Vuk Perii?: Kad zaboravi juli
Jugoslavenski prostor je stolje?ima bio duboka provincija. Slabo naseljena i besputna periferija dvaju carstava. Sve je ovdje kasnilo, od eljezni?kih pruga do knjievnih trendova. Iza te tvrdnje ne stoje ni prezir ni samosaaljenje. Jednostavno je tako. Usput re?eno, nije (bilo) nepopravljivo.
Ipak, postojao je jedan trenutak, zapravo jedan mjesec, u kojem je nekolicina ovdanjih ljudi hrabro odlu?ila da bude dio svijeta. Odluka Politbiroa Komunisti?ke partije Jugoslavije iz jula 1941. nije bila samo odluka o podizanju ustanka nego i radikalni raskid s provincijalizmom. Bio je to najzna?ajniji pothvat koji je ikada pokrenut na jugoslavenskom prostoru: nikada toliko pojedinaca, organiziranih u jednu discipliniranu grupu, nije odlu?ilo poduzeti neto toliko vano i toliko ambiciozno. Nikada nijedan jugoslavenski ili junoslavenski pothvat nije stajao u tolikom skladu s akutnim potrebama svijeta, civilizacije i ljudskog roda.
Jesu li jugoslavenski komunisti dok je Britanija gorjela pod bombama Luftwaffe i dok su se sovjetski frontovi raspadali krenuli u svoju historijsku avanturu samo zato da bi doli na vlast? Svakako da im je to bio krajni cilj, ali u julu 1941. nisu imali vremena da razmiljaju o Dedinju, Brionima, srebrnim mutiklama i svilenim kravatama. Tada su jo uvijek bili samo hrabri. Bilo ih je tek nekoliko hiljada usred o?ajne i uplaene Evrope. Preuzeli su ogroman rizik kada su svoju sudbinu vezali uz sudbinu antifaizma i to u trenutku kada se ?inilo da je faizam nepobjediv. Opredijelili su se za ?ovje?anstvo kojem je prijetilo unitenje. Bili su dio svijeta. S druge strane, njihovi lokalni protivnici su u tom svjetskom ratu vidjeli samo priliku za postizanje svojih, koliko zlo?ina?kih toliko i slijepo provincijalnih ciljeva. Nacionalisti?kom ekskluzivizmu pridruila se homogena falanga oloa, dok su komunisti u svoj pokret uspjeli privu?i i tako nespojive karaktere kakvi su bili, primjerice, Edvard Kocbek, Vitomil Zupan, Josip Vidmar, Vladimir Nazor, Svetozar Rittig, Ko?a Popovi?, Ivan Ribar, Savo Orovi?, Dimitar Vlahov…
Ustaama je Hitler iz pukih prakti?nih i tehni?kih razloga ponudio privid nezavisne drave. Zasigurno su ustae bili uvjereni da su lukavo iskoristili velikog Führera. U Drugom svjetskom ratu vidjeli su samo sporednu epizodu, etapu u realizaciji svoje nadvremene dravotvorne opsesije: Fiat Croatia pereat mundus!
Po?imo od pretpostavke da ?etni?ka strategija ?ekanja pravog trenutka za borbu protiv okupatora i pokuaja da se tim ?ekanjem civilno stanovnitvo potedi represalija nije bila nerazumna. Dozvolimo i mogu?nost da je ?etni?ka suradnja s okupatorom bila samo takti?ko lukavstvo. Uzalud. ?etnici su u Drugom svjetskom ratu vidjeli priliku za obra?un s nesrpskim nacijama. Taj eklatantno faisti?ki motiv svakoj raspravi o ?etni?kom antifaizmu oduzima smisao. Iza toga nije stajao samo zlo?ina?ki instinkt nego i beslovesni politi?ki kretenizam koga je skrivanje iza legitimiteta okupirane drave i njene vlade u egzilu samo viestruko naglaavalo. Na stanovit na?in je i kvislinka kolaboracija Milana Nedi?a i Dimitrija Ljoti?a bila demonoloki dosljednija, u njenom moralnom ludilu bilo je vie metode negoli u samozvanoj Jugoslavenskoj vojsci u Otadbini koja je ubijala jugoslavenske dravljane samo zato jer su Hrvati, Bonjaci ili Albanci. Uostalom, ?ak je i sâm Danko Popovi? u Knjizi o Milutinu lijepo rekao da su ?etnici gola govna bili?
Drugi svjetski rat nije razotkrio samo zlo?ina?ku narav jugoslavenskih nacionalizama, nego i njihove neizrecivo uske obzore i njihovu nesposobnost poimanja svijeta i stvarnosti. Draa Mihajlovi? je okupio svojih tristotinjak istomiljenika i po jednog Hrvata i Slovenca u selu Ba da bi na Svetosavskom kongresu raspravljao o budu?nosti jedne multietni?ke i multikonfesionalne drave. Mape Stevana Moljevi?a po kojima Srbija grani?i sa Slovenijom da i ne spominjemo. Iako su do samoga kraja ostali saveznici Tre?eg Reicha, ustae vijest o padu Berlina i o kapitulaciji Njema?ke nisu doivjeli kao kraj najve?eg rata u historiji nego kao kraj njihove krvolo?ne tvorevine koja je Hrvatskoj otela ime. Svaki prosje?ni narkoman bi se sa zanimanjem zapitao na ?emu su ti ljudi bili? ta bi radili da su pobedili? upitat ?e se (opet) jedan od likova Knjige o Milutinu. To je pitanje toliko vano i toliko zastrauju?e da ga ni Danko Popovi? nije mogao izbje?i i to u onom istom romanu koji je sredinom osamdesetih godina doivljen kao magna carta srpskog nacionalizma.
I dok su bili na vlasti jugoslavenski komunisti su teili uklju?ivanju u svjetske tokove. Kona?no, bili su sljedbenici ideologije koja je imala planetarne ambicije i koja je bila, barem nominalno, internacionalisti?ka. Isprva i nakratko bili su dio sovjetskog bloka. Kasnije je njihova liberalna frakcija teila povezivanju s Evropom i Zapadom. Ako i prihvatimo (sumnjivu) tezu da je nesvrstanost udaljila Jugoslaviju od Evrope, valja priznati da ju je pribliila svijetu. Nesvrstanost je bila svojevrsna kozmopolitska kritika evrocentrizma, neusporedivo kreativnija od suvremenih antievropskih nacionalisti?kih bjesova. Zar Indija i Egipat nisu dva drevna civilizacijska arita? Jedna od vanih kulturolokih posljedica nesvrstanosti bilo je i otvaranje Jugoslavije prema ljudima razli?itih rasa. Nije slu?ajno da se kasnije kritike nesvrstanosti nisu suzdravale od rasisti?kih ispada.
Nije ovo nikakav komunisti?ki ili prokomunisti?ki pledoaje. Nakon dvadeset godina antikomunisti?ke histerije nastupilo je vrijeme za smirenu analizu historijskih i civilizacijskih zasluga jugoslavenskih komunista, pa i za valorizaciju njihovog pothvata iz jula 1941., pothvata koji ?e, ?ini se, sa?uvati svoju moralnu vrijednost i nakon ?etrdeset i pet godina dosadne glorifikacije i nakon dvadeset godina nervozne negacije. Komunisti?ki zlo?ini i moralni sunovrati su op?epoznati, ali u odnosu na kvantitetu i kvalitetu, a napose u odnosu na motive nacionalisti?kih zlo?ina, komunisti?ko naslje?e ostaje moralno superiorno. Nacionalisti nisu oteali historijsku valorizaciju komunisti?ke epohe zato to su je negirali, nego zato to se, obasjana crnom svjetlo?u nacionalizma, ta epoha doima boljom no to zasluuje.
Iza odricanja od jugoslavenskog antifaisti?kog naslje?a nisu stajali samo notorni ideoloki motivi.[5] To je odricanje bilo dio ireg procesa provincijalizacije novih nacionalisti?kih drava i njihovog odvajanja od civilizacijskih tokova to je impliciralo i poruku da su srpstvo i hrvatstvo vaniji od pobjede u Drugom svjetskom ratu pa i od svih ?ovje?anskih vrijednosti, odnosno da je nacija stekla status boanstva. (Usput re?eno, kler nije imao nita protiv te o?ite blasfemije, zapravo izme, kojom su se nacionalisti provincijalizirali i u odnosu na svoje mati?ne konfesije). Historijski revizionizam samo je jo jedan u nizu dokaza da jugoslavenski nacionalizmi ne priznaju ni jednu politi?ku, historijsku i eti?ku referentnu to?ku koja se nalazi izvan njihovog zatvorenog i za?aranog kruga. Nacionalizam je psiholoka i moralna implozija, potreba za usamljenim trajanjem u ustajaloj praznini. On nije samo kultura smrti, nego i pani?an strah od ivota i svijeta.
