Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net

Vuk Periši?: Kad zaboraviš juli

Jugoslavenski prostor je stolje?ima bio duboka provincija. Slabo naseljena i besputna periferija dvaju carstava. Sve je ovdje kasnilo, od željezni?kih pruga do književnih trendova. Iza te tvrdnje ne stoje ni prezir ni samosažaljenje. Jednostavno je tako. Usput re?eno, nije (bilo) nepopravljivo.

Ipak, postojao je jedan trenutak, zapravo jedan mjesec, u kojem je nekolicina ovdašnjih ljudi hrabro odlu?ila da bude dio svijeta. Odluka Politbiroa Komunisti?ke partije Jugoslavije iz jula 1941. nije bila samo odluka o podizanju ustanka nego i radikalni raskid s provincijalizmom. Bio je to najzna?ajniji pothvat koji je ikada pokrenut na jugoslavenskom prostoru: nikada toliko pojedinaca, organiziranih u jednu discipliniranu grupu, nije odlu?ilo poduzeti nešto toliko važno i toliko ambiciozno. Nikada nijedan jugoslavenski ili južnoslavenski pothvat nije stajao u tolikom skladu s akutnim potrebama svijeta, civilizacije i ljudskog roda.

Partizani u Zagrebu

Jesu li jugoslavenski komunisti – dok je Britanija gorjela pod bombama Luftwaffe i dok su se sovjetski frontovi raspadali – krenuli u svoju historijsku avanturu samo zato da bi došli na vlast? Svakako da im je to bio krajni cilj, ali u julu 1941. nisu imali vremena da razmišljaju o Dedinju, Brionima, srebrnim muštiklama i svilenim kravatama. Tada su još uvijek bili samo hrabri. Bilo ih je tek nekoliko hiljada usred o?ajne i uplašene Evrope. Preuzeli su ogroman rizik kada su svoju sudbinu vezali uz sudbinu antifašizma i to u trenutku kada se ?inilo da je fašizam nepobjediv. Opredijelili su se za ?ovje?anstvo kojem je prijetilo uništenje. Bili su dio svijeta. S druge strane, njihovi lokalni protivnici su u tom svjetskom ratu vidjeli samo priliku za postizanje svojih, koliko zlo?ina?kih toliko i slijepo provincijalnih ciljeva. Nacionalisti?kom ekskluzivizmu pridružila se homogena falanga ološa, dok su komunisti u svoj pokret uspjeli privu?i i tako nespojive karaktere kakvi su bili, primjerice, Edvard Kocbek, Vitomil Zupan, Josip Vidmar, Vladimir Nazor, Svetozar Rittig, Ko?a Popovi?, Ivan Ribar, Savo Orovi?, Dimitar Vlahov…

Ustašama je Hitler iz pukih prakti?nih i tehni?kih razloga ponudio privid nezavisne države. Zasigurno su ustaše bili uvjereni da su lukavo iskoristili velikog Führera. U Drugom svjetskom ratu vidjeli su samo sporednu epizodu, etapu u realizaciji svoje nadvremene državotvorne opsesije: Fiat Croatia pereat mundus!

Po?imo od pretpostavke da ?etni?ka strategija ?ekanja pravog trenutka za borbu protiv okupatora i pokušaja da se tim ?ekanjem civilno stanovništvo poštedi represalija nije bila nerazumna. Dozvolimo i mogu?nost da je ?etni?ka suradnja s okupatorom bila samo takti?ko lukavstvo. Uzalud. ?etnici su u Drugom svjetskom ratu vidjeli priliku za obra?un s nesrpskim nacijama. Taj eklatantno fašisti?ki motiv svakoj raspravi o ?etni?kom antifašizmu oduzima smisao. Iza toga nije stajao samo zlo?ina?ki instinkt nego i beslovesni politi?ki kretenizam koga je skrivanje iza legitimiteta okupirane države i njene vlade u egzilu samo višestruko naglašavalo. Na stanovit na?in je i kvislinška kolaboracija Milana Nedi?a i Dimitrija Ljoti?a bila demonološki dosljednija, u njenom moralnom ludilu bilo je više metode negoli u samozvanoj Jugoslavenskoj vojsci u Otadžbini koja je ubijala jugoslavenske državljane samo zato jer su Hrvati, Bošnjaci ili Albanci. Uostalom, ?ak je i sâm Danko Popovi? u Knjizi o Milutinu lijepo rekao da su ?etnici gola govna bili?

Drugi svjetski rat nije razotkrio samo zlo?ina?ku narav jugoslavenskih nacionalizama, nego i njihove neizrecivo uske obzore i njihovu nesposobnost poimanja svijeta i stvarnosti. Draža Mihajlovi? je okupio svojih tristotinjak istomišljenika i po jednog Hrvata i Slovenca u selu Ba da bi na Svetosavskom kongresu raspravljao o budu?nosti jedne multietni?ke i multikonfesionalne države. Mape Stevana Moljevi?a po kojima Srbija grani?i sa Slovenijom da i ne spominjemo. Iako su do samoga kraja ostali saveznici Tre?eg Reicha, ustaše vijest o padu Berlina i o kapitulaciji Njema?ke nisu doživjeli kao kraj najve?eg rata u historiji nego kao kraj njihove krvolo?ne tvorevine koja je Hrvatskoj otela ime. Svaki prosje?ni narkoman bi se sa zanimanjem zapitao na ?emu su ti ljudi bili? Šta bi radili da su pobedili? – upitat ?e se (opet) jedan od likova Knjige o Milutinu. To je pitanje toliko važno i toliko zastrašuju?e da ga ni Danko Popovi? nije mogao izbje?i i to u onom istom romanu koji je sredinom osamdesetih godina doživljen kao magna carta srpskog nacionalizma.

I dok su bili na vlasti jugoslavenski komunisti su težili uklju?ivanju u svjetske tokove. Kona?no, bili su sljedbenici ideologije koja je imala planetarne ambicije i koja je bila, barem nominalno, internacionalisti?ka. Isprva i nakratko bili su dio sovjetskog bloka. Kasnije je njihova liberalna frakcija težila povezivanju s Evropom i Zapadom. Ako i prihvatimo (sumnjivu) tezu da je nesvrstanost udaljila Jugoslaviju od Evrope, valja priznati da ju je približila svijetu. Nesvrstanost je bila svojevrsna kozmopolitska kritika evrocentrizma, neusporedivo kreativnija od suvremenih antievropskih nacionalisti?kih bjesova. Zar Indija i Egipat nisu dva drevna civilizacijska žarišta? Jedna od važnih kulturoloških posljedica nesvrstanosti bilo je i otvaranje Jugoslavije prema ljudima razli?itih rasa. Nije slu?ajno da se kasnije kritike nesvrstanosti nisu suzdržavale od rasisti?kih ispada.

Nije ovo nikakav komunisti?ki ili prokomunisti?ki pledoaje. Nakon dvadeset godina antikomunisti?ke histerije nastupilo je vrijeme za smirenu analizu historijskih i civilizacijskih zasluga jugoslavenskih komunista, pa i za valorizaciju njihovog pothvata iz jula 1941., pothvata koji ?e, ?ini se, sa?uvati svoju moralnu vrijednost i nakon ?etrdeset i pet godina dosadne glorifikacije i nakon dvadeset godina nervozne negacije. Komunisti?ki zlo?ini i moralni sunovrati su op?epoznati, ali u odnosu na kvantitetu i kvalitetu, a napose u odnosu na motive nacionalisti?kih zlo?ina, komunisti?ko naslje?e ostaje moralno superiorno. Nacionalisti nisu otežali historijsku valorizaciju komunisti?ke epohe zato što su je negirali, nego zato što se, obasjana crnom svjetloš?u nacionalizma, ta epoha doima boljom no što zaslužuje.

Iza odricanja od jugoslavenskog antifašisti?kog naslje?a nisu stajali samo notorni ideološki motivi.[5] To je odricanje bilo dio šireg procesa provincijalizacije novih nacionalisti?kih država i njihovog odvajanja od civilizacijskih tokova što je impliciralo i poruku da su srpstvo i hrvatstvo važniji od pobjede u Drugom svjetskom ratu pa i od svih ?ovje?anskih vrijednosti, odnosno da je nacija stekla status božanstva. (Usput re?eno, kler nije imao ništa protiv te o?ite blasfemije, zapravo šizme, kojom su se nacionalisti provincijalizirali i u odnosu na svoje mati?ne konfesije). Historijski revizionizam samo je još jedan u nizu dokaza da jugoslavenski nacionalizmi ne priznaju ni jednu politi?ku, historijsku i eti?ku referentnu to?ku koja se nalazi izvan njihovog zatvorenog i za?aranog kruga. Nacionalizam je psihološka i moralna implozija, potreba za usamljenim trajanjem u ustajaloj praznini. On nije samo kultura smrti, nego i pani?an strah od života i svijeta.

Nacionalisti teže samodovoljnosti i na svijet gledaju kao na nekakav privremeni eksces koji ?e nestati ako dovoljno ?vrsto zatvore o?i. U svijetu vide publiku ?ija je jedina svrha da im se bezrezervno divi ili da svojim neprijateljstvom potkrjepljuje poslovi?nu mantru o mu?eništvu i neshva?enosti.

Provincijalizacija je za nacionaliste i takti?ko sredstvo i strateški cilj. Bez nje nacionalisti?ki zamašnjak nije mogu?e pokrenuti niti je bez nje u nacionalizmu mogu?e trajati. Nacionalist je inverzni Robinson. On ne ?ezne za spasenjem s otoka nego ?ezne za pustim otokom gdje ga univerzalne vrijednosti ne?e ometati u saka?enju Vrline. Ponekad taj pusti otok ima oblik pivskog sanduka ispred seoskog du?ana, ponekad gluhe no?i u kojoj se nepoželjni izvode na stratište, ponekad sve?ane sjednice akademije nauka, no to su op?epoznate nijanse.

Za nacionaliste svijet je samo lobby u kojem ?e naivnim lukavštinama iskam?iti neku privremenu propagandnu korist. Oni u svijetu ne vide cjelovitu domovinu ?ovje?anstva nego neprijateljsku silu koja zbog svojih mra?nih zavjereni?kih interesa odbija priznati da Kosovo pripada Srbiji i da Hrvatska ne pripada Balkanu. Svijetu je dopušteno da postoji samo ako se objavljuje u obliku Alaina Finkielkrauta ili Petera Handkea, mada Finkielkraut i Handke nisu u?inili ništa drugo nego su sami, za svoj vlastiti ra?un, po?inili intelektualno i moralno samoubojstvo.

Pojam provincijalizma izgubio je svoje nekadašnje zna?enje. Provincijalizam danas više nije nesavladiva zla kob. Postao je pitanje izbora. On je nepristajanje na svijet. On je rat protivostatka svijeta. Nije on žaba koja je digla nogu da se potkuje. Ta je težnja hrabra i poetska u svojoj drskosti. Takva žaba teži ne?em druga?ijem i boljem. Nacionalizam je, pak, ona vrst žabe koju ne zanimaju potkove nego isklju?ivo suverenost njenog lopo?a na kojem samozadovoljno pluta kroz baruštinu.

Dok pritiske Evropske Unije i Sjedinjenih Država i haaško sudovanje doživljavaju kao uvredljivi nasrtaj na ono što nazivaju dostojanstvom i dok održavaju svoj moralni i intelektualni solipsizam, nacionalisti ipak na jednom podru?ju ljudskog djelovanja pristaju na svjetski teatar i na univerzalno vrednovanje. Sport je nesumnjivo njihova najve?a i najvažnija utjeha. To je i jedino podru?je na kojem su postigli izvjesne uspjehe. Simboli?ki, sport je nastavak rata drugim sredstvima. Sport dakle ne implicira prihva?anje svijeta i prihva?enje sebe kao dijela svijeta. Sport je borba u kojoj se svijet pobje?uje. Samo u sportu jugoslavenski nacionalizmi mogu nadigrati i pokoriti svijet. Jasno, ratni?ki simbolizam sporta oni shva?aju – bolje re?eno osje?aju – doslovno. Kao što je Volkswagen Golf poor man’s Porsche, tako je i sport small country’s war. Otud i oni histeri?ni do?eci sportaša koji tako upadljivo nalikuju na trijumfe i apoteoze rimskih vojskovo?a. Za nacionaliste sport nije igra nego ozbiljna stvar i strateški nacionalni interes. On odaje njihovu podsvjesnu slutnju da je otpor svijetu uzaludan, ali i da je mogu? jedino u djelatnosti koja prikladno imitira rat. Utoliko je svaki sportski uspjeh samo još jedno ?arobno ogledalce iz koga se nacionalistima njihova vlastita nemo? ceri u lice.

Peš?anik.net, 17.07.2011.

(1)Ovu parafrazu izreke Fiat iustitia pereat mundus (Neka se vrši pravda makar propao svijet) prvi je upotrijebio Slobodan Šnajder uHrvatskom Faustu.

(2)Danko Popovi?, Knjiga o Milutinu, Deseto izdanje, NIRO Književne novine, Beograd 1986., str. 135.

(3)Isto. Pitanje postavlja ga Pavle, neposredno nakon Milutinove tirade o ?etnicima koji su ?estite ljude kinjili, a bogme i klali.

(4)Komunizam ipak nije jamstvo protiv nacionalisti?kog autizma i izolacionizma što zorno dokazuju primjeri Hoxhe, Ceau?escua, sjevernokorejske porodice Kim i – kona?no – Slobodana Miloševi?a.

(5)Nacionalisti se odri?u i jugoslavenskog antistaljinisti?kog naslje?a. Hrvatska nacionalisti?ka publicistika ignorira raskid Tita i Staljina u želji da Jugoslaviju oslika kao totalitarnu tvorevinu koja je do samog kraja bila dio sovjetskog bloka. Informbiroom se bavi samo za potrebe stvaranja mita o Andriji Hebrangu pri ?emu ga ne prikazuje kao sovjetskog ?ovjeka nego kao žrtvu borbe za (vje?no ugrožena) hrvatska prava u demonskom Beogradu. Srpski nacionalisti u sukobu s Informbiroom vide neoprostivu izdaju Majke Rusije za ra?un dekadentnog Zapada, a u Golom otoku stratište namijenjeno isklju?ivo Srbima. Rije? je, dakako, o cini?noj zloupotrebi tragi?ne sudbine Andrije Hebranga i svih žrtava Golog otoka.

Komentari (15)

1
Bato Jefti?
Tuesday, 26. July 2011 u 17:08

KOLOSALNO, VU?E PERIŠI?U
Kada bi bilo sre?e i pameti ovo bi štivo {sa toliko malo rije?i, a toliko mnogo briljantnih misli, što ga takvo do sada nisam ?itao na internetu} — hitno, kao spasonosna medicina, trebalo da udje u srednjoškolske ?itanke, studentske hrestomatije, u univerzitete, antologijske publicisti?ke knjige za novinare, politi?are i javne radnike svih profila na južnoslavenskim prostorima.
Bravo i ?estitam priredjiva?ima. Objavljivanje teksta je veliki dogadjaj za hroniku Bloga. Aferim Vlado, rodona?elni?e, i Zlajo, tehni?ki uredni?e našega sve pametnijeg Bloga.
Bato Jefti?

2
Krsto Djuki?
Tuesday, 26. July 2011 u 18:10

Pridružujem se ?estitci g. Jefti?a, bravo Vu?e Periši?u!
No, kada smo ve? kod citiranja likova “Knjige o Milutinu”, jako mi je dobra izgovorena misao Milutina: “Da se nismo možda ogriješili o Turke?”
Vjerovatno kada je Milutin vidio kakvi smo i šta smo, onda Turci ispadaju kao najmanje zlo, koje nas je moglo trefiti u našoj mu?noj istoriji.
Još jednom ?estitam Vuku i priredjiva?ima na objavljivanju ovoga teksta.
Krsto Djuki?

3
Sakib Hadži?
Tuesday, 26. July 2011 u 18:23

Vrlo interesantan tekst, zbog koga ?e na Gospodina Vuka Periši?a, bacati drvlje i kamenje.
Treba se vratiti u kontekst vremena u kome se o?ajna i uplašena Evropa kukavi?ki ponašala.
Skoro na isti na?in kao za vrijeme agresije i rata u Bosni i Hecegovini (1992-1996).
Prvi sramni ?in su napravile Francuska i Velika Britanija 30. septembra 1938. godine.
Kad su premijeri te dvije države: Edouard Daladier i Artur Neville Chamberlain potpisali neku vrstu kapitulacije, takozvani “Minhenski sporazum” na koji su stavili potpis i druga dva ?lana tog sramnog sastanka – Hitler i Mussolini.
Minhenskim sporazumom je ošte?ena ?ehoslova?ka i njeno podru?je Sudétés je poklonjeno nacisti?koj Njema?koj.
A to je u?injeno iz razloga: da bi se navodno izbjegao konflikt i ratni sukobi u Evropi.
Tim ?inom je zvani?no prekinut takozvani Versajski (Versailles) sporazum, a Hitleru dato zeleno svijetlo za slijede?a osvajanja.

