SPORTSKE LEGENDE: Rešad Šarenkapa

Krajem juna “Oslobodjenje” je u rubrici Sportske legende donijelo opširnu reportažu o Rešadu Reši Šarenkapi nekadašnjem reprezentativcu Jugoslavije koji je u karijeri igrao za tri sarajevska kluba – Sarajevo, Mladu Bosnu i Bosnu. Autor je Ibrahim Uštović, a prilog nam je poslao Mario Marčić.

Ispisao najljepše strane bh. rukometa

Sportisti su u našoj sredini uvijek uživali poseban, moglo bi se reci, privilegovan status, vrhunski sportisti narocito. Posebna obaveza iz tog stecenog statusa bila je ta da su oni predstavljali uzore mladim generacijama, iako su i oni pripadali tom uzrastu. Mladi, perspektivni sportisti za svoje nadimke uzimali su njihova imena koja su ispisivali po fasadama sportskih objekata. Jednom rijecju, bili su zvijezde. Jedna od najsjajnijih zvijezda bh. rukometa bio je, u svakom slucaju, Rešad Rešo Šarenkapa, covjek koji je obilježio zlatno doba rukometa na ovim prostorima.
Sportski pokret bio je u Sarajevu široko rasprostranjen. U to vrijeme – sredina prošlog vijeka – tehnicki uslovi za razvoj sporta nisu bili na nekom visokom nivou, ali se sve to nadoknadivalo entuzijazmom, voljom i željom da se kroz sport oblikuje licnost sposobna da se na adekvatan nacin ukljuci u sve tokove života. Centri sportskog života u Sarajevu tada su bili: bazen Bentbaša, stadioni i okolna igrališta na Koševu i Grbavici, Sportski centar Kovaci, Skenderija, a epicentarje bio FIS, tada vec kultno mjesto sarajevskog sporta.
Pocetak u bazenu
Ljetnje kupanje na Bentbaši obicno se završavalo posmatranjem treninga plivaca i vaterpolista kluba Mladost koje je vodio Miro Kapel. Medu brojnim promatracima, nekolicina je pokazala interes za ukljucenje u aktivno treniranje, a šansu im je pružio trener Kapel pozivom na sljedeci trening. U grupi zainteresovanih djecaka bio je i Rešad Šarenkapa, prihvativši ovaj poziv i kao povjerenje i kao izazov. Na prvim plivackim treninzima iskusni trener je uocio da Rešo ima izuzetne sportske kapacitete te ga je ukljucio u treninge vaterpolo tima, gdje je igrom slucaja, vec kao junior, dvije sezone igrao za seniorski tim na poziciji golmana u jakoj republickoj ligi. Tada su vec istaknuti plivaci bili Milan Vranic, Pavle Lukac i drugi prvotimci Vaterpolo i Plivackog kluba Mladost.
Možda bi Rešo i nastavio sportsku karijeru u plivackim sportovima da u Rešinoj mjesnoj zajednici nije postojala veoma dobro organizovana omladinska sekcija, ciji je agilni predsjednik bio Nikola Cucic – rukometaš sa ambicijama da se formira rukometni klub. Kako je Rešo bio vec aktivni sportista, pozvan je da se prikljuci treninzima i nastupima Rukometnog kluba Sarajevo koji su se održavali na prostorima koševskog stadiona. Tu komšijsku obavezu nije mogao ne prihvatiti i ne sanjajuci da ce mu ona opredijeliti cijeli buduci sportski život. Vec poslije prvih treninga uocava da je rukomet sport koji mu pruža šansu da u potpunosti izrazi svoje sportske ambicije Sa velikom ozbiljnošcu i predanošcu nastoji proniknuti u tajne ovog, veoma zahtjevnog sporta, te uz neosporan talenat i strucnu pomoc trenera Cucica zauzima istaknuto mjesto u ekipi, iako još junior, nastupa za seniorski tim koji se uspješno takmici u republickoj ligi.
Nacinom igre, efikasnošcu i ukupnim odnosom prema suigracima i protivnicima skrece pažnju rukometnih strucnjaka iz vecih klubova i 1960. godine, kao osamnaestogodišnjak, prihvata poziv iz RK Mlada Bosna, koji je tada bio jedan od najkvalitetnijih klubova iz naše sredine. Pored redovnih ligaških takmicenja, održavali su se i vrlo jaki turniri na kojima su ucestvovali najbolji evropski klubovi. U nizu tih turnira visoko mjesto po kvalitetu zauzimao je sarajevski Šestoaprilski turnir, koji se održavao povodom proslave Dana oslobodenja Grada. Pored najboljih klubova iz Jugoslavije ucestvovali su i klubovi iz drugih zemalja – evropskih rukometnih velesila.
Na tako jaki turnir, kakav je bio sarajevski obavezno je dolazio i savezni rukometni selektor. U to vrijeme na toj funkciji je bio Ivan Snoj, jedan od najboljih svjetskih rukometnih strucnjaka, koji je odmah zapazio mladog sarajevskog rukometaša i tom prilikom urucio Šarenkapi poziv za nastup u najboljoj državnoj selekciji. Bilo je to priznanje ne samo za Rešu nego i za bh. i sarajevski rukomet, posebno što je po godinama još bio junior.
Vrijeme uspjeha
U Sarajevu se tada igrao vrhunski rukomet, u reprezentativnim selekcijama igralo je niz igraca iz klubova našeg grada, medu kojima se posebno isticao Fehvad Mostarac, standardni golman reprezentacije.
U sastavu reprezentacije Rešo je ostvario 35 nastupa, a u kontinuitetu od sedam godina bio je ucesnik dva svjetska prvenstva, u Njemackoj i Cehoslovackoj, gdje je Jugoslavija zauzela šesto mjesto. Što je bio do tada najveci uspjeh. I danas se rado prisjeca imena suigraca koji su bili uzori rukometa: Raguž, Cvijetic, Špoljaric, Perovic, Karadža. Rešo je igrao na veoma zahtjevnijem mjestu u timu – kružnog napadaca, pivota. Za uzora je imao jednog od najboljih igraca iz tog vremena Jerolima Karadžu i želja mu je bila naslijediti njegov dres. Istrajnim radom, upornošcu i voljom ostvario je taj sportski cilj i dostojno zamijenivši slavnog prethodnika.
Vec kao iskusan reprezentativac, 1962. godine Rešo, zajedno sa
Mladenom Cakeljicem, prelazi u redove rukometaša Bosne, gdje pod komandom trenera Nikole Cucica nastavlja put vrhunskog rukometaša, a kruna klupskog uspjeha je osvajanje Kupa Jugoslavije 1963. godine.
Vrijeme odlaska na odsluženje vojnog roka bio je istovremeno i period smjene generacija u gotovo svim sportovima, kada je dolazilo i do pada u rezultatu, pa tako je bilo i u Bosni. Po Rešinom povratku u ekipu znatno se pojacavaju redovi Bosne i u sezoni 1969/70. igraju se kvalifikacije za ulazak u Prvu saveznu ligu, koje Bosna uspješno okoncava i ponovno ulazi u red najboljih rukometnih ekipa. U sezoni 1971/72. Šarenkapa u dresu Bosne postaje golgeter Prve lige, ispred takvih rukometnih velikana kakvi su bili evropske i svjetske klase Zlatko Žagmeštar ili Hrvoje Horvat, koji je na Olimpijskim igrama 1972. godine u Minhenu bio kapiten reprezentacije koja je osvojila zlatnu medalju.
Amatersko bavljenje sportom nije pružalo mogucnost obezbjedenja sredstava za egzistenciju, tako da je zasnivanje radnog odnosa predstavljalo u vecini slucajeva moment prestanka aktivnog igranja Ali ljubav prema sportu i neraskidiva sportska prijateljstva bila su razlog za ostanak u sportski krugovima, samo sada u drugacijem vidu i obliku. Tako je Šarenkapa svoje iskustvo i neosporan autoritet stavio u funkciju razvoja rukometnog sporta. Na mjestu predsjednika SOFK-e Stari Grad, te clana Gradske SOFK-e bio je inicijator i pokretac niza akcija koje su imale za cilj afirimasati amaterski pristup sportu, to je u suštini osnova masovnog sporta gdje se stvara baza za postizanje vrhunskih rezultata.
Borba za opstanak
Rešo istice da je rukomemi sport u Sarajevu bio na putevima uspona sve do izbijanja agresije na BiH, kada je razorena i materijalna i igracka osnova za bilo kakvo ozbiljnije odvijanje sportskih aktivnosti. U tim momentima patriotizam i ljubav prema sportu bili su jedina pokretacka snaga koja nije dozvoljavala da nestane nada u istinske ljudske vrijednosti koje se razvijaju kroz sport. Osjecaj odgovornosti prema sredini iz koje je ponikao obavezala je Rešada Šarenkapu da prihvati funkciju predsjednika ratnog predsjedništva Rukometnog saveza BiH, sa koje se u izuzetno složenim uslovima valjalo uhvatiti u koštac sa teškocama oko prijema RSBiH u medunarodne asocijacije, a istovremeno uspostaviti sistem takmicenja i uvjeriti medunarodne zvanicnike da rukometni sport živi u našoj zemlji.
U veoma teškim ratnim uslovima organizuju se turnirska takmicenja, održavaju se pripreme reprezentativne selekcije uz pomoc i drugih ljubitelja sporta. Šarenkapa tu istice poseban doprinos Edina Arslanagica i Sabahudina Saše Vugdalica, koji su omogucili reprezentativne nastupe te odlazak na Kongres Medunarodne rukometne federacije (IHF) u SAD, na kojem je BiH i primljena u punopravno clanstvo IHF-a. Takoder, navodi da je na ovaj nacin, iako u izuzetno teškim uslovima, stvorena osnova da bh. rukomet postane ravnopra van clan u evropskoj i svjetskoj organizaciji i zapocne put povratka ka vrhunskim rezultatima.
Respektabilni sportski rezultati, znanje i iskustvo Rešada Šarenkape svrstali su ga u sami vrh bh. sportskih autoriteta, o cemu govori i cinjenica da je bio predsjednik Odbora za izbor sportiste vijeka u BiH, kada je tu cast bezrezervno ponio Mirza Delibašic – covjek koji je slavu BH sporta pronio širom svijeta.
Sportska biografija Rešada Šarenkape govori o iskrenom zaljubljeniku sporta i promotoru istinskih ljudskih vrijednosti koja kao uzor može poslužiti mladim generacijama spremnim da krenu zahtjevnim ali casnim putevima sportskih velikana.
Ibrahim UŠTOVIC

Sportisti su u našoj sredini uvijek uživali poseban, moglo bi se reći, privilegovan status, vrhunski sportisti naročito. Posebna obaveza iz tog stečenog statusa bila je ta da su oni predstavljali uzore mladim generacijama, iako su i oni pripadali tom uzrastu. Mladi, perspektivni sportisti za svoje nadimke uzimali su njihova imena koja su ispisivali po fasadama sportskih objekata. Jednom riječju, bili su zvijezde. Jedna od najsjajnijih zvijezda bh. rukometa bio je, u svakom slučaju, Rešad Rešo Šarenkapa, čovjek koji je obilježio zlatno doba rukometa na ovim prostorima.

Resad Sarenkapa

Sportski pokret bio je u Sarajevu široko rasprostranjen. U to vrijeme – sredina prošlog vijeka – tehnicki uslovi za razvoj sporta nisu bili na nekom visokom nivou, ali se sve to nadoknađivalo entuzijazmom, voljom i željom da se kroz sport oblikuje ličnost sposobna da se na adekvatan način uključi u sve tokove života. Centri sportskog života u Sarajevu tada su bili: bazen Bentbaša, stadioni i okolna igrališta na Koševu i Grbavici, Sportski centar Kovači, Skenderija, a epicentar je bio FIS, tada već kultno mjesto sarajevskog sporta.

Početak u bazenu

Ljetnje kupanje na Bentbaši obično se završavalo posmatranjem treninga plivača i vaterpolista kluba “Mladost” koje je vodio Miro Kapel. Među brojnim promatračima, nekolicina je pokazala interes za uključenje u aktivno treniranje, a šansu im je pružio trener Kapel pozivom na sljedeći trening. U grupi zainteresovanih dječaka bio je i Rešad Šarenkapa, prihvativši ovaj poziv i kao povjerenje i kao izazov. Na prvim plivačkim treninzima iskusni trener je uočio da Rešo ima izuzetne sportske kapacitete te ga je uključio u treninge vaterpolo tima, gdje je igrom slučaja, već kao junior, dvije sezone igrao za seniorski tim na poziciji golmana u jakoj republičkoj ligi. Tada su već istaknuti plivači bili Milan Vranić, Pavle Lukač i drugi prvotimci Vaterpolo i Plivačkog kluba” Mladost”.

Možda bi Rešo i nastavio sportsku karijeru u plivačkim sportovima da u Rešinoj mjesnoj zajednici nije postojala veoma dobro organizovana omladinska sekcija, čiji je agilni predsjednik bio Nikola Cucić – rukometaš sa ambicijama da se formira rukometni klub. Kako je Rešo bio već aktivni sportista, pozvan je da se priključi treninzima i nastupima Rukometnog kluba “Sarajevo” koji su se održavali na prostorima koševskog stadiona. Tu komšijsku obavezu nije mogao ne prihvatiti i ne sanjajući da će mu ona opredijeliti cijeli budući sportski život. Već poslije prvih treninga uočava da je rukomet sport koji mu pruža šansu da u potpunosti izrazi svoje sportske ambicije. Sa velikom ozbiljnošću i predanošću nastoji proniknuti u tajne ovog, veoma zahtjevnog sporta, te uz neosporan talenat i stručnu pomoć trenera Cucića zauzima istaknuto mjesto u ekipi, iako još junior, nastupa za seniorski tim koji se uspješno takmiči u republičkoj ligi.

Načinom igre, efikasnošću i ukupnim odnosom prema suigračima i protivnicima skreće pažnju rukometnih stručnjaka iz većih klubova i 1960. godine, kao osamnaestogodišnjak, prihvata poziv iz RK “Mlada Bosna”, koji je tada bio jedan od najkvalitetnijih klubova iz naše sredine. Pored redovnih ligaških takmičenja, održavali su se i vrlo jaki turniri na kojima su učestvovali najbolji evropski klubovi. U nizu tih turnira visoko mjesto po kvalitetu zauzimao je sarajevski Šestoaprilski turnir, koji se održavao povodom proslave Dana oslobodenja Grada. Pored najboljih klubova iz Jugoslavije, učestvovali su i klubovi iz drugih zemalja – evropskih rukometnih velesila.

Na tako jaki turnir, kakav je bio sarajevsk,i obavezno je dolazio i savezni rukometni selektor. U to vrijeme na toj funkciji je bio Ivan Snoj, jedan od najboljih svjetskih rukometnih stručnjaka, koji je odmah zapazio mladog sarajevskog rukometaša i tom prilikom uručio Šarenkapi poziv za nastup u najboljoj državnoj selekciji. Bilo je to priznanje ne samo za Rešu nego i za bh. i sarajevski rukomet, posebno što je po godinama još bio junior.

Vrijeme uspjeha

U Sarajevu se tada igrao vrhunski rukomet, u reprezentativnim selekcijama igralo je niz igrača iz klubova našeg grada, među kojima se posebno isticao Fehvad Mostarac, standardni golman reprezentacije.

U sastavu reprezentacije, Rešo je ostvario 35 nastupa, a u kontinuitetu od sedam godina bio je učesnik dva svjetska prvenstva, u Njemačkoj i Čehoslovačkoj, gdje je Jugoslavija zauzela šesto mjesto što je bio do tada najveći uspjeh. I danas se rado prisjeća imena suigrača koji su bili uzori rukometa: Raguž, Cvijetić, Špoljarić, Perović, Karadža. Rešo je igrao na veoma zahtjevnom mjestu u timu – kružnog napadača, pivota. Za uzora je imao jednog od najboljih igrača iz tog vremena Jerolima Karadžu i želja mu je bila naslijediti njegov dres. Istrajnim radom, upornošću i voljom ostvario je taj sportski cilj dostojno zamijenivši slavnog prethodnika.

Već kao iskusan reprezentativac, 1962. godine Rešo, zajedno sa Mladenom Cakeljićem, prelazi u redove rukometaša “Bosne”, gdje pod komandom trenera Nikole Cucića nastavlja put vrhunskog rukometaša, a kruna klupskog uspjeha je osvajanje Kupa Jugoslavije 1963. godine.

pobjednici-kupa

Vrijeme odlaska na odsluženje vojnog roka bio je istovremeno i period smjene generacija u gotovo svim sportovima, kada je dolazilo i do pada u rezultatu, pa tako je bilo i u “Bosni”. Po Rešinom povratku u ekipu znatno se pojačavaju redovi “Bosne” i u sezoni 1969/70. igraju se kvalifikacije za ulazak u Prvu saveznu ligu, koje “Bosna” uspješno okončava i ponovno ulazi u red najboljih rukometnih ekipa. U sezoni 1971/72. Šarenkapa u dresu “Bosne” postaje golgeter Prve lige, ispred takvih rukometnih velikana kakvi su bili evropske i svjetske klase Zlatko Žagmeštar ili Hrvoje Horvat, koji je na Olimpijskim igrama 1972. godine u Minhenu bio kapiten reprezentacije koja je osvojila zlatnu medalju.

Amatersko bavljenje sportom nije pružalo mogućnost obezbjeđenja sredstava za egzistenciju, tako da je zasnivanje radnog odnosa predstavljalo u većini slučajeva moment prestanka aktivnog igranja. Ali, ljubav prema sportu i neraskidiva sportska prijateljstva bila su razlog za ostanak u sportskim krugovima, samo sada u drugačijem vidu i obliku. Tako je Šarenkapa svoje iskustvo i neosporan autoritet stavio u funkciju razvoja rukometnog sporta. Na mjestu predsjednika SOFK-e Stari Grad, te člana Gradske SOFK-e bio je inicijator i pokretač niza akcija koje su imale za cilj afirimisati amaterski pristup sportu, to je u suštini osnova masovnog sporta gdje se stvara baza za postizanje vrhunskih rezultata.

Borba za opstanak

Rešo ističe da je rukomemi sport u Sarajevu bio na putevima uspona sve do izbijanja agresije na BiH, kada je razorena i materijalna i igračka osnova za bilo kakvo ozbiljnije odvijanje sportskih aktivnosti. U tim momentima, patriotizam i ljubav prema sportu bili su jedina pokretačka snaga koja nije dozvoljavala da nestane nada u istinske ljudske vrijednosti koje se razvijaju kroz sport. Osjećaj odgovornosti prema sredini iz koje je ponikao obavezala je Rešada Šarenkapu da prihvati funkciju predsjednika ratnog predsjedništva Rukometnog saveza BiH, sa koje se, u izuzetno složenim uslovima, valjalo uhvatiti u koštac sa teškoćama oko prijema RSBiH u međunarodne asocijacije, a istovremeno uspostaviti sistem takmičenja i uvjeriti međunarodne zvaničnike da rukometni sport živi u našoj zemlji.

U veoma teškim ratnim uslovima, organizuju se turnirska takmičenja, održavaju se pripreme reprezentativne selekcije uz pomoć i drugih ljubitelja sporta. Šarenkapa tu ističe poseban doprinos Edina Arslanagića i Sabahudina Saše Vugdalića, koji su omogućili reprezentativne nastupe te odlazak na Kongres Međunarodne rukometne federacije (IHF) u SAD, na kojem je BiH i primljena u punopravno članstvo IHF-a. Također, navodi da je na ovaj način, iako u izuzetno teškim uslovima, stvorena osnova da bh. rukomet postane ravnopravan član u evropskoj i svjetskoj organizaciji i započne put povratka ka vrhunskim rezultatima.

Respektabilni sportski rezultati, znanje i iskustvo Rešada Šarenkape svrstali su ga u sami vrh bh. sportskih autoriteta, o čemu govori i činjenica da je bio predsjednik Odbora za izbor sportiste vijeka u BiH, kada je tu čast bezrezervno ponio Mirza Delibašić – čovjek koji je slavu BH sporta pronio širom svijeta.

Sportska biografija Rešada Šarenkape govori o iskrenom zaljubljeniku sporta i promotoru istinskih ljudskih vrijednosti koja kao uzor može poslužiti mladim generacijama spremnim da krenu zahtjevnim ali časnim putevima sportskih velikana.

Ibrahim UŠTOVIĆ

objavljeno: subota, 7. avgust 2010 u 23:49 CEST, pod Preuzeto, Rukomet, Sport
otvoreno: 2520 puta

Komentari (8)

1
Maso Uzicanin
ponedeljak, 9. avgust 2010 u 23:15

Baš lijepo Vlado da si ovaj članak objavio na blogu! Nekako nam je postalo čisto normalno da o ljudima lijepo pišemo ili govorimo tek kada ih nestane. A Rešu još uvijek ne možeš mašiti na Ferhadiji.
Mašo

2
Alija Resulović
utorak, 17. avgust 2010 u 11:59

Drago mi je da se sportska rubrika Oslobodjenja,povremeno vraća na nekadašnja slavna imena bh ali i jugoslovenskog sporta.Pisati o Rešadu ŠARENKAPI, zaista je vrijedno pogotovo i zato što je riječ o sjajnom rukometašu,koji je ,u svoje vrijeme,plijenio svojom atraktivnom igrom i ponašanjem na terenu.
Rešo je u svakom pogledu bio jedan od perjanica sarajevskog ,beha i jugoslovenskog rukometa.
Znam ga i kada se oprostio od aktivnog bavljenja rukometnim sportom. Pa ipak,uvijek je bio vjeran sportu u kome je svojim radom,principijelnošću i organizatorskim sposobnostima pokazao da je i kao aktivista ostao na renomeu-odličnog sportiste.
Ono što je ipak Rešad previdio,vjerujem, ne namjerno,jeste plivački i vaterpolo sport.Nije Rešad igrao niti mogao da igra u sjajnog generaciji vaterpolista ( l952-58) koju su predvodili Darko Bukovac,Predrag Orlović (kasnije golman čuvene zagrebačke Mladosti!), Nenad Vešovic,Braco Kalman, Milan Vranić, Muhamed Skender, Pavle Lukač, Esad Kadić, Mirza Pašić, Hedji Mahnić, Šaćir Mahic, Alija Resulović.
Na Bentnasi je djelovala ekipa Torpeda-kasnije Sarajevo, a na Jezeru kod stadiona Koševo,Mladost čija su okosnica bili Rade Bikar, Mišo Živojinović, Kardoš, Milošević,Duško Bosanac,….
Do l958.Sarajevo je bilo višestruki prvak Bosne i Hercegovine u vaterpolu, i učesnik takmičenja u Drugoj vaterpolo ligi Jugoslavije u kojoj su tada igrali i zagrebački Naprijed, beogradska Crvena zvezda, subotički Spatak,ohridski Banovi,Kotor…
Dvije godine kasnije( l960.) Sarajevo i Mladost se fuzionišu( JEZERO na Koševu ‘velikom pameću’ ondašnjih čelnika grada je zatrpano!?!) i na Benbaši pod vodstvom Faruka Kučukalica,profesora i istaknutog plivačkog radnika okuplja se ekipa koju predvodi Mili Kalman,Bane Janković,Duško Bosanac, Braco Fišer…
Da,Miro Kapel, meni osobito drag čovjek, sportski radnik oko plivačkih klubova Sarajevo i Mladost,i rukometniog kluba Bosna,nikada nije bio trener vaterpolista SARAJEVA a koliko dokumentacija kaže ni Mladosti.Te 1960.godine prestali su da igraju Bukovac,Kalman,Vešović,Vranić,Lukač(otisao u Njujork za dopisnika Oslobodjenja),Muhamed Skender,Mirza Pašić,Braco Kalman,Aleksandar Rakić,Alija Resulović,Šaćir Mahić,Esad Kadić,Hedji Mahnić jos l958.godine.
I na kraju, da istaknem;ovih nekoliko redaka nemaju namjeru da umanje ni za slovo veličinu rukometne zvijezde i legende Rešada Šarenkape, već samo da jedan detalj njegovog intervjua pojasni.

3
Zečević Ljubiša - Zeko
utorak, 17. avgust 2010 u 20:34

Kad već pomenu plivače i vaterpoliste treba dodati: Štitić Antona – Noleta (ledjno), Vladu Eichbergera (slo), Mihajla Mahnića – Mikija (slo), dok se Hedži zvao Alojz – Bimbo (na Grbavici umro 92 ili 93), Mihael Sabljaka -Miku (prs), Rudija Šuteja (leptir – delfin jos nije “pronadjen”), Nevena Džamonju (prsno, sko), Miro Kundurović, Strajo (?) koji je skakao lastu sa poprečnim okretom, Dejan Čavić (slo), Krilić (?) (slo), Dževad Fazlić (prs), Ćuk Husein – Ćukica (prs); od žena: Vera Mihić (prs), Seka Sušić (ledj – “germanija”), Gordana Uljarević – Goga, Sofija Draškovic (sko).

Bukovac je bio iz starije generacije plivača/vaterpolista kojoj su pripadali Branko Perić, Ismet Kaljanac i Vlado Švenk (i odličan jedriličar – 1941. je iz Tivta u podmornici prebjegao za Aleksandriju) dok je Buki bio odličan letač na jedrilici – čini mi se tipa Vaja.

Za informaciju – vaterpolo se igrao odmah po I Svjetskom ratu. Igrali su Feodor Lukač, Žarko Praštalo i drugi.

Treba imati na umu da je većina tadašnjih sportista bila tipa “All round” t.j. bavili su se sa više grana. Plivači, obično skijanjem, pa je Orlović – Cako bio PETI u smuku na Svjetskim studentskim igrama na Jahorini 1955 godine.

Miro Kapel nije bio vaterpolo trener ali veoma aktivan u akciji obuke neplivača koju je vodio rahmetli Ismet Kaljanac.

Ovo su samo neka od mojih sjećanja na plivanje. Pripadao sam onoj “disidentskoj” grupi koja je sa Bembaše otišla na Jezero, no mi je manjkalo sala da bih izdržao hladnu vodu pa sam postao alletičar.

Vrijedilo bi da Alija pokuša anketirati plivače iz tih generacija: Noleta, Deleta , Veru.

Zeko

4
Alija Resulović
srijeda, 18. avgust 2010 u 06:38

Hvala profesoru Zečeviću. Znao sam da je Ljubiša enciklopedija sporta ( a Boga mi i mnogo čega drugog!) Znam da je bio jedan od inicijatora ‘radjanja’ ideje o Olimpijskim igrama, a ako ćemo pravo, i jedan od najzaslužnijih da je ona održana u onakvom sjaju. Po nekim, koje pamtim samo po pričanjima, Olimpijada se ne bi još održala..
Kažem, hvala, jer nas je sve pa i mene podsjetio na nekadašnja imena plivačkog i vaterpolo sporta Sarajeva. Ja prvi zaboravih, a eto, i Ljubiša ,- Melihu Mehmedbašić, prvakinju u slobodnom, pa Ojlu Pavlić, pa Mirzu Idrizovića, Envera Mehmedbašića prvaka u skokovima sa tornja i daske ( juniorska konkurencija) , Fredi Jožanca, prvaka u skokovima sa tornja i daske u seniorskoj konkurenciji, pa…
Primjetno je jedno; svi plivači i vaterpolisti bili su vrsni u svom sportu, a gotovo svi sjajni u rukometu ili odbojci (Vranić, Lukač, Pašić, Štitić….) ili što je važnije; svi su završavali fakultete i poslije bili ugledni akademski stručnjaci (Skender inžinjer, Kadić Dele inžinjer, Lukač ugledni novinar, Pašić ljekar, Mehmedbašić pravnik i sjajan novinar, pa Štitić Nole, Rakić, Idrizović, Bosanac, Milošević, Bikar, Kardoš, Branko Perić, Ismet Kaljanac, Fazlić, Šutej, Ćuk, Miro Kundurović, Vlado Eichberger, Čavić, Sabljak,….Aposlutno svi!
TO TREBA ZNATI I PAMTITI!

5
Mufa Tanović
srijeda, 18. avgust 2010 u 09:45

Kad smo već kod dopunjavanja liste, da od vaterpolista spomenem još Stefana Feješa-Žuću, koji je u timu bio najbrži plivač i “išao uvijek prvi na loptu”. Ne bi trebali zaboraviti ni rahmetli Mirzu Idrizovića – Kilu. Od plivača još Batu Milanovića “Sapaču”, Djoku Maratonca (1500m) pa Ljubu Zeca -”Zecka”, čije dvije tetke su redovno dolazile na sva takmičenja. Pošto Ljuba nije bio baš najbrži, na ivicu bazena bi dolazio Milan Vranić i glasno ga bodrio “crkni mrcino”. Trener je u to vrijeme bio dubrovački gospar Žorž Bandjur. Rešo je tada plivao neke prsne discipline i nije igrao vaterpolo. Da spomenem još skakača Enku Mehmedbašića, koji je skakao do 58., kad su nam ukrali dasku sa skakaonice. Ismet Kaljanac je 55. prestao trenirati i bio je moj fiskulturnjak u II gimnaziji.
Ovo su vremena kasnih pedesetih godina. Alije Resulovića se sjećam samo sa crvenom plastičnom kapom na glavi. Kapa je bila, mislim, jedna od prvih te vrste u BiH, i veća senzacija od Alije.
Pozdrav svima koji su preživjeli onu vodu u Bembašinom bazenu, živjeće najmanje sto godina. Mufa

6
vlatko slokar
srijeda, 18. avgust 2010 u 21:43

Mozda ste na tren zaboravili a vjerujem da to obojica znate, Plivacki savez BiH je negdje 1980.-82. izdao Monografiju o razvoju plivackog sporta u BiH, koja je obilovala istorijskim podacima a i fotografijama iz vremena o kojem govorite.U to vrijeme predsjednik PSBiH je bio Pukovnik Fetko Kotjelnikov a predsjednik Strucnog savjeta Prof.Ismet Kaljanac.

Oko prikupljanja gradje za monografiju puno se angazovao Kadic-Decko, tako da sam uvjeren da Monografiju on ima i danas, kao sto vjerujem da je negdje ima i Prof.Zeka.

U godinama izdavanja Monografije nas plivacki sport nije bio razvijen kao danas.Imali smo dosta klubova ali slabe sportske rezultate.Vaterpola je bilo samo u Trebinju, koliko je dobro toga sjecam.

U Sarajevu nije bilo niti jednog plivackog kluba pa sam sklon da vjerujem da je formiranje PK “Bosna” doprinjelo ubrzanijem razvoju plivanja u BiH a rezultatski i van nje (Goojkovic, Alic).

Po tom svom razvoju u periodu od 1992 pa do danas, plivanje je dosta specificno posebno u poredjenju sa skijanjem, kod kojeg je situacija obrnuta.

Nakon svijetlih godina iz perioda poslije II Svijetskog rata pa do pred ZOI ‘84., zapalo je u duboku krizu.Novaca je manje, nema kvalitetnih ideja, rasula se i zlatna generacija takmicara, trenera, sudija i sportskih aktivista koja ga je izgradjivala a nove jos uvijek nema ni na pomolu.

Pozdrav svima,

Vlatko Slokar

7
Zečević Ljubiša - Zeko
srijeda, 18. avgust 2010 u 22:04

PLIVANJE I VATERPOLO U SARAJEVU 1945/46

Eto iskrsavaju nova imena. Ja zaboravih Nebojšu Vajnera, Šerka Nevena, a kad napisah da se vaterpolo igrao 1919 i da ga je, vjerovatno, Feodor Lukač doneo iz Mađarske, postoji fotos sa plivačima na Bentbaši iz 1910 na kojoj su: Z. Jeftanović, Dž. Sulejmanpašić, D. Radović, F. Lukač, E. Najšul, A. Lukač i S. Lukač. Pošto ovih dana idem za Sarajevo pokušaću ga presnimiti pa objaviti na blogu.

Da preskočim međuratni period (pošto sam doživio više ratova a time i više međuratnih perioda – ovdje govorim o onom 1918-41) i da vidimo šta se u plivanju i vaterpolu dešavalo odmah po oslobođenju Sarajeva.

Na velikom fiskulturnom sletu, održanom 10, 11 i 12 augusta 1945, na Bentbaši plivači “Slobode”: Heđi Alojz-Bimbo pliva 50 m slobodno za 34,0 sek, a Sveto Bogunović-Krcko prsno za 46.1 sek., dok plivači “Udarnika” Strajo Petrović (onaj što je izvodio lastu – “čevrtiju”) pliva 100 leđno za 1:46,0 a A. Volić prsno za 1:45,0. Volić je Trebinjac pa nije čudno što je u prsnom brži nego Sarajlija Strajo u leđnom. Vaterpolisti “Slobode” pobjeđuju tim VI armije sa 3:0.

U to vrijeme bilo je sramota ne biti sportista. U bilo čemu. Plivanje je bilo najjeftinije. Dvije zašivene krpice dosta za “minimalni”, pa nema ko se sve nije gurao u plivačke sekcije postojeća dva društva, jer se treće društvo “Željezničar” (jedino predratno društvo kome je dozvoljen nastavak aktivnosti jer je odbilo učešće u NDH sportu) izgleda više pozabavilo fudbalom i imenom (“Vaso Miskin-Crni” ili “Željezničar), pa tek iduće, 46. godine na “Jezeru” započinje sa treninzima plivača i vaterpolista (trener je bio Ruždo, koji bi plivačima, zbog hladne vode, davao polić-čokanj mehke, pa bi to mogao biti prvi intentni doping u BiH, jer su drugi sportisti obično to radili izvan treninga i sigurno, nakon takmičenja).

E, ima tako priča zlih jezika da je neki AKSO (ime izmišljeno) bio “vaterpolista” oskudnog plivačkog znanja, koga su, zbog malog broja igrača, na jednoj utakmici ubacili u igru. Paja Lukač vodi loptu a trener viče: “Dodaj Aksi!” Kako Paja i dalje vodi ostali igrači viču “Dodaj Aksi!”, a Paja i dalje vodi i ne osvrće se pa se sva publika dere “Dodaj Aksi!” . Paja daje gol, trener ga kori “Zašto nisi dodao Aksi?” “Pa šta da mu dodajem, eto sam dao gol?!” “Ma jest, al’ se Akso utopio”.

Možda je to bilo na takmičenjima 15. juna koje je na Bentbaši, pred 1000 gledalaca, priredila “Sloboda”. Polovina juna i plivanje u Sarajevu ( sic!). Možda ta godina i nije bila tako hladna, jer su, samo nedelju dana kasnije, Muhamed Skender, Branko Perić i Strahinja Petrović pokazali svoju plivačku umješnost, kao i pripadnik starije sportske generacije – Vlado Hrisafović, poznati sportski entuzijast.

Mjesno sindikalno vijeće, 20 jula na “Jezeru” održava fiskulturnu reviju sa plivanjem na 50 i 100 metara prsno i slobodno – “ko hoće”, pa se imena ne znaju.

A 11. augusta POD REFLEKTORIMA, PK “Jedinstvo” iz Dubrovnika pobjeđuje kombinovani tim “Slobode” i “Željezničara” sa 5:2. Kako je završen revanš u Dubrovniku izgleda nije zabilježeno, ali zli jezici pronose anegdotu da je nakon utakmice u menzi “Mimoza” (danas ekskluzivni restoran) sekretar dubrovačkog SKOJ-a Ante Vetma (kasnije gradonačelnik) držao podugačak govor, od obilnih količina vina, obamrlim sarajevskim vaterpolistima.
Kao što je to red, naš vođa puta, i vaterpolista, Branko Perić, se, uz pripomoć susjeda, pridigao i oslonio rukom – direkt u plehnati tanjir sa, zbog Antinog podužeg govora, mlakom supom. Govor je bio na nivou, iako Brana nije vadio ruku iz čorbe.

Eto malo crtica za istoriju plivanja i vaterpola u Sarajevu.

Hajd’ nastavite!

Zeko

8
Alija Resulovic
četvrtak, 19. avgust 2010 u 11:23

Ljubisa,Vlatko,Bozzo,
izgleda, da se pise ,dobrotom Vlade, nova monografija plivackog sporta Sarajeva!
Bilo li lijepo da se to uradi,bar dok ima ljudi koji se sjecaju,pamte,koji posjeduju dokumentaciju.
Ja sam pojasnjavajuci neke Resine ( Sarenkapa) misli, govorio SAMO o periodu l952-58! Drugi su to prosirivali na godine i prije i kasnije od tog perioda.Lijepo.Da se podsjetimo.
Nije bitno ko je koju i kakve boje kapicu imao( ja se Boga mi u ovim godinama (76) ne sjecam koju sam jucer nosio), vec su bitna imena. Kapica ipak ne ‘pise’istoriju vec ljudi.
Da, na kraju mog javljanja;zaboravih,ogrijesih se,silno,od predobrog,Mirka Petrinica,Petrunjelu,sjajnog plivaca,odlicnog vaterpolistu,pravnika,diplomatu,amabasadora, novinara, glavnog urednika Svijeta( kada je imao tiraz 2oo hiljada primjeraka!) ,generalnog direktora Oslobodjenja .Zaboravih i njegovu suprugu,moju rodjakinju,Sutku, poznatu balerinu, i nadarenu plivacicu.
Hvala na strpljenju!
Alija Resulovic

Upišite komentar

Vaš komentar