Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » “Kod Huse” – sje?anja na jednu kafanu fine sarajevske raje (2)

“Kod Huse” – sje?anja na jednu kafanu fine sarajevske raje (2)

Nadan Filipovi?, Perth, Western Australia

Vidim raja da su se nekim od vas svidjele slicice o našoj „žutoj podmornici“. Pa da ne bih otezao ovu pricicu k’o naku teraviju evo šaljem Divla drugi nastavak. Ima samo još jedan, jer šta da vam više šiljim o toj „obicnoj podrumskoj kafani“. Meni je ostala urezana u sjecanju, te mi se cini da bih o njoj i njenim gostima mogao roman napisati. Neka makar ostane zabilježeno sjecanje na dovla.net – u. A i bolje je ovakve uspomene i pricice ostaviti našem dragom Vladi Kaluži, jer sam jedino tako siguran da ce ih procitati oni koji su na pet strana dunjaluka ponijeli mrven Sarajeva sa sobom i kojim su ovakve pricice prvenstveno i namijenjene.
Znaci, mi „šankerski sidraši“ idemo laganice kroz izmaglicu istkanu od  nostalgije, ovaj put kafanske.
Parola nas sidraša je “Stanem uz šank, da napunim tank!“
S lijeve strane šanka uz koji smo se sidrili neki je, najvjerovatnije rakijom ili drugim alkoholom dopingovani slikar amater, birvaktile na zidu naslikao starijeg debelog celavog ljendohana kako ireverzibilno leži u mreži za ljuljanje. U ustima tog rumenog debeljuce se nalazio jedan kraj gumenog crijeva koje je svojim drugim krajem bilo utisnuto u burence nepoznata sadržaja. No, golemi crveni nos tog ležeceg p’janca bio je garancija da u burencetu nije mogla biti voda (gluho bilo!), himber od malina, kokta – pice naših mladosti, boza, Jupi, šabesa  ili neki kreher. Moralo je biti nešto jace. Taj mural na kojem taj celo relaksiran leži u visecoj ležaljci i kroz gumeno crijevo neprekidno srce sadržaj burenceta, bio je još jedan od zaštitnih znakova naše najdraže kafane. Nas koji smo ketili oko šanka nervozno cekajuci kada ce se neko smilovati i osloboditi kakav hastal taj je debeli ignorant streljao prezrivim pogledom. K’o da konta:
-Stojte, stojte majmuni majmunagici, dok vam noge ne oteknu!
Poviše stalaže sa flašama kocoperila se slika rahmetli najveceg bivšeg sina svih naših naroda i narodnosti, nazor stvoritelja varljivog bratstva i jedinstva koje smo trebali cuvati kao zjenicu oka svoga. Njegova nam slika uopšte nije smetala. Asli ni mi njemu nismo smetali. On nas je ‘nako s visoka gledio strogim pogledom. Naš tata! U lijevoj ruci je  nonšalantno držao drveni cibuk u kojem se dimila niška Drina bez filtera. Drug Titaga nas je zent’o s osmjehom na usnama, ali s pogledom ašcarile punim zavisti, koji kao da kaže:
-Ma vidi fine gradske raje! Vidi ih kako lijepo pijuckaju i tiho mezete. Prave akšamlije! Nema dreke! Nema seljackih urlikanja ko fol nakih visokonadmorskih pjesama.  Ma žiku Selvera i Zvone kako opet rezuckaju janjecu glavušicu onom crvenom cakijicom što je na njojzi bijeli krst ili križ. Odakle li nabavljaju glavušice? Jamda u Zmajevcu? Morebit da Kardelj zna! On sve zna, bilesi i formulu tamjana. Jooooj da mi je nagulit’ od svih ovih državnih budalaština i