Francuska i Velika Britanija (koje nisu veliki šampioni kad su u pitanju pravda i moral ) su imale kontroverzne odnose sa Titom i njegovim partizanima.

Šef francuskog pokreta otpora Général De Gaulle je 2. februara 1943.godine odlikovao ili dekorirao djenerala Dražu Mihajlovi?a ordenom sa dva krsta iz slijede?eg razloga: “Legendarni heroj, simbol patriotizma, pravi istiniti Jugoslovenski vojskovodja, koji nikad nije prestao na tlu njegove okupirane domovine da se bori protih okupatora.
Na taj na?in pripremao je kona?nu pobjedu za dobro ?itavog svijeta”. (kraj citata)
De Gaulle je bio školski drug Draže Mihajlovi?a na vojnoj Akademiji Saint-cyr.

Kao DE GAULLE (De Gol) ?i?a Dražu je odlikovao, ordenom sa jednim krstom, i tadašnji predsjednik SAD Harry Truman.
U novije vrijeme Draži Mihajlovi?u se grade spomenici po Srbiji i srpskoj para – državi na tlu Bosne i Hecegovine.
Uskoro ?e i jedan most u Beogradu dobiti ime srpskog djenerala Mihajlovi?a, velikog antifašiste i humaniste koji je oslobodio domovinu od okupatora i Hitlerove sile.
Uskoro ?e i Srbija u?i u Evropsku uniju. Postala je i ona Demokratska.
Zna?i nije potrebna velika pamet, doktorska ili profesorska diploma da se dodje do konkluzije, koliko je takozvani DEMOKRATSKI svijet volio Tita i naše partizane.
Taj isti kukavi?ki demokratski svijet i od egoizma bolesna Evropa su dozvolili
još jedan Genocid, poslije onog u drugom svjetskom ratu…

A što se napa?ene Bosne ti?e, ona je, kao žrtva, kažnjena da ?eka na vratima Evrope.

Pravilno je rekao Gospodin Vuk Periši?: O?AJNA I UPLAŠENA EVROPA.

S Poštovanjem,

Sakib Hadži?, Francuska

4
Ane Dalmatinka
Tuesday, 26. July 2011 u 18:38

Zaista kolosalno, Vu?e. Treba uzeti Batin savjet i realizirati ga.

Mene se štivo jako dojmilo, vratilo me u djetinjstvo, u prošlost.
Jer, izmedju tih nekoliko hiljada hrabrih bilo je i petero bra?e moje mame, mojih 5 ujaka, Bogdan, Vitomir, Miloš, Vladimir i Milivoj, koji su “svoju sudbinu vezali uz sudbinu antifašizma… opredjelili se za ?ovje?anstvo kojem je prijetilo uništenje”.
Jedan od dvojice preživjelih ujaka bio mi je ujak Bogdan (nom de guerre: Balkan) kome je poslije rata podignut spomenik u Gradcu, ujak s kojim sam živila u Splitu da bih pohadjala 8 razreda srednje škole pošto je školovanje u Gradcu završilo sa 4 godine osnovne.
Evo što sam o tom vremenu napisala u knjizi (diplomski poklon) mom sinu – da bih ga upoznala sa mojim zavi?ajem i sa mojim ranim životom. Oprostite, pisala sam na Engleskom, pošto moj sin slabo razumije naš srpsko-hrvatski jezik.
Slijede?i odlomak je kontemplacija djevoj?ice narratora, u panici prije odlaska u Split, jer sve van Graca joj je bilo nepoznato, sve u magli. Naravno u rije?ima odraslog narratora.
“That his bronze bust had just been erected in Gradac in the front of our new apotheca, his brother Vitomir’s bust in front of the new elementary school, and the names of the other brother etched on a marble monument rising on the top of Gradina, to commemorate fallen WWII heros of our village, made me anxious. I didn’t remmember those three uncles, I’d only seen pictures of them at the young ages and I would never have chance to meet them, but from now on every time I turned my head, I’d see their cold, still, green faces. Whenever I thought of their bronzed heads I would feel as they were watching me, expecting me to be good and exemplary, and to live up to their legacies. But because my doings couldn’t possibly qualify me to live up to their expectations, I was upset with the whole world, especially Tito, the German fascists, the Italian fasicsts, the Ustase, and the Chetnics, for they were reason my uncles became still and got green faces…..Litlle did I know that forty years later, in 1991 as a result of Tudjman’s soldiers nacionalistic rage and rage against partizans, the bottom of the sea would become the permanent home of my uncles green faces.”

