeđam bilo koga, jer nakon ovog besmislenog rata u njega je doselilo ljudi sa svih strana,pa i njih zovemo SARAJLIJE.Bez uvrede,ali oni ne mogu osjećati to INTENZIVNO ŽIVLJENJE DUHA JEDNOG GRADA(kao što je lijepo rekao Nermin Tulić).Za to je potrebno mnogo više.Ljudi su postali samo brojke na papirima koji se stavljaju negdje u zadnji plan.Jer krupni planovi i krupni,gorući problemi se zaobilaze.Pitanje je do kada.
srijeda, 29. septembar 2010 u 16:40
Jos uvjek zelim da ti pisem…kao i svake noci….koliko god govorio ovako ili onako o Sarajevu..realno ili poveden nekim sjecanjima taj grad uvjek meni radi interesantne stvari…zbog tebe i tvojih ociju ja sam ponovo rijesio da ga posjetim i vidim…da udahnem zdrave have i osjetim smrad Miljacke…koliko god od njega bjezao ja se opet njemu vracam…ove godine ce biti u sjecanju na jednu Dr Zhivagovsku ljubav i jednu plavu kosu….Julie Christie u filmu je takodje bila plava…sve stvari o kojima mastam jednostavno mi se desavaju…ali uvjek korak ispred sna…..pa tako i Sarajevo..grad u kojem sam prvi put ugledao nebo plavo i drzao tebe za ruku..zvucim mozda kao Pero Zubac..koji je volio u Mostaru jednu Svetlanu samo ja sam puno vise ( i jos uvjek limvo) jednu Mxxxxu u Sarajevu…
petak, 7. januar 2011 u 03:06
Volim Sarajevo. Uvijek cu ga voljeti. I tacno je da nije isti grad, nismo ni mi vise isti. Na dobrom putu da postane jedna fina evropska varos vratilo nas je godinama unazad, nazalost. Ovog velikog covjeka sam licno slusao, njegovu recitaciju, negdje 1993 godine. Poslije toga, nakon jednog od ranjavanja sam lezao u bolnici sa njegovim rah. ocem. Pravi stari gospodin, Sarajlija ko iz citanke. Malo ih je takvih ostalo. Dosli neki novi ljudi u boss-ovim odijelima sto se prstima iseknu, a prste obrisu o svilenu maramicu. Zivim u Holandiji, privremeno, ko sto sam i rat dozivljavao samo privremeno. I to privremeno traje evo 15 godina.