Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Sje?ate li se ovih re?enica?

Sje?ate li se ovih re?enica?

Prilog nam je poslala Aida Sokolovi? iz Norveške sa preporukom: Vrijedi svake minute ?itanja!

Autor Ozren Kebo

Sjećaš li se Dolly Bell? i Otac na službenom putu, dva slavna filma Emira Kusturice i Abdulaha Sidrana, sadrže nebrojene kultne rečenice koje se već decenijama ponavljaju, parafraziraju i citiraju i – sve to vrijeme ne gube na snazi, ljepoti i istinitosti.
“Svakog dana, u svakom pogledu, sve više napredujem”; “Nećemo tako, Dino”; “Prvo materijalna baza, pa onda duhovna nadgradnja”; “Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjat’ kako treba“; “Malik, Malik, na govno si nalik”; “Drugi jebu, a ti se, Muzafere, kupaj”; “‘A đe su kitonje?’ ‘Ne laj, Besime’”; “Reci im da im je dedo poručio da se jebu i oni i njihova politika”… Nabrajanju nikad kraja, mogli bismo ovako do kraja teksta.
Ipak, ovom zgodom izdvajamo dva skrajnuta bisera, koji nikada nisu privlačili mase, a u njih je utkana opora ljepota onog pravog, tvrdog, uglavnom teškog, ponekad surovog, a ponekad – ali mnogo, mnogo rjeđe – ugodnog života.
Mogla sam dvadeset jaja kupiti. Porodica je krenula “u goste”, kako smo to tada zvali, kod tetke i tetka. Tri sina će pješke, a otac, majka i kći taksijem. Otac Maho, naravno, izabrao je taksi; ko bi pješačio. Dok se voze, majka Sena bez prestanka bulji u taksimetar, svaki otkucaj zabada joj se direktno u srce. Račun je na kraju bio 300 dinara. U sljedećoj sceni vidimo kako sokakom, uzbrdo, idu: naprijed Maho, praznih ruku, samo je preko ramena prebacio sako, a tri metra iza njega skakuće Sena, u jednoj ruci joj je tašna, u drugoj kći, koja u svojoj desnoj ruci drži bombonjeru.
“Koliko mu dade?”, pita Sena Mahu.
“Ništa, dvije stoje”, slaga Maho i ne trepnu.
I onda ide ta legendarna Senina rečenica: “Mogla sam dvadeset jaja kupiti, mogli smo i prošetati, šta bi nam falilo.”
Tu je repliku primijetila moja majka. Tu znalački napisanu i iz života izvučenu rečenicu mogla je uočiti samo domaćica. Samo se tih žena tiče ova rezignirana izjava. Jer ovdje su muškarci odrađivali lakši dio zadatka: oni su zarađivali i donosili pare, što je u Titino doba bilo nešto kao rekreacija. Svi su imali posao, radno mjesto bilo je zagarantirano, a plate – onako. Razvlačenje te crkavice od prvog do tridesetog, od početka do kraja mjeseca, neuporedivo je teži napor. Lakše ih je zaraditi nego mudro i racionalno gospodariti njima, kaže se za novce tamo gdje ih nikad nema dovoljno.
Domaćica, jedno od najkompleksnijih i najodgovornijih zanimanja na ovom svijetu, ima tu nesreću da ga se uopće ne valorizira kao ozbiljno uposlenje. Vođenje domaćinstva i organiziranje porodice kao posao ne postoji. Domaćice nemaju penziju, a zdravstveno se mogu osigurati samo preko zaposlenog muža. Danas je to zanimanje u izumiranju, isto kao što su u izumiranju porodica i brak. Domaćice su održavale obitelj u životu. One su i iz nemogućih situacija nekako izvlačile tri obroka i normalnu svakodnevnicu. I zato su između vožnje taksijem i dvadeset jaja uvijek birale ovo drugo. Ima tramvaj, može autobus, ni prošetati nije problem, a jaja su nezamjenjiva. Zato, dok gledate raspoloženog muža kako u tuđoj avliji, na ljetnom pljusku izgovara legendarnu rečenicu: “Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjat’ kako treba”, sjetite se da je to tek dosjetka zbrinutog muškarca, a tu mu je dosjetku – ovo mu ga dođe nešto kao sponzorska poruka – napornim kreativnim radom omogućila njegova nezaposlena supruga.
Zato mi je, zbog majke i drugih domaćica (domaćica mu ga dođe nešto kao mirnodopski neznani junak – podigla je milione porodica i ljudi, a zasluge uvijek pripadaju drugima, za nju niko ne zna), ova kultna rečenica za jednu važnu zeru kultnija od svih drugih kultnih rečenica iz domaćih filmova. “Drugi jebu, a ti se, Muzafere, kupaj”, zgodna je i duhovita dosjetka, ali iza ovih dvadeset jaja stoji život, opor, nimalo lak, stoji svakodnevna muka žena koje su od ničega morale napraviti kajganu.
“Seno, ne seri”, kaže Maho kad ostane bez argumenata. I tako diskusiju elegantno privede kraju.
“E, Zijo, Zijo, jebala te rakija, što se nisi na svojoj svadbi sijek’o.” Potresna replika iz Oca na službenom putu. Mustafa Nadarević, koji je u zatvor poslao Mikija Manojlovića, sestrinog supruga, sada je na svadbi njihovog brata, kojeg glumi Emir Hadžihafizbegović. Svi se sjećamo strašnog pitanja: “Možeš li spavat’, brate?” i još strašnijeg odgovora: “Teško, sestro, teško.” A kad Nadarević čelom razbije čašu i pokvari svadbu, dok ga onako krvavog smješta u krevet, brat mu kaže: “E, Zijo, Zijo, jebala te rakija, što se nisi na svojoj svadbi sijek’o.”
I fakat je tako. Još jedna teška, kompleksna situacija iz realnog života. Ne kvarimo drugima njihova slavlja i važne datume. Ne znam za bolji prijekor upućen problematičnoj osobi: kad praviš sranja, pravi ih na svojoj svadbi, u svojoj avliji, za svoj slobodni vikend. Ne diraj druge, ne kvari im ugođaj. Sijeći se na tuđoj svadbi, taj krkanski običaj nepoštivanja drugog i njegovih adeta gledamo svakodnevno, kao opću manifestaciju običajnog prava i zajedničkog sebičluka. Poznajem tipa koji, kad je na njega red da časti, naručuje i plaća isključivo espresso. Kad je red da plati drugi, narudžba mu dramatično dobiva na kvantitetu i cijeni: “Dupla kafa, dupli viski i kisela.” E, lako je tako.
Stanovnici Širokog Brijega mogli bi poručiti navijačima Sarajeva: “Što ne divljate po svojim ulicama” Stanovici Sarajeva mogli bi poručiti navijačima Zenice: “Haj malo razbijajte oko svog stadiona.” Stanovnici Zenice mogli bi… Gdje je kraj? Uvijek smo brzi na čaši, kalašnjikovu, minobacaču, kad je dernek na tuđem terenu i preko tuđih leđa. Ili, hajde da malo generaliziramo. Kada su se zavadile Srbija i Hrvatska, te dvije susjedne zemlje su najveća sranja napravile na našoj svadbi. Još razgrćemo srču nakon njihovog bančenja i puna nam je duša stakla koje će tu ostati još decenijama.
U novom Ustavu, ako ga ikada dočekamo, nek preambula počne imperativom: “Sranja praviti isključivo na svojoj svadbi…” I mirna Bosna, uključujući i Hercegovinu.

Ozren KeboSje?aš li se Dolly Bell? i Otac na službenom putu, dva slavna filma Emira Kusturice i Abdulaha Sidrana, sadrže nebrojene kultne re?enice koje se ve? decenijama ponavljaju, parafraziraju i citiraju i – sve to vrijeme ne gube na snazi, ljepoti i istinitosti.

“Svakog dana, u svakom pogledu, sve više napredujem”; “Ne?emo tako, Dino”; “Prvo materijalna baza, pa onda duhovna nadgradnja”; “Ho?e li sunce u ovom gradu ikad zasjat’ kako treba“; “Malik, Malik, na govno si nalik”; “Drugi jebu, a ti se, Muzafere, kupaj”; “‘A ?e su kitonje?’ ‘Ne laj, Besime’”; “Reci im da im je dedo poru?io da se jebu i oni i njihova politika”… Nabrajanju nikad kraja, mogli bismo ovako do kraja teksta.

Ipak, ovom zgodom izdvajamo dva skrajnuta bisera, koji nikada nisu privla?ili mase, a u njih je utkana opora ljepota onog pravog, tvrdog, uglavnom teškog, ponekad surovog, a ponekad – ali mnogo, mnogo rje?e – ugodnog života.

Mogla sam dvadeset jaja kupiti. Porodica je krenula “u goste”, kako smo to tada zvali, kod tetke i tetka. Tri sina ?e pješke, a otac, majka i k?i taksijem. Otac Maho, naravno, izabrao je taksi; ko bi pješa?io. Dok se voze, majka Sena bez prestanka bulji u taksimetar, svaki otkucaj zabada joj se direktno u srce. Ra?un je na kraju bio 300 dinara. U sljede?oj sceni vidimo kako sokakom, uzbrdo, idu: naprijed Maho, praznih ruku, samo je preko ramena prebacio sako, a tri metra iza njega skaku?e Sena, u jednoj ruci joj je tašna, u drugoj k?i, koja u svojoj desnoj ruci drži bombonjeru.

“Koliko mu dade?”, pita Sena Mahu.

“Ništa, dvije stoje”, slaga Maho i ne trepnu.

I onda ide ta legendarna Senina re?enica: “Mogla sam dvadeset jaja kupiti, mogli smo i prošetati, šta bi nam falilo.”

Tu je repliku primijetila moja majka. Tu znala?ki napisanu i iz života izvu?enu re?enicu mogla je uo?iti samo doma?ica. Samo se tih žena ti?e ova rezignirana izjava. Jer ovdje su muškarci odra?ivali lakši dio zadatka: oni su zara?ivali i donosili pare, što je u Titino doba bilo nešto kao rekreacija. Svi su imali posao, radno mjesto bilo je zagarantirano, a plate – onako. Razvla?enje te crkavice od prvog do tridesetog, od po?etka do kraja mjeseca, neuporedivo je teži napor. Lakše ih je zaraditi nego mudro i racionalno gospodariti njima, kaže se za novce tamo gdje ih nikad nema dovoljno.

Doma?ica, jedno od najkompleksnijih i najodgovornijih zanimanja na ovom svijetu, ima tu nesre?u da ga se uop?e ne valorizira kao ozbiljno uposlenje. Vo?enje doma?instva i organiziranje porodice kao posao ne postoji. Doma?ice nemaju penziju, a zdravstveno se mogu osigurati samo preko zaposlenog muža. Danas je to zanimanje u izumiranju, isto kao što su u izumiranju porodica i brak. Doma?ice su održavale obitelj u životu. One su i iz nemogu?ih situacija nekako izvla?ile tri obroka i normalnu svakodnevnicu. I zato su izme?u vožnje taksijem i dvadeset jaja uvijek birale ovo drugo. Ima tramvaj, može autobus, ni prošetati nije problem, a jaja su nezamjenjiva. Zato, dok gledate raspoloženog muža kako u tu?oj avliji, na ljetnom pljusku izgovara legendarnu re?enicu: “Ho?e li sunce u ovom gradu ikad zasjat’ kako treba”, sjetite se da je to tek dosjetka zbrinutog muškarca, a tu mu je dosjetku – ovo mu ga do?e nešto kao sponzorska poruka – napornim kreativnim radom omogu?ila njegova nezaposlena supruga.

Zato mi je, zbog majke i drugih doma?ica (doma?ica mu ga do?e nešto kao mirnodopski neznani junak – podigla je milione porodica i ljudi, a zasluge uvijek pripadaju drugima, za nju niko ne zna), ova kultna re?enica za jednu važnu zeru kultnija od svih drugih kultnih re?enica iz doma?ih filmova. “Drugi jebu, a ti se, Muzafere, kupaj”, zgodna je i duhovita dosjetka, ali iza ovih dvadeset jaja stoji život, opor, nimalo lak, stoji svakodnevna muka žena koje su od ni?ega morale napraviti kajganu.

“Seno, ne seri”, kaže Maho kad ostane bez argumenata. I tako diskusiju elegantno privede kraju.

“E, Zijo, Zijo, jebala te rakija, što se nisi na svojoj svadbi sijek’o.” Potresna replika iz Oca na službenom putu. Mustafa Nadarevi?, koji je u zatvor poslao Mikija Manojlovi?a, sestrinog supruga, sada je na svadbi njihovog brata, kojeg glumi Emir Hadžihafizbegovi?. Svi se sje?amo strašnog pitanja: “Možeš li spavat’, brate?” i još strašnijeg odgovora: “Teško, sestro, teško.” A kad Nadarevi? ?elom razbije ?ašu i pokvari svadbu, dok ga onako krvavog smješta u krevet, brat mu kaže: “E, Zijo, Zijo, jebala te rakija, što se nisi na svojoj svadbi sijek’o.”

I fakat je tako. Još jedna teška, kompleksna situacija iz realnog života. Ne kvarimo drugima njihova slavlja i važne datume. Ne znam za bolji prijekor upu?en problemati?noj osobi: kad praviš sranja, pravi ih na svojoj svadbi, u svojoj avliji, za svoj slobodni vikend. Ne diraj druge, ne kvari im ugo?aj. Sije?i se na tu?oj svadbi, taj krkanski obi?aj nepoštivanja drugog i njegovih adeta gledamo svakodnevno, kao op?u manifestaciju obi?ajnog prava i zajedni?kog sebi?luka. Poznajem tipa koji, kad je na njega red da ?asti, naru?uje i pla?a isklju?ivo espresso. Kad je red da plati drugi, narudžba mu dramati?no dobiva na kvantitetu i cijeni: “Dupla kafa, dupli viski i kisela.” E, lako je tako.

Stanovnici Širokog Brijega mogli bi poru?iti navija?ima Sarajeva: “Što ne divljate po svojim ulicama” Stanovici Sarajeva mogli bi poru?iti navija?ima Zenice: “Haj malo razbijajte oko svog stadiona.” Stanovnici Zenice mogli bi… Gdje je kraj? Uvijek smo brzi na ?aši, kalašnjikovu, minobaca?u, kad je dernek na tu?em terenu i preko tu?ih le?a. Ili, hajde da malo generaliziramo. Kada su se zavadile Srbija i Hrvatska, te dvije susjedne zemlje su najve?a sranja napravile na našoj svadbi. Još razgr?emo sr?u nakon njihovog ban?enja i puna nam je duša stakla koje ?e tu ostati još decenijama.

U novom Ustavu, ako ga ikada do?ekamo, nek preambula po?ne imperativom: “Sranja praviti isklju?ivo na svojoj svadbi…” I mirna Bosna, uklju?uju?i i Hercegovinu.

Komentari (5)

1
Kemo
Friday, 27. May 2011 u 18:43

Dobar si, Ozrene, svaka Ti ?ast, ovo si beli dobro napiso; sa užitkom sam pro?itao ovaj tekst i poruku!

2
Jasna
Saturday, 28. May 2011 u 01:46

Da se vratimo na 20 jaja, taj dio mi se najviše svidio.. Prije jedno 30-tak godina, nakon nekog hepeninga, daje moj muž napojnicu garderoberki, nov?anicu od pretjerano previše dinara.. Uhvatih mu ruku u letu i borimo se tako par sekundi, pa popusth zbog obraza, ali mi o?i ostadoše na njoj. Sirota garderoberka jedva se usudila uzeti je. To je bilo mojih dvadeset jaja i ne zaboravih ih još!
Nekako me je sve ovo podsjetilo na amidžu Idriza…

3
Jakiša Stan?i?
Sunday, 29. May 2011 u 14:05

“Svaka mu pjeva” što bi rekao naš narod (ili što bi rekli naši narodi i narodnosti po presudi Suda u slu?aju Finci i dr.). Zato ja Avdine filmove (koje ja tako zovem, bez obzira na režisera) mogu gledati po sto puta. I nikad mi nisu dosadni, uvijek zapazim nešto novo. I Ozrenove tekstove isto tako rado ?itam. Uostalom (opet narodna): kruška ne pada daleko od stabla.

4
Edina Catovic
Sunday, 29. May 2011 u 17:34

Svaka cast Ozrene, svaki tekst ti je za cistu desetku

5
Cico Kabiljo
Sunday, 29. May 2011 u 18:54

Svaka ?ast g. Kebo za ove izuzetno odabrane i komentarisane replike iz filmova koje je svaki pravi Sarajlija gledao kao da su upravo za njega napravljeni. Tada kada sam ih gledao nisam nosio u kino magnetofon, bilo je nemogu?e bilježiti ih, a ku?ni video došao je za mene dosta kasno, a tako sam željno htio bar nešto upamtiti. Neke od njih su ušle kao replike u svakodnevnom govoru sarajevske raje, što je vrijednost jednog remek djela. A jedna veoma važna osoba stoji iza svega toga, (“Bethoven tih kompozicija, (orkestrom je dirigovao g. E.Kusturica” rije?i A.S.), veliki, neponovljivi profesor sa sarajevskog asfalta, koji zasluženo nosi titulu Akademika, g. Abdulah Sidran. ?ini mi se da se trebalo bar malo “o?ešati” o njega u tom izvanrednom prilogu.

UpiĹĄite komentar

VaĹĄ komentar

dovla.net is powered by WordPress | Entries (RSS) and Comments (RSS)

Copyright © 2008. All right reserved. Theme by deniart.