Šta je danas Sarajevo?
Intervju: Vedran Smailović, violončelista iz Vijećnice
Piše: Pavle Pavlović
Preuzeto iz e-novina
Nisam se uklapao u šemu rata. Razbijao sam koncepciju, ali ne samo ja. Poslije prvog šoka i prvih granata, dosta brzo, sarajevski umjetnici su se reorganizirali. I krenuli u “napad”. Trebalo je spasavati soul grada i građana. I uspjeli su. Uspjeli smo. To neuki, primitivni političari nikad nisu mogli razumjeti, a ne razumiju ni danas. Ne ulažu u kulturu. A primitivni se tuku. Volio bih da nisam doživio niti jedan prasak petarde u mojoj blizini a kamoli onolika bombardovanja koje smo preživjeli. Da li bih ponovo? Pojma nemam.
Njeno veličanstvo Elizabeta Druga uskoro će među podanike Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanje i Sjeverne Irske upisati i Vedrana Smailovića. Novi nosilac pasoša UK porijeklom je iz Sarajeva, od majke Munire i oca Avde, s biografskim podacima što su dušu dali za pravog Engleza. U punoljetstvu najromantičnije muzičko-ratne storije, jedan grad kao da i ne primjećuje kako mu najbolji zauvijek odlaze. Planetarno poznati The cellist of Sarajevo, što je svojim srcem i instrumentom izazivao sudbinu i ubice sa sarajevskih kota, bio je jedan od posljednjih simbola duha koji je bosansku kasabu vinuo u vrhove balkanskih kulturnih prestonica. Sarajevo sada kao da ide samo nizbrdo…
* Vratimo se 18 godina nazad, bi li i danas ponovio ono što si činio sa svojim svetim instrumentom?
Prije svega, ako je neko sveti tu, onda sam valjda to prvo ja pa onda moj instrument. A sebe ne smatram svecem. Ja sam samo anđelčić sa lijepim plavim okicama (pitaj sve moje žene i djevojke pa ćeš vidjeti da ne lažem) koji ima i svoje poroke.
Nisam siguran u to. Ne valja se ponavljati. Možda bih promjenio melodiju, tonalitet, možda bih razapeo par žica na kalašnjikovu. Nije se pokazalo dovoljno efikasnim. Političarima, onim iznutra a bogami i onim iz vana, treba puno jača “droga”. Ko zna. To je bila spontana reakcija. Instinkt. Odbrambeni mehanizam. Možda, ako bi se takvo zlo dogodilo tu gdje živim, ili gdje se zateknem. I nemoj mi ti sa svojim “predskazanjima”. Čuj, ponovo. Za života je više nego dosta jedno onakvo sranje. Čuj, ponovo!
Sarajevo i Sarajlije su jedna ljepota, i u to vrijeme bilo je nekako, bar za mene, normalno to što sam radio. To je bilo samo instinktno iskazivanje ljubavi i nemoći. To je bio jedan vapaj u trajanju od par godina, a nipošto jebeni prkos i inat kako su tada mediji sa uzvišenim poštovanjem izvještavali. Pravili su dramu veću nego što jest. Kud ćeš veću tragediju. A meni nije bilo ni na kraj pameti da turam prst u uho četnicima i da se inatim i prkosim. Na kraju krajeva, jedna od najprimitivnijih mogućih reakcija je inat i prkos. To je apsolutno glupo. Inadžija je gubitnik. Prkosnik dobije po guzici, a mi smo fasovali i bez inata i bez prkosa. Nedužni.
Bila je to apsolutno spontana reakcija jednog individualca koja zaslužuje divljenje, a bogami i pitanje da li su svi u Sarajevu tako “odvaljeni”. Nisam se uklapao u šemu rata. Razbijao sam koncepciju, ali ne samo ja. Poslije prvog šoka i prvih granata, dosta brzo, sarajevski umjetnici su se reorganizirali. I krenuli u “napad”. Trebalo je spasavati soul grada i građana. I uspjeli su. Uspjeli smo. To neuki, primitivni političari nikad nisu mogli razumjeti, a ne razumiju ni danas. Ne ulažu u kulturu. A primitivni se tuku. Volio bih da nisam doživio niti jedan prasak petarde u mojoj blizini a kamoli onolika bombardovanja koje smo preživjeli. Da li bih ponovo? Pojma nemam.
* Zašto si u ratu prestao sa muziciranjem koje je bila najsnažnija kapljica nade za sve Sarajlije? Nada da će mir ubrzo doći, da će svijet pomoći. Zahvaljujući tebi, Planeta je mogla da zaključi da civilizovani, urbani ljudi protiv mina i snajpera idu sa notama, umjetnošću iz srca, duše…
Da se razumijemo Pajo, ja nisam svirao samo za vrijeme okupacije Sarajeva. Sviram cijeli život. To je moj očev jezik, a moj maternji jezik je srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Šućur, ja razumijem i bosanski ili bošnjački. A znaš li zašto ja razumijem te “jezike”? Zato što hoću da razumijem. I svi u Bosni govore taj jezik ali neće da se razumiju. E, u tom grmu leži zec. Da su htjeli ti majmuni od političara s početka devedesetih da se razumiju, ne bih ja, “The cellist of Sarajevo”, bio poznat u svijetu. Ostao bi’ poznat, ‘nako, lokalno, u raji u Sarajevu, Bosni, Jugi. I puna šaka brade. Moja sviranja su bila kao muzičke molitve. Ispalo je odjednom da, ako Vedran Smailović ne svira, Sarajevo je mrtav grad.
I, ne brini. Nisam ja baš neki veliki heroj koji se nije bojao. Budala se ne boji. I meni je bila vuna, itekako. Ne može čovjek ostat ravnodušan, kad svira a granata odnese krov kuće do njega. E, jebiga. Tačno je i to da nisam ni tada prestajao. Imam ja derta. Ima u muslimana uzrečica, kada klanjaju ako bi im zmija oči kopala ne smiju okrenut glavu. E tako ni ja nisam mogao prekidati moje molitve (sve dok mi granata u usta ne padne).
Svojevoljno nisam prestao svirati. Ne bih to učinio svom Sarajevu i sugrađanima. Da, to je postalo simbolom civilizovanog otpora brutalnoj agresiji. Ali braniteli su me odveli na kopanje rovova, baš kad sam skoro sve bio pripremio za obilježavanje prve godišnjice prvog masakra u Sarajevu, 27. maja 1992. E onda sam ti na Boguševcu, Jevrejskom groblju, Vranjači, odvalio 49 dana. Detalje ti neću ovom prilikom govoriti. To je čitav roman, a ako ti sad ispričam sve, ko će onda kupiti knjigu koju pišem. To je bio prvi prekid mojih muzičkih molitvi. A onda, 15. oktobra 1993, branioci Goražda su mi okupirali stan (babovinu, očevinu), u kojem sam se rodio. I to nije sve, u stanu je bilo i moje violončelo. Vidim ja tada da se ne može lako sa ovim braniteljima. Od tada nisam prešao granicu kod Vječne vatre (samo središte Sarajeva, op.p.). Spavao sam u sali SKUD Seljo, bezbeli bez prozora i grijanja, hrane, vode… Dok se nisam ispalio iz tada glavnog grada pakla, početkom decembra 1993.
* Koliko ti je bilo teško da se odlučiš da napustiš rodni i najvoljeniji grad?
Vidiš kako vi novinari postavljate pitanja sa prejudiciranim odgovorom. Otkud ti uopšte ideja da je bilo teško odlučiti se skloniti od zla, bombi, gladi, bola mentalnog i fizičkog, od smradi ranjenih utroba, smrzavanja, snajpera… Zar bi trebalo da odgovaram što nisam mazohista. A pitaš me i o napuštanju. Ja tada nisam napuštao Sarajevo. Danas je već druga stvar. E sad je pitanje ko koga napušta ili ko se koga odriče. Ko kome ne treba. Ovakvo Sarajevo meni ne treba, a ja još manje trebam okupatorima papanima.
U ono vrijeme, kao i sve Sarajlije, naivno sam vjerovao u samo naše nebuloze. “Neće nikad pući u Sarajevu”. “Ako pukne u Sarajevu, bit će treći svjetski rat”. Ma bit će… umal ti ne rekoh. Barut smrdi svugdje oko nas, leševi plove rijekama, gradovi i sela se ruše i pale, a mi – “neće u Sarajevu”. Glupaci. Tokmaci. Čuj neće kod nas. Čak smo zvali familije i prijatelje da dođu u Sarajevo, da se sklone dok ne prođe kod njih. Ja što bi ih usrećili.
Nije mi bilo uopšte teško odlučiti se da se sklonim od zla. Puno teže je bilo to i ostvariti. Ja se radovao onima koji su bili malo promućurniji, a usput imali i love pa se sklonili na vrijeme. Skloniti se od zla i ludila je vrlo uman postupak. A ne gesta za izrugivanje i omalovažavanje. Onaj ko je bio u Sarajevu tih godina dobro zna da se tada govorilo samo o tome ko je izašao. Kako je izašao. Svi su tražili način da se nekako spasu. U tome nema ništa čudno. Svi su znali za nekog španskog oficira koji je za veliku lovu prodavao Unproforove novinarske iskaznice, sa kojima si se mogao ispaliti iz Rajvosa. Ja se ponosim što sam uspio da se konačno sklonim od zla. Što niti ni u jednom momentu ne znači da ne suosjećam sa sugrađanima stradalnicima.
Čak mi se čini da je Sarajevo, iako u okruženju, imalo bar dvoje malih vrata. Jedna na zapadu za iscurivanje Sarajlija sa nepovratnom kartom i druga, malo veća vrata na istoku grada, za priliv papana, koji su isto tako napustili svoja ognjišta. I, boga ti, došli se “skloniti” u Sarajevo. I sad ti isti govore o dijaspori (ta riječ mi se gadi, mada ne znam u potpunosti značenje tog termina, a ne znaju ni oni koji je najviše upotrebljavaju) kako smo pobjegli a njih ostavili. To ne igra kod mene. To ne pali. To je bila dobro smišljena i uspješno ostvarena strategija premještanja stanovništva. Mudro prikrivana. I zbog toga treba ja da se osjećam krivim. E tu se strategija zeznula. Ja bogami jok.
Sarajevo jeste moj rodni grad, koji nosim u duši onakvog kakav je bio. Ovo danas je jedno ruglo prepuno primitivizma. Ja volim kafanu. I ako ima deset kafana, ja obiđem sve i skontam koja mi se najviše sviđa i tu sjednem. A Sarajevo je danas jedna ogromna kafana koju zaobilazim u velikom luku. Ovo danas nema veze sa Sarajevom koje volim. Što se mene tiče, mogu mu mirne duše promijeniti i ime. Naprimjer u Papakjevo.
U Londonu imam kćerkicu koja se zove Sara. Eto meni pola Sarajeva. A za onu drugu polovinu, kao i ostale Sarajlije, snađem se preko FB, Skypa. Messingera, e-maila… Izgubljen u svemiru, to sam ja u Sarajevu, a kod kuće sam u bijelom svijetu.
* Koliko si puta poslije odlaska bio u Sarajevu? Što znače za tebe povratci i ponovni susreti sa gradom koji se znatno izmjenio?
Ovako, ispalio sam se decembra ‘93. Prvi put sam išao u rodni grad 1999. Moj agent, kojeg sam poslao u Sarajevo, nije uspio da donese moje čelo, koje je bilo izuzeto od okupatora moga stana u Štrosmajerovoj ulici, u centru grada. Čekao sam u Ljubljani i kad se pojavio na aerodromu bez instrumenta odlučio sam da idem. Bilo je to tačno 9. novembra 1999. Htio sam da imam svoj instrument za rođendan, 11. novembra. Na aerodromu sam kupio kartu za prvi let u Sarajevo. I kartu za prvi let nazad. Sutradan sam se u Ljubljanu vratio sa najdragocjenijom uspomenom. Moje violončelo, kojeg zovem Heroj, bilo je potpuno razvaljeno, uništeno.Nisam plakao.
Drugi put me je pozvao agent Džoan Baez, 2008 godine, da u Sarajevu učestvujem u snimanju dokumentarnog filma, povodom pedesetogodišnjice njenog umjetničkog rada. Pristao sam, platili su mi troškove, a ja nisam htio da tražim honorar zbog doprinosa gospođe Baez u borbi protiv zla i podršci Sarajevu i Sarajlijama u julu 1993. Kupio sam kartu s rokom važenja od sedam dana. Snimanje smo završili nakon trećeg dana boravka. Onda sam se uhvatio za glavu. Ko će izdržati još četiri dana. Stisnuo sam zube i izdržao. Jednu večer sam izašao oko pola devet. Na ulici Vase Miskina, sada Ferhadija, na hiljade ljudi korzira u trenerkama svih boja. Oni koji hodaju lijevom stranom idu prema Čaršiji, a oni desnom prema Vječnoj vatri. Dobacio sam do Vječne vatre i tu prešao ulicu kod starog Kluza. Ta strana Titove ulice je pusta. I, onako, u polumraku, prepoznam čovjeka koji ide u mom pravcu. “Ma vidi Vedrana, kako si, kad si doš’o?”, pita Marko Vešović. Ja mu odgovorim, “ma, moj Marko, šta je ovo? Od Katedrale, pored tolikih ljudi niti sam ja koga, niti je mene ko pozdravio. Ne znam nikoga a ni oni mene”. A meni će ti Marko, “vidiš, Vedrane, ti si još dobro, a ja od Dolac Malte idem (udaljenost od sedam kilometara, op.p.) pa si mi ti prvi koga sam pozdravio”. A sjećam se, prije ako pozdravim samo 80-ak puta, a ne najmanje sto puta na putu od Katedrale do kafane Korzo, onda sam predhodnu veče nešto dobro usr’o”. Sarajevo je ipak čaršija, jeste velika, ali sve se zna, ko u svakoj čaršiji.
Bio sam i ove godine i planirao da ostanem dvije hefte. Šesti dan sam pozvao taksistu Mehu iz Vareša. Došao je za par sati i otišao sam u Dubrovnik. Ja u Sarajevu nemam bliže rodbine, nemam čak više ni prijatelja, većina je ili izginula u ratu ili poumirala poslije rata ili ono malo, što se spasilo, raštrkano je po svijetu. Ono par poznanika koje urijetko sretnem, s poštovanjem, nisu dovoljan razlog da idem u taj nekad lijepi grad. Definitivno, Sarajevo ne pripada više Sarajlijama. Naravno, ovo je samo moje viđenje i ne pada mi niti na kraj pameti da odgovorim druge ljude od Sarajeva. Vjerovatno ima još onih kojima su familije i prijatelji u Sarajevu i drugačije doživljavaju grad. Nažalost, sa mnom je ovako.
* Da li su te gradske, republičke vlasti zaboravile? Da li si ikada od njih išta tražio?
One vlasti koje ne poznaju svoju vlastitu istoriju, i vlasti koje su preokupirane vlastitim profitima i jednostavno rečeno krađama, ne mogu me prepoznati pa ni zaboraviti. Oni pojma nemaju šta je to violončelo, je li to možda vrsta mangala? Od takvih nisam ništa tražio i, nadam se, neću ni tražiti. Moji principi da se ne družim sa kriminalcima su jako strogi i ne odustajem od toga.
* Još imaš bosanski pasoš, do kada? Koliko ti je on pomogao ili odmagao u ovim izbjegličkim godinama?
Ja sam jedan od jako rijetkih koji još uvijek posjeduje samo BiH pasoš! Dok su se menadžeri brinuli za vize zemalja u koje sam putovao, nije bilo problema. Sad, kad sam otišao u samovoljnu “penziju” i želio bih da, recimo, posjetim dijete u Francuskoj, odjednom postajem “terorista”, nedobrodošao gost. Svijet jeste priznao BiH, ali nas neće ni k’o turiste. Riba od glave smrdi. Da nam je državno rukovodstvo bolje, poštenije, bilo bi jednostavnije putovati sa BiH pasošem. Nekad si sa Juginim pasošem mogao direktno iz Moskve u Vašington, bez vize. A danas, evo ti liste pa ti vidi gdje si sve dobrodošao: Ekvador (boravak do 90 dana), Republika Maldivi ( boravak do 30 dana), Malezija, Republika Sejšeli, Salomonski Otoci, Republika Srbija, Kraljevina Svazilend… Ni Samoa ili Tobago nas neće duže od mjesec dana.
Ima još nešto, ja imam pet BiH pasoša. Ne zato što su ispunjeni vizama, ili što im je rok iscurio. Već zato što svakih par godina vlada mijenja izgled pasoša. Pa ljiljan čas u gornjem uglu čas u donjem, pa na sredini… I onda se onaj prethodni proglašava nevažećim (jasno, prije isteka roka) a za novi – daj lovu. Sad je samo pitanje dana kad ću dobiti britansko državljanstvo.
* Cijeli svijet te i nadalje pamti, izdaju se knjige inspirisane tvojim životom. Čuo sam da u Holivudu planiraju i film po onom kanadskom bestseleru o tebi. Koliko si zadovoljan s tim, ili čak i ovi vani iskorištavaju tvoj nezaboravni herojski podvig, kao što su to činili i u Sarajevu?
Ljetos u Sarajevu hodam Titovom ulicom, malo ispod Markala, tamo blizu ribarnice ima radnja i prodavaonica ramova za izradu slika. Kad, u izlogu vidim poster Čeliste iz Sarajeva u Vijećnici, slikano 1992. Fino uokvireno. Ne bi mi mrsko, uđem i pitam, “mogu li pogledati onu sliku iz izloga”. “More, brate, što ne bi moglo. Pedeset maraka”, i stavi čovjek sliku na pult. A ja pitam, “a šta je to, ima li ikakvu vrijednost ta slika, išta interesantno, ko je to i zašto”. Kaže, “ma to ti je oni naš muzićar što svira u ono. Ne mogu se sad sjetiti. Mehooo…”, zove nekog Mehu. Dođe Meho, pretpostavljam gazda. Onaj pita Mehu, “ma, šta je ovo na slici, ko ono bijaše oni naš muzikant što svira u ono”. A Meho odgovori, “to ti je Vedran Smailović, što je svir’o violončelo cijeli rat u Ferhadiji, eto ti ga, pričaš s njim, jebo te on”. Dobro, 50 maraka, a koliko je onda za mene, pitam. Kaže Meho, “ma tebi je đaba jedna, de spakuj”. Izašao sam bez pozdrava. Naravno da nisam uzeo ponuđeno.
Kad se spomene ta knjiga ne mogu da ne pomislim i ne govorim o ratnim profiterima i parazitima. Nije neophodno biti u ratu da bi bio ratni profiter. A ti paraziti, ratni profiteri, koriste moje ime, moju sliku, moju tragediju da bi profitirali, i onda na to sve natakare da je to fikcija. E, vidiš burazeru, to je ono što boli. Dvije hiljade dječijih grobova u Sarajevu nije fikcija, preko deset hiljada mrvih nije fikcija, preko šezdeset hiljada ranjenih, sakatih, nije fikcija. I sve one strahote koje smo preživljavali tih godina nisu fikcija. A ti paraziti rabe moje ime da bi okretali istinu. I povrh svega, onaj knjižar Šahinpašić u Sarajevu, prevede to sranje i prodaje. I sad i ono malo starih Sarajlija, kao i ovi novopečeni, kad pročitaju knjigu (jasno, samo oni koji čitaju), kažu fala bogu ovo je fikcija, ovo se nije nikad dogodilo. A tako čitaju tu “fikciju” i u Kini i u Kanadi i Brazilu i naokolo bijelog i crnog svijeta. Sa parazitima se da i boriti. Dosta pesticida će morebit pomoći, a jedno od najuspješnijih sredstava je vatra. Ono što je zaraženo parazitima treba spaliti.
* Kakva je po tebi budućnost BiH? Da li će ovi izbori donijeti promjene? Koliko je sam narod za sve ovo što ga je poslije rata snašlo kriv?
Nikad nije bilo da nekako nije bilo, a bezbeli, nikad neće biti da nekako neće biti. I sa ovakvim državničkim rukovodstvom, mora biti nekako. A to da li će biti dobro, e to je već drugi par rukavica. Neće, moj Pajo. Neće. Megalomanija je opakija od svih karcinoma. Neće izbori donijeti promjene. Sjaši Kurta da uzjaši Murta. Nema veze koja je to partija. Vidio sam jedan plakat, nemam pojma o kojoj se stranci radi, piše “Za čovjeka”. Nasmijao sam se. Pošteno. Za samo jednog čovjeka. Biće valjda za lidera stranke. Ne dam ja u jadni narod. Ma kako može biti kriv narod. To i političari stalno govore. Izvaraju narod pa ga onda optužuju, kao, sami ste birali. Narod bira ono u što naivno vjeruje.
* Ko je po tebi najveći krivac što je u BiH ovako kako je?
Kroz istoriju pa i danas, kako ja vidim stvari, postoje dva osnovna “krivca” za situaciju u srebrenoj BiH. Prvi je rudno bogatsvo BiH, a drugi je megalomanija.
* Hoće li biti masovnijeg povratka bh. izbjeglica?
Ako dođe do promjena viznog režima za BiH, sigurno je da će biti masovnijih pokreta. A za BiH izbjeglice ne znam. Imam par prijatelja koji su se brže vratili u izbjeglištvo nego su se stigli udomaćiti u vlastitoj kući u Bosni.
* Susrećeš li naše ljude u bijelom svijetu? Koliko je Sarajeva vani a koliko kod kuće?
Da, našeg svijeta ima strašno puno u svijetu. Još se nije dogodilo da nisam bio sa našim ljudima poslije nastupa. Bez obzira gdje to bilo. Na primjer, u gradu Kuricuba, glavnom gradu Parane u Brazilu. I tu ima našeg naroda, to je bilo iznenađenje i za mene. Definitivno Sarajeva je puno više vani nego u Sarajevu.
* Koji od tih koncerata pamtiš, koji ti je uzdrmao emocije?
Svaki nastup je poseban. Imaš pet prstiju na jednoj ruci i nijedan nije isti. Tako i nastupi se dobro razlikuju, a svi su zajedno u istoj funkciji. Možda bi izdvojio nastupe u Sijetlu sa Majom Angelou, u Rio de Žaneiru na Kristu, Njujorku na Kipu slobode, pa nastup pred njenim kraljevskim visočanstvom princezom Michael of Kent… Svaki izlazak pred auditorij ti uzdrma emocije, jasno ukoliko si pošten umjetnik.
* Planiraš li snimanje albuma ili pisanje autobiografije?
Nije mi drago puno raditi ali ne mogu ni sjediti skrštenih ruku. Planova uvijek ima, a neki se i ostvaruju. U decembru sam u New Yorku. Bilo kako bilo, ja ne mogu i neću da mijenjam činjenicu da sam ja Vedran Smailović, rođen 11. 11. 1956. u SFRJ, a maternji jezik, kad bih živio i u Kini ostatak života, ne mogu i neću zaboravit.
* Da li ti namjeravaš da se vratiš?
To mi je jedno od najodvratnijih pitanja. To me je isto pitao voditelj emisije “Hard Talk” na BBC. Odgovorio sam, “ja se ne vraćam, ja idem naprijed”.
* Danas živiš u Irskoj, u kom gradu? Kakav ti je status?
Živim u Sjevernoj Irskoj, znaš, to je UK, ili ono što mi nazivamo Engleska. Živim u malom, prelijepom gradu na obali mora, status mi je Tito (odličan).
* Nastupaš li po svijetu?
Da, samo kad dobro plate moje troškove.
otvoreno: 6666 puta
petak, 1. oktobar 2010 u 15:16
svaka cast jarane. pokusat cu te naci na skype, pa da se bar tako ponovo vidimo.
petak, 1. oktobar 2010 u 15:32
Lijepa Verdranova prica.Nego, kako ide sa prevozom instrumenta?Placas li posebno i moze li instrument s tobom u avion ili mora sa koferima?
Usput da napomenem da u kancelariji na zidu imam njegovu legendarnu sliku koju sam kupio u Sarajevu.Istu sliku sam kupio na poklon za jos nekoliko havera koji su rodjeni ovdje u Kanadi.Slike su na zidovima njihovih kancelarija.
petak, 1. oktobar 2010 u 22:49
E, Vedrane, ovakvu priču od tebe nisam očekivao.Stvarno si pretjerao… Iskreno razočaran sam tvojom pričom…
petak, 1. oktobar 2010 u 23:18
Vedrane, u pravu si za to da nećeš da odvraćaš druge ljude od Sarajeva…iako te vrlo lako razumjeti zašto to više nije tvoje Sarajevo, tj. ono što je bilo… Ja ga konačno prvi put vidjeh u životu ove godine, iako je ,,cijelih” 250km daleko od mog grada i moje Bosni ,,daleke” i ,,strane” susjedne države. Zašto? Zato što mi polumatursku ekskurziju koja je obavezno značila i Sarajevo prekidoše ludilo i zablude 1990-tih…Toliko sam čekala da ga vidim i strahovala da će me dočekati ono o čemu pričaš…i da neću moći osjetiti nimalo njegovu nekadašnju dušu…
Obzirom da sam se ipak na prvi pogled ,,zaljubila”, bez imalo pretjerivanja i u ono što je ostalo od njega, makar fizički, mogu tek da zamislim kakvo je bilo i zašto je u Bosni uvijek ljudima bilo toplo oko srca i kao da su kod kuće…, jer jedna je bosanska ,,raja”…ne treba zaboraviti da zlo upravo voli najviše da kidiše na ono što je najbolje…
subota, 2. oktobar 2010 u 22:05
NE BIH HTIO ULAZITI U POLEMIKU, A NEIMAM POTREBU DA BRANIM SVOJ STAV. STOJIM APSOLUTNO IZA SVAKE RIJE;I KOJU SAM NAPISAO. JASNO JE DA SE TO NEKOME SVIDJA A NEKOME PAK NE. PA ŠTA? ZNAM I TO DA ISTINA BOLI . OPET, PA ŠTA? TO ŠTO NEKI LJUDI NE ZNAJU ČITATI ILI PREVODE, ONO ŠTO JE KRISTALNO JASNO NAPISANO, NA SVOJ NAČIN RAZMIŠLJANJA, TO JE DRUGA STVAR. INTERESANTNO JE DA NEKI ČITAOCI KAO NIHAD U SVOM KOMENTARU PIŠU APSOLUTNE NEBULOZE A TIME GOVORE O SEBI SAMOME.
POJMA NEIMAM A NEĆU NITI DA ZNAM OTKUD NIHADU IDEJA (Treba zapamtiti i ime Vedrana Smajlovića. Zbog onih dana , kada je u razrušenoj Vijećnici svirao na svom čelu, uporno i ponosno) DA SAM JA UPORNO I PONOSNO SVIRAO U VJEĆNICI. TERETNA GLUPOST- JA SAM U VIJEĆNICI SVIRAO JEDAN PUT, DOŠLI SMO DUBRAVKO BRIGIĆ SA TV EKIPOM I JA SA ČELOM I SNIMILI PRILOG ZA VIJESTI. ZNAČI NEIMA VEZE ONO UPORNO. A ONO PONOSNO NE ZNAM KAKO OBJASNITI TU NEBULOZU. NA POLA KOMPOZICIJE SAM PRESTAO SVIRATI JER SAM PLAKAO I NISAM MOGAO VIŠE SVIRATI. AKO JE TO NIHADU PONOSNO NEK BUDE NJEMU A MENI JE TO PUNO BLIZE PODERANOM SRCU I MIZERIJI , NEGO PONOSU. E, SAD BI MENE NIHAD PAMTIO PO TOME. NEMOJ NIHADE MAJKE TI NIKAKO. MENI JE DOBRO I OVAKO. MENE BI NIHAD ZABORAVIO ZBOG RIJEČI PAPAN. PAPANI NISU NOVOST U SARAJEVU. ONI EGZISTIRAJU PUNO DUŽE U SARAJEVU. BIĆE DA NE ZNA NIHAD ILI NECE DA ZNA NIHAD DA JE I DR. RADOVAN BIO JEDAN OD, KOJIMA JE SARAJEVO MERHAMETLIJSKI OTVORILO VRATA I SRCE. NIHAD JE NEGDJE IZMEDJU REDOVA SKONTO ( I OVO JE DEBLJA NEBULOZA) DA JA VRIJEDJAM ONE KOJI SU OSTALI U SARAJEVU KAD KAŽEM O SEBI “DAL BI TREBALO DA ODGOVARAM ŠTO NISAM MAZOHIST” A NIJE PROČITAO ILI NIJE PRIMJETIO ONO KAD KAŽEM O SUOSJEĆANJU SA SVOJIM SUGRADJANIMA STRADALNICIMA. A NIJE SKONTO NI DA GOVORIM U JEDNINI. NIHAD U SVOM KOMENTARU NASTAVLJA “Treba zaboraviti da jedna strana glavne ulice nosi trenerke, jer to odgovorno tvrdim da nije tačno”. GDJE JE TO PROČITAO POJMA NEIMAM. NIJE JEDNA STRANA NEGO OBADVIJE STRANE NIHADE. ITD, ITD. NEĆU DA OBJAŠNJAVAM PONAOSOB SVAKU GLUPOST KOJU ISPALJUJE NIHAD, AL OVA JE DOBRA. OVA VRIJEDI PAŽNJE. NIHAD BI MENE PAMTIO, PAZI SAD OVO, I PAPANI ĆE SE NASMIJATI :“Ne treba zaboraviti jednog lijepog, zanesenog mladića”, ZANESENOG MLADIĆA, HAAHAHAHAHAHAAAAAAAA, A JA SE OŽENIO I RAZVEO TOKOM RATA ŠESTI (6) PUT. (SAD POSTOJI OPASNOST DA NEKO OVO PROTUMAČI KAO MOJE PRIZNANJE DA SAM RATNI PROFITER.) OVA MI SE SVIDJA. DOBRO JE DA SE NIHAD TU NIJE RAZMAH’O PA STAVIO I LJILJANA U KOSU ZANESENOM MLADIĆU. ZANESENI MLADIĆ JE PRAVA STVAR. NIHAD JE PUN HUMORA. DOBAR ČOVJEK I, AKO BOG DA, DA ZABORAVI ON MENE, A JA NJEGA NEĆU IZ PROSTOG RAZLOGA ŠTO NE ZNAM NIHADA. SVEJEDNO ME JE NASMIJAO.
BOBO, PAJA PITA NEGDJE PRI KRAJU KAKAV TI JE STATUS A JA MU ODGOVORIM STATUS KO TITO. VIDIŠ DA NEKO DRŽI MOJE SLIKE I PO KANCELARIJAMA. SLIKE ONOG ZANESENOG MLADIĆA S CVIJETOM U KOSI. LOL
THE CELLIST OF SARAJEVO
VEDRAN SMAILOVIĆ
nedelja, 3. oktobar 2010 u 00:33
Oni koji su napustili ovaj grad i oni koji su ostali u njemu gaje jedni prema drugima ista osjecanja…sazaljenje.
nedelja, 3. oktobar 2010 u 03:40
Ne shvatam zašto su neki od vas tako negativni prema Vedranu.
Dok smo mi sjedili u podrumima, on je svirao na ulici (ili na otvorenom prostoru) iz protesta, uz sve poznata nam granatiranja.
Sarajevo, danas, nije više mjesto gdje se poznati ljudi sreću na potezu od Slatkog ćošeta do (čak) Marindvora.
Njegov ratni protest je iskorišten i opisan (uknjižen) od nepoznatog kanadskog pisca, bez njegovog odobrenja (objavljen od Šahinpašica). Čak se računalo na snimanje filma po toj knjizi, ali to nije išlo bez Vedranovog odobrenja.
Zakljucak: Vedran nije komercijalan, niti otrovan, on je samo razočaran, kao i većina nas.
nedelja, 3. oktobar 2010 u 04:42
MALIK, NEKA SI RAZOČARAN. I JA SAM RAZOČARAN. NISAM NI JA OČEKIVAO OVAKAV “RAZVOJ”, ODNOSNO NAZADAK. A, BOGAMI, TOLIKO JE ZLA BILO I IMA GA JOŠ DA JE NEMOGUĆE PRETJERATI. ŽIVJETI U SNOVIMA JE PUNO UGODNIJE NEGO SA PRETJERANIM ISTINAMA. JBG MALIK, UŽIVAJ.
nedelja, 3. oktobar 2010 u 05:31
I ovo je samo jedna od mnogih priča ‘unazad’.
Istorija se tamo još nije završila.
Kad bi bilo moguće, ja mislim da bi najbolje bilo da se sve ovo zaboravi….
nedelja, 3. oktobar 2010 u 10:37
ŠTO LI SMO,
TAKO,
PREPAMETNO LUDI,
NESMJELOM HRABROŠĆU
SULUDI-
LJUDI…..?( JAN BERAN-SENIOR)
Veliki pozdrav Vedranu Smajloviću od njegove radne kolegice iz Narodnog pozorišta SARAJEVO.
P.S. “O pero,iako si nemoćno i naoko nijemo,bez jezika,kad predješ u ruke učitelju,od tebe načini slavuja;istog časa počinješ izvijati pjesme,u svakom napjevu otkrivaš hiljadu tajna,hodi sada,otpočni pjesmu i složi glas sa slavujem moje naravi!”
nedelja, 3. oktobar 2010 u 13:43
Dobri moj Vedrane, Nihad je sam priznao da je “pođonio” samo nije rekao u kojoj “resavskoj školi” je bio.
Zato evo moje dopune pa sam provjeri:
http://www.e-novine.com/comments/intervju/intervju-kultura/41029-danas-Sarajevo.html
Komentara (327 poslato):
Aggy Objavljeno: 01.10.2010 – 08:23
P.S. Zanimljivo je da niko od gornjih “negativaca” nije vidio ili je (ne)namjerno previdio činjenicu da Vedran TEK SADA PRIMA STRANO DRŽAVLJANSTVO!
SVAŠTA, JAŠTA!
Pozdrav od uskoroti-engleske sudržavljanke, podanice Nj.V. Kraljice V. Britanije,
Zdenke
P.P.S. Ipak sam te dobro naučila engleski (slušala te na YouTube-u!).
nedelja, 3. oktobar 2010 u 14:24
Tuga. Nogira nas i Vedran. Zasto bas sada? Ako Vedran ne moze u Sarajevu pitanje je ko moze? Sto rece onaj mudri – procesi su u toku….
Sacekah nekoliko dana da i ja ne pretjeram.
Sta ces? Ne cudim se? Nije mu ni bilo lako? A sta ce reci, naprimjer Joan Baez? http://www.youtube.com/watch?v=AkTh_oxtcbk
Ne znam? Izgleda mi da ta opsada Sarajeva ipak ubija i one ljude koji su je prezivjeli .
Ali, znam da ce Sarajevo, kao i uvijek , zalijeciti sve svoje rane i izaci bolje i ljepse…..
nedelja, 3. oktobar 2010 u 18:49
Mislim da je Vedran napisao super ono sto misli i to stivo je zasluzilo duznu paznju.
Hats down for old pal from Kaktus
nedelja, 3. oktobar 2010 u 20:55
Postovani Vlado,cenzurisati komentar u kojem zakljucujem da postoji negativan”umjetnicki sindrom”pojedinih glumaca,rezisera,muzicara itd. prema Sarajevu i onima koji zive u njemu je zaista zacudjuce.Dakle,slazem se sa stavovima Malika,Nihada,Zdravka,Saska jer su svrstani u kategoriju papaka,glupana i svega sto je negativno.Imaju pravo da reaguju a mozda i ja imam pravo da moj komentar bude objavljen/u drugom pokusaju/.Ako se radi o tehnickom problemu,unaprijed se izvinjavam.
sa postovanjem Ranko Bozinovic
ponedeljak, 4. oktobar 2010 u 04:07
OVAJ NIHAD NE POPUŠTA SA SVOJIM HUMOROM. NIHAD VOLI COPY PASTE. A KAD NEŠTO SAM NAPIŠE ONDA IZBIJA SAMO DUDUK. KAD BI NIHAD PROČITAO TEKST BAR DESET PUTA MORE BIT DA BI SKONTO NJEŠTO. (SLOVO “NJ” NIJE GREŠKA U ŠTAMPANJU NEGO MOJ POKUŠAJ DA SE SPUSTIM NA NIHADOV NIVO. POKUŠAVAM BAR MALO DA MU SE PRIBLIŽIM NEBIL ŠTA SKONTO).
“A onda, 15. oktobra 1993, branioci Goražda su mi okupirali stan (babovinu, očevinu), u kojem sam se rodio. I to nije sve, u stanu je bilo i moje violončelo. Vidim ja tada da se ne može lako sa ovim braniteljima.”
Sad me opet nasmijao. Čuj, žao Nihadu mog čela.
Nihadu opet žao violončela, joj mene, kao da se nije odvajao od, svih šest suita gospodina J.S.Bacha sve do rata, i najboljih jarana mu Kazalsa i Janigra. A nikako da dokuči da su čello razvalili papani (sad već gradjani) koji su napustili Goražde i okupirali moju babovinu u Štrosmajerovoj da iz nje herojski nastave ljuti boj. To znači Nihade (moram velikim slovima) DA SAM JA NE POBJEGAO, NEGO DA SAM ETNIČKI OČIŠĆEN. NISAM HTIO, NIHADE, NIKADA REĆI, NITI NI U JEDNOM INTERVJUU, DA SAM MUSLIMAN. NISAM REKAO JER I NISAM MUSLIMAN. MENE JE OTAC AVDO VODIO U MUZIČKU ŠKOLU DA UČIM ONU KRŠĆANSKU MUZIKU ALA BETOVEN, MOCART, BACH, VIVALDI…… SRAM IH BILO, ONI SU SVA TA NJIHOVA DJELA I NEDJELA PO CRKVAMA STVARALI. ŠTO SE TIČE TVOJIH STVARI, MENI IH NIJE ŽAO, KAO NI TVOJE PAMETI, NIHADE.
Ovo u povjerenju. Oni jadnici iz Goražda su spalili i očeve rukopise simfonija i kantate “Bilo čovjekovo” posvećene drugu Titu i čitavu kućnu biblioteku skupa sa Starim zavjetom, Novim zavjetom, Torom, Talmudom, Marksovim “Kapitalom” , kuran se sam spasio, ne znam kako, al se spasio, šućur. (ne smijem služit velika slova da ne ispadne da vičem, prva slova) LOL Evo, sad ću opet još malo vikat. Moraš gluhima vikat. Inače ništa od komunikacije.
SVE IMA SVOJU CIJENU. JA SAM ODABRAO SLOBODU. NEKAKO SE UDOBNIJE OSJEĆAM KAD IMAM SLOBODU. DA,DA, KOŠTA. ZNAM. A, ZNAŠ LI ONU NIHADE. PA ŠTA? VRIJEDI. Umal nereko brate, gluho bilo.
Pajo, molim te, ako slučajno napišem još koji komentar ovim povodom, ne objavljuj nego delitni odma.
The Cellist of Sarajevo
Vedran Smailović
ponedeljak, 4. oktobar 2010 u 09:37
Stvarno ne znam zasto se ova individua stalno predstavlja kao “vedran smailovic cellist of Sarajevo”kad svi znamo da je to “Celist iz Nemile”,isto kao sto svi znamo, dok je Celist iz Sarajeva,svirao na Ferhadiji,za svoje poginule sugradjane,na istom mjestu i u isto vrijeme” celist iz Nemile”" je pozirao stranim fotografima i to naplacivao po 50 DM i cesto,propijao zaradu na licu mjesta u obliznjoj “Raguzi”. On se sad ruga novopridoslim sarajevskim sugradjanima,nazivaju ci ih papcima,a u isto vrijeme u “svom” Ujedinjenom Kraljevstvu,gdje trenutno zivi,kao pravi papak se slika ispred tudjih,zamkova,skupocjenih automobila i pokusava da nam ih prikaze kao svoje.Mislim da bi ove 2010 g,hodajuci spomenik,zvani “Celist iz Nemile”,bio u stanju,sa distance snajperom,pucati u onog naseg Vedrana Smailovica,celiste iz Sarajeva 1992/3.
ponedeljak, 4. oktobar 2010 u 15:50
Denise daj nam malo pojasni tu Raguzu, pedeset maraka i slikanje sa skupocjenim automobilima.Mora da imas neke informacije koje mi nemamo.
Gledaj sada frke.Al` sam zakuhao.
Nemila i celista?Teoretski mozda to i nije onaj celista iz Vjecnice.Ko zna?Covjek pominje Strosmajrevu.Prva asocijaciji na tu ulicu su moje prve brukserice koje sam kupio u toj ulici u prodavnici”Petar Velebit”.
Ali uostalom sta to znaci mnogima?
ponedeljak, 4. oktobar 2010 u 19:48
Svaka cast Vedrane.Raja iz kafane “Korzo” je uz tebe.
ponedeljak, 4. oktobar 2010 u 20:32
“Papan” nije uopste uvredljiva rec i lepo govori o napretku. Ta rec je namenjena onima koji su u procesu razvoja izmedju teske seljacine koji uporno tera svoju seljacku filozofiju i gradjanskog celjadeta. Taj process se ponekad prenosi sa kolena koleno i nekad traje i hiljadama godina. Nerazumem zasto se papani vredjaju na tu rec.
ponedeljak, 4. oktobar 2010 u 23:47
Denise,Nihade,Malik,Sasko,Zdravko,moja malenkost prestanite sa komentarima koji nerviraju Vedrana.Treba da prihvatite njegov nacin misljenja i to bez pogovora. “Tito” of
UK,heroj Ferhadije,buduci “star”Holivuda,”andjelcic”sa plavim okicama,posljednji simbol,najbolji koji zauvijek odlazi itd.Cinjenica je Vedrane da si strahovao,gladovao,umirao od zedji i smrada,smrzavao se,kopao malo rovove,malo nesto odsvirao i na kraju imao srecu da odes iz tog “ludila”.Zasto si heroj,ili kako sam kazes”nisam bas neki veliki heroj”,sto bi mogli shvatiti kao licnu skromnost ali se ipak smatras herojem.Svi logorasi u opkoljenom Sarajevu su u najmanju ruku prozivili ono sto si i sam osjetio na vlastitoj kozi,i da ne govorimo o onima koji su poginuli ili ostali trajni invalidi u toj odvratnoj agresiji.Dakle
ovi gore pomenuti su veci heroji,sa cime se sigurno slazes,ali su i veci “kokuzi”manje poznati,ali sigurno vise vole Sarajevo nego ti.Zasto tako mislim,pa odgovor sam dobio od tebe licno,jer ako nam ispricas pricu o kopanju rovova sada,bice tesko unovciti tvoju novu knjigu.Da nije bilo rata Vedrane,iskreno priznajes bio bi “lokalni”,pa sto se “bolan” bunis sada kada si “svjetski Sada imas neke nove projekte,ideje i horizonte sto je divna stvar mada nisi neki veliki “radisa”sto i sam potvrdjujes.Upravo zbog toga samom sebi postavljam pitanje dali pljuvati po Sarajevu i ljudima koji zive u njemu/ruzno i prepuno primitivizma/nije propagandni potez.Da objasnim,ako je Sarajevo olimpjski grad,to nije interesantno na Zapadu ali ako je Kabul ili Bejrut naravnoi nije isti “arsin” u naplati zarade.Kazes da si pristao da dodjes u grad 2008 jer su ti platili dnevnice/naravno odbio si honorar/te u zadnjoj recenici,prepun ponosa potvrdjujes kako sviras samo kada te “dobro”plate,mozda grijesim ali ako je sve to istina,ucini nesto za taj primitivni narod kome si i sam pripadao da bude kulturno obrazovaniji jer su kakvi su da su doprinjeli u tvojoj umjetnickoj karijeri.Sto se tice ratnih profitera i parazita,koji koriste tvoju tragediju,izvini Vedrane o kojoj tragediji govoris,ziv si i zdrav/hvala bogu i alahu a i Titi/nisi u kolicima,pri pameti si,neznam mozda sam nesto preskocio.A da,vracam se Mehi,koji se drznuo da prodaje slike sa tvoji likom 50 maraka,a ja prije godinu dana kupio tri Tita za istu lovu kod Markala.Razmisli Vedrane koliko te Meho cijeni,vise od Marsala i da ne zaboravim taj isti parazit,profiter koga po tebi treba “spaliti” jer ti krade iz dzepa,dva puta ranjavan i od pocetka do kraja rata bio na prvoj liniji.Ovo Vedrane nije kritika vec ono sto si ti izjavio u Pajinom clanku,te stoga ostavljam citaocima bloga da donesu vlastiti zakljucak.I na kraju Vedrane,kada te buduci put budu pitali koje krivac za BiH situaciju,nemoj spominjati rudno bogatstvo jer je vise nego smijesno.U osnovnoj skoli smo ucili o rudnom bogatstvu BiH ali to nema veze sa ratom/potvrdjeno/.I na kraju Vedrane,uzivam slusati tvoju muziku jer me smiruje ali nazalost tvoj stav prema Sarajevu me izludjuje.Sto se tice politicara tu se slazemo,i nije ti losa “nikad nije bilo da nekako nije bilo,nikad nece biti da nekako nece biti”
sa puno postovanja Ranko Bozinovic
utorak, 5. oktobar 2010 u 00:58
Samo za Bucu, a i ostalim ne branim:
U prvom javljanju sam samo izrazio zaljenje sto izgubih Vedrana – kakvog ga ja pamtim.
Za mene bijase dovoljno. I ne bih vise, da nije Buckovog komentara 22. Prvo da pojasnim – za mene su rijeci koje on koristi: papan, teska seljacina, seljacka filozofija i gradjansko celjade potpuno neupotrebljive i besmislene. A on neka ih koristi do mile volje. Vjerovatno da se pokaze bolji od drugih i da uvrijedi sve sto je RAZLICITO. Mene na taj nacin ni taknuti ne moze. Ali da mu pomognem u rjesavanju problema. Koristeci njegovu terminologiju i logiku izgleda mi da – ” se papani vredjaju na tu rec” / papan / zato sto su papani,
a da ” Nerazumeju zasto se papani vredjaju na tu rec ” samo papancine iliti
super de lux papani.
utorak, 5. oktobar 2010 u 02:02
Ode ova diskusija predaleko. Da se ne vrijedjamo i ne ljutimo, samo par istina iz istorije (dalje ili blize). Umjetnici su uvijek bili ljudi na svoju ruku, pa im se stosta oprastalo. Mozemo i mi Vedranu, zar ne? Bio je jedan clanak, nedavno, na blogu o tome kako se Sarajevo odnosilo prema svojim umjetnicima. Nije ga bilo prijatno procitati. Nemojmo da se istorija ponovi.
Clanak sam opet procitala pazljivo, i nisam shvatila da se rijec ‘papak’ odnosila na sarajlije koji su ostali, nego na novopridoslice. I to je tako. U proteklih 15 godina su ostavili jasan pecat na imidz Sarajeva.
No rezultati svjezih izbora govore u prilog pozitivnih promjena. I stari i novi su se prizvali pameti i dali glas gradjanskom pravcu. Zato ne sudite strogo o ‘papcima’, jer i oni su tome doprinijeli.
utorak, 5. oktobar 2010 u 17:55
Draga Sarajevska rajo spustimo loptu odosmo predaleko.Nihade svi koji su ostali ili izasli iz SA.su heroji na svoj nacin ,za veliki broj ostalih u gradu gladovanje, smrzavanje,kopanje rovova,prodavanje vrijednih stvari u bescijenje,odlasci na prve linije itd,ALI i onih koji su to iskoristili profiteri, pljackasi,restorani, kafane,pivnice,itd.Moja raja poznavala Vedrana kao muzicara sa ‘najvecom gitarom’i mi smo ga simpatisali a i dan danas.Njegov komentar razumijem,ogorcenje,frustracije,razocarenja itd a zasto jer sam ulazio i izlazio preko piste i svaki put 2/3 hrabre osobe su se ispalile.Vedran je po mom misljenju napravio dobar potez jer je tako jedino mogao da ostane u svijetu klasicne muzike koja nazalost u nasem gradu nije na zavidnom nivou Necu o papcima jer i mi smo cudni cudaci ispaljeni na sve strane svijeta.