Nacionalisti tee samodovoljnosti i na svijet gledaju kao na nekakav privremeni eksces koji ?e nestati ako dovoljno ?vrsto zatvore o?i. U svijetu vide publiku ?ija je jedina svrha da im se bezrezervno divi ili da svojim neprijateljstvom potkrjepljuje poslovi?nu mantru o mu?enitvu i neshva?enosti.
Provincijalizacija je za nacionaliste i takti?ko sredstvo i strateki cilj. Bez nje nacionalisti?ki zamanjak nije mogu?e pokrenuti niti je bez nje u nacionalizmu mogu?e trajati. Nacionalist je inverzni Robinson. On ne ?ezne za spasenjem s otoka nego ?ezne za pustim otokom gdje ga univerzalne vrijednosti ne?e ometati u saka?enju Vrline. Ponekad taj pusti otok ima oblik pivskog sanduka ispred seoskog du?ana, ponekad gluhe no?i u kojoj se nepoeljni izvode na stratite, ponekad sve?ane sjednice akademije nauka, no to su op?epoznate nijanse.
Za nacionaliste svijet je samo lobby u kojem ?e naivnim lukavtinama iskam?iti neku privremenu propagandnu korist. Oni u svijetu ne vide cjelovitu domovinu ?ovje?anstva nego neprijateljsku silu koja zbog svojih mra?nih zavjereni?kih interesa odbija priznati da Kosovo pripada Srbiji i da Hrvatska ne pripada Balkanu. Svijetu je doputeno da postoji samo ako se objavljuje u obliku Alaina Finkielkrauta ili Petera Handkea, mada Finkielkraut i Handke nisu u?inili nita drugo nego su sami, za svoj vlastiti ra?un, po?inili intelektualno i moralno samoubojstvo.
Pojam provincijalizma izgubio je svoje nekadanje zna?enje. Provincijalizam danas vie nije nesavladiva zla kob. Postao je pitanje izbora. On je nepristajanje na svijet. On je rat protivostatka svijeta. Nije on aba koja je digla nogu da se potkuje. Ta je tenja hrabra i poetska u svojoj drskosti. Takva aba tei ne?em druga?ijem i boljem. Nacionalizam je, pak, ona vrst abe koju ne zanimaju potkove nego isklju?ivo suverenost njenog lopo?a na kojem samozadovoljno pluta kroz barutinu.
Dok pritiske Evropske Unije i Sjedinjenih Drava i haako sudovanje doivljavaju kao uvredljivi nasrtaj na ono to nazivaju dostojanstvom i dok odravaju svoj moralni i intelektualni solipsizam, nacionalisti ipak na jednom podru?ju ljudskog djelovanja pristaju na svjetski teatar i na univerzalno vrednovanje. Sport je nesumnjivo njihova najve?a i najvanija utjeha. To je i jedino podru?je na kojem su postigli izvjesne uspjehe. Simboli?ki, sport je nastavak rata drugim sredstvima. Sport dakle ne implicira prihva?anje svijeta i prihva?enje sebe kao dijela svijeta. Sport je borba u kojoj se svijet pobje?uje. Samo u sportu jugoslavenski nacionalizmi mogu nadigrati i pokoriti svijet. Jasno, ratni?ki simbolizam sporta oni shva?aju bolje re?eno osje?aju doslovno. Kao to je Volkswagen Golf poor man’s Porsche, tako je i sport small country’s war. Otud i oni histeri?ni do?eci sportaa koji tako upadljivo nalikuju na trijumfe i apoteoze rimskih vojskovo?a. Za nacionaliste sport nije igra nego ozbiljna stvar i strateki nacionalni interes. On odaje njihovu podsvjesnu slutnju da je otpor svijetu uzaludan, ali i