“Kod Huse” – sje?anja na jednu kafanu fine sarajevske raje (1)
Nadan Filipovi?, Perth, Western Australia
Priznajem bez traga kajanja da sam obišao na stotine i stotine kafana, birtija, bifea, restorana, pa i kojekakvih pajzlova, kako u bivšoj našoj zajedni?koj, tako i po Evropi. Ovdje ponekad za?em u jedan pub gdje se povremeno sastanu ostaci ostataka sarajevske raje koja se ovdje potrefila silom sudbine. Ketimo oko šanka, pri?amo stare, ve? ohrdane, bog zna koliko puta ponovljene sarajevske pri?e, pijemo pivo i bajagi nekonkretno mezimo kikiriki, kojekakve grickalice ili slane bademe. Tako, u eglenu, prebiremo naše nekadašnje sarajevske bircuze i kafane, pa nam je to tema koja nas uhvati kao neka pau?ina sje?anja. Sjetili smo se ovdje i „Zize“, i „Torbice“, i Božane u bifeu „Hvar“, „Lovca“, „Jekovca“, „Katange“ „Halape“, Reše Torlaka i „Motora“, „Mehe Berlinca“, itd., ali nas nekoliko nikako da se odlijepimo od kafane „Kod Huse“, u kojoj se sada šepuri, za novokomponovane Sarajlije, kultna kafana „Bohemi“.
Ova podsje?anja ?e biti možda nostalgi?no interesantna onim koji su zalazili u tu kafanu; kafanu koja je zaista imala neku svoju dušu ili štih. Onim koji se nikad nisu spustili u njen podrumski ambijent ova pri?a ne?e ništa zna?iti. Ipak, mislim da je red da posvetimo jedan feljton?i? o toj našoj žutoj podmornici, jer su takav in memoriam zaslužili i njeni gosti, kao i sama kafana koja je jednog dana samo nestala. Valjda nije red da bude zaboravljena.
Po?inje pri?a.
Vežite se, uzlije?emo za ono nekadašnje Rajvosa, da ateriramo na to zborno mjesto baš fine raje, raznih generacija.
Zadnja od mirnodopskih kafana “Kod Huse” se nalazila se na broju 16, u ulici Valtera Peri?a, onog što ga je šatro ubila kod stare elektri?ne centrale, jal ustaška jal švapska bomba, i to baš na dan kad je Sarajevo bilo prakti?ki ve? oslobo?eno. ?udo mu nisu ovi najnoviji oteli tu ulicu. Lokacija? Skoro Marindvor, zna?i blizu centra. Nama, haustorskoj raji, na ruku. Blizu, ali ipak daleko od zvonjave tramvaja i saobra?ajne gužve. Skrivena daleko od svega gradskog, ili, kako novokomponovane Sarajlije sada kažu, velegradskog. Ulaz u kafanu je bio starinski haustor, uvijek mra?an i memljiv. Trebalo se samo spustiti niz jedanaest stepenica ugla?anih vremenom i otvoriti masivna vrata. Vrata zaciju?u, kao da najavljuju da ulazite. Zakora?ili ste u to podzemno sklonište, a sve prisutne face bi pri tome u pravcu vrata okrenule ustreptale upitne poglede :
- Joj dragi bože! Da ne dolazi neko novi, neko stran, neko nepoznat i nepozvan?
Desno od ulaznih vrata nalazio se stari, klasi?ni šank prekriven rostfraj limom. Iza šanka je gospodarila razroka Mara, starija debeljuca, koju je neko prozvao „Snajperka“. I ostade nadimak snajperka do kraja kafane. Na desnoj strani šanka se nalazila staromodna staklena vitrina. U njoj su se baškarile sudžuka, suha govedina i ov?ija stelja. Mezetluci prve lige. Pored tih suhomesnatih zerzevata nalazila se posuda sa travni?kim sirom potopljenim u bistroj vodi. Na desno od travni?kog sira se nalazila tacna sa najcrvenijim paradajzima, svakako, kada je bila njihova sezona. U tom klubu mezetluka stalni ?lan je bila velika zdjela sa salatom od kuhanog graha i crvenog luka, ringlice, tegla s maslinama, nekoliko kutija “Zdenka” sira, te velika posuda sa neizbježnom Husinom krompir-salatom. Mezetluci druge lige. U gornjoj rafi te vitrine šepurila se gomila tvrdo kuhanih jaja, posudica sa crvenim rotkvicama, tegla sa usoljenim srdelama, tegla sa crnim maslinama, tegla sa zelenim maslinama, te antologijski doma?i ajvar, svakako kad je bila njegova sezona. Mezetluci tre?e lige. ?esto su taj repertoar dopunjavali i doma?i kiseli krastavci. Nisu to bili oni veliki što se od stajanja razmekšaju, ve? oni si?ani i tvrdi što su hrskali pod zubima.
Od kuhanih jela, onih za umo?it’, mogao se naru?iti jedino famozni Husin grah sa usitnjenim suhim mesom. Taj grah je bio jedan od zaštitnih znakova naše žute podmornice. Serviran je vru? u prepunoj ?asi sa dvije kriške polubijelog tepsijaša, a ponekad, ako si bio dobre sre?e, mogao bi te zapasti i golem okrajak.
Bila je prava zezancija kad bi neko od raje za stolom prvi naru?io taj grah ili šatrova?ki hagra, za mezu, a Huso, koji je uvijek pazio da ?asa bude puna do vrha, polako bi, sav zapuhan, donosio vru?i grah na tacni. Uvijek je dobro pazio da se ni jedna kap ne prolije. I zaista niko nije posvjedo?io da je grah ikome bio proliven. To se nije nikad desilo. Zaista!
Tada bi se obi?no prijavio neko drugi od društva za stolom:
- Joj, Husaga, može li ba i meni danje hagra (prevedeno sa šatrova?kog = jedan grah)? Ovaj tako lijepo zamiruhnu, pa mi otvori apetit. Ma, nema tebe i tvog graha nigdje na dunjaluku, dobri naš Husaga! Haj dones’der, dabogda ti svaka dala!
A Huso bi opet ponavljao sve isto u dlaku, i eto ga za par minuta zapuhanog, opet s ?asom punom do vrha.
Tada bi neko tre?i za stolom rekao:
- Joj, Husein-beže, bil’ mog’o i meni hagra (graha) don’jet’? Osevapi?eš se garant!
Huso bi se k’o biva naljutio, pa bi obi?no rekao:
Jebem vam miša! Baš ste banda neodgojenih jalijaša? Kako god ja kojeg graha donesem, jal’ sam prvo aga, pa nakon drugog graha ja bogme avanzir’o do bega. Kad donesem peti, bi?u asli sultan u Stambolu. Jel’ to zajebancija il’ je podjebancija? Najbolje bi bilo, bando jalijaška, da vam donesem cijelu rajnliku hagra tude na hastal, k’o kravama napoj, pa kusajte, a poslije prdite, al’ napolju, na cesti. Ne daj vam bože to raditi u mene mi birtiji.
A birtija na to sva upadne u kacu smijeha!
Iza šanka se nalazila tamnosme?a stalaža. Na najgornjoj polici, ispod Titove slike, stajale su nikada otvorene flaše, sa nikada naru?enim pi?ima. Na mrtvoj straži, postrojeni ajer-konjak, tamno zeleni Patrijin mentol-liker, dvije boce Badelovog kruškovca, opletena boca zadarskog Maraskina, pa Segesticin ?okoladni liker, koji je ve? davno potpuno pocrnio.
Komandant te grupice, davno isteklog roka upotrebe, bila je boca ruma sa jednim klempavim crncem ?i?kave kose na etiketi. Taj nesvrstanko je imao veliku okruglu min?ušu u desnom uhu. Hipik u nevakat! U optimisti?ni je osmjeh široko razvukao golema usta ukrašena bijelim zubima apsolutno jednake veli?ine. Onaj koji bi se zagledao u tu egzoti?nu etiketu mogao je taj panoramski osmjeh tuma?iti samo kao izraz razdraganosti ovog veselog stanovnika Afrike koji je stalno mjesto svog boravka našao na najgornjoj polici podrumske kafane u velegradu Sarajevu, a možda i ?injenica da nije ni dirnut, odnosno uznemiren, ve? desetlje?ima. Jedno vrijeme je mislio da je to posljedica neke vrste rasizma sarajevske raje, ali te su crne misli davno napustile njegovu glavu.
Pored tog, aš?arile razdraganog crnca, naslonila se druga boca ruma na ?ijoj se etiketi opustila jedna crnokosa ljepotica. O?igledno uspaljena, ali rezonski probirljiva. Puna je samokontrole! Ozbiljna. Nije ba ona cura za svakoga. Stajala je u hladovini ispod krošnji dvije visoke palme. Lijevom rukom je pridržavala burence na prelijepoj glavi. Burence je moralo sadržavati rum, jer je valjda logi?no da ako je u flaši rum, da je i u burencetu rum. Desnu ruku je izazovno držala na svom desnom boku, koji je, al?ak jedan, namjerno izbacila prema kolegi sa susjedne boce. Neka frajer ludi! Neka totalno popizdi! Imala je, kao nacrtane, prelijepe grudi i pristojan grudnjak. Vjetri? joj se šejtanski poigravao oko lelujave šarene suknje. Na vratu ogrlica od školjkica, a u lijepo po?ešljanoj kosi, svezanoj u pun?u, zataknut bijeli cvijet. U desnom uhu min?uša u obliku halke, ali mnogo manje nego što je imao njen prvi komšija sa police, nasmijani crnac.
Iz daljine, daleko iza dvije palme, doplovljavao je tromi jedrenjak sa dva jarbola, vjetrom napuhanih bijelih jedara. Vra?ao se sa dalekog putovanja. Cura je garant ?ekala upravo taj brod da uplovi u malenu luku, pa da s broda si?u veseli mornari s gutama para i da im ona, onako žednim, talne to burence, i da se bo’me para okrene. Lako je trgovati i biznisa praviti sa mornarima željnim ruma i lijepa ženska, a posebno nakon predugih putovanja.
Izgledalo mi je kao da se onaj crnac sa one njegove flaše ruma fakinski kleberi ovoj prelijepoj curi. Svaki put, druga?ije. S lica mu se vidi da kefa za njom, odnosno da je puko na nju i da joj se, na sve na?ine, pokušava ulitiva (uvaliti) koriste?i sve udvara?ke trikove i finte. Ni od ?ega taj mangup ne preza, samo da je osvoji. Da bude samo njegova. Ona mu je, me?utim, prkosno okrenula le?a, sva ozbiljna. Ignoriše ga. Ne zarezuje ga ve? godinama i godinama u tromom vremenu koje je kao i flaše s rumom prekrila ljepljiva prašina i tamnosme?i katran duhanskog dima. No, ona ne ferma egzogene faktore. Stabilnog je karaktera. Nepopustljiva. Strpljivo ?eka svoj jedrenjak koji samo što nije uplovio. I ne sanja da njen jedrenjak možda nikada ne?e ni uploviti.
Džabe je crnopurastom kolegi sa druge flaše sav njegov smijeh i svi pokušaji da se njih dvoje skontaju. Samo uzalud gubi vrijeme. Bolje mu je bilo da se upisao na neki od sarajevskih fakulteta, pa da je lijepo studir’o i jamio kakve prestižne diplome priznate u pojedinim državama Afrike, nego što po flaši gubi tolike godine na neuspješna udvaranja. Ali, on je uporan. Ona nezainteresovana. Nije ona za zezanja. U pore?enju s tim nasmijanim crnim luftiguzom ona je jedna ozbiljna mlada poslovna žena. Prava biznismenka.
Sretnik koji bi eventualno naru?io pi?e iz tih prastarih flaša, koje smo nazivali “stare junferice”, možda bi napravio i riskantan korak, što se ti?e njegovog zdravlja i života. Za tako nešto, me?utim, nije bilo straha, jer su te gore zaboravljene i zaprašene boce samo i jedino predstavljale dio uvijek istog kafanskog interijera, interijera koji se nikada nije mijenjao i koji je bio i ostajao kao neki od sastavnih dijelova ukupnosti naše bezvremenske zone.
Na drugoj polici su stajala poredana flaširana vina od sedam deci, kojima je davno istekao rok trajanja. Garant sir?e! I Huso bi se teško mogao prisjetiti ko je zadnji naru?io flašu vina od sedam deci u njegovoj kafani. Ko je volio popiti špricer ili gemišt dobivao bi ga iz one velike boce od dvije litre, koju smo mi nazivali “dvoguza”. Jednostavno, sastav gostiju je bio takav da se preferirala rakija i to šljiva, a u manjoj mjeri loza, a poslije rakije se najviše pilo pivo, ali nikada iz frižidera, ve? iz vode. Rijetko je koja pivska boca imala etiketu, jer su se etikete uvijek odlijepljivale u teknetu sa vodom za hladenje.
Što se rakije ti?e, nije joj niko i nikad našao neke zna?ajnije mahane. Odakle je Huso nabavljao uvijek istu te istu rakiju ostalo je obavijeno velom tajne. Husina rakija je bila uvijek ista, prozirna kao voda. Gradacija joj je bila takva da nije bila ni mehka, ni ljuta, ve? prava napolica, baš dobra za akšamluka i razne vrste maštovitih mezetluka. Problem sa zakonom koji nije dozvoljavao to?enje doma?e rakije pre?utno je bio riješen ve? od davne 1954. godine od kada je Huso na rafi uvijek imao originalnu bocu sa najgorom vrstom rakije u bivšoj Jugi, a to je bila šljivovica “Patria”, alhemi?arski otrov. Me?utim, normalno je da je ta boca bila samo kamuflaža, a u njoj se nalazila prava i kvalitetna Husina doma?a šljiva. On je samo nadoliv’o iz pletare koja je kunjala pod šankom. Šljive nikad nije falilo. Pletara bez dna!
Uostalom, nikakav inspektor nikada nije ni ušao “Kod Huse ”, što je bilo zaista neobjašnjivo, ali istinito. Tada, kad tvornice “prirodnih” alkoholnih pi?a “Patrie” ve? odavno više nije bilo, ostalo je nekoliko flaša sa etiketama njene otrovne šljivovice, koju u davni vakat nisu pili ni najžedniji sarajevski kroni?ni pijanci ili kako smo ih zvali “kroneri”. Nepromjenjljivost kafanskog ambijenta i standardni kvalitet rakije, kao i uvijek i stalno isti gosti bili su jedan od zaštitnih znakova te naše oaze u kojoj kao da je vrijeme stalo, odnosno pored koje su prolazili dani, mjeseci i godine, ne zalaze?i u nju. Nalazili smo se u sigurnom skloništu od vremena.
(Ako nije predosadno, onda se nastavlja)
otvoreno: 4317 puta
Sunday, 14. November 2010 u 05:53
Ja’ naopake publike, ?ita al’ teško komentariše. Nije lijepo. A autor baš zaslužuje pohvalu. Za tekst, ali i namjeru da se neke lijepe nostalgije ne zaborave…( P.S. moja starija raja je tu rakiju zvala Napolitanka)
Sunday, 14. November 2010 u 19:50
Evo Jane, jarane, ja ?u zaista od srca pohvaliti Nadana i pozdraviti njegovu ideju da napiše koju ( napišel’ se koja…) o ovoj mi, takodjer dragoj, sarajevskoj kafani. Zadesilo se tako da sam poslije “Ve?ernjaka” i “Oslobodjenja” potražio posao u tadašnjem SIZ za zapošljavanje sarajevske regije (opet , u tadašnjoj Ul. Veljka ?ubrilovi?a na broju 3- ona austrougarska ovalna zgrada). Dobijem posao i zvanje glodura njihove novine, upoznam mog prethodnika Adu ?amparu ( sada urednika sportske rubrike “Avaza”), Rusmira Miru Maši?a i Ibru Helju, koji su tu odavna radili, pa me momci svratiše “Kod Huse” u podrum da se malo relaksiramo. Bilo je to po?etkom 1979. godine, Huso je otišao u mirovinu ( ili je te godine umro, nisam siguran), obrt je preuzeo Rajko , pa se ta kafana jedna vrijeme zvala “Kod Rajka”. Oko Olimpijade preuzima je Ne?ko Krupalija, moj dobar prijatelj sa Marijin Dvora, i, na kraju balade, Gajo Vu?i?evi? do samog po?etka raspada sistema. Ne bih dalje, da ne pokvarim Nadanovu seriju, ali ?u vrlo kratko opisati jedno ve?e kada sam sijelio sa tri brata Djuraškovi?a,: ?edom, Labudom i Lelom, u ono vrijeme kada su Krupalije vodile ugostiteljski posao, a narocito fantasti?nu kuhinju baziranu na tradicionalnom umije?u majke brojne im porodice. Bra?a Djuraškovi?i su bili poznati gurmani. Nakon nekoliko sati druženja sa ovim dragim momcima, nisam više mogao izdržati njihov poguzijski tempo, pupak samo što mi se nije rašio od koli?ina, pa sam se oko pono?i ljubazno zahvalio na pozivu i divnom druženju i otišao ku?i. Sutra sam, na pauzi, svratio u Ne?kovu radnju na kafu. Sa vrata me do?eka najmladji Krupalija sa tužnom viješ?u, da se, nakon prethodne no?i, njegova majka dugo ne?e oporaviti od umora prouzrokovanog teškim i mu?eni?kim no?nim kulu?enjem u kuhinji.
” Mili, ti znaš da moja majka ?itav vijek kuha za nas ?etvoricu. Ali, bra?a Djuraškovi? su je dotukli za samo jedno ve?e! Svega mi, kao da su kutla?ama jeli, stalno su naru?ivali nova jela i meze, da sve isprobaju, da im nešto, ne daj bože, ne promakne i sve tako do rane zore!”
Sunday, 14. November 2010 u 21:03
Najzad se neko sjetio da tako lijepo opiše bircuse i važan šankerski votaži naše prošlosti. Ho?emo još i molimo da nam se autor predstavi jednom fotografijom iz mladih dana.
Monday, 15. November 2010 u 02:16
Nadane,
dobro si nas “bocnuo” sa ovim sje?anjem, a Jan nas, opravdano, nalijepi. Kao opravdanje za nejavljanje, rekao bih: “Nismo svi od pera” i zamolio bih te da nastaviš sa serijom.
Pozdrav
Monday, 15. November 2010 u 05:56
A kako bi bilo da svako od nas, naravno misli se na eksperte za prostorno uredjenje bircuza, kafan?uga i pajzlova, opiše možda ne najdražu, al’ ajmo re? naj?udniju instituciju za druženje sa ruži?astim snovima…
Monday, 15. November 2010 u 14:12
Samo da pozdravim ljubitelje dobre literature i ?lanove poznatih sarajevskih biblioteka po?evši, kako re?e Nadan, od Zize pa preko Lovca, Halape i da ne nabrajam. Uzelo bi puno vremena. Sabrana djela Marijana Badela su se rado ?itala uz obavezno kuhano jaje i kiselu krastavicu. Od teških književnih djela popravljali smo se kod Nijaza uz kiselu ?orbu u neka doba, a ujutru zna se, pa?e u Bistrici kod apoteke Prvi Maj ili kod Hadzibajri?a.
Monday, 15. November 2010 u 14:25
Mene Jan nije naljepio, jer sam komentar napisao prije njega, ali, s’obzirom na moje godine, nisam poslao. Znate ono dugme: “pošalji”!
Kad je rije? o Husi bile su to prostorije RKUD “Proletera” pa Gaje, te Muhe, a kako god da su se bircuzi zvali imali su ilegalni naziv po imenu onoga koji ga je vodio: Torbica, Gaon, Mati?, Milan?e, Fiko, Luka. Tako je i danas: Kod Haseta, Vrabca, Piketa, Vike itd.
Šteta što se moj predhodni komentar izgubio. Bilo je u njemu i “ženskih” pi?a: – “Aero konjaka” i “kruškovca” koji je mirisao na aceton, pa kad bi od njega napjanjenog dovukli u Hitnu, odmah su konstatovali – dijabetis. Bilo je i o erama pijenja: rumska, lozova?ka, vekijeromanijska, rubinska, exelencijska, skenderbegulja itd; a stariji bi se mogli sjetiti i “vinovice”, zvane “daskova?a” što je proizvodila Destilacija drveta Tesli?, no ne bješe duga vijeka, jer je ve?ina njenih konzumenata završavala na psihijatrijskoj klinici kod doktora Karabaji?a, pa su je zvali i “karabaji?ka” i zabranili.
Sa priprema u Splitu sam doneo maraskin “Kirchwasser”, pa je to jedno kratko vrijeme haralo u izvjesnim krugovima, kao i poljska “Žubrovka” što je imala slamku od trave žubre koju su pasli bizoni, a nakon konzumiranja niste postali bizon nego samo OBV (Obi?ni Bosanski Vo).
Husin specijalitet su bili kiseli fafaroni. Aco Puški? me je pobijedio sa 40:28. A i kisela salata od narendane repe, koju smo zvali “antimamurin”.
Slažem se da treba o svemu tome pisati, jer se radi o kultu kafana, mehana, bircuza, buffeta (u Ra?i, nadomak Beograda, ima i ???????), u kojima su donošene i najvažnije odluke.
Z (nadam se da ne?u zaboraviti poslati)
Monday, 15. November 2010 u 16:30
Bravo Nadane, izvukao si mi davno podhranjena sje?anja na tu kafanu. Zapravo prvi akšamluk naše raje se desio baš kod Huse. Bili smo u tek drugom razredu gimnazije kad nas je Krco (Krajšek Miljenko) tamo odveo. Sejo T, pokojni Fa?o, Zijo Gerswin i ja. Dobro se sje?am sudjuke i travni?kog sira, a pila se šljiva. Svi u kafani su bili baš kao jedna raja iako se nismo svi znali i mada je tu bilo raznih generacija. Tu je ?esto svra?ao moj stari na “po jednu”. To mi je bila briga jer sam se pomalo bojao da ?e on naletiti. Stalno sam pogledao ko ulazi kroz ta teška vrata. U jednom momentu se vrata otvoriše kad gore ugledasmo Vladu Falatara, našeg profa matematike, a Fa?inog strica. Mi se unezgodili sa rakijom na stolu, ne može se ništa uraditi. Vlado pridje našem stolu, ironi?no se nasmiješi uz “Popije li se šta…” i uhvati se šanka.
Pozdrav uvijek veselom Nadanu od Reše iz Vancouvera, kolege s fakulteta.
Rešo
Monday, 15. November 2010 u 18:49
Vidi, vidi…mokra bra?a se za?as okupiše oko šanka, ne smeta im podrumski mem kod Huse. Odmah poru?uju novu rundu kod Nadana. Nabrojaše pola kafana po Sarajvu, mora da su bili turisti?ki vodi?i na turi “Sarajevski bircuzi”. Aferim na poznavanju i?a i pi?a (ipak više pi?a).
Ovo je nekada bio intelektualni blog pa se o?ekivao opis sarajevskih biblioteka, Vje?nice, Akademije nauka… a ovi spominju neke brlje i razno sme?e od pi?a. Trebao bi urednik sada da napiše na blogu “Pristup samo iznad 18 godina”!
Pri?ali su mi da je u tu kafanu zalazio moj komšija Zuvdija koga je zgazio auto kad se nakresan kasno vra?ao ku?i. Bio je fina raja i baš mi ga je bilo žao. Nadam se da ovi što su navratili ponovo kod Huse sada više meze.
Ipak, maksuz selam svima.
Vahid Vaha
Monday, 15. November 2010 u 19:11
Moram ispraviti poštovanog Zeku. “Huso” se nalazio u podrumu ku?e u kojoj je na 1. katu bilo ŽKUD “Vaso Miskin Crni” (Željezni?ko kulturno umjetni?ko društvo). Poznat je bio njihov hor, a i limena glazba.
Na drugom katu je stanovala porodica Krajinovi?, a u potkrovlju Radulovi?i.
Ja bih mogao pisati o tome šta je bilo izvan i oko Husinog podruma, ali se to ne uklapa u ovaj film.
Nekad Zlaja iz Vrazove
Monday, 15. November 2010 u 22:03
Velika hvala na ispravci. Bio sam siguran da je VMC, ?ak sam u prvom (neposlanom) tekstu pisao da sam u dilemi, ali mi sino? “dobar” poznavalac re?e da je RKUD “Proleter” u pitanju a da je VMC bio u Duvanjari.
Bilo kako bilo, te amaterske družine više ne egzistiraju premda se iz njih radjala i “viša” kultura (glumci) i njegovale se brojne istinske narodne vrijednosti. Ali, bila su anacionalna, bolje re?eno višenacionalna pa nikakvo ?udo da im u naciodemokratijama nema mjesta. Što se kafana ti?e, u njima nas ne zbližava nacija, nego alkohol, dobra meza, razgovor, iako se nekada desi poneka mlatnjava , ranjavanje pa, nažalost, i ubistva. Ali na mafiokratskim i kriminalnim osnovama.
“Vodi? kroz bircuze”. Zanimljiva ideja. Pa i Andri? je pisao o “Titaniku”, ali ne znam da li je ikome palo na pamet da se tu podigne spomen plo?a.
Z
Saturday, 15. January 2011 u 14:16
Svaka ?ast za tekst o kafani “Kod Huse”. Bas me dirnuo posred srca. Rodjena u istoj ulici, zivjela 40 godina. Kod Huse isao moj tata, sa svojom rajom, to je bila kao obaveza, bar jednom sedmicno, A mislim da su i muska raja moje sestre, Mede (umrla je mlada)rado posjecivala Husu. Pa bio je i restoran”MAKARSKA” dugo godina, gdje su bile najbolje girice
Hvala tekstopiscu i svim komentatotrima., jer malo je sadasnjih “sarajlija” culo za kafanu “Kod Huse”
Pozdrav svima od Nerme,bivse stanarke , rodne ulice”Vatera Perica”