Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net

Branko i Damir Tomi? (Švedska)

Dragi Vlado!

Ne javljam se u povodu reagovanja na moje pismo vrlom drugaru Rifetu Bahtijaragi?u, ve? zbog sve u?estalijih tekstova i komentara o Sarajevu danas. Ho?u da kažem da ništa više nije kao što je bilo, pa ni Rajvosa, ali zbog toga ne treba grditi ni ljude koji u njemu žive, a ni one kojih tamo više nema. Svako ima razlog zašto je otišao ili došao.

Razbacani smo, razvu?eni izme?u nostalgije i zbilje, i u tom stanju ne možemo biti realni. Tražiti danas ono što je nekad bilo – uzaludno je. Kako ?e mi ”Oslobo?enje” biti isto kad tamo nema ni Keme, ni Mile, ni Dževada, ni Drage?! Kako ?e mi KK ”Bosna” biti ista kad su Kin?e, Da?o, Uglješa… pod zemljom, Goran u Parizu, Vlado u Americi, ja u Švedskoj… Ili ”Sarajevo”, ”Željo”… Nema više ko da ti kaže ”Dobri moj…” kao što je govorio pokojni Vuja, a mnogi su, nažalost, pokojni.

Dvadeset godina je prošlo od onog sretnog vremena. Puno punoljetstvo. Upražnjena mjesta neminovno su popunila druga lica i mi se moramo naviknuti da ih gledamo otvorenih o?iju. Sa svim vrlinama i manama, jer smo ih i mi imali.

Ja po ro?enju nisam Sarajlija, ali jesam po ljepoti življenja u njemu. Ta uspomena je dovoljno snažna da zasjeni i ono što mi tamo smeta i ?ega više nema. Ali, ne treba gubiti nadu, treba vjerovati da ?e se jednog dana u nekom novom sjaju javiti naše Sarajevo našoj djeci i našim unucima. I to je dovoljan razlog da se ne mrštimo na ”nepoznata lica” na koridoru od ”Parkuše” do Sebilja, ma kako nam teško padalo što me?u njima nema onih koje tražimo. Svako vrijeme nosi svoje breme… a naše je da u ovom vrtlogu ?uvamo uspomene na ono sretno doba i da pomognemo ako šta možemo.

Nade, ipak, ima. Ne može sve nestati. Rastu djeca… Zato s ponosom nudim na ?itanje tekst objavljen u ”Bosanskoj pošti” mog sina Damira koji se nakon dvadeset godina sa svojom ”bandom” sastao u Sarajevu. Pogledajte kako su oni to doživjeli…

Na kraju, uz srda?ne pozdrave tebi i Tvojima, želim da se zahvalim prijateljima širom svijeta koji su pro?itali moje pismo mom jaranu iz srednjoškolskih dana Rifetu Bahtijaragi?u. Ima nas još!

Vaš ”Šve?anin” iz Novog Sarajeva,

Branko Tomi?

Prilog Damira Tomi?a

SNOVI SE VRA?AJU KU?I

Zive imenom svoje skole -Haustorci dvadeset godina poslije

Sarajevo Film Festival je jedan od glavnih doga?aja godine u gradu, ali za nas jedanaest momaka rasutih po svijetu bio je i mnogo više od toga. Da bi ste vi ?itaoci razumjeli ovu moju pri?u moram krenuti od 1987. godine, kada je u Sarajevu, u tada zvanu OŠ ”Bratstvo i jedinstvo”, stigao filmski tim na ?elu sa režiserom Mladenom Mitrovi?em i organizovao audiciju za uloge u njegovom filmu. Audicija je obavljena i nas jedanaest desetogodišnjih dje?aka izabrao je za uloge u ”Haustor?etu” koji je sniman na Grbavici u Sarajevu.

Od poznatijih glumaca u filmu sje?am se i danas Mustafe Nadarevi?a, Bore Stjepanovi?a, Mire Banjac i Bogdana Dikli?a. ”Haustor?e” govori o jednoj grupi, ili bolje re?eno bandi dje?aka iz kvarta i njihovim dogodovštinama. Ustvari, u filmu prave uloge imaju samo dvojica iz grupe, dok mi ostali, uz sporedne zadatke, stvaramo atmosferu. To nama nije ni igralo neku važnu ulogu pošto smo svi dobili slobodno od škole u toku snimanja, a to je trajalo dobrih mjesec dana. Tako smo jedva ?ekali svaku pauzu u snimanju da odemo do škole i zezamo ostalu raju koja je morala da se znoji u u?ionicama. ”Haustor?e” je bio uspjeh i proglašen je za dje?ji kult-film. S njim smo posebno prkosili me?u rajom na Grbavici. Bili smo ”glavni”.
Nekoliko godina kasnije, rat u BiH prekinuo je naša djetinjstva i snove i rasuo nas svuda po svijetu. A, onda, dvadesetak godina poslije, režiser Mladen Mitrovi? odlu?uje da nas klince iz filma prona?e i napravi dokumentarni film o nama i našim životima. Njegov cilj je da nas svih jedanaest posjeti i snimi u zemljama u kojima sada živimo i radimo, ali i da nas okupi u Sarajevu u toku ovogodišnjeg filmskog festivala.
Svi smo došli u Sarajevo. Naziv dokumentarnog filma bi?e ”Snovi se vra?aju ku?i” i ima?e premijeru sljede?e godine i najvjerovatnije biti u programu narednog Sarajevo Film Festivala. Po meni, odli?an je naziv koji istinski govori o nama jedanaestorici i našem druženju.
Sletio sam na Sarajevski aerodrom 11. avgusta i nisam ni izašao iz aviona a ve? mi je stigla poruka od mog najboljeg prijatelja Dade, koji je isto glumio u ”Haustor?etu”: Gdje si? Javi se što prije… dolazim po tebe oko 16.45… moramo biti na Ilidži pošto imamo snimanje sa fudbalskom reprezentacijom BiH.
Hvatam taxi, ostavljam putnu torbu i žurim na susret sa Dadom. Nakon srda?nog zagrljaja, on mi re?e: ”Prije nego što odemo na Ilidžu sasta?emo se sa ostalom ekipom ispred naše osnovne škole…” Tu me je tek prvi put nervoza uhvatila od po?etka ovog projekta.
Pitao sam se: ko su svi ti momci danas, 20 godina poslije? Misli u glavi furale su 200 na sat. U velikom uzbu?enju približavao sam se školi. Prisje?ao sam se naših silnih dogodovština, nekih igrarija koje i nisu za ovu pri?u, ali mi je sve to opet bilo ?udesno drago jer me je vra?alo u jedno lijepo vrijeme. Gledam grupu razdraganih momaka: neke i ne prepoznajem, jer smo se družili samo u toku snimanja ”Haustor?eta”, a one bliže iz prve poga?am. Rije?i su tu suvišne. Svi smo u jednom zagrljaju. Od tog trenutka, ispred škole, po?elo je naše danono?no druženje, ispunjeno sarajevskim duhom ”provala” i ”podvala”. Narednih sedam dana mislim da niko od nas nije zaspao a da se nije upitao: ”Šta se ovo ba´ dešava?” Nevjerovatno je da se mi toliko razli?iti ljudi po osobnim karakteristikama, po nacionalnosti, po razli?itim životima i sudbinama na?emo i da nam je zajedno pravo dobro… ludo i nezaboravno! Svaki trenutak je bio vrtlog neopisivih emocija, razmjenjivanja iskustava i interesovanja. Svi smo, u ranim tridesetim, izgradili neku svoju budu?nost i život u drugim zemljama. Bojan je na Bledu u Sloveniji, Zoran u Novom Sadu, Vladimir u Senti u Vojvodini, Adi u San Diegu u SAD, Dario u Iraku, Frane ?ak u Sibiru, Dženad u Istanbulu, Petar i ja u Švedskoj, a u BiH Dado i Miralem.
Poslovi koje radimo razlikuju se kao nebo i zemlja. Ima nas u obezbje?enju, u vojsci, policiji, u službama UN, u socijalnim ustanovama, s magistarskim diplomama…
Kamera nas je pratila konstantno. Svaki dan smo snimali po nekoliko sati. Prvo sa fudbalskom reprezentacijom BiH gdje smo odmah razvukli ”ševu”. Nevjerovatno, 20 godina se nismo vidjeli, a evo šta radimo poslije prvih deset zajedni?kih minuta. Ševa!
Posebno uzbudljivo je bilo u našoj staroj OŠ ”Bratstvo i jedinstvo”, gdje smo gledali zajedni?ke scene iz ”Haustor?eta”. Obišli smo Grbavicu gdje je film sniman. Imali smo i PR event na crvenom tepihu, prijateljsku fudbalsku utakmicu sa EUFOROM i još neka snimanja po gradu. Ispred kamera su se svi ponašali opušteno, druženje je bilo iskreno kao da kamera niti jednog trenutka nije bila prisutna. Isto tako smo se ponašali i kad nas nisu snimali. Mislim, da nas je kamera pratila i u slobodno vrijeme koje smo provodili zajedno non-stop, snimili bi novu audiciju ili top-listu nadrealista. Nismo se prestajali smijati niti jednog trenutka od silnih provala. A i u onim momentima kada nas je pri?a navodila na to šta se svakom izdešavalo u ratu i to se brzo prebacivalo na zezanje. Zajedno smo, ?inilo mi se, svi odlu?ili da gledamo unaprijed i da uživamo u onim trenucima koje imamo zajedno.
Od prvog dana, iskreno re?eno, nije nam bilo ni stalo do snimanja dokumentarca, ve? do druženja. Sve ”provale” koje smo doživjeli u tih sedam dana ne mogu se opisati rije?ima, ali pokuša?u ovdje navesti neke.
Od jedne smo se svi, da oprostite, uneredili od smijeha. Htjeli smo da zamjenimo starog šefa bande (iz filma ”Haustor?e”) Peru i da postavimo novog, Adija. Pero je Srbin, a Adi Bošnjak. Dok smo se dogovarali, neko izleti i re?e: ”Hajde, da ne bi ovo razvukli do zore, ko je za Peru da ostane vo?a, nek´ digne tri, a ko je za Adija – nek´ digne dva prsta!” Dok smo se valjali od smijeha javi se drugi i veli: ”Evo, ja ?u glasati za Adija, al´ sa tri prsta. Može li tako… da na?em balans!” Prolom smijeha nastade opet. Druga provala koju je vrijedno spomenuti je sa prijateljske fudbalske utakmice protiv izabranika EUFORA na Željinom stadionu na Grbavici. Na dan utakmice ve?ina nas je no?, kao i obi?no te sedmice, provela zajedno i vratili smo se ku?ama kad je ve? sunce bilo dobro odsko?ilo. Na Grbavici nam nije baš bilo do fudbala. Me?utim, krenuli smo malo da se zagrijavamo i pri tome budimo. Zagrijavali smo se blizu prolaza u svla?ionice. U jednom trenutku po?eli su ”euforci” da se pojavljuju izvi?aju?i teren. Bili su u uniformama na kojima je uz ime bila zašivena zastava evropske zemlje iz koje dolaze. Kako su po?eli da izlaze – odmjeravali smo ih. Prvi ”euforac” Slovenac, drugi Italijan, tre?i i ?etvrti Slovenci. U tom momentu, kad ?etvrti Slovenac iza?e na teren, javi se Adi: ”Jebo te, više vas u vojsci ovdje ima nego kod vas u Sloveniji!” Popadasmo svi po travi. Utakmica je prošla vrlo dobro ako u obzir uzmemo u kakvom smo stanju bili, 5:3 za EUFOR, ali da znate u filmu ?e biti 3:3. Cijela utakmica je bilo ozbiljno zezanje. Ozbiljno je bilo to što smo se trudili i dali sve od sebe, a zezanje što neki od nas nikad fudbal nisu igrali, a kamoli zaigrali na pravom stadionu.
Još jedna situacija za ”smijehotresnu olimpijadu” dogodila se na Baš?aršiji. Bila su nas petorica koji smo na no? hodanja po crvenom tepihu nastavili dernek do zora. Negdje oko 08.30 dospijemo do ?aršije i jednom od nas pripije se kafa. Odlu?imo da svratimo u najbliži kafi? koji je otvoren u to doba. Pri narudžbi zamoli Zoka konobara da mu napravi ”jednu tursku”, dok ?e mu ovaj na to: ”E, pa, jarane, idi u Istanbul ako ho?eš tursku!”
Ovako sli?nih provala od nas samih i drugih u okolini bilo je na pretek. Nadam se samo da ?e i dokumentarni film ”Snovi se vra?aju ku?i” to pokazati.
Dani su prolazili i snimanje se bližilo kraju. Kako je sedmica odmicala svakog dana je neko odlazio i vra?ao se svojoj svakodnevnici. Na rastancima ostajali smo bez rije?i i sa gor?inom u grlu. No, pogledi i zagrljaji su najavili da je našem druženju ovo tek po?etak. Brojevi telefona, mail i ku?ne adrese su se razmjenjivale, sa željom da se makar opet vidimo na promociji filma na sljede?em Sarajevo Film Festivalu.

Ako vam o našem druženju nisam bio dovoljno jasan, želim da kažem i ovo: svi smo prije rata išli u osnovnu školu koja se zvala ”Bratstvo i jedinstvo”. Nas jedanaestorica smo u ovih sedam dana ispoljavali takvo bratstvo i jedinstvo da je to izgledalo kao neka bajka, kao neki ?udan, a lijep san. Eto, sastanu se ljudi poslije dvadeset godina i ispoljavaju taj isti duh bratstva i jedinstva po kojem smo nekada u?eni da živimo naše živote. Drago mi je da sam stekao nova i oja?ao stara poznanstva. Možda me je u tih sedam dana obuzela neka nostalgija za ne?im ?ega sve manje i manje ima na našim prostorima, a fazon je u tome što u tome nisam bio sam. U ovih sedam dana se sve dijelilo: hrana, pi?e, provale, pri?e, smijeh, doživljaji… Svi smo postali dio jedan drugoga.
Eto, pa neka mi neko kaže da ne možemo živjeti zajedno!

Napisao:
Damir
Tomi?,
”haustor?e” sa Grbavice i
mg specijalne pedagogije iz Stockholma

Komentari (1)

1
Dragica
Saturday, 30. October 2010 u 06:48

Divna prica Damire. Sto bih nas narod rekao ” ne pada iver daleko od klade “, vidi se da i u tvojim venama tece novinarska krv. Istinite zivotne price kao sto je ova cine Sarajevo jedinstvenim i samo Sarajlijama znanim.
Bravo “haustorce”!

Dragica

Upišite komentar

Vaš komentar