5
sasko
Tuesday, 26. July 2011 u 18:43

Ako nekoga zanima ima jos…
http://www.pescanik.net/content/category/8/413/1368/

6
Matija Nikeken
Tuesday, 26. July 2011 u 19:45

Pravi pokret u pravom momentu. Znali su se prioriteti. Infrastruktura, privreda, školstvo, zdravstvo, kultura…
Al’ zato danas imamo toliko vjerskih objekata i mašineriju božijih ljudi oko istih pa nas valjda na kraju bog ne?e zaboraviti.

7
Ze?evi? Ljubiša
Tuesday, 26. July 2011 u 23:29

Poštovani Sakibe,

U Vašem lijepom prilogu ima mala neta?nost:

“De Gaulle je bio školski drug Draže Mihajlovi?a na vojnoj Akademiji Saint-cyr.”

Kada je De Gol (rodjen 1890) diplomirao na St. Cyr – 1912, Draža je (rodjen 1893), 1910, bio upisan kao pitomac niže vojne škole u Beogradu, da bi 1912. bio promovisan za pitomca podnarednika.

U Francuskoj je, u sklopu akcija slanja viših oficira na specijalizacije, boravio 1930.

De Golovo odlikovanje (1943) ima druga?iju etiologiju nego “zajedništvo” na St. Cyr, a koje se višekratno ponavlja, kao i pri?a da je De Gol molio Tita da ne strelja Dražu. Fakt je da De Gol, kao školovani ofiicir, nije mogao da prihvati da neki vojno neškolovani boljševik može uspješno voditi bitke protiv Nijemaca. Pored toga, De gol je bio antiboljševik, i borio se protiv Rusa u poljsko-ruskom ratu. Prosto je zazirao od Tita i nikada se nisu sreli.

Molim da mi ne zamjerite, kao poneki koji mi prigovaraju da: napadam, korigujem, “lijepim” itd. ljude koji daju svoj doprinos istoriji i sportskoj istoriji na blogu. Po vokaciji sam DUŽAN da dam doprinos TA?NOSTI objavljenog pa to ne treba shva?ati kao uvredu ili atak na li?nost. Ljudi pišu onako koliko znaju, a niko ne zna sve. Meni se dogadjalo da su mi korigovani napisi na ?emu sam im zahvalan.

Srda?no Vaš, i još jednom hvala na lijepom evociranju ne?ega što se danas zatomljuje.

Ze?evi?

8
Azra Jajatovi?
Wednesday, 27. July 2011 u 09:03

Dragi Vlado, ovaj tekst Vuka Periši?a prenijela sam sa Peš?anik.net na svoju Fb stranicu u nedjelju, 24. jula, pa kad ga vidjeh i na Dovla.net, prvo mi bi drago, ali, kad pogledah bolje, neprijatno me iznenadi što je tekst toliko “skresan”, a zadnja re?enica je jedna od fus nota. Ne vjerujem da si Ti tekst skratio, možda je to u?inio neko od koga si ga Ti preuzeo.

9
Šerkan
Wednesday, 27. July 2011 u 09:44

Poštovani Vu?e, da dodam jedan detalj. U selu Ba, na kongresu, u?estvovao je i jedan sarajlija, Bošnjak, prezivao se Mulali?, i ostao je sa Dražom do kraja, kao njegov uvjereni pristaša.

10
OBAVJEST ?ITAOCIMA!
Wednesday, 27. July 2011 u 10:23

Nakon objavljivanja ?lanka na blogu obavješten sam da nije u cjelosti prenesen. S obzirom da je prenesen “iz druge ruke”, sa jednog drugog portala a ne sa portala “Peš?anik”, naknadnom provjerom konstatovao sam da je ispušten dio teksta.

Greškom ispušten dio teksta naknadno je dodat na kraju ?lanka (štampan druga?ijim slovima). Izvinjavam se ?itaocima.

Vlado Kaluža

11
Sakib Hadži?
Wednesday, 27. July 2011 u 11:38

Poštovani profesore Ze?evi?u,
Hvala na Vašoj ispravki u mome komentaru, koju ja uvažavam i smatram
prijateljskim gestom i pou?nim savjetom.
Ja sam napisao: “De Gaulle je bio školski drug Draže Mihajlovi?a na vojnoj
Akademiji Saint-cyr”
Poštovani profesore, vjerujte mi da se ja nikad ne služim onom “?ula kazala”.
Ovdje u Francuskoj se mnogo govorilo i pisalo o prijateljstvu Général-a De Gaulle i Draže Mihajlovi?a. Tu ?injenicu tvrdeneki vrlo korektni izvori.
Iz tih izvora poti?e i ono da su bili školski drugovi na spomenutoj vojnoj Akademiji.
Medjutim danas sam pro?itao vrlo pou?an ?lanak na portalu
e-novine.com – Povijest i mit – De Gaulle-Tito-Mihajlovi? koji je napisao ugledni i cijenjeni ?ovjek Predrag Matvejevi?:
Srijeda:27 jula 2011.
(preporu?ujem i ostalim dovla blogovcima da ga pro?itaju)

Predrag Matvejevi? potvrdjuje Vašu ispravku na kojoj Vam se zahvaljujem.
Poštovani profesore Ze?evi?u, kao i od Predraga Matvejevi?a, ja imam mnogo ?ega nau?iti od Vas i ostalih Dovla blogovaca, koje ne mogu sve imenovati.
Moja tvrdnja nije zlonamjerna, jer u suštini, školski drugovi ili ne, ništa ne mijenja ono osnovno u mome komentaru.
A to je kukavi?luk Evrope, ju?e, danas, a možda i sutra?

S Velikim Poštovanjem

Sakib Hadži?

12
Nadan Filipovi?
Wednesday, 27. July 2011 u 15:55

Sakibeeeee! Ne gicajte se!!! Profesre Ze?evi?, poštujem Vas! Sakibe poštujem Vas! Zaista!Bez uzajamnog poštovanja koje treba biti dvosmjerna ulica, nema osnovnih uvjeta za kulturan dijalog.

Sakibe, ovo je svima nama škola da dobro promislimo prije nego što nešto napišemo i potpišemo. Kratko sam vrijeme na dovla.net, no, osobno smatram da je ovaj komentar kolege Ze?evi?a upravo za pet zvijezdica.

Sakibe, zapamti onu narodnu, “nejma udarca brez starca”! Nadam se da mi gospodin Ze?evi? ne?e zamjeriti na ovim figurativnom izražaju!!?? Hajmo raja ne talasati bez ?vrstih argumenata. Šuplje i prevru?e pri?e su visokooktanske, a skrenu nas s pravih tema i odosmo od prave teme.

Srda?an pozdrav gospodinu profesoru Ze?evi?u i gospodinu Sakibu.

Nadan Filipovi?

13
Ze?evi? Ljubiša
Wednesday, 27. July 2011 u 21:59

Poštovani Sakibe,
Hvala na reagovanju, a nije nikakva tragedija nesto ne znati, jer se uvijek može saznati, tragedija je kad znaš da ne znaš a praviš se da znaš.

Nadane,
što se ti?e starca i udarca, sjetih se pri?e kad je Franco bio bolestan, a narod se skupljao na trgu pred palatom Prado i pjevao: ‘Dovidjenja Franco, dovidjenja caudillo…’
A Franca u spava?ici i arlekinskoj kapi izveli na balkon, podižu mu ruku da narodu maše, narod pjeva a on pita: ‘A kuda to oni idu?’
Pozdrav svima

Zeko

14
Sakib Hadži?
Thursday, 28. July 2011 u 11:32

“Niko se nije na?en rodio” (narodna poslovica)

Dragi Vlado,
Molim Te, gdje ?uješ i ne ?uješ, dozvoli mi da izadjem iz OFSAJDA u koji sam uletio zbog mog neznanja.
Nekad davno, sjedim ti ja na klupi u nekom parku u Parizu, kad mi pridje neki starac i po?e da me ruži:
“Bolan bio zašto ?itaš te novine “Le Courrier International” oni sve lažu.
Bolje ti je uzmi pa pro?itaj “Le Canard enchainé” (svezani patak) oni jedino
govore istinu.
Tako ti ja poslušam tog starca i kupim novine “Le Canard enchainé” koje jedino kad spavam ispuštam iz ruku.
Poslije ofsajda na dovla blogu, zbog mog neznanja, odlu?io sam da tužim “Svezanog patka”.
Jer sve što znadem, od njega sam nau?io. Mora da sam u tim novinama pro?itao da su Charles de Gaulle i Draža Mihailovi? bili školski drugovi na vojnoj akademiji Saint-Cyr?
Advokati svezanog patka ?e se braniti da su i drugi godinama o tome pisali.
Možda ?e mi privaliti da sam te informacije dobio od Frica Kolba, najve?eg savezni?kog špijuna u njema?kim redovima u Drugom svjetskom ratu.
Možda je spomenuti špijun izmislio neistinu koju sam ja naivno napisao u mome komentaru na ovom blogu ?
Pogledao sam “Carriére et relation internationale” i nadjoh da piše:
“Draža Mihailovi?, lors de son passage à la Sorbonne et à la l’Ecole de guerre,il se lie d’amitié avec un jeune offcier, Charles de Gaulle”
(Draža Mihailovi?, za vrijeme njegovog boravka na Sorbonne i ratnoj školi, je sklopio prijateljstvo sa jednim mladim oficirom po imenu Charles de Gaulle).

Predrag Matvejevi? piše u E-NOVINE.COM od srijede 27 jula (zna?i poslije moga komentara) da Draža Mihailovi? i de Gaulle nikad nisu bili ?ak ni prijatelji a kamoli školski drugovi.
Citiram Predraga Matvejevi?a: “?esto se tvrdilo da su Draža Mihailovi? i Charles de Gaulle bili u istoj klasi (“promociji”) francuske vojne akademije u Saint-Cyru. Ta je pri?a kolala u foajeima Ministarstva vanjskih poslova na Quai d’Orsayu, po ambasadama u Parizu i Beogradu vukla se u novinama i razgovorima. Izgledala je vjerovatna. Malo je kome padalo na um da pokuša da je provjeri. Niko to nije ni tražio”. Kraj citata.

Predrag Matvejevi? tvrdi da to nije istina, što mu i ja vjerujem.
Možda je iz ovog izvora došlo i demantovanje mog komentara na ovom blogu ?

S Poštovanjem
Sakib

15
Ze?evi? Ljubiša
Thursday, 28. July 2011 u 18:52

Dragi Sakibe,
Matvejevi? je svoj uradak “De Gaulle -Tito – Mihailovi? Povijest i mit” publikovao 17.09.2010.
Nema nikakve potrebe da se sekirate. Predrag je kopao po arhivama, intervjuisao mnoge relevantne osobe i nije našao potvrdu poznanstva izmedju De Gola i Draže.
U istorijskoj metodologiji pravilo je da se oslanjate na IZVORE. Onaj kojim raspolažete je PRVOG REDA, a kojeg podvrgnete unutarnjoj kritici (vjerodostojnost), i kad dobijete (pronadjete) novi, onda ih uporedjujete kroz spoljnu kritiku pa se opredjelite šta se zaista dogodilo ili moglo dogoditi.
To što neko UNAPRIJED misli da je, ili bi trebalo ili, još gore – moralo biti, pa navodi samo ono što mu podkrepljuje zamisao, spada u domen istorijskog kriminala. Tvrdnja da je Draža bio prijatelj sa De Golom je potrebna da bi se umanjio Tito.
Na sve to se ne treba obazirati, jer svaki podatak koji se iznese, pa makar bio i neta?an, doprinos je raš?iš?avanju neke pojave.
Pozdrav
Zeko

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar

dovla.net is powered by WordPress | Entries (RSS) and Comments (RSS)

Copyright © 2008. All right reserved. Theme by deniart.