Vidim raja da su se nekim od vas svidjele sli?ice o našoj „žutoj podmornici“. Pa da ne bih otezao ovu pri?icu k’o naku teraviju, evo šaljem Divla drugi nastavak. Ima samo još jedan, jer šta da vam više šiljim o toj „obi?noj podrumskoj kafani“. Meni je ostala urezana u sje?anju, te mi se ?ini da bih o njoj i njenim gostima mogao roman napisati. Neka makar ostane zabilježeno sje?anje na dovla.net – u. A i bolje je ovakve uspomene i pri?ice ostaviti našem dragom Vladi Kaluži, jer sam jedino tako siguran da ?e ih pro?itati oni koji su na pet strana dunjaluka ponijeli mrven Sarajeva sa sobom i kojim su ovakve pri?ice prvenstveno i namijenjene.

Znaci, mi „šankerski sidraši“ idemo laganice kroz izmaglicu istkanu od  nostalgije, ovaj put kafanske.

Parola nas sidraša je “Stanem uz šank, da napunim tank!“

S lijeve strane šanka uz koji smo se sidrili neki je, najvjerovatnije rakijom ili drugim alkoholom dopingovani slikar amater, birvaktile na zidu naslikao starijeg debelog ?elavog ljendohana kako ireverzibilno leži u mreži za ljuljanje. U ustima tog rumenog debeljuce se nalazio jedan kraj gumenog crijeva koje je svojim drugim krajem bilo utisnuto u burence nepoznata sadržaja. No, golemi crveni nos tog leže?eg p’janca bio je garancija da u burencetu nije mogla biti voda (gluho bilo!), himber od malina, kokta – pi?e naših mladosti, boza, Jupi, šabesa  ili neki kreher. Moralo je biti nešto ja?e. Taj mural na kojem taj ?elo relaksiran leži u vise?oj ležaljci i kroz gumeno crijevo neprekidno sr?e sadržaj burenceta, bio je još jedan od zaštitnih znakova naše najdraže kafane. Nas koji smo ketili oko šanka nervozno ?ekajuci kada ?e se neko smilovati i osloboditi kakav hastal, taj je debeli ignorant streljao prezrivim pogledom. K’o da konta:

– Stojte, stojte majmuni majmunagi?i, dok vam noge ne oteknu!

TitoPoviše stalaže sa flašama ko?operila se slika rahmetli najve?eg bivšeg sina svih naših naroda i narodnosti, nazor stvoritelja varljivog bratstva i jedinstva koje smo trebali ?uvati kao zjenicu oka svoga. Njegova nam slika uopšte nije smetala. Asli ni mi njemu nismo smetali. On nas je ‘nako s visoka gledio strogim pogledom. Naš tata! U lijevoj ruci je  nonšalantno držao drveni ?ibuk u kojem se dimila niška Drina bez filtera. Drug Titaga nas je zent’o s osmjehom na usnama, ali s pogledom aš?arile punim zavisti, koji kao da kaže:

– Ma vidi fine gradske raje! Vidi ih kako lijepo pijuckaju i tiho mezete. Prave akšamlije! Nema dreke! Nema selja?kih urlikanja ko fol nakih visokonadmorskih pjesama.  Ma žiku Selvera i Zvone kako opet rezuckaju janje?u glavušicu onom crvenom ?akijicom što je na njojzi bijeli krst ili križ. Odakle li nabavljaju glavušice? Jamda u Zmajevcu? Morebit da Kardelj zna! On sve zna, bilesi i formulu tamjana. Jooooj, da mi je nagulit’ od svih ovih državnih budalaština i

bremzanja ovih mojih raznoraznih malih kretena, primirenih rogova u vre?i koji jedino sanjaju svoje vel’ke države i ?ekaju da ja heleknem pa da svoje snove pretvore u javu. Da mi je sko?it’ s ove slike, posrane od muha,  pa da se i ja ljepo uvalim me?u ove fine akšamlu?are i tihe p’jance, pa da s njima cugam, mezetim, da ken?ijamo i jedni drugima dumine udaramo. Ko bi progovorio o politici dobio bi namah crveni karton. Jebo ti mene i ovaj moj život kad ne mogu ni sa vlastite slike dole da se spustim. Barem jedan put! Samo jednom! Jovanka bi garant povilenila. Jooooj, što mi je moj votaži vako crno-bijel! A ja ko naka vrhovna vlast!

Mi ga nismo ni gledali, jer je bio nešto što se podrazumijeva, za nas tada nešto neprolazno, baš kao i Husina kafana. Bili smo prema njegovoj slici zaista potpuno indiferentni, baš kao i prema onim flašama na najvišem rafu.

“Kod Huse” je bilo osamnaest stolova, premda je komotno bilo mjesta i za još nekoliko. Naime, Huso nikada nije htio naguravati stolove jedan do drugog, kako bi ljudi za jednim stolom mogli serbes izme?use razgovarati, a da to ne ometa muhabete onih drugih koji su sjedili za drugim stolovima. Prevelika blizina stolova u kafani dovodi do toga da ljudi i ne htiju?i ?uju šta se za drugim stolom ili stolovima pri?a. Me?utim, to što se ?uje, hem se ne mora baš najpravilnije ili najispravnije ?uti, hem sadržaj toga što se ?uje može kasnije imati razne nezgodne posljedice, kako za onog’ što je nešto ispri?’o, ali i za onog’ koji bi to ?uo. Kada bi neko upitao zašto ne postavi još stolova kad ve? ima mjesta, Huso je tom radoznalom pitcu davao uvijek spreman odgovor:

– Jaštaradi! Aferim, genijalni inovatoru jedan! Bilesi si plaho prepametan. Znaš šta! Kad ja umjesto birtije otvorim šahovski klub, nagura?u sve hastal do hastala, pa ?emo pozvat’ Gligori?

a i ljepo igrati one partije simultanke na stotinu tabli. Baš ?e to bit nabas! Haaa? Uostalom, ako bih postavio još stolova bilo bi još više gostiju. A ja ne volim da imam više pacijenata. Dosta je to što oko vas moram letati.

Pored vrata je nepomi?no stajala prastara gusana pe? na drva. Bila je baš kao stari isluženi vojnik na straži. Na pe?i je pisalo nešto na njema?kom, ali se teksta sada ne mogu sjetiti. To je bio zaostali relikt iz doba mrske Austrougarske okupacije, i vremena kada se jedino znao pravi red u ovom naj?udnijem vilajetu cijelog dunjaluka. Ta pe? iz pluskvamperfekta imala je funkciju da nam veselo pjevucka pucketanjem razgorenih drva, ali samo kada bi bilo stvarno previše zima.  Huso je štedio na drvima.

Pored pe?i se nalazio starinski zidni ?iviluk sa desetak kuka za odlaganje kaputa, a poviše ?iviluka je bila polica za ostavljanje šešira i kapa. Tre?a gornja kuka s lijeve strane ?iviluka bila je slabo u?vrš?ena, valjda još od 1954, pa bi kaputi obješeni na nju ?esto završavali na podu. Huso bi onda prilazio i s osmjehom, uz rije?i:

– “Ma jebem joj miša, evo se ova kuka opet sa mnom zajebava”, p

odizao je i na staro mjesto vješao kapute, ali mu nikad nije palo na pamet da ?vrš?e uvrne šarafe u tu kuku i da tako definitivno riješi problem. Njemu to nije padalo na

pamet, a niko od nas nije htio da mu pametuje oko toga, pa je to tako bilo, i do kraja ostalo.

S desne strane šanka, blizu jednog ormari?a koji Huso zove “gardarobijer”, na zidu je jedno vrijeme mirovao prastari okrugli zidni sat, valjda još iz vakta endehazije, sa ve? posivjelom reklamom za firmu “Franck” na bijeloj plohi izme?u kazaljki, koje su, bog sam zna kada, stale na ?etiri i dvadeset. Baš su se bile poklopile (neko misli na tebe!) i tako poklopljene, ležale godinama i godinama, onako kao da jedna na drugoj spavaju. Na tom Husinom i našem satu vrijeme se nije micalo. Baš smo plaho begenisali taj sat što nikad’ nije radio. Taj jedini nije radio. Kao da je uporno štrajkovao protiv poslodavca svakog sata, ure ili ?asovnika. Vremena. Kasnije tog sata nije više bilo.

Huso je oduvijek prezirao papke, odnosno papane, koje je on nazivao ili “?ikani” ili šatrova?ki “ljakse brez gradske teorije i prakse”. Na našu i njegovu sre?u baš se urijetko znalo desiti da neki iz te, sada definitivno prevalentne sarajevske demografske kategorije, zaluta u našu oazu mira i reda.

Možda je interesantno spomenuti da “Kod Huse” od davne 1954. godine niko nije mogao biti poslužen kafom, jer se kafa tu nije nikada pripremala.

Huso je to na jednom predfajrontskom kolokviju ovako objašnjavao:

– Gladaj ‘vako. Do?e ljakse i naru?i kahvu. Ja donesem, a on sjed’e i l’jepo izvadi cigare, pa sjedi li sjedi, puši li puši, teferi?i li teferi?i, sjede?i brez veze ‘nako. Kako ljakse koju ugasi, ja po obi?aju k’o vilen letam baš k’o dobar komad budaletine i pepelnicu za pepelnicom istresam. Sve se pitam ka’?e ljakse nagulit’? A on ni mukajat. Zasjedne ljakse po dva sahata, potruje duhanskim dimom sve okolo, i tek kad je bilesi sve uneredio, ondak tek razguli. A meni, pošljem, valja njegov od še?era skoren fildžan pokiselit’, iz džezve telvu strugat’, sve ljepo vimom po istilahu usjajit i oprat’, pa ondak sve l’jepo posušit’, pa ostavit’ na rafu i ?ekat’ novog ljakase da i on naru?i kahvu. I sve tako. Pa da mi još ljakse do?e za šanak kojekakve svoje  kritike upu?ivat’. Te tanka je bila, te a?ik je bila. Ma nejmam ja vremena za takve selja?ke strateške provokacije, ljudi moji. Joj, da sam ja ufatio onog Matiju Gupca, joj šta bi mu ja uradio. Od njega je sve po?elo. Selja?ine ?e nam dohakat’! Živi bili, pa vidjeli! Sjeti?ete se vi mojih rije?i, al’ kad budne kasno. Garant!

Znalo se potrefit’ da u naš mir zaluta neki papak koji nije znao za tu ?injenicu, pa kad bi ga Huso upitao šta želi, ovaj bi nonšalantno k’o s nokta naru?io kafu, a Huso bi, s  jedva do?ekanim kezom od uha do uha, i s neskrivenim sadisti?kim, ali doduše vrlo pristojnim tonom, upitao:

-Aferdesin! Aferdesin! Želite li vi poštovani efendija uz kahvu još i smreku, jal’ ledenu bozu, plus golem rahatlokum. Morel rahatlokum s orasima? Morel? Haaaa?

Kako takvom zalutalom pridošlici nije bilo jasno to dodatno pitanje, Huso mu je olakšavao neugodnu situaciju objašnjavaju?i da u njegovoj kafani nije popijena kafa od februara 1954. godine, niti ?e biti popijena dok je on živ. Rješavao bi ga se nenametljivom sugestijom da je tu blizu, super kafa u “Makarskoj”, a to je bila kafana koja se nalazila samo stotinjak koraka prema Marindvoru. A uz kahvu idu pravo girice! Kad bi taj nezvani gost  zbunjen nagulio preko vrata, Huso bi odahnuo, kao da mu je kamen pao sa srca, jer se eto bez problema riješi  još jednog nepoznatog, ali njemu i svima nama antropološki prepoznatljivog tipa.

Znao je poslije re?i, baš kao da je uradio neko veledjelo od opšteg socijalnog zna?aja:

– Uh, ljudi moji!!! Fala bogu dragom, ode ljakse brez problema. Samo da se ne povrati, gluho bilo. Jestel vidili kakav je krezav i sav kariran. Euzubilahi mine šejtani radžim! A ljudi dragi, tukne tako da sam ga osjetio k’o lova?ki ker. Osjetio sam ga odma kad se ljakse izvana šteke samo dofatio. Ma ja sam ti za njiha ko najbolji lova?ki pas, za najušit hin. Krmci! Krme?i domuzi! Baš!

Huso je imao najinteresantnije radno vrijeme i po tome se razlikovao od takozvanih obi?nih kafana. Otvarao je ta?no u pet poslije podne, a fajront je baš kao u elitnoj pruskoj kasarni (gašenje svjetla, Licht ausschalten, bitte!), ta?no u jedanaest. Huso se trudio da bude ta?an, ali bi ponekad znao i zakasniti po desetak minuta. To je znalo unijeti golemu i neskrivenu zabrinutost kod onih redovnih akšamlu?ara koji su ranije dolazili da u’fate mjesto u parteru, bliže šanku, kako smo znali re?i u bezazlenoj zafrkanciji. Kako rekoh, bilo je nekoliko nestrpljivih akšamlu?ara koji bi znali uraniti, pa bi dolazili po dvadesetak minuta prije otvaranja kafane, nako, za svaki slu?aj.  Oni su znali lagano šetkati od ?oška do ?oška zgrade u ?ijem se podrumu kafana nalazila. Ti su šeta?i od ostale raje dobili nadimak “difuzni rekreativci”, a dvojica sa štapovima imali su nadimak „hokejaši“. Akumulirana nervoza je bila odnesena kao rukom kad bi se Huso pomolio uz ulicu.

Svi su gosti znali da je i ta ve?er završena, kada je Huso povikao – Zadnja! Zadnja!, a što je zna?ilo da se može naru?iti po još jedna tura pi?a, al brez meze, daju?i tako svim gostima jasan išaret da se mrski fajront primakao.

– Draga rajo, baš nam žao, što se fajront primakao? Jooooooooooooj, a mi bi ostali do prekosutra!

U jedanaest i pet minuta, kafana je bila zaklju?ana i Huso je odlazio sa zadnjim pticama crvenih kljunova, od kojih su se neke znakovito ljuljale i pridržavale za zid, posebno na mra?nim stepenicama. Znali smo zastati, kao neko jato, još nekoliko minuta pred haustorom, izmijeniti još po koji zadnji smijeh za to ve?e, pa svako na svoju stranu. Do sutra.

Huso nikada nije radio nedeljom, kao ni uz Bajram, katoli?ki i pravoslavni Boži? i Novu godinu. Cijeli avgust kafana je bila zatvorena. Huso je taj mjesec bio na ljetovanju ili u

Faleti?ima, ili u Kiseljaku, ili u banjama u Fojnici.  Jednom je ?ak bio  i u Zaostrogu, pa je, pocrvenivši od sunca i izujedan od komaraca, brže bolje pobjegao u Faleti?e. Poslije nam je u stihu govorio:

– Plavo more,

pa da si u Be?

u,

ja u tebe,


vala više ne?

u.

Jedva smo ?ekali kraj avgusta da se spustimo u sigurnost naše bezvremenske zone.

Komentari (2)

1
jan beran
Tuesday, 16. November 2010 u 10:36

Lijepo i njezno… A da Nadan opise kucu u kojoj je, od Huse do Huse stanovao, neima sanse…
Nikad vise takva vakta…

2
kafana bez kafe
Tuesday, 16. November 2010 u 16:28

Evo nešto i za uho da ne bude gluho.
http://www.youtube.com/watch?v=EuJPJvCtjQU

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar