Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Nekako u proljeće, a pred Praznik rada

Nekako u proljeće, a pred Praznik rada

(Slike za grupni portret naših očeva)

Nekako u proljece, a pred praznik rada, ja se sjetim uvijek druga Alije Sirotanovica. On mi vraca sjecanje na nase oceve, te drage likove u masnim radnickim kombinezonima i olinjalim cinovnickim mantilima. Oni su bili taj fundament, koji je stvorio nesto sto je vrijedilo, prije svega u ljudskom smislu, a cega nema vise. Gledam sliku Alije rudara, a pred oci mi izlaze slike nasih dragih oceva koji su poput njega svojim radom gradili, ostajuci skromni u svojim zahtjevima, jednu buducnost. Ustajali su rano, i fabrickim autobusima ili tramvajem, isli su na posao se vjerom �da ce njihovoj djeci biti bolje. Oni su vjerovali da cemo vjecno biti tu, a mi smo se poput ptica selica raselili sirom geografskih merdijana.
Ponekada se intimno upitam, kada bi se nasi ocevi probudili iz vjecnog sna, da li bi im bilo tesko prihvatiti da nas vide na nepoznatim stranim postanskim adresama i sa unucadima koji vec gube osjecaj za familiju ”tamo” i svoje korijene.
Poslije onog rata (1945) trebalo je obnoviti srusenu zemlju. To nije bilo vrijeme stranih i profiterskih finansijskih ulaganja u obnovu po sistemu; malo ulozis a puno dobijes.
Suprotno tome, po sistemu ”dok traje obnova, nema odmora”, omladina je mnogo ulagala a malo dobijala ( u smislu para, a mnogo u smislu socijalnih vrijednosti). Omladina je na radnim akcijama gradila pruge, a pruge su gradile omladinu.
Posebno teske su godine bile 48 godine kada se bauk celicne crvene zavjese sa istoka nadvio nad zemljom. Izmedju ostalog taj rat se vodio i sa rudarskim lopatama, pa je neki ruski rudar Stahanov sa tovarisima obori svjetski rekord po broju iskopanih tona uglja za jedan dan. Cifre su bile ubitacne, da ne vjerujes da ziv covjek moze toliko iskopati!
Alija i njegovi jarani rudari, su ustali da ”brane domovinu”, prihvatili izazov pa navalili na posao i iskopali nevjerovatnih pedeset tona vise od ruskih zivih masina. Alija je bio ponos cijele zemlje, svi su ga hvalili i svakog 1. maja bila je njegova slika u novinama. A bogami, ponekada je bio i na televiziji. Ostale dane u godini su ga ostavljali na miru, nisu htjeli da ga ometaju dok kopa hiljade tona uglja.
Prica kaze da ga je jedan partijski kadrovik pitao; sta jos treba uraditi pa da rudari poprave i taj rekord? Na to pitanje, Alija kaze : ” Trebaju nam jos vece lopate”.
Cuo i Tito za njega pa ga pozvao kod sebe da mu uruci kljuceve legendarnog Fice, a on onako kako je samo on bio skroman kaze ”Hvala tebi druze Tito, ali bi bolje da ti to das u ambulantu, valja ce to za pomoci bolesnim ljudima. Mogu ja i pjeske!”
Poslije se pricalo u narodu, da se tom prilikom jedna �od prisutnih zena obracala prostodusno drugarici Jovanki Broz rijecim: ”A moja Titinice…!”
Ljepota razgovora je u jednostavnosti i pokusaja bliskosti sa svojim sagovornikom.
Onda je jednog dana vlast stavila alijinu sliku na novcanicu od 20000 dinara. Na slici Alija lijep, mlad i zdrav, a bogami i novcanica je puno imala nula, sto ce reci da je puno i vrijedila. Mi smo dobijali plate u novcanicama sa alijinim likom (zvanim ”Sirotan”), a Alija je dobio vjerovatnu jos jednu znacku, plaketu ili medalju da je okaci na ”umorna” prsa, pritisnuta ledjima povijenim do rada.
Novcanica je kratko trajala i dozivila je tragicnu sudbinu �rudara. I kao sto tezak rad u rudniku iscrpljuje rudare, tako je i galopirajuca devalvacija ”unistila” vrijednost ”alijine” novcanice. Ona se sve vise stampala i sve je manje vrijedila.
Jednom prilikom, ja sam vidio svercera deviza, ispred hotel Evropa, koji za 100 DM broji cijelu ”gutu” novcanica sa alijinim likom. Broji, pa sa vremena na vrijeme, pljune na njih da ih lakse broji.
Neki primitivci kada broje pare pljunu na njih da bi �iste lakse brojali, bas kao sto neki kreteni pljuju na casne i postene ljude.
Gledam ja to, pa mi to nesto tesko palo, isto ko da je pljunuo na alijin rad i na rad nasih oceva, pa to prodaje ”budzasto” za mizernih 100 ”njemackih marona”.
Moj dobri druze Alija, kao i sva ziva bica, i ti si otisao jednog dana na put sa kojeg se niko ne vraca. Tvoji dobri jarani; jedni su rekli nek mu je rahmet dusi, a drugi su rekli pokoj mu dusi. Za tebe, i da si to mogao cuti, to nije ni bilo vazno jer su te oni svi voljeli jednako kao i ti njih bez obzira na ”jezicnu” razlicnost.
Partija na vlasti ti je poklonila (vjerovatno) ”minut cutanja” i ”slava mu”, a ti si otisao u zemlju koju si tako udarnicki kopao cijeli radni vijek.
Nekako u �proljece, a pred praznik rada, ja se sjetim tebe i ove price o heroju rada, koja je za radost i za plac istovremeno.
�crit le 12 avril 2011 par Mirza Hasanefendic

Alija 2Nekako u proljeće, a pred praznik rada, ja se sjetim uvijek druga Alije Sirotanovića. On mi vraća sjećanje na nase očeve, te drage likove u masnim radničkim kombinezonima i olinjalim činovničkim mantilima. Oni su bili taj fundament, koji je stvorio nešto što je vrijedilo, prije svega u ljudskom smislu, a čega nema više. Gledam sliku Alije rudara, a pred oči mi izlaze slike naših dragih očeva koji su poput njega svojim radom gradili, ostajući skromni u svojim zahtjevima, jednu budućnost. Ustajali su rano, i fabričkim autobusima ili tramvajem, išli su na posao se vjerom da će njihovoj djeci biti bolje. Oni su vjerovali da ćemo vječno biti tu, a mi smo se poput ptica selica raselili širom geografskih merdijana.

Ponekada se intimno upitam, kada bi se naši očevi probudili iz vječnog sna, da li bi im bilo teško prihvatiti da nas vide na nepoznatim stranim poštanskim adresama i sa unučadima koji već gube osjećaj za familiju ”tamo” i svoje korijene.

Poslije onog rata (1945), trebalo je obnoviti srušenu zemlju. To nije bilo vrijeme stranih i profiterskih finansijskih ulaganja u obnovu po sistemu; malo uložiš a puno dobiješ.

Suprotno tome, po sistemu ”dok traje obnova, nema odmora”, omladina je mnogo ulagala a malo dobijala ( u smislu para, a mnogo u smislu socijalnih vrijednosti). Omladina je na radnim akcijama gradila pruge, a pruge su gradile omladinu.

Posebno teške su godine bile 48 godine kada se bauk čelične crvene zavjese sa istoka nadvio nad zemljom. Izmedju ostalog, taj rat se vodio i sa rudarskim lopatama, pa je neki ruski rudar Stahanov sa tovarišima oborio svjetski rekord po broju iskopanih tona uglja za jedan dan. Cifre su bile ubitačne, da ne vjeruješ da živ čovjek može toliko iskopati!

Alija i njegovi jarani rudari, su ustali da ”brane domovinu”, prihvatili izazov pa navalili na posao i iskopali nevjerovatnih pedeset tona više od ruskih živih mašina. Alija je bio ponos cijele zemlje, svi su ga hvalili i svakog 1. maja bila je njegova slika u novinama. A, bogami, ponekada je bio i na televiziji. Ostale dane u godini su ga ostavljali na miru, nisu htjeli da ga ometaju dok kopa hiljade tona uglja.

Priča kaže da ga je jedan partijski kadrovik pitao; šta još treba uraditi pa da rudari poprave i taj rekord? Na to pitanje, Alija kaže : ” Trebaju nam još veće lopate”.

Čuo i Tito za njega pa ga pozvao kod sebe da mu uruči ključeve legendarnog Fiće, a on onako kako je samo on bio skroman, kaže: ”Hvala tebi, druže Tito, ali bi bolje bilo da ti to daš u ambulantu, valjaće to za pomoć bolesnim ljudima. Mogu ja i pješke!”

Poslije se pričalo u narodu, da se tom prilikom jedna od prisutnih žena obraćala prostodušno drugarici Jovanki Broz riječima: ”A, moja Titinice…!”

Ljepota razgovora je u jednostavnosti i pokušaju bliskosti sa svojim sagovornikom.

220px-20000-Dinara-1987Onda je jednog dana vlast stavila Alijinu sliku na novčanicu od 20.000 dinara. Na slici Alija, lijep, mlad i zdrav, a bogami i novčanica je puno imala nula, što će reći da je puno i vrijedila. Mi smo dobijali plate u novčanicama sa Alijinim likom (zvanim ”Sirotan”), a Alija je dobio vjerovatno još jednu značku, plaketu ili medalju da je okači na ”umorna” prsa, pritisnuta ledjima povijenim od rada.

Novčanica je kratko trajala i doživjela je tragičnu sudbinu rudara. I kao što težak rad u rudniku iscrpljuje rudare, tako je i galopirajuća devalvacija ”uništila” vrijednost ”Alijine” novčanice. Ona se sve više štampala i sve je manje vrijedila.

Jednom prilikom, ja sam vidio švercera deviza, ispred hotela “Evropa”, koji za 100 DM broji cijelu ”gutu” novčanica sa Alijinim likom. Broji, pa s vremena na vrijeme, pljune na njih da ih lakše broji.

Neki primitivci kada broje pare pljunu na njih da bi iste lakše brojali, baš kao što neki kreteni pljuju na časne i poštene ljude.

Gledam ja to, pa mi to nešto teško palo, isto ko da je pljunuo na Alijin rad i na rad naših očeva, pa to prodaje ”budzašto” za mizernih 100 ”njemačkih marona”.

Moj dobri druže Alija, kao i sva živa bića, i ti si otišao jednog dana na put sa kojeg se niko ne vraća. Tvoji dobri jarani; jedni su rekli nek mu je rahmet duši, a drugi su rekli pokoj mu duši. Za tebe, i da si to mogao čuti, to nije ni bilo važno jer su te oni svi voljeli jednako kao i ti njih, bez obzira na ”jezičnu” različnost.

Partija na vlasti ti je poklonila (vjerovatno) ”minut ćutanja” i ”slava mu”, a ti si otišao u zemlju koju si tako udarnički kopao cijeli radni vijek.

Nekako u proljeće, a pred praznik rada, ja se sjetim tebe i ove priče o heroju rada, koja je za radost i za plač istovremeno.

Mirza Hasanefendić

Komentari (7)

1
Zlaja sa Havaja
Friday, 15. April 2011 u 11:15

Srce, ruke i lopata.
http://youtu.be/5s6CiCcwP9o

2
lijana fidajbegović
Friday, 15. April 2011 u 16:20

Fantastično! To me vraća na neka dobra stara vremena, lijepo je vidjeti da ima još ljudi koji poznaju vrijednosti života , Bravo još jednom.

3
sabina
Friday, 15. April 2011 u 17:19

Oni bivši su bili krivi, a ovi novi (novokomponovani) su zaslužni za stanje u BiH.

4
Matija Nikenen
Friday, 15. April 2011 u 20:24

Ja sam dugo mislio da je na novčanici od 10 dinara bio Alija Sirotanović. Kasnije sam pročitao da je to u stvari bio Arif Heralić radnik Željezare u Zenici koji je 1971 umro nakon teške bolesti. Arif je imao čini mi se desetero djece od kojih je samo 5 ili 6 preživjelo (romska sudbina).
Ti rudari i radnici u teškoj industriji uvijek su me fascinirali svojom skromnošću i poštenjem. Sjećam se na početku procesa raspada Jugoslavije, oni su je prvi branili sa zastavama i Titovim slikama na ulicama naših glavnih gradova i ako im je ta zemlja možda i najmanje dala nego nama drugima.
A sjećam se opet moga komšije kojem neću da spominjem ime koji je bio direktor u jednoj od najjačih tadašnjih firmi i koji je stekao stan u Sarajevu i Zagrebu, vikendicu na Jahorini i još jednu na jednom od primorskih gradova, ali ni to mu nije bilo dovoljno pa je pljuvao po Jugoslaviji od koje je sigurno dobio više nego svi radnici iz Breze i Zenice zajedno.
Da smo imali barem mrvicu poštenja od Alijinog i Arifinog bili bi k’o Japan i to još bez ovih silnih zemljotresa.
Zato danas plačemo na Adi za Dražom, na trgu Bana Jelačića za Gotovinom i tugujemo za Alijom i njegovoj Islamskoj Deklaraciji i još mnogim idolima što isplivaše u znate već čemu.

5
Ljubiša Zečević
Friday, 15. April 2011 u 23:15

A Alija, Nikola Škobić što kopaše ugalj, bjehu pravi rudari. Al’, ne lezi vraže, odgovorni drugovi rekoše sportistima da se i oni uključe u ideološkopolitički rad, pa ih, čim je završen meč izmedju “Jedinstva” (Zagreb)i “Romanije” (Sarajevo), uputiše u rudnik Breza i, umjesto rukavica, dadoše lopate. Vodjeni legendarnim udarnikom Alijom Sirotanovićem, Romanijaši iskopaše 140 tona uglja “pobijedivši” svog rivala vodjenog, nista manje slavnim, rudarom Nikolom Škobićem, koji iskopaše “samo” 118 tona. Kažu da je posebno velika i široka lopata nazvana ŠKOBARA, jer ju je Nikola izmislio.

Jest da su radne akcije bile dobrovoljne i izgradjivale učesnike u duhu “bratstva, ….. itd, ali smo, ponekada, bili izloženi represijama ako smo “zgriješili prema socijalizmu, moralu….”. Godine 1950, kopamo kanal ili temelje za bluming u Zenici. Kad bi se vraćali sa rada u logor, tražilo se da pjevamo. Mi zapjevali: “Sa rada se vraćamo vedra čela smjeli, k’o da deset dana ništa nismo jeli” – jer su nas veoma loše hranili. Kuhinju su držali neki(e) sa sela koji o kuhanju pojma nisu imali. Grašak su kuhali bez predhodnog natopljavanja itd. Bila je to naša naivna reakcija, ali je izazvala istragu pa je prijetilo isključenje iz Narodne omladine, a time si doveo u pitanje i školovanje itd. E onda je Sergije Beljajev, već tada opredijeljen za muziku i horove, baš kad je komisija zasjedala da nam odreže kazne, iskoristio strahovitu kišu i sastavio pjesmu: “Sa rada se vraćamo, pokisli ko miši, to nam ništa ne smeta, narašćemo viši” – sa refrenom: “Jedan dva, jedan dva, mi smo vojska Titova”. Maršujući ispred Štaba, toliko smo se derali da kazna nije izrečena. Uzgred, nekoliko brigadira, danas uglednih ljudi, provalilo je na tavan magazina i našlo petokilaške konzerve džema od narandje i onog crvenog (Unrinog) sira, što su odgovorni za našu ishranu sakrili. Onda je komisija okrenula istragu na drugu stranu, ali nam to nije popravilo ishranu. “Zaplijenjeni” sir i džem su otišli na neka druga odredišta.

E, da mi je danas da se vratim u Tetovo – selo pored Zenice gdje nam je bio logor i pojedem onaj grašak sa žižkom – valjda je omehkno.

SRETAN VAM PRAZNIK – ne smijem reći RADA, jer je to u Bosni nepostojeći pojam.

Zeko

6
Jasna
Saturday, 16. April 2011 u 02:20

Dirljivo sjećanje na naše očeve, kroz Aliju Sirotanovića. Mada nisu svi očevi bili u masnim radničkim kombinezonima i putovali fabričkim autobusima, zajedničko im je bilo da su vjerovali u budućnost zemlje (u nekadašnjim granicama). Oni koji su još živi, sada nažalost provode život bez djece i unuka, koji su negdje daleko…

7
Selma Ćatović (Keketović)
Saturday, 30. August 2014 u 19:18

Ovu sam stranicu našla tražeći gdju.Lijanu Fidajbegović (koja mi je jedna daleka rodica!)…ako možemo da stupimo u kontakt, molim da se javi. Hvala.

Upišite komentar

Vaš komentar