Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Nadan Filipovi?: Gurabija i baklava

Nadan Filipovi?: Gurabija i baklava

Adnan je imao nenu koju su svi zvali baba Amira. Kod nje, u ulici Radojke Lakic je stanovala njena rodica Behija, zvana Behka. Behka je došla iz Sanskog Mosta da studira pravo. Trebala je ostati kod babe Amire samo par mjeseci, „dok se ne snade“. Ostala je punih cetrnaest godina. Behkini prestrpljivi roditelji su „otkidali od usta“ za maratonsko studiranje sanjajuci predugi san u kojem je njihova jedinica trebala postati, ni manje, ni više, vec advokatica.
Behka je bila golemi ters. Unikum. Prije i kasnije neviden. Niko joj nije smio bilo šta prigovoriti. Ni rahmetli Setko! Posebno je bila „muhanata“ na bilo kakvo pominjanje fakulteta i studiranja. Ako bi se neko i usudio o tome i zucnuti uslijedile bi erupcije histerije, te teška artiljerija ili tsunamiji urlika, kletvi i psovki iz prebogatog arsenala jedne raspuštene jalijaške. Bila je, osim jako pogane naravi, veoma zaljubljiva, što i nije loše, vec dapace. Ali, njena su zaljubljivanja uvijek imala za posljedicu bježanja od kuce, najave udaje i prekida studija koji se godinama i godinama zaglavio nasukan na hridinama „Rimskog prava“. Jednom je pobjegla s nekim Cigošem, harmonikašem iz Kasindola koji je zbog nje ostavio ženu i cetvero sitne djece. Ni ta ljubav na prvi pogled nije dugo trajala. Harmonikaš je brzo skužio s kakvom se aždahom uvezao i jednom je samo rekao da ide kupiti cigara, a u stvari je vec imao spreman famozni crveni pasoš i kartu u jednom pravcu, „trafika – Sarajevo – Štutgart“. Bez presjedanja. Kako je tad utekao, nikad se nije ni vratio. Behka se, kao i obicno vratila kod babe Amire. Bježala je i sa nekim trgovackim putnikom, pa sa nekim iluzionistom koji je nastupao u Hamam – baru, onda sa nekim autoprijevoznikom iz Kalesije, te na kraju s nekim Japancem koji je došao u službenu posjetu u Energoinvest. Bilo ih je još, ali da ne nabrajam. Oteglo bi se kao kišna dova u Sahari.
Behkin babo Hivzija je znao reci “Ljudi moji, nema insana na dunjaluku koji bi s njom, ‘vako naopakom, i tanjir trhane smirom mog’o pokusat’ ”. Kad je konacno, nakon dvanaest ili trinaest predugih godina apsolvirala, mati joj se Lamija, neki kažu o radosti, šlagirala i za par mjeseci umrla, ne docekavši diplomu. No, i za Behku je važila ona stara njemacka  “Wer Jura inskribiert, und nicht krepiert, der Jura promoviert“ ili „ko se na pravo upiše, a ne krepa, taj pravo i završi”. Konacno, i drhtavi Hivzija, kojeg smo Adnan i ja zvali “predrahmetlija”, vec satrven Parkinsonovom bolešcu i teškim šecerom, doceka da mu se ostvari posljednji san. Behka je diplomirala.  Da se to desilo u pusti Turski vakat, mislim da bi pucali topovi s Bijele Tabije da ozna
e taj napredak u pravnom sistemu Otomanske imperije.
Baba Amira se nadigla i pravi baklavu-maksuziju i to “na kat”. U najvecoj tepsiji. Hivzija sjedi a la Turka na seciji. Pred njim strogo zabranjena velika džezva s kafom. Pored džezve vec skoro „opuhana“ maksi – kutija rahatlokuma s orasima, „Zora“. Osmijeh, bijel od sitnog rahatlokumskog štaubcukera, ne silazi s njegova ozarenog lica, a Amira mu stalno dodaje cigaretu koja uporno ispada iz drhtavih prstiju.
Potrefismo sa Adnan i ja. Baba Amira ni mukajat. U sedmom je nebu. Slaže jufku, zasipa tirit i orahe, pa opet jufku, pa tirit i orahe, pa sve tako.
Adnan ne izdrža: “Baba, ja sam tebi najstariji unuk, a Behka ti je tek daljnja rodica. Ja i maturirah, i diplomirah, i zaposlih se, i magistrirah, a evo se i za doktorat spremam, a sjecam se da si me kad sam diplomirao pocastila samo s jednom tvrdom gurabijom kojom samo što nisam zube polomio. Kakva je to sada diskriminacija da ti Behki, koja je studirala preko cetrnaest godina, praviš baklavu na kat?“
Sasijece ga pogledom, baš k’o sabljom. Obrisa ruke o pregacu, pa ce: “Istina je Ado sve što kažeš. Ali ti si muško, a Behka je žensko!”
Pa kakvo je sad to razlikovanje po ženskoj ili muškoj liniji – nije se dao Adnan.
Evo da ti objasnim. Baklave je u stvari odraz moje radosti odkako mi je pao golem kamen sa srca. Moj Ado, ko ce sada smjeti kazat’ da je studentica Behka opet pobjegla s nekim oženjenim ili haze blesavim, baš k’o naka kurva, da izvine Hivzija na prostu izrazu. Ako se, Euzubilahi mineš šejtani radžim, zalomi da s kim ope’ utekne, ko ce moj Ado smjeti reci advokatica utekla s nekim probisvjetom, baš k’o naka kurva. Jer, nema kurve sa diplomom! Jes’ uhaviz’o? Haaa!
Adnan se samo nasmija i mi nagulismo preko vrata jer je bilo vrijeme korzu.
Hivzija ne doceka da se Behka zaposli. „Zaspa“ u snu. Našli su ga s golemim osmjehom na licu, osmjehom koji se mogao samo protumaciti da je na bolji svijet otputovao sretan i spokojan. Izveo jedinicu na hairli put.
Behka je par godina neuspješno ganjala posao u Sarajevu, a onda joj nešto dode, po obicaju, prodade kucu u Sani, prodade svu zemlju i zapuca kod neke rodice u Njemacku. Pricalo se da je u Hanoveru otvorila buregdžinicu i da je dobro radila. Još se pricalo da je tu radnju nakon nekoliko godina dala nekim našim pod kiriju, a da se udala za nekog starijeg direktora banke, kojeg je brzo ispratila na drugi svijet i naslijedila veliku kucu u okolini Bamberga, ali i hrpu para.
Prije dvije godine su je neka njena raja s fakulteta vidjela u Tunisu. Kažu, Behkica kao pokretna juvelirska radnja! Lice zategnuto, botox-usne, a s njom „balo“ od najviše dvadeset i pet, puter pravi, kojeg je Behka predstavila kao svog „eskort šofera“. Platila je raji nekoliko tura pica i izvinula se što mora ici. Iza nje je dugo ostao miris Chanell-a petice, i još duže evociranje studentskih uspomena zacinjenih sa malkice zavisti.

Adnan je imao nenu koju su svi zvali baba Amira. Kod nje, u ulici Radojke Laki? je stanovala njena rodica Behija, zvana Behka. Behka je došla iz Sanskog Mosta da studira pravo. Trebala je ostati kod babe Amire samo par mjeseci, „dok se ne sna?e“. Ostala je punih ?etrnaest godina. Behkini prestrpljivi roditelji su „otkidali od usta“ za maratonsko studiranje sanjaju?i predugi san u kojem je njihova jedinica trebala postati, ni manje, ni više, ve? advokatica.

Behka je bila golemi ters. Unikum. Prije i kasnije nevi?en. Niko joj nije smio bilo šta prigovoriti. Ni rahmetli Setko! Posebno je bila „muhanata“ na bilo kakvo pominjanje fakulteta i studiranja. Ako bi se neko i usudio o tome i zucnuti uslijedile bi erupcije histerije, te teška artiljerija ili tsunamiji urlika, kletvi i psovki iz prebogatog arsenala jedne raspuštene jalijaške. Bila je, osim jako pogane naravi, veoma zaljubljiva, što i nije loše, ve? dapa?e. Ali, njena su zaljubljivanja uvijek imala za posljedicu bježanja od ku?e, najave udaje i prekida studija koji se godinama i godinama zaglavio nasukan na hridinama „Rimskog prava“. Jednom je pobjegla s nekim Cigošem, harmonikašem iz Kasindola koji je zbog nje ostavio ženu i ?etvero sitne djece. Ni ta ljubav na prvi pogled nije dugo trajala. Harmonikaš je brzo skužio s kakvom se aždahom uvezao i jednom je samo rekao da ide kupiti cigara, a u stvari je ve? imao spreman famozni crveni pasoš i kartu u jednom pravcu, „trafika – Sarajevo – Štutgart“. Bez presjedanja. Kako je tad utekao, nikad se nije ni vratio. Behka se, kao i obi?no, vratila kod babe Amire. Bježala je i sa nekim trgova?kim putnikom, pa sa nekim iluzionistom koji je nastupao u Hamam – baru, onda sa nekim autoprijevoznikom iz Kalesije, te na kraju s nekim Japancem koji je došao u službenu posjetu u Energoinvest. Bilo ih je još, ali da ne nabrajam. Oteglo bi se kao kišna dova u Sahari.

Behkin babo Hivzija je znao re?i “Ljudi moji, nema insana na dunjaluku koji bi s njom, ‘vako naopakom, i tanjir trhane s mirom mog’o pokusat’ ”. Kad je kona?no, nakon dvanaest ili trinaest predugih godina apsolvirala, mati joj se Lamija, neki kažu od radosti, šlagirala i za par mjeseci umrla, ne do?ekavši diplomu. No, i za Behku je važila ona stara njema?ka  “Wer Jura inskribiert, und nicht krepiert, der Jura promoviert“ ili „ko se na pravo upiše, a ne krepa, taj pravo i završi”.

Kona?no, i drhtavi Hivzija, kojeg smo Adnan i ja zvali “predrahmetlija”, ve? satrven Parkinsonovom boleš?u i teškim še?erom, do?eka da mu se ostvari posljednji san. Behka je diplomirala.  Da se to desilo u pusti Turski vakat, mislim da bi pucali topovi s Bijele Tabije da ozna?e taj napredak u pravnom sistemu Otomanske imperije.

Baklava 220Baba Amira se nadigla i pravi baklavu-maksuziju i to “na kat”. U najve?oj tepsiji. Hivzija sjedi a la Turka na se?iji. Pred njim strogo zabranjena velika džezva s kafom. Pored džezve ve? skoro „opuhana“ maksi – kutija rahatlokuma s orasima, „Zora“. Osmijeh, bijel od sitnog rahatlokumskog štaubcukera, ne silazi s njegova ozarenog lica, a Amira mu stalno dodaje cigaretu koja uporno ispada iz drhtavih prstiju.

Potrefismo sa Adnan i ja. Baba Amira ni mukajat. U sedmom je nebu. Slaže jufku, zasipa tirit i orahe, pa opet jufku, pa tirit i orahe, pa sve tako.

Gurabije 220Adnan ne izdrža: “Baba, ja sam tebi najstariji unuk, a Behka ti je tek daljnja rodica. Ja i maturirah, i diplomirah, i zaposlih se, i magistrirah, a evo se i za doktorat spremam, a sje?am se da si me kad sam diplomirao po?astila samo s jednom tvrdom gurabijom kojom samo što nisam zube polomio. Kakva je to sada diskriminacija da ti Behki, koja je studirala preko ?etrnaest godina, praviš baklavu na kat?“

Sasije?e ga pogledom, baš k’o sabljom. Obrisa ruke o prega?u, pa ?e: “Istina je Ado sve što kažeš. Ali ti si muško, a Behka je žensko!”

Pa kakvo je sad to razlikovanje po ženskoj ili muškoj liniji – nije se dao Adnan.

Evo da ti objasnim. Baklava je u stvari odraz moje radosti odkako mi je pao golem kamen sa srca. Moj Ado, ko ?e sada smjeti kazat’ da je studentica Behka opet pobjegla s nekim oženjenim ili haze blesavim, baš k’o naka kurva, da izvine Hivzija na prostu izrazu. Ako se, Euzubilahi mineš šejtani radžim, zalomi da s kim ope’ utekne, ko ?e moj Ado smjeti re?i advokatica utekla s nekim probisvjetom, baš k’o naka kurva. Jer, nema kurve sa diplomom! Jes’ uhaviz’o? Haaa!

Adnan se samo nasmija i mi nagulismo preko vrata jer je bilo vrijeme korzu.

Hivzija ne do?eka da se Behka zaposli. „Zaspa“ u snu. Našli su ga s golemim osmjehom na licu, osmjehom koji se mogao samo protuma?iti da je na bolji svijet otputovao sretan i spokojan. Izveo jedinicu na hairli put.

Behka je par godina neuspješno ganjala posao u Sarajevu, a onda joj nešto do?e, po obi?aju, prodade ku?u u Sani, prodade svu zemlju i zapuca kod neke rodice u Njema?ku. Pri?alo se da je u Hanoveru otvorila buregdžinicu i da je dobro radila. Još se pri?alo da je tu radnju nakon nekoliko godina dala nekim našim pod kiriju, a da se udala za nekog starijeg direktora banke, kojeg je brzo ispratila na drugi svijet i naslijedila veliku ku?u u okolini Bamberga, ali i hrpu para.

Prije dvije godine su je neka njena raja s fakulteta vidjela u Tunisu. Kažu, Behkica kao pokretna juvelirska radnja! Lice zategnuto, botox-usne, a s njom „balo“ od najviše dvadeset i pet, puter pravi, kojeg je Behka predstavila kao svog „eskort šofera“. Platila je raji nekoliko tura pi?a i izvinula se što mora i?i. Iza nje je dugo ostao miris Chanell-a petice, i još duže evociranje studentskih uspomena za?injenih sa malkice zavisti.

Komentari (1)

1
Slavica Primoži?
Tuesday, 31. May 2011 u 12:30

Eh, a ja studirala samo 4 godine. Izgleda da se v tom kratkom vremenu ne može ” izpe?i” zanat.
Hvala za lepu pou?nu pri?u ! ali u mom slu?aju je ” prošla baba sa kola?ima”.

Slavica

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar