Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Alija Resulovi?: Da li pitaju za nas?

Alija Resulovi?: Da li pitaju za nas?

Iz rukopisa knjige “Ona vremena”

Oktobar 1994.godine. Rat kao da najavljuje utihnu?e. Bar u Hercegovini.  Manje se puca, manje gine i manje izgoni. Ili su , ve?,  svi koji su trebalo da budu protjerani – protjerani?!

Ekipa UNPROFOR-a, preko Press sluzbe , poziva me da s njima putujem u Dubrovnik, Prevlaku i, možda, u Trebinje.  Rado prihvatam ponudu; vidjeti Dubrovnik koji nosim u srcu jos od 1941.godine kada sam sa svojima morao da bježim iz Trebinja . Tu sam kasnije dolazio svake godine, sticao nova poznanstva, prijatelje, rodbinu…

U Dubrovniku, na Stradunu, jesen.  ?ini mi se da nigdje jesen nije tako prazna, tiha i razdražuju?e tužna kao na moru. Pa ipak, u tom kao pustom gradu, susre?em svoje znance, prijatelje,  Fedju Šehovica, poznatog dramaturga dubrova?kog kazališta i cjenjenog pisca, pa  inž Hrvoja Ka?i?a, nekada proslavljenog jugoslovenskog vaterpolo reprezentativca, Hamu Hajdarhodži?a, ?uvenog solo pjeva?a Dubrova?kih trubadura…pa…Pitam Fedju kako bi se mogao na?i sa Izetom Hajdarhodži?em, znanim glumcem i prvakom hrvatskog glumišta. Fedja ?e mi: ” Znaš, on je u Zagrebu. Ovdje je na?elnik op?ine saopštio da Izet kao musliman ne može glumiti u dubrova?kom kazalištu uz to još i hrvatskom, a ja kao opet musliman ne mogu biti dramaturg?! Cudna neka logika , ali politika je takva. Re?i ?u ti; muslimanima Dubrovnika bilo je 93. godine predvidjeno ‘uklanjanje’, što ?e re?i logor, izgon ili ubistva. Gospino polje je bilo rezervirano za izvedbu tog užasavaju?eg plana! Vjeruj, ni danas ne znam šta nas je i ko nas je spasio?” Fedja još dodade:’ Nedavno sam boravio u Zagrebu i sa Reljom Baši?em posjetio tvoju rodicu Nadu Resulovi? Pani. Kao i uvijek, bila je duhovita. Nego da te upitam;”Kako je njen sin Slobodan?” Kažem Šehovicu da se ’Slobodan Bato sa Željkom Rodi?em i Krunom Malenicom u Splitu bori da sa?uva UNU koja je do rata imala tiraž i do 2oo hiljada primjeraka. Nisam siguran da ?e uspjeti. Svuda ga blokiraju, onemogu?avaju, po?ev od štamparije do distribucije i prodaje. Bacaju mu novine u kontejnere pa ?ak i u more – kažem. Odlazim u kafe restoran ‘Trubadur’ ?iji je gazda  moj prijatelj Marko Breškovi?, nekada , uz Djelu Jusi?a i Hamu Hajdarhodži?a, glavna zvijezda ‘Dubrova?kih trubadura”. Prisje?amo se onih lijepih vremena druženja, ludovanja i ljudovanja…

– Znas, ?esto se sjetim da si ti  ‘Dubrova?ke trubadure’ prvi pozvao na gostovanje u Sarajevo. Bilo je to l96o.godine za Matursko ve?e, u Domu JNA u Sarajevu., u organizaciji redakcije ‘Rije? mladih”. Koliko znam, ti si tamo bio ’glavni’ iako si radio u ‘Oslobodjenju”!  Bio je to naš prvi izlazak iz restorana ‘Jadran’ gdje smo danima, mjesecima , godinama svirali i pjevali i naš prvi izlazak iz Dubrovnika?! . Sje?am se da su te ve?eri svoje debije imali Vedo Hamši? i Aida Krajinovi?, a da nas je sve o?arao Dragan Stojni?  koji se sjajno uklopio u našu svirku – re?i ?e Marko.

Hrvoje Ka?i?, koji nam se pridružio, sje?a se svoje dvije godine studiranja u Sarajevu.

– Sarajlije su me brzo, nevjerovatno brzo i otvoreno prihvatili. Istina, nikada nisam do kraja shvatio sarajevski žargon, sarajevski humor koji je dvosmjeran-rekao bih – ne znaš da li se šali ili ozbiljno misli?!

Uve?er, sa Salihom Alijagi?em, mojim rodjakom, odlazim u Cavtat , u jednu konobu na ve?eru. Tu je i Luka Korda, na?elnik op?ine, sarajevski student . Razgovaramo o svemu. Luka i Salih mi kažu:”Kakav si mršav kao da si bio u logoru. ”Pa i jesam u logoru – Sarajevo! Salih nam re?e da su iz njegove fabrike i skladišta tri dana  kamionima izvla?ili strojeve, materijal i vozili ga u Crnu Goru.

– Sve što sam sa svojim stvarao  desetlje?ima  ‘planulo’ je pred naletom onih crnogorskih ‘junaka”.

-Ni dubrova?ka okolina nije bila poštedjena – re?i ?e Korda, kazuju?i o plja?kanju, paljenju, rušenju Srebrenog, Molunata, Gruda, Konavala, Cavtata, Slanog, Mokošice, Orašca.  Alijagi? ?e  još re?i: ”A vidiš,  kada mi je stari umro u Trebinju, sahranili su ga po muslimanskim obi?ajima,- komšije Srbi jer, znaš, valjda, sedam hiljada muslimana je protjerano u dva dana iz Trebinja.  Meni to kazuje da ovaj rat nije sve odnio, sve uništio, po ?emu smo se poznavali, razumijevali, poštovali”…Prije polaska za Prevlaku, sjedim na terasi ku?e Djordjevi?a na Lapadu.. Razgovaram sa prof dr Vlastimirom, uglednim ljekarom i nau?nikom koji je ?inio ogromno mnogo da se bosanskohercegova?ka djeca lije?e u Cavtatu, u onoj ?uvenoj dje?ijoj bolnici. Sa nama je i dr Azra, supruga Vlastimira, znana i vrlo cijenjena ljekarka, šef o?nih klinika u Dubrovniku i Trebinju, ina?e, tetka moje supruge i sestra Brace Nova, nekadašnjeg igra?a “Sarajeva” i poznatog advokata. Obnavljamo uspomene na  nekadašnja druženja, izlete, ribarenja i, naravno, na one Dubrova?ke ljetne igre kojima smo se svi radovali i kojima smo posve?ivali bar dio svog godišnjeg odmora. Azra tuguje za svojom k?erkom dr Jasminom, jer ne moze do Beograda. Uglas, u jednom momentu, upitaše:” ?uli smo da je u Sarajevu strašno?! Da je mnogo mrtvih, ranjenih, da su ku?e zapaljene, srušene, da narod gladuje, da vode nema danima, da se ljudi protjeruju…?”  Sve je tacno, kratko odgovaram, jer svaka pri?a na temu ‘Sarajevo logor” mene potrese, ali  i vrati na jedan logor o kome sam 1958.godine, borave?i u Poljskoj, saznao mnogo. Rije? je o varšavskom getu u kome su Nijemci držali blizu milion Jevreja. Kada je podignut ustanak kao krik o?ajnika, 3oo hiljada ih je ubijeno! Ono što me je tada impresioniralo; sve ku?e, sve ulice, svi trgovi, škole, apsolutno sve je obnovljeno do te 1958.godine onako kako je izgledalo do 1938.godine. ?ak, ako je na nekim vratima pisalo, recimo, “David voli Rut” to je na istom mjestu i istim slovima napisano. Ako je na nekoj ku?i oluk bio iskrivljen i na obnovljenoj je to uradjeno. Pitam se, da li ?emo, kada sve ovo prestane ( a valjda ?e jednom prestati?!!) mi tako obnavljati naše Sarajevo, da li ?emo znati da sa?uvamo njegove vrijednosti, ljepotu, prepoznatljiv stil gradnje…?.

Sutradan, brodicom iz Cavtata kre?emo prema Prevlaki. Tamo nas do?ekuju unproforci a zatim, velikim djipom preko Debelog brijega, Graba, Zubaca, pravac Trebinje. Na putu nismo imali nikakvih problema. Valjda se unaprijed znalo da dolazi grupa viših oficira UNPROFORa na razgovore sa komandom u Trebinju. Na tom putu nigdje tragova rata. Ljudi rade oko svojih ku?a, u baštama, neki nam mahnu i rukom u znak pozdrava. Trojica viših oficira UNPROFOR-a odlazi u hotel Leotar na razgovor sa generalima ( ili djeneralima!?) i Božidarom Vu?urovi?em, predsjednikom opštine Trebinje.

Evo me u gradu mog rodjenja! Kako se promijenio ovaj prelijepi grad?  Na ulicama mnogo ljudi. Ve?inom u vojnim uniformama. Sa Joanom Zimerman , novinarkom i prevodiocem, Andrejom Andjelijem, zamjenikom šefa Press službe UNPROFORA šetam gradom. Gledam, tražim znana lica. One koje poznajem,  mene, kao ne prepoznaju. Ili, ne mogu da vjeruju da sam se ohrabrio da dodjem u Trebinje?! Odlazimo na ru?ak u restoran MG (Mome Glogovca). Restoran poluprazan, kafana krcata . ?uje se pjesma. Vriska. Kikot. Konobar više ve? ljubazan. Gleda na našem stolu Politiku, Slobodnu Dalmaciju, Ve?ernje novosti, Oslobodjenje, Unu, Sarajevo times i Bh ekskluziv.

– Zar još izlazi – pokazuju?i na “Oslobodjenje” – pita.

Poklanjam mu sve novine.

Na izlazu naletim na staru, meni dragu, trebinjsku znanicu, Rajku Kebeli?. Bila je vrhunska pliva?ica – sportasica grada i Bosne i Hercegovine  pedesetih.

-Hvala Bogu da vidim nekog dragog! Znas, ovdje je najmanje starosjedilaca. Hiljade, desetine hiljada je došlo iz Bosne i Hercegovine, najviše iz Sarajeva, Ilidže, Vogoš?a, Hadži?a, Stoca, ?apljine i Mostara, kazuje mi.

Kasnije, odlazim do ku?e mojih roditelja.  Kucam, ali niko ne otvara. Slikam dragu ku?u koja ?uva toliko mnogo meni dragih uspomena.

-Slikaj, slikaj, ali u nju nikada ne?eš u?i! – ?ujem dubok muški glas.

Odlazim sa Joanom i Andrejom u stari grad. Na ulazu – šok; na mjestu gdje je bila predivna Osman pašina džamija – gomila kamenja. Dvadesetak metara dalje na mjestu gdje je bila Careva džamija, ni kamenja više nije bilo…

Sastajemo se sa pregovara?ima UNPROFOR-a. Kre?emo nazad prema Prevlaci, Dubrovniku, Sarajevu.

U djipu ?ujem glas jednog majora, Engleza, koji kaže: “Strasno su nepovjerljivi! U svakoj našoj rije?i kao da su tražili neku zlu namjeru! O svemu ?emo govoriti na press konferenciji u Sarajevu! – saopštava.

Joana mi re?e:

– Lijep je grad Trebinje. Mediteranski. Imala sam osje?aj kao da sam negdje na moru. Pa ipak, kao da mu nešto nedostaje?

-Duša! – re?i ?u. – Ona komšijska, ljudska, prijateljska…

Po povratku u Sarajevo,  trebinjske Sarajlije, Zijo i Suad Arslanagi?, nekada odli?ni fudbaleri “Sarajeva” odnosno “Bosne”, pa Nasko Voli?, generalni direktor Elektroprivrede, prof dr Ramiz Zub?evi?, profesor  na Mašinskom fakultetu, dr  Ismet Arslanagi? i njegov rodjak Edin, generalni direktor Bosnalijeka, Bogdan Nikoli?, pravnik, traže me, da se nadjemo, da im pri?am o Trebinju. Uvijek i redovno je bilo;

-Da li pitaju za nas?

Šta da im kažem? Kada me, izuzev one sportašice, niko ‘nije vidio’ ?!

Poslije ?etiri godine, evo me ponovno u Trebinju. Grad u nekom novom radjanju?! Vojna lica nestala sa ulica, iz kafana. Mnogi mi prilaze, pozdravljaju, pitaju gdje sam proveo ratne godine.

Odlazim do ku?e. Otvaraju mi jedan starac i starica. Kažu, ’Mi smo ti iz Opli?i?a kod ?apljine, istjerale nas ‘uje’ (ustaše!). Da znaš, mi smo ti petnaesti u ovoj ku?i. Da je svak izvadio po jedan ekser, bilo bi previše. A vadilo se i više..

-Neka, popravi?e se,  tješim i sebe i njega.

U povratku u Sarajevu, pita me majka Seje Omeragi?a, vrsnog reportera i pisca sjajne knjige “Dogovoreni rat,” kako je u Trebinju.

-Da li pitaju za nas?  Da li im je žao nas?

Šta da joj odgovorim?

Pretpostavljam, da zna odgovor.

To – da li pitaju za nas – poslije, kada sam došao u Australiju krajem 98’ bilo je redovno, nakon mojih povrataka iz Sarajeva.

Tako  sam 2000.godine, nakon gotovo godinu dana, ponovnog boravka u Bosni i Hercegovini, i rada za jednu medjunarodnu agenciju, kada sam obišao brojne gradove, došavši u Brisbane, pitan od Sarajlija Ferida i Olge Be?irbegovi?, Džeme i Azre Mahmutagi?, inž Mome Mali? i njegove supruge Ankice,  Ekrema Mili?a, Alije Tucaka,  Mirsada i Alme Veli?, Branka i Mirjane Vidakovi?,  Gorana i Gordane Bogi?evi?, i redovno, ?uo, izmedju ostalih, i ono; DA LI PITAJU ZA NAS?  Da li nas se sje?aju?!

Kao da su svi o?ekivali da im kažem kako  svi mi  živimo i dalje u sje?anjima naših doju?erašnjih  kolega, komšija, prijatelja,  znanaca….Kao da su se svi nadali da im kažem; Sarajevo, naše Sarajevo, grad nasih radjanja, izrastanja, školovanja, rada, karijere, ludovanja, radovanja, tugovanja, ljudovanja, prijateljevanja i dalje misli na nas? Kao da su zapravo o?ekivali da im potvrdim njihovo vjerovanje da naše Sarajevo,  Sarajevo neizgovorenih ljubavi, prelomljenog srca i života, osaka?ene ?istote, zaustavljenih dje?ijih igara i radosti, nepronadjene sre?e, neispjevane pjesme, nedosanjanih proro?anstava i dalje i još uvijek je ono naše Sarajevo u kome smo tako lijepo drugovali i živjeli, ali i po?esto tugovali. Ponovi?u misao jednog filozofa – i tuga je jedna vrsta odbrane ! Odbrane od-zaborava!

A, znam, da i oni znaju, da mi kao djeca Sarajeva, kao kamen?i?i ba?eni u bezdane okeana, sada po Amerikama, Kanadama, Australijama, Skandinavijama, ko zna gdje još, tražimo djeli? sre?e iz svog starog zavi?aja, pa makar to bilo i sje?anje i nezaborav! A, znam da i oni znaju, kada dodju do svog grada, da ?e na “Ferhadijinom korzou,” susresti naše Sarajlije, naše znance, prijatelje, kolege, Momu Gunjka, Mišu Kruni?a, Acu Boškovi?a, Munira Rašidovi?a, Ljubu Zori?a, Nenada Malovi?a, Envera Mehmedbaši?a, Izudina Filipovi?a, Irfana Krehu, prof dr Ljubu Berberovi?a,  Vahidina Musemi?a, Rešu Šarenkapu, Fadila Kadi?a, Rajka Živkovi?a … koji nas se sje?aju i koji, zaista, uvijek pitaju za sve nas!.

Nismo ipak zaboravljeni?! Nadam se, nismo ih ni mi zaboravili!?

Komentari (3)

1
vlatko slokar
Wednesday, 27. October 2010 u 18:53

Lijepo je Alija da ste tu, mislim OVDE na dovla blogu, jer vasi tekstovi mogu da budu lijek dusi koja cezne a ne zna ili nema kome da to kaze.

Skoro mi je pisao moj prijatelj Zvonko Milicevic koji sa suprugom zivi u Becu, kako je opet bio u Sarajevu da bi prisustvovao otvaranju izlozbe akvarela sarajevskog izvrsnog pjevaca, a sada vidim i slikara, Vede Hamsica.Poslao mi je i dosta slika da bih mogao da vidim kako je sve to izgledalo.

Izmedju ostalog Zvonko mi pise kako su poslije izlozbe njih nekoliko, sve meni dragih i bliskih ljudi, isli u “Stari sat” na pice i razgovor.Uz to kaze da su u prici spominjali i moje ime a ja mu to bas ne vjerujem, jer meni se cini da su “oni tamo” stvorili sebi neke zivote u kojim nema “nas”.

A meni ipak nekako milo u dusi pa makar Zvonko to sve izmislio da me malo obraduje.

Ne znam gdje ste ali nam opet ponekad preko Vlade posaljite neki tekst “sa dusom”, kao sto je ovaj.

Puno prijateljskih pozdrava,
Vlatko Slokar

2
saško
Wednesday, 27. October 2010 u 19:06

A sve sam mislio da me, nakon svega, vise nista ne moze dirnuti. No, A. Resulovic me uhvati na pogresnoj nozi, sta li? Oporavi me travarica… A kad smo vec kod toga, sto nam se potura da pijemo ovako nesto na slamku? Dajte nam brate mogucnost da kupimo kompletnu knjigu pa neka svako za sebe podesava ritam. Ja cu na eks…

3
ADELA VEGO/STANI?I?/
Thursday, 10. February 2011 u 22:21

SLU?AJNO SAM NAIŠLA NA OVAJ ?LANAK TRAŽE?I,OPET SLU?AJNO AIDU KRAJINOVI?!sTUDIRALA SAM U SARAJEVU/BOKELJKA SAM-TIVAT-KOTORSKI ?AK/:SA AIDOM KRAJINOVI? I VEDOM HAMŠI?EM SAM SNIMALA,PJEVALA NASTUPALA I BILA DOBRA I VELIKA PRIJATELJICA,UDALA SAM SE OTIŠLA IZ SARAJEVA I NIKAD IH VIŠE NISAM VIDJELA!POZNAVALA SAM I DRUŽILA SE SA MNOGIMA KOJI SU PJEVALI I RADILI U TO VRIJEME NA R,SARAJEVU,SVIH IH SE SJE?AM I ZNAM NJIHOVA IMENA I SVJEŽA SU MI NJIHOVA LICAA ISVE O ?EMU SMO RAZGOVARALI/SABAHUDIN KURT,DUBRAVKA PRIMUŽAK,SR?AN MATIJEVI? ,ZLATKO DANIŠ,ESAD ARNAUTALI?,JULIJE MARI?/MOJ ZEMLJAK/ITD.vJEROJATNO ME SE NITKO OD NJIH VIŠE NE SJE?A?iMAM JOŠ SAMO JEDAN SNIMSK SA?UVAN NA RADIO SPLITU,I KU?I/SVE SAM DRUGE OSTAVILA NA RS.KAO SIRO?AD/DA LI ZNATE GDJE SU MO?DA SVI TI LJUDI?VOLJELA BI ZNATI GDJE JE AIDA K.?ŽIVIM U SPLITU;

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar