“Kod Huse” – sje?anja na jednu kafanu fine sarajevske raje (1)
Nadan Filipovi?, Perth, Western Australia
Priznajem bez traga kajanja da sam obiao na stotine i stotine kafana, birtija, bifea, restorana, pa i kojekakvih pajzlova, kako u bivoj naoj zajedni?koj, tako i po Evropi. Ovdje ponekad za?em u jedan pub gdje se povremeno sastanu ostaci ostataka sarajevske raje koja se ovdje potrefila silom sudbine. Ketimo oko anka, pri?amo stare, ve? ohrdane, bog zna koliko puta ponovljene sarajevske pri?e, pijemo pivo i bajagi nekonkretno mezimo kikiriki, kojekakve grickalice ili slane bademe. Tako, u eglenu, prebiremo nae nekadanje sarajevske bircuze i kafane, pa nam je to tema koja nas uhvati kao neka pau?ina sje?anja. Sjetili smo se ovdje i Zize, i Torbice, i Boane u bifeu Hvar, Lovca, Jekovca, Katange Halape, Ree Torlaka i Motora, Mehe Berlinca, itd., ali nas nekoliko nikako da se odlijepimo od kafane Kod Huse, u kojoj se sada epuri, za novokomponovane Sarajlije, kultna kafana Bohemi.
Ova podsje?anja ?e biti moda nostalgi?no interesantna onim koji su zalazili u tu kafanu; kafanu koja je zaista imala neku svoju duu ili tih. Onim koji se nikad nisu spustili u njen podrumski ambijent ova pri?a ne?e nita zna?iti. Ipak, mislim da je red da posvetimo jedan feljton?i? o toj naoj utoj podmornici, jer su takav in memoriam zasluili i njeni gosti, kao i sama kafana koja je jednog dana samo nestala. Valjda nije red da bude zaboravljena.
Po?inje pri?a.
Veite se, uzlije?emo za ono nekadanje Rajvosa, da ateriramo na to zborno mjesto ba fine raje, raznih generacija.
Zadnja od mirnodopskih kafana “Kod Huse” se nalazila se na broju 16, u ulici Valtera Peri?a, onog to ga je atro ubila kod stare elektri?ne centrale, jal ustaka jal vapska bomba, i to ba na dan kad je Sarajevo bilo prakti?ki ve? oslobo?eno. ?udo mu nisu ovi najnoviji oteli tu ulicu. Lokacija? Skoro Marindvor, zna?i blizu centra. Nama, haustorskoj raji, na ruku. Blizu, ali ipak daleko od zvonjave tramvaja i saobra?ajne guve. Skrivena daleko od svega gradskog, ili, kako novokomponovane Sarajlije sada kau, velegradskog. Ulaz u kafanu je bio starinski haustor, uvijek mra?an i memljiv. Trebalo se samo spustiti niz jedanaest stepenica ugla?anih vremenom i otvoriti masivna vrata. Vrata zaciju?u, kao da najavljuju da ulazite. Zakora?ili ste u to podzemno sklonite, a sve prisutne face bi pri tome u pravcu vrata okrenule ustreptale upitne poglede :
- Joj dragi boe! Da ne dolazi neko novi, neko stran, neko nepoznat i nepozvan?
Desno od ulaznih vrata nalazio se stari, klasi?ni ank prekriven rostfraj limom. Iza anka je gospodarila razroka Mara, starija debeljuca, koju je neko prozvao Snajperka. I ostade nadimak snajperka do kraja kafane. Na desnoj strani anka se nalazila staromodna staklena vitrina. U njoj su se bakarile suduka, suha govedina i ov?ija stelja. Mezetluci prve lige. Pored tih suhomesnatih zerzevata nalazila se posuda sa travni?kim sirom potopljenim u bistroj vodi. Na desno od travni?kog sira se nalazila tacna sa najcrvenijim paradajzima, svakako, kada je bila njihova sezona. U tom klubu mezetluka stalni ?lan je bila velika zdjela sa salatom od kuhanog graha i crvenog luka, ringlice, tegla s maslinama, nekoliko kutija “Zdenka” sira, te velika posuda sa neizbjenom Husinom krompir-salatom. Mezetluci druge lige. U gornjoj rafi te vitrine epurila se gomila tvrdo kuhanih jaja, posudica sa crvenim rotkvicama, tegla sa usoljenim srdelama, tegla sa crnim maslinama, tegla sa zelenim maslinama, te antologijski doma?i ajvar, svakako kad je bila njegova sezona. Mezetluci tre?e lige. ?esto su taj repertoar dopunjavali i doma?i kiseli krastavci. Nisu to bili oni veliki to se od stajanja razmekaju, ve? oni si?ani i tvrdi to su hrskali pod zubima.
Od kuhanih jela, onih za umo?it, mogao se naru?iti jedino famozni Husin grah sa usitnjenim suhim mesom. Taj grah je bio jedan od zatitnih znakova nae ute podmornice. Serviran je vru? u prepunoj ?asi sa dvije krike polubijelog tepsijaa, a ponekad, ako si bio dobre sre?e, mogao bi te zapasti i golem okrajak.
Bila je prava zezancija kad bi neko od raje za stolom prvi naru?io taj grah ili atrova?ki hagra, za mezu, a Huso, koji je uvijek pazio da ?asa bude puna do vrha, polako bi, sav zapuhan, donosio vru?i grah na tacni. Uvijek je dobro pazio da se ni jedna kap ne prolije. I zaista niko nije posvjedo?io da je grah ikome bio proliven. To se nije nikad desilo. Zaista!
Tada bi se obi?no prijavio neko drugi od drutva za stolom:
- Joj, Husaga, moe li ba i meni danje hagra (prevedeno sa atrova?kog = jedan grah)? Ovaj tako lijepo zamiruhnu, pa mi otvori apetit. Ma, nema tebe i tvog graha nigdje na dunjaluku, dobri na Husaga! Haj donesder, dabogda ti svaka dala!
A Huso bi opet ponavljao sve isto u dlaku, i eto ga za par minuta zapuhanog, opet s ?asom punom do vrha.
Tada bi neko tre?i za stolom rekao:
- Joj, Husein-bee, bil mogo i meni hagra (graha) donjet? Osevapi?e se garant!
Huso bi se k’o biva naljutio, pa bi obi?no rekao:
Jebem vam mia! Ba ste banda neodgojenih jalijaa? Kako god ja kojeg graha donesem, jal’ sam prvo aga, pa nakon drugog graha ja bogme avanzir’o do bega. Kad donesem peti, bi?u asli sultan u Stambolu. Jel’ to zajebancija il’ je podjebancija? Najbolje bi bilo, bando jalijaka, da vam donesem cijelu rajnliku hagra tude na hastal, k’o kravama napoj, pa kusajte, a poslije prdite, al’ napolju, na cesti. Ne daj vam boe to raditi u mene mi birtiji.
A birtija na to sva upadne u kacu smijeha!
Iza anka se nalazila tamnosme?a stalaa. Na najgornjoj polici, ispod Titove slike, stajale su nikada otvorene flae, sa nikada naru?enim pi?ima. Na mrtvoj strai, postrojeni ajer-konjak, tamno zeleni Patrijin mentol-liker, dvije boce Badelovog krukovca, opletena boca zadarskog Maraskina, pa Segesticin ?okoladni liker, koji je ve? davno potpuno pocrnio.
Komandant te grupice, davno isteklog roka upotrebe, bila je boca ruma sa jednim klempavim crncem ?i?kave kose na etiketi. Taj nesvrstanko je imao veliku okruglu min?uu u desnom uhu. Hipik u nevakat! U optimisti?ni je osmjeh iroko razvukao golema usta ukraena bijelim zubima apsolutno jednake veli?ine. Onaj koji bi se zagledao u tu egzoti?nu etiketu mogao je taj panoramski osmjeh tuma?iti samo kao izraz razdraganosti ovog veselog stanovnika Afrike koji je stalno mjesto svog boravka naao na najgornjoj polici podrumske kafane u velegradu Sarajevu, a moda i ?injenica da nije ni dirnut, odnosno uznemiren, ve? desetlje?ima. Jedno vrijeme je mislio da je to posljedica neke vrste rasizma sarajevske raje, ali te su crne misli davno napustile njegovu glavu.
Pored tog, a?arile razdraganog crnca, naslonila se druga boca ruma na ?ijoj se etiketi opustila jedna crnokosa ljepotica. O?igledno uspaljena, ali rezonski probirljiva. Puna je samokontrole! Ozbiljna. Nije ba ona cura za svakoga. Stajala je u hladovini ispod kronji dvije visoke palme. Lijevom rukom je pridravala burence na prelijepoj glavi. Burence je moralo sadravati rum, jer je valjda logi?no da ako je u flai rum, da je i u burencetu rum. Desnu ruku je izazovno drala na svom desnom boku, koji je, al?ak jedan, namjerno izbacila prema kolegi sa susjedne boce. Neka frajer ludi! Neka totalno popizdi! Imala je, kao nacrtane, prelijepe grudi i pristojan grudnjak. Vjetri? joj se ejtanski poigravao oko lelujave arene suknje. Na vratu ogrlica od koljkica, a u lijepo po?eljanoj kosi, svezanoj u pun?u, zataknut bijeli cvijet. U desnom uhu min?ua u obliku halke, ali mnogo manje nego to je imao njen prvi komija sa police, nasmijani crnac.
Iz daljine, daleko iza dvije palme, doplovljavao je tromi jedrenjak sa dva jarbola, vjetrom napuhanih bijelih jedara. Vra?ao se sa dalekog putovanja. Cura je garant ?ekala upravo taj brod da uplovi u malenu luku, pa da s broda si?u veseli mornari s gutama para i da im ona, onako ednim, talne to burence, i da se bome para okrene. Lako je trgovati i biznisa praviti sa mornarima eljnim ruma i lijepa enska, a posebno nakon predugih putovanja.
Izgledalo mi je kao da se onaj crnac sa one njegove flae ruma fakinski kleberi ovoj prelijepoj curi. Svaki put, druga?ije. S lica mu se vidi da kefa za njom, odnosno da je puko na nju i da joj se, na sve na?ine, pokuava ulitiva (uvaliti) koriste?i sve udvara?ke trikove i finte. Ni od ?ega taj mangup ne preza, samo da je osvoji. Da bude samo njegova. Ona mu je, me?utim, prkosno okrenula le?a, sva ozbiljna. Ignorie ga. Ne zarezuje ga ve? godinama i godinama u tromom vremenu koje je kao i flae s rumom prekrila ljepljiva praina i tamnosme?i katran duhanskog dima. No, ona ne ferma egzogene faktore. Stabilnog je karaktera. Nepopustljiva. Strpljivo ?eka svoj jedrenjak koji samo to nije uplovio. I ne sanja da njen jedrenjak moda nikada ne?e ni uploviti.
Dabe je crnopurastom kolegi sa druge flae sav njegov smijeh i svi pokuaji da se njih dvoje skontaju. Samo uzalud gubi vrijeme. Bolje mu je bilo da se upisao na neki od sarajevskih fakulteta, pa da je lijepo studiro i jamio kakve prestine diplome priznate u pojedinim dravama Afrike, nego to po flai gubi tolike godine na neuspjena udvaranja. Ali, on je uporan. Ona nezainteresovana. Nije ona za zezanja. U pore?enju s tim nasmijanim crnim luftiguzom ona je jedna ozbiljna mlada poslovna ena. Prava biznismenka.
Sretnik koji bi eventualno naru?io pi?e iz tih prastarih flaa, koje smo nazivali “stare junferice”, moda bi napravio i riskantan korak, to se ti?e njegovog zdravlja i ivota. Za tako neto, me?utim, nije bilo straha, jer su te gore zaboravljene i zapraene boce samo i jedino predstavljale dio uvijek istog kafanskog interijera, interijera koji se nikada nije mijenjao i koji je bio i ostajao kao neki od sastavnih dijelova ukupnosti nae bezvremenske zone.
Na drugoj polici su stajala poredana flairana vina od sedam deci, kojima je davno istekao rok trajanja. Garant sir?e! I Huso bi se teko mogao prisjetiti ko je zadnji naru?io flau vina od sedam deci u njegovoj kafani. Ko je volio popiti pricer ili gemit dobivao bi ga iz one velike boce od dvije litre, koju smo mi nazivali “dvoguza”. Jednostavno, sastav gostiju je bio takav da se preferirala rakija i to ljiva, a u manjoj mjeri loza, a poslije rakije se najvie pilo pivo, ali nikada iz friidera, ve? iz vode. Rijetko je koja pivska boca imala etiketu, jer su se etikete uvijek odlijepljivale u teknetu sa vodom za hladenje.
to se rakije ti?e, nije joj niko i nikad naao neke zna?ajnije mahane. Odakle je Huso nabavljao uvijek istu te istu rakiju ostalo je obavijeno velom tajne. Husina rakija je bila uvijek ista, prozirna kao voda. Gradacija joj je bila takva da nije bila ni mehka, ni ljuta, ve? prava napolica, ba dobra za akamluka i razne vrste matovitih mezetluka. Problem sa zakonom koji nije dozvoljavao to?enje doma?e rakije pre?utno je bio rijeen ve? od davne 1954. godine od kada je Huso na rafi uvijek imao originalnu bocu sa najgorom vrstom rakije u bivoj Jugi, a to je bila ljivovica “Patria”, alhemi?arski otrov. Me?utim, normalno je da je ta boca bila samo kamuflaa, a u njoj se nalazila prava i kvalitetna Husina doma?a ljiva. On je samo nadolivo iz pletare koja je kunjala pod ankom. ljive nikad nije falilo. Pletara bez dna!
Uostalom, nikakav inspektor nikada nije ni uao Kod Huse , to je bilo zaista neobjanjivo, ali istinito. Tada, kad tvornice prirodnih alkoholnih pi?a “Patrie” ve? odavno vie nije bilo, ostalo je nekoliko flaa sa etiketama njene otrovne ljivovice, koju u davni vakat nisu pili ni najedniji sarajevski kroni?ni pijanci ili kako smo ih zvali “kroneri”. Nepromjenjljivost kafanskog ambijenta i standardni kvalitet rakije, kao i uvijek i stalno isti gosti bili su jedan od zatitnih znakova te nae oaze u kojoj kao da je vrijeme stalo, odnosno pored koje su prolazili dani, mjeseci i godine, ne zalaze?i u nju. Nalazili smo se u sigurnom sklonitu od vremena.
(Ako nije predosadno, onda se nastavlja)
otvoreno: 4887 puta
Sunday, 14. November 2010 u 05:53
Ja’ naopake publike, ?ita al’ teko komentarie. Nije lijepo. A autor ba zasluuje pohvalu. Za tekst, ali i namjeru da se neke lijepe nostalgije ne zaborave…( P.S. moja starija raja je tu rakiju zvala Napolitanka)
Sunday, 14. November 2010 u 19:50
Evo Jane, jarane, ja ?u zaista od srca pohvaliti Nadana i pozdraviti njegovu ideju da napie koju ( napiel’ se koja…) o ovoj mi, takodjer dragoj, sarajevskoj kafani. Zadesilo se tako da sam poslije “Ve?ernjaka” i “Oslobodjenja” potraio posao u tadanjem SIZ za zapoljavanje sarajevske regije (opet , u tadanjoj Ul. Veljka ?ubrilovi?a na broju 3- ona austrougarska ovalna zgrada). Dobijem posao i zvanje glodura njihove novine, upoznam mog prethodnika Adu ?amparu ( sada urednika sportske rubrike “Avaza”), Rusmira Miru Mai?a i Ibru Helju, koji su tu odavna radili, pa me momci svratie “Kod Huse” u podrum da se malo relaksiramo. Bilo je to po?etkom 1979. godine, Huso je otiao u mirovinu ( ili je te godine umro, nisam siguran), obrt je preuzeo Rajko , pa se ta kafana jedna vrijeme zvala “Kod Rajka”. Oko Olimpijade preuzima je Ne?ko Krupalija, moj dobar prijatelj sa Marijin Dvora, i, na kraju balade, Gajo Vu?i?evi? do samog po?etka raspada sistema. Ne bih dalje, da ne pokvarim Nadanovu seriju, ali ?u vrlo kratko opisati jedno ve?e kada sam sijelio sa tri brata Djurakovi?a,: ?edom, Labudom i Lelom, u ono vrijeme kada su Krupalije vodile ugostiteljski posao, a narocito fantasti?nu kuhinju baziranu na tradicionalnom umije?u majke brojne im porodice. Bra?a Djurakovi?i su bili poznati gurmani. Nakon nekoliko sati druenja sa ovim dragim momcima, nisam vie mogao izdrati njihov poguzijski tempo, pupak samo to mi se nije raio od koli?ina, pa sam se oko pono?i ljubazno zahvalio na pozivu i divnom druenju i otiao ku?i. Sutra sam, na pauzi, svratio u Ne?kovu radnju na kafu. Sa vrata me do?eka najmladji Krupalija sa tunom vije?u, da se, nakon prethodne no?i, njegova majka dugo ne?e oporaviti od umora prouzrokovanog tekim i mu?eni?kim no?nim kulu?enjem u kuhinji.
” Mili, ti zna da moja majka ?itav vijek kuha za nas ?etvoricu. Ali, bra?a Djurakovi? su je dotukli za samo jedno ve?e! Svega mi, kao da su kutla?ama jeli, stalno su naru?ivali nova jela i meze, da sve isprobaju, da im neto, ne daj boe, ne promakne i sve tako do rane zore!”
Sunday, 14. November 2010 u 21:03
Najzad se neko sjetio da tako lijepo opie bircuse i vaan ankerski votai nae prolosti. Ho?emo jo i molimo da nam se autor predstavi jednom fotografijom iz mladih dana.
Monday, 15. November 2010 u 02:16
Nadane,
dobro si nas “bocnuo” sa ovim sje?anjem, a Jan nas, opravdano, nalijepi. Kao opravdanje za nejavljanje, rekao bih: “Nismo svi od pera” i zamolio bih te da nastavi sa serijom.
Pozdrav
Monday, 15. November 2010 u 05:56
A kako bi bilo da svako od nas, naravno misli se na eksperte za prostorno uredjenje bircuza, kafan?uga i pajzlova, opie moda ne najdrau, al’ ajmo re? naj?udniju instituciju za druenje sa rui?astim snovima…
Monday, 15. November 2010 u 14:12
Samo da pozdravim ljubitelje dobre literature i ?lanove poznatih sarajevskih biblioteka po?evi, kako re?e Nadan, od Zize pa preko Lovca, Halape i da ne nabrajam. Uzelo bi puno vremena. Sabrana djela Marijana Badela su se rado ?itala uz obavezno kuhano jaje i kiselu krastavicu. Od tekih knjievnih djela popravljali smo se kod Nijaza uz kiselu ?orbu u neka doba, a ujutru zna se, pa?e u Bistrici kod apoteke Prvi Maj ili kod Hadzibajri?a.
Monday, 15. November 2010 u 14:25
Mene Jan nije naljepio, jer sam komentar napisao prije njega, ali, sobzirom na moje godine, nisam poslao. Znate ono dugme: poalji!
Kad je rije? o Husi bile su to prostorije RKUD Proletera pa Gaje, te Muhe, a kako god da su se bircuzi zvali imali su ilegalni naziv po imenu onoga koji ga je vodio: Torbica, Gaon, Mati?, Milan?e, Fiko, Luka. Tako je i danas: Kod Haseta, Vrabca, Piketa, Vike itd.
teta to se moj predhodni komentar izgubio. Bilo je u njemu i enskih pi?a: – Aero konjaka i krukovca koji je mirisao na aceton, pa kad bi od njega napjanjenog dovukli u Hitnu, odmah su konstatovali – dijabetis. Bilo je i o erama pijenja: rumska, lozova?ka, vekijeromanijska, rubinska, exelencijska, skenderbegulja itd; a stariji bi se mogli sjetiti i vinovice, zvane daskova?a to je proizvodila Destilacija drveta Tesli?, no ne bjee duga vijeka, jer je ve?ina njenih konzumenata zavravala na psihijatrijskoj klinici kod doktora Karabaji?a, pa su je zvali i karabaji?ka i zabranili.
Sa priprema u Splitu sam doneo maraskin Kirchwasser, pa je to jedno kratko vrijeme haralo u izvjesnim krugovima, kao i poljska ubrovka to je imala slamku od trave ubre koju su pasli bizoni, a nakon konzumiranja niste postali bizon nego samo OBV (Obi?ni Bosanski Vo).
Husin specijalitet su bili kiseli fafaroni. Aco Puki? me je pobijedio sa 40:28. A i kisela salata od narendane repe, koju smo zvali antimamurin.
Slaem se da treba o svemu tome pisati, jer se radi o kultu kafana, mehana, bircuza, buffeta (u Ra?i, nadomak Beograda, ima i ???????), u kojima su donoene i najvanije odluke.
Z (nadam se da ne?u zaboraviti poslati)
Monday, 15. November 2010 u 16:30
Bravo Nadane, izvukao si mi davno podhranjena sje?anja na tu kafanu. Zapravo prvi akamluk nae raje se desio ba kod Huse. Bili smo u tek drugom razredu gimnazije kad nas je Krco (Krajek Miljenko) tamo odveo. Sejo T, pokojni Fa?o, Zijo Gerswin i ja. Dobro se sje?am sudjuke i travni?kog sira, a pila se ljiva. Svi u kafani su bili ba kao jedna raja iako se nismo svi znali i mada je tu bilo raznih generacija. Tu je ?esto svra?ao moj stari na “po jednu”. To mi je bila briga jer sam se pomalo bojao da ?e on naletiti. Stalno sam pogledao ko ulazi kroz ta teka vrata. U jednom momentu se vrata otvorie kad gore ugledasmo Vladu Falatara, naeg profa matematike, a Fa?inog strica. Mi se unezgodili sa rakijom na stolu, ne moe se nita uraditi. Vlado pridje naem stolu, ironi?no se nasmijei uz “Popije li se ta ” i uhvati se anka.
Pozdrav uvijek veselom Nadanu od Ree iz Vancouvera, kolege s fakulteta.
Reo
Monday, 15. November 2010 u 18:49
Vidi, vidi…mokra bra?a se za?as okupie oko anka, ne smeta im podrumski mem kod Huse. Odmah poru?uju novu rundu kod Nadana. Nabrojae pola kafana po Sarajvu, mora da su bili turisti?ki vodi?i na turi “Sarajevski bircuzi”. Aferim na poznavanju i?a i pi?a (ipak vie pi?a).
Ovo je nekada bio intelektualni blog pa se o?ekivao opis sarajevskih biblioteka, Vje?nice, Akademije nauka… a ovi spominju neke brlje i razno sme?e od pi?a. Trebao bi urednik sada da napie na blogu “Pristup samo iznad 18 godina”!
Pri?ali su mi da je u tu kafanu zalazio moj komija Zuvdija koga je zgazio auto kad se nakresan kasno vra?ao ku?i. Bio je fina raja i ba mi ga je bilo ao. Nadam se da ovi to su navratili ponovo kod Huse sada vie meze.
Ipak, maksuz selam svima.
Vahid Vaha
Monday, 15. November 2010 u 19:11
Moram ispraviti potovanog Zeku. “Huso” se nalazio u podrumu ku?e u kojoj je na 1. katu bilo KUD “Vaso Miskin Crni” (eljezni?ko kulturno umjetni?ko drutvo). Poznat je bio njihov hor, a i limena glazba.
Na drugom katu je stanovala porodica Krajinovi?, a u potkrovlju Radulovi?i.
Ja bih mogao pisati o tome ta je bilo izvan i oko Husinog podruma, ali se to ne uklapa u ovaj film.
Nekad Zlaja iz Vrazove
Monday, 15. November 2010 u 22:03
Velika hvala na ispravci. Bio sam siguran da je VMC, ?ak sam u prvom (neposlanom) tekstu pisao da sam u dilemi, ali mi sino? “dobar” poznavalac re?e da je RKUD “Proleter” u pitanju a da je VMC bio u Duvanjari.
Bilo kako bilo, te amaterske druine vie ne egzistiraju premda se iz njih radjala i “via” kultura (glumci) i njegovale se brojne istinske narodne vrijednosti. Ali, bila su anacionalna, bolje re?eno vienacionalna pa nikakvo ?udo da im u naciodemokratijama nema mjesta. to se kafana ti?e, u njima nas ne zbliava nacija, nego alkohol, dobra meza, razgovor, iako se nekada desi poneka mlatnjava , ranjavanje pa, naalost, i ubistva. Ali na mafiokratskim i kriminalnim osnovama.
“Vodi? kroz bircuze”. Zanimljiva ideja. Pa i Andri? je pisao o “Titaniku”, ali ne znam da li je ikome palo na pamet da se tu podigne spomen plo?a.
Z
Saturday, 15. January 2011 u 14:16
Svaka ?ast za tekst o kafani “Kod Huse”. Bas me dirnuo posred srca. Rodjena u istoj ulici, zivjela 40 godina. Kod Huse isao moj tata, sa svojom rajom, to je bila kao obaveza, bar jednom sedmicno, A mislim da su i muska raja moje sestre, Mede (umrla je mlada)rado posjecivala Husu. Pa bio je i restoran”MAKARSKA” dugo godina, gdje su bile najbolje girice
Hvala tekstopiscu i svim komentatotrima., jer malo je sadasnjih “sarajlija” culo za kafanu “Kod Huse”
Pozdrav svima od Nerme,bivse stanarke , rodne ulice”Vatera Perica”