PS.Nihade ja sam cetvrta generacija a moj sinovi peta [porodicna grobnica napravljena 1850g Sveti Mihovil groblje kod ciglane]Pozdrav svima na krasnim iskrenim komentarima za Vedrana [Tomba, Sarajevo Gorica trenutno USA NC 345 STAR HILL 285840 CAPE CARTERET
utorak, 5. oktobar 2010 u 20:08
Dragi Vlado, evo priloga izvjesnoj veseloj raspravi na stranicama tvog bloga.
Smrt fašizmu i pozdrav Vedranu!
Valerijan
HOJRAT* PROTIV SARAJEVA
Bilo je, ima i uvijek će biti licitiranja na temu: Ko je najveći dušmanin Sarajeva!?
Poveliko je to društvo, u rasponu od Eugenija palikuće, do bezobzirnog i surovog Durmitorca. Ipak, kad čovjek obuzda emocije, onda mu se kao neuporedivo najveći neprijatelj ovoga grada ukaže hojrat i njegova višestoljetna rabota izobličavanja, podrivanja i rastakanja svega urbanog. Da ne bude zabune, jasno i oštro razlikujem ruralno i antiurbano. Nije, dakle, riječ o seljacima, o svim ljudima porijeklom sa sela. Taman posla. Riječ je o neprijateljima grada. Oni su u talasima zapljuskivali Sarajevo u vrijeme krupnih promjena i odsustva reda i zakona. Da opet ne bude zabune, ne mislim na muhadžire, na tužne izbjeglice, što su bijegom spašavali glavu. Mislim na bezočne, gramzljive i pogane tipove, čiji je životni plan bio domoći se Sarajeva i čvrsto ga zajahati, ali i ljude hojratskog habitusa, rođene usred Sarajeva. Od vremena do vremena, broj ovih stvorenja bio bi podnošljivo malen, hojratsko ponašanje tada je predstavljalo izuzetak, koji potvrđuje pravilo. Međutim, česti društveni potresi, redovno su potiskivali sve urbano i hvale vrijedno, a nanosili ovome gradu i svakom gradu, oprečne običaje. Ono što je protivno gradu, ono što ga nagriza i postupno rastače, širili su ljudi ogrezli u hojratluk. Istina, niko se ne može zakleti, da je sve discipline i predmete škole gradskog života položio sa odličnim uspjehom.
Neprilagođeni stanovnici žive sa mutnom idejom da se stalno nečega odriču, da nešto stalno daruju komšiluku, okolini…da susjede časte i nagrađuju…Čovjek iz predjela “koji nisu grad”, čovjek ukoso postavljen prema gradu, pored kompleksa manje vrijednosti (što je počesto sasvim osnovano), boluje i od kompleksa više vrijednosti. On drži i do vlastitog smeća. Žar i lug iz peći, zimi posipa po ulici i kad nema leda. Istresa smeće teatralno i važno. Kad iz “kontejnera” pokulja dim, hojrat je sretan. On je “zaslužan” za to. Gori smeće. To je njegov doprinos čistoći grada, njegov higijenski napor. Valja uništiti kontejner. Sagorjeti gumene dijelove, ogoljeti i hrđi izložiti lim, skinuti točkove. Tek tada je ova glomazna i nezgrapna sprava dostojna smeća. Ona sama je postala smeće, olupina.
Hojrat preuređuje okolinu po modelu nastalom grubim miješanjem jednostavnih, gotovo nagonskih pravila, što važe za bespuća i zabiti, sa zamršenim gradskim načinima i ritualima, sa kodeksom življenja u urbanom prostoru. Taj preustroj počinje “osvajanjem”. Hojrat pred vrata stana iznese oveću ponjavu ili kakvu deku. To mu je, kobajagi, otirač. Nakon što je na taj način “zauzeo” dobar komad zajedničkog prostora, iznese legendarne posuvraćene cipele (kobajagi papuče), zatim kakav sanduk, bez svrhe i smisla, te saksiju sa već sasušenim cvijećem. Broj tih rekvizita, posebice cipeletina, vremenom raste.
Ispred zgrade u kojoj stanuje, hojrat obavezno ogradi dio parka. Za početak sasvim simbolično, nekoliko kvadratnih metara. Zasadi štogod: ruže, ljiljane, šimšir…Kasnije dolazi kanap, žica (pa i bodljikava), potom tarabe i konačno autentičan plot, pleter. Upravo je plot potpuna identifikacija hojrata. Ne stoga što valja znati podići plot (pobosti kolje, pronaći odgovarajuće grane, demonstrirati vještinu pletenja), nego zarad ideje da se taj plot nakalemi u park, čija je priroda upravo suprotna takvom parcelisanju i pregrađivanju. Po logici stvari, hojrat svjesno ili nesvjesno, ovaj postupak primjenjuje i na odnose među ljudima i ljudskim zajednicama. Hojrat ograđuje, pregrađuje i dijeli, neovisno o šteti i patnjama, koje te podjele proizvode. Na djelu je “zatarabljeni um”.
U zajedničkim dvorištima, “ograđivanje” počinje tako, što hojrat doveze starudiju od auta i počne je popravljati. Starudija je beznadežno bolesna i popravak traje bez kraja i konca. “Okupirani” prostor, hojrat, naravno, smatra svojim. Vremenom nad nepopravljenom i nepopravljivom olupinom improvizira strehu od komada lima, ljepenke, plastične folije etc., potom tu skalameriju pretvori u “garažu”. Građevinski talenat hojrata ispoljava se u gradnji i dogradnji ovakvih ćumeza i nakarada.
Evo, dokumentarnog priloga ovome. Godina je 1996. U mom komšiluku, nekadašnjem parku iza Druge sarajevske gimnazije, nije bilo više niti jednog jedinog stabla. Park je bio izdijeljen u sijaset malih ograđenih “posjeda”. Radnici su već bili počeli uklanjati ograde. U jednoj baščici, koja nije prostranije od oveće sobe, na klupi sklepanoj od dva pobijena koca povezana uskom daskom, sjedi postariji čovjek i odbija dimove iz nekakvog čibuka. Râno je jutro. Starac se pozdravlja sa prijateljem što je naišao kraj “njegovog” plota. Od razgovora, čuo sam tek: “…A, mogli su, vala, ostaviti ovo još koju godinu!”…Ne obnoviti parkove, ne vratiti gradski izgled i ritam! Ostaviti plotove još koju godinu! Nazdravlje!
Druga prilika. Nakon što je dugo gledao kako radnici motornim kosilicama uređuju park i kose još sasvim nisku travu, jedan čovjek čudeći se i gestikulirajući veli: “Ništa od ove trave, bogami! Ovo će oni sve baciti!” Ova “domaćinska” briga i ljutnja, otkriva čovjeka koji nije razabrao razloge postojanja i održavanja travnjaka.
Tramvaj i odnos prema njemu, prvorazredan su test gradskog ponašanja. Nema ništa gradskije od tramvaja. Ovaj dobroćudni mastodont nezamisliv je u bestragijama, u nedođijama gdje je ozbiljna zadaća već u svakom trenutku odr
utorak, 5. oktobar 2010 u 21:16
Majsko jutro 92-ge , travnjak izmedju Bristola i obdanista, Fadil, moj ratni drug i ja lezimo zaljepljeni ko taksene marke, nastojeci da prezivimo minobacacki napad sto dolazi sa Grbavice… Dobro su nas locirali, 62-ke padaju opasno blizu. Kontamo, mozda ce napad? Napokon je stalo…… Nema ljepse simfonije od tisine poslije granatiranja… Odjednom sistav zvuk i tup udarac neposredno pored nas. Lezimo panicno zatvorenih ociju i iscekujemo exploziju… Nista…” Corak’ veli Dilfas drhtavim glasom. Mi bili i prosli…Pooolako se okrenem i ugledam najlon kesu punu
govana, bacenu sa nebodera sa nase lijeve strane… Fadil me pogleda i rece:” Ama Bera, jel’ se to mi za ove borimo ? E, to mi pitanje i danas odzvanja,
Da se razumijemo, tada je u Sarajevu jos bilo vode…
srijeda, 6. oktobar 2010 u 02:19
UPRAVO TAKO ZUJO I BERANE.
MOJ SURA CIJELO JE VRIJEME U SARAJEVU, I KAD SMO POCELI NESTO PRICATI O KAPITALIZMU, ON SE NASMIJAO PA RECE;’ JESTE, KAPITALIZAM JE NEMILOSRDAN, ALI PRIMITIVIZAM JE NEUNISTIV.
NAZALOST, JEDNA CIVILIZACIJA U KOJOJ SMO TAKO SRETNO I SLOBODNO ZIVLJELI JE NESTALA
PROHUJALA SA VIHOROM U OCAJU I PLAMENU.
POZDRAV IZ TOPLE KALIFORNIJE
PIKE RADOVAN PEJCINOVIC
srijeda, 6. oktobar 2010 u 11:06
Uzeo sam si privremenu slobodu da se javim na ovaj način / ne znam da li je pravi/. Šaljem nešto što je meni bilo interesantno i aktuelno. Nisam htio da uguravam dijelove u komentare na dovla.net.
Srdačan pozdrav, Saško
http://www.bhdani.ba/novost/13616/U-Sarajevu-se-za-ljude-uvijek-imalo-vremena-
srijeda, 6. oktobar 2010 u 15:24
Dali je to Sasa Fetahagic sin cika Kadre i tete Raze, Mirin i Majdin brat? Ako jeste puno pozdrava od komsije sa mansarde.Javi se na slobodanmitrovic@hotmail.com
četvrtak, 7. oktobar 2010 u 22:06
Zanimljivo je da je Vedran NAGLO i iznenada zasutao sa javljanjima nakon sto su ga prozvali Denis Pajkic i i Slobodan Bobo Mitrovic u komentarima pod brojem 19 i 20.
Da nisu ‘potrefili’ ili znaju nesta sto mi ne znamo??
petak, 8. oktobar 2010 u 02:11
bio vedran i sedam patuljaka.
petak, 8. oktobar 2010 u 11:10
I JA SAM JEDAN OD TIH PAPANA KOJI, ZA VRIJEME RATA, NIJE NAPUŠTAO SARAJEVO NITI JEDNOG SATA!? I DANAS ŽIVIM U SARAJEVU.
AKO ME PITATE, ZAŠTO NISAM NAPUŠTAO GRAD?
ODGOVOR JE VIŠEZNAČAN, ALI JEDAN OD RAZLOGA JE UVJERENJE DA SE OD TE MUKE NIJE MOGLO POBJEĆI BEZ OBZIRA KOLIKO SI KILOMETARA DALEKO!
petak, 8. oktobar 2010 u 21:39
Šteta, stvarno!
A s druge strane, nije ni čudo .. ako se čovjek može šest puta ženiti (predpostavljam i rastavljati), što ne bi mogao jednom promjeniti i mjesto koje voli? Samo da se ne aktivira IRA-e i ne pojave oni ostrvski papani! Neka ti je sretno Vedrane!
A i za nas ima nade sve dok je Ane Marković (komentar 5) i sličnih. Draga Ana, jako je lijepo to što si i kako si napisala. Nadam se da ćeš imati priliku i dalje dolaziti u Sarajevo i još ga više zavoljeti. Jer onog našeg Sarajeva će biti dok god ima ljudi koji ga puno vole.
Mašo Užičanin
petak, 8. oktobar 2010 u 23:18
Gospodine Braco,ima mnogo vise “papaka”koji su otisli iz Sarajeva nego sto ih je ostalo u gradu.Nazalost,gore pomenuti su tvrdoglavo uporni i odlucni u ideji, sada kada su vani ,da prikazu Sarajevo i ljude u njemu kao nesto primitivno i nedoraslo “njihovom” nivou.Ti isti daju “lekcije”gradjanima toga grada i te drzave,kritikuju sve i svasta a bogami i daju prijedloge kako treba “spaliti”i unistiti tu kugu.Zbog svega gore pomenutog,ja koji sam “vani”u tom “prekrasno civilizovanom inostranstvu”imam obavezu i duznost da se izvinem u ime svih koji ne misle na taj nacin ali su ubaceni u isti “lonac”.Molim citaoce ovoga bloga da dobro razmisle kada stanu u odbranu”kriticara”i podizu njihov rejting izjavama da se radi o “umjetniku”ili nadaren,izuzetan,genijalac itd.Mozda bi bilo dobro ponekad naglasiti da su pojedini komentari pretjerani,slabo plasirani i cinicni.I na kraju pitanje onima koji su vani,dali smo mi otisli zato sto nas otjerali gradjani grada Sarajeva/papci ili primitivci etiketirani od pojedinih dijasporaca/ili zato sto smo zeljeli da se “izvucemo” iz tog pakla.Tesko je biti objektivan i pravedan ali moramo ostati korektni i manje kriticni prema rodnom gradu i BiH bez obzira kakva je nekada bila i kakva ce jednoga dana biti.
Ranko Bozinovic sa porodicom
nedelja, 10. oktobar 2010 u 10:07
Svi mi nešto oblatiše Vedrana, hejbet komentara, niko živ ne upita ko je to odveo Vedrana na kopanje. Mozda je u našem gradu bilo nekoliko fabrika na čijim linijiama su radili vedrani, sve sa čelom i Albinonijem. Pa čovjek iznio samo svoje mišljenje i izmakao se. Čemu posvemašnja ljutnja. Sjećam se kada se moj drug Dario Džamonja vratio u Sarajevo neke godine poslije rata i nikako nije mogao da se vrati u svoj stan. Ja, iz Kanade, kažem: “Pa zamoli Nedzada Ibrišimovića -tadašnji predsjednik svega nečega- a, ovaj mu odgovorio, naravno svojim dubokim glasom – pa, jebiga, ako istjeram njega moram onda i sebe. Pita Daco – a, što sebe – pa jebiga i ja živim u Kustinom stanu. E, sad ja zaista ne znam o čemu se ovdje radi. Za Vedrana, ako ikada dodješ u Kanadu, moj si gost doživotno. Voli te tvoj drug Tiho
nedelja, 10. oktobar 2010 u 15:00
Tiho ti u pet riječi reče sve ,a ostali kao na kongresima (šupljiraju)
ponedeljak, 11. oktobar 2010 u 06:02
“Sto se tice politicara tu se slazemo,i nije ti losa “nikad nije bilo da nekako nije bilo,nikad nece biti da nekako nece biti”
sa puno postovanja Ranko Bozinovic”
Odlicna, ali Krlezina. Ako nije bila narodna prije toga.
“Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.”
ponedeljak, 11. oktobar 2010 u 08:13
Tiho,ako ga “dobro”platis,dolazi u goste “dozivotno”.
bez ljutnje,Ranko Bozinovic
ponedeljak, 11. oktobar 2010 u 19:15
Draga Merima,ako ste dobro procitali moj komentar,nisam ja to rekao vec Vedran i cija je da je,njegova,Krlezina,narodna ili Vasa nije losa.Dakle dajem komentar na vec napisano u tekstu gosp.Paje.Moja je zadnja recenica u komentaru 37 i sigurno nije plagijat a sto je najvaznije iskrena je i od srca.
pozdrav Ranko Bozinovic
subota, 6. novembar 2010 u 00:36
Ma jesam, fino pise: “nije TI losa…” Moj komentar nema naboja. Samo vraca parafraziranje kuci. Odlicna pjesma, odlicna izreka. Cak i kad nas vise nema, nekako bude. To je sve.
Na pozdravu hvala, iako se ne znamo. Bas zato.
Pozdrav i Vama.
utorak, 27. septembar 2011 u 14:00
E, Bože, koliko naprdjivača.
Kome nedostaje Sarajevo, bujrum nek se vrati, a ostali neka otaljavaju svoje živote.
Kao što to i radimo mi koji smo ostali.
Cijela rasprava potpuno nepotrebna.
Srdačan pozdrav i selam Kokanu u Australiji.
utorak, 27. septembar 2011 u 16:30
Dragi moj Dusko,hvala ti na pozdravu i drago mi je da si ziv i zdrav.Rijetko sam na “Dovla” i ovo je bilo sasvim slucajno.Kontaktiram sa Tepom i kad ti je bio burazer kod njega culi smo se.Nikada necu zaboraviti ona vremena druzenja i budalasanja.Volio bih da mi se javis na e-mail zlanilu@alphalink.com.au da malo cakulamo.Cuvaj se i cujemo se.
Kokan