Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net

ŽIVOTOPIS AVDE SIDRANA (2)

Godina u kojoj je zape?a?ena sudbina bra?e Sidran

Sa razdaljine od pedeset godina jasno se vidi da je na koverat sudbine svakog od trojice bra?e Sidran dobri Bogo vlastitom rukom udario žig tri godine prije posljednjih dana zime 1964/65, kada je, u pedesetoj godini, nakon teške bolesti, umro njihov otac, Mehmed Meho Sidran. Sa udaljenosti od pedeset godina vidi se kako je stvar sa bra?om Sidran zapravo završavala tamo gdje su oni mislili da je po?injala ! Juna 1962. godine, gotovo tri godine prije Mehine smrti, na porodi?nom konferencijskom stolu našla se samo jedna ta?ka dnevnog reda: izvještaj o školstvu, a sadržaj toga izvještaja bio je – katastrofa, gola, puna, totalna katastrofa ! Sva tri brata, kao po dogovoru, propali – izgubili godinu !

Srednji brat, Avdo, onaj koji ?e kasnije postati pisac – jer je tako bilo nažvrljano u kovertu pod onim žigom ! –  tre?i razred gimnazije skon?ao sa tri debele ke?ine: iz matematike, iz hemije i iz njema?koga jezika.Vladalo je nepisano pravilo da se u takvim slu?ajevima na sjednici Nastavni?kog vije?a doti?nome žalosniku oprosti jedna od triju negativnih ocjena i dadne mu se prilika da preostale dvije ispravi na avgustovskom popravnom ispitu, pa tako ipak ne izgubi, nego spasi cijelu jednu školsku godinu. Vladalo je takvo pravilo, ali je vladalo i pravilo odstupanja od toga pravila ako se, kao u ovoga egzemplara, u u?enika na?e i slaba ocjena iz – vladanja. Iz toga delikatnog ‘predmeta’ Avdo je imao pošteno zara?enu, pravednu i zasluženu jedinicu, s prtljagom od 137 neopravdanih izostanaka sa ?asova – a takvome u?eniku, bez intenzivnog roditeljskog staranja ili kakvog protekcijskog kišobrana, objektivno nije bilo spasa.

oprosti jedna od triju negativnih ocjena i dadne mu se prilika da preostale dvije ispravi na avgustovskom popravnom ispitu, pa tako ipak ne izgubi, nego spasi cijelu jednu školsku godinu. Vladalo je takvo pravi-lo, ali je vladalo i pravilo odstupanja od toga pravila ako se, kao u ovoga egzemplara, u ucenika nade i slaba ocjena iz – vladanja. Iz toga delikatnog ‘pred-meta’ Avdo je imao pošteno zaradenu, pravednu i zasluženu jedinicu, s prtljagom od 137 neopravdanih izostanaka sa casova – a takvome uceniku, bez inten-zivnog roditeljskog staranja ili kakvog protekcijskog kišobrana, objektivno nije bilo spasa.
Mladi brat, Edo, propao u prvom razredu. Sta- riji, Ekrem, uvijek brilijantni Eko, izgubio prvu go-dinu na Elektrotehnickom faklutetu ! Šta da se cini, kažite, ljudi ? Tri sina – tri sloma ! Tri sina – tri bro-doloma ! Meho je vlastitim ocima procitao zagreba-cku ekspertizu koja potvrduje sarajevske grozne medicinske nalaze o njegovoj opakoj bolesti, a pers-pektiva u kojoj udovica Behija školuje, hrani i odi-jeva cetvero djece, uzrasta od dvanaest do dvadeset-idvije godine, izgledala je suviše tjeskobno i mracno. Kako nije bio nimalo sklon vjerovati u cuda i nadati se nemogucem, odlucuje da stvar presijece oštrim rezom, bez trunke sentimenta. Avdo nece ponavljati razred ! Avdo ce školovanje nastaviti u Željeznickoj saobracajnoj školi u Vogošci. To je zdrava i pametna škola internatskog tipa, za prijem u nju se ionako traže dva razreda gimnazije, a nakon dvije godine njen svršenik stice diplomu željeznickog saobracajoprosti jedna od triju negativnih ocjena i dadne mu se prilika da preostale dvije ispravi na avgustovskom popravnom ispitu, pa tako ipak ne izgubi, nego spasi cijelu jednu školsku godinu. Vladalo je takvo pravi-lo, ali je vladalo i pravilo odstupanja od toga pravila ako se, kao u ovoga egzemplara, u ucenika nade i slaba ocjena iz – vladanja. Iz toga delikatnog ‘pred-meta’ Avdo je imao pošteno zaradenu, pravednu i zasluženu jedinicu, s prtljagom od 137 neopravdanih izostanaka sa casova – a takvome uceniku, bez inten-zivnog roditeljskog staranja ili kakvog protekcijskog kišobrana, objektivno nije bilo spasa.

Mla?i brat, Edo, propao u prvom razredu. Stariji, Ekrem, uvijek brilijantni Eko, izgubio prvu godinu na Elektrotehni?kom fakultetu ! Šta da se ?ini, kažite, ljudi ? Tri sina – tri sloma ! Tri sina – tri brodoloma ! Meho je vlastitim o?ima pro?itao zagreba?ku ekspertizu koja potvr?uje sarajevske grozne medicinske nalaze o njegovoj opakoj bolesti, a perspektiva u kojoj udovica Behija školuje, hrani i odi-jeva ?etvero djece, uzrasta od dvanaest do dvadesetidvije godine, izgledala je suviše tjeskobno i mra?no. Kako nije bio nimalo sklon vjerovati u ?uda i nadati se nemogu?em, odlu?uje da stvar presije?e oštrim rezom, bez trunke sentimenta.

Avdo ne?e ponavljati razred ! Avdo ?e školovanje nastaviti u Željezni?koj saobra?ajnoj školi u Vogoš?i. To je zdrava i pametna škola internatskog tipa, za prijem u nju se ionako traže dva razreda gimnazije, a nakon dvije godine njen svršenik sti?e diplomu željezni?kog saobra?ajnog tehni?ara, s kojom se prakti?no u dva koraka stiže do finoga posla i sigurnoga mjesta – otpravnika vozova. Može li se zamisliti išta jednostavnije i ljepše ? Ne može. U dnevnome redu te važne porodi?ne sjednice Meho ni pod ta?kom razno nije planirao bilo kakvu diskusiju, ali i da jeste, Avdo, što se njegovog slu?aja ti?e, ne bi ni zucnuo: mnogo mu se svidjela mogu?nost da regularno zbriše od ku?e, da zbriše od ku?e trajno, da sa Bjelava otperja u vidu lastinog repa, što prije, što prije. Nestrpljiv da svane dan i da širom Sarajeva raznese epohalnu radosnu vijest, cijele se no?i u krevetu vrtio i znojio, kao u teškoj ognjici.

Ni Edo ne?e ponavljati razred ! Ova ku?a nema vremena za ponavljanje razreda ! Jeste li razumjeli ? Svi su sve razumjeli i nije bilo nikakve potrebe da Meho udara šakom o stol uz svaku svoju izgovorenu rije? i uz svaki slog svake izgovorene rije?i. Je-ste li ra-zum-je-li ? Tap-tap-tap, tap-tap-tap-tap ! Kako ga ne zabole one kosti na prstima ? Edo ?e na kuharski zanat, trogodišnja Škola u?enika u privredi ‘Jaroslav ?erni’. Posao poslije može da bira: u Sarajevu postoji dvanaest gradskih ‘Ekspres’ restorana i za njega kao za Mehinog sina u njima su širom otvorena sva-ka kuhinjska vrata.

A šta da se radi sa Ekremom ? Sa Ekremom – nema ništa da se radi. Njemu se mora oprostiti. On u toku cijeloga svoga dvanaestgodišnjeg predfakultetskog školovanja nikada nije ku?i donio ni jednu jedinu ?etvorku, niže ocjene da ne spominjemo ! Nego sve same kretenske oble petice ! Avdu je ponekad spopadala i suluda pomisao kako ih Ekrem i donosi ku?i samo zato da bi, gluho bilo, otežao položaj svojoj mla?oj bra?i ! Kada je, po završetku gimnazije, trebao odabrati šta da studira, na koji fakultet da se upiše, bilo mu svejedno. Vidite šta je najteže, pa me tamo upišite ! Tako rekao roditeljima i sa svojom rajom iz ‘Fisa’ otišao na more. Tih godina stvarno najteži bio tek osnovani Elektrotehni?ki fakultet. Niti se na njega mogao svako upisati, niti se lako završavao, niti je iko smatrao ikakvom štetom ili sramotom ako se posrne na prvoj stepenici njegove najteže, prve studijske godine. Neka Ekrem slobodno ponavlja !

Meho je stvari zbilja postavio logi?no i principijelno, takore?i bez greške. Ali je na te iste stvari Onaj Što Udara Pe?ate gledao nešto druga?ije: u Željezni?kom dispanzeru, u strogom centru grada – to je ona austrougarska zgrada na Titovoj, Direkcija željeznica, koju mnogi brkaju sa susjednom zgradom Državnog Predsjedništva – u toj je zgradi, dakle, Onaj Odozgo stvorio i posadio nekog starog doktora s njema?kim prezimenom koje Avdo nije upamtio (sje?a se samo njegovih sijedih brkova i dvobojnih, kao domine, crnobijelih obrva) – da on, taj specijalist-oftalmolog, dijagnosticira kako lijevo oko kandidata Avde Sidrana vidi znatno slabije od desnog, pa mu se u zdravstveni karton ne može upisati ono što je za prijem u Školu neophodno: kategorija vida A 1.  Ne zaboravimo, posao otpravnika vozova je da ?ini ono što mu ime kaže: da do?ekuje i otpravlja vozove, za šta je neophodan besprijekoran i sluh i vid ! Jugoslavenska Državna Željeznica, to je šapka i uniforma, sa uniformom nema šale i kod nje nema samilosti, koliko god iz dje?akovih o?iju po kamenitom stubištu Direkcije frcale i lile vrele i uzaludne pubertetske suze !  Da, Avdo ?e ipak ponavljati tre?i razred ! Ništa od žu?enog rastanka sa ku?nom gužvom i gnjavažom, ništa od radosti i izmaštane ljepote samostalnog življenja ! Zbogom, sre?o, koja nisi ni došla !

Tako su se kompletna kola Mehmedovih oštrih rezova slomila na le?ima najmla?ega mu sina, onoga kome se on, 4. februara 1947 – sve žude?i da mu Be-hija, nakon dva muška djeteta, napokon rodi k?er – nimalo nije obradovao ! Ode Edo u kuhare, ode Edo u kuhare! ?inilo se Behiji da ?uje kako bjelavska djeca zadirkuju njenog tre?eg sina i od toga ju je obuzimalo jasno osje?anje krivnje. Da koliko-toliko popravi stvar odlazi kod direktora sarajevske Elektrodistribucije Jahiela Jaše Kamhija, poziva se na njihove zajedni?ke godine u SKOJ-u i žalobnim glasom podastire molbu da on, svojim autoritetom, kod direktora škole ‘Jaroslav ?erni’ ishodi prebacivanje njenog sina sa kuharskog na elektri?arski zanat. Kako bi to sutra izgledalo, je li tako, druže Jašo, kad me neko pita, a ja mu kažem: jedan mi sin elektroinžinjer, drugi – kuhar. Nekako, brate, grozno. A kad reknem: ovaj elektroinžinjer, onaj elektri?ar…nije previše ružno? Je li tako, druže Jašo ? Kamhi bez ikakvoga vrdanja i  prenemaganja uslišava njenu molbu i u njegov raboš rukom an?ela biva upisano jedno plemenito djelo. Mada se ne zna da li je za Edu bilo dobro ili je za Edu bilo zlo to što je u životu postao elektri?ar a ne kuhar. Malo je ?ega sli?nog na životnim putanjama jednoga kuhara i jednog elektri?ara. Ali – ko zna ? Ni sa udaljenosti od pedeset godina, ta se stvar ne da razabrati.

Ponavlja?a Avdu školske vlasti raspore?uju u najbolji školski kolektiv – pola odlikaši, pola vrlo-dobri i dobri – u uzoriti Tre?i Ce razrednika Juraja Mareka, pisca udžbenika i ?itanki književnosti, jednog od najboljih sarajevskih profesora i provjereno najboljega prakti?nog pedagoga, doma?ega, takore?i – Makarenka. Ako ne znadne i ne uspije on, onda u Sarajevu ne postoji niko ko bi maloga Sidrana znao otrgnuti od ulice, i sa stranputice na koju je nagazio tako ?vrstim korakom vratiti na utabane staze jednog urednog djetinjstva i normalne gradske mladosti. Da li su u tome raspore?ivanju školskoga problema Avde Sidrana u Marekov Tre?i Ce sudjelovali i pametni prsti lijepe teta-Dare iz Centra za socijalni rad u Skerli?evoj ulici, kamo je on, u svojstvu registriranog maloljetnog delinkventa, dva puta pozivan na razgovor – ne zna se, ali je i mogu?e i logi?no. U toj su mu ustanovi prijetili da ?e ga, ako tako nastavi, morati strpati u stola?ki popravni dom. Avdo se na prijetnje nije obazirao. Socijalna radnica je kazala Pa ti mene uopšte ne slušaš !? a on odgovorio Imate pravo. Samo vas gledam. A ako želimo biti sasvim precizni, on nju nije ni gledao nego pogledom – žderao. Još kad je, nešto kasnije, izmedu dviju posjeta njenom Centru, povezao stvari i shvatio da je ona, ta teta-Dara, ustvari pjesnikinja Dara Sekuli? i kad je brže-bolje dva puta pro?itao njenu tek izišlu knjigu pjesama Grlom u jagode, dozvolio je sebi da se u nju zatreska svjesno,  principijelno i temeljito, do daske i do ušiju. I ta zaljubljenost, kao takva, na izvjestan filozofski na?in traje i danas, kada je njemu 67, a njoj 80 godina. Zašto da ne ? Uostalom – da ! Kako si, Daro ?

Na po?etku nove školske godine, prvoga dana septembra mjeseca, u jedan sat i ?etrdesetpet minuta poslije podneva, Meho je budan ležao na istome kau?u na kojem ?e dvije i po godine kasnije umrijeti, a u njegovim rukama ve? nije bilo one snage s kojom je samo dva mjeseca ranije, u junu, žestoko udarao šakom po stolu. Pitao je Ko ti je sad razrednik ? a kad je Avdo izgovorio razrednikovo neobi?no i lijepo ime i prezime, desnom je rukom sa nahtkasne pokraj uzglavlja porušio sve lijekove, pribor i sitnice i kroz zube protisnuo jedva ?ujan škrgut Zar ta pi?ka !? Soba se u djeli?u sekunde cijela pretvorila u ringišpil sa osovinom u Avdinoj lobanji, i taj se ringišpil, evo, bjesomu?no i bešumno vrti dok on na koljenima sa poda kupi i na plohu nahtkasne vra?a bo?ice, kutije i kutijice s lijekovima, injekcijske ampule, nerazbijene ?ajne šalice, tacne, kaši?ice, male i ve?e o?ale, plasti?nu cjediljku, plavi kožni nov?anik, zelenocrno Pelikan nalivpero i debeli ru?ni sat marke UMF.

Na proslavi mature, juna 1964, na velikoj terasi ilidžanskog hotela ‘Kristal’, nakon što je popio tri vermuta i dva konjaka, Avdo primi?e stolicu do stolice svoga dragog razrednika, polaže glavu na njegove grudi i, ne trude?i se da sakrije suze, pita: Molim Vas, druže razredni?e, recite mi: zašto vas mrzi moj tata ? Zašto ?

Danas, sa udaljenosti od pedeset godina, Avdo nije siguran da li je, kroz svoje suze, na lijepom razrednikovom licu vidio ili mu se u?inilo da vidi dvije krupne muške suze, netom skliznule iz dubokih ljubi?astoplavih tužnih o?iju.


Komentari (1)

1
zlatko tuli?
Thursday, 31. March 2011 u 15:00

Bravo za ovaj tekst. Avdu znam iz glasovite “biblioteke” zvane ISTRA, a brata elektroinžinjera sam dobro poznavao jer mi je bio profesor na Elektro tehni?koj školi. Bio je boem i dobar profa, za razliku od mnogih koji su na toj školi nekad predavali. Drago mi je za ovaj tekst da je objavljen iz prostog razloga što smo imali sli?no iskustvo kao Avdo i njegova bra?a, mislim na ono obiteljsko. No, za ovaj portal javljam da je Ve?ernji list bh izdanje objavio lijepu pri?u o mom bivšem susjedu Miši Kla?aru, poznatom sarajevskom lutkaru i humanisti. Pozdrav svima sa sarajevske ?obanije od Zlaje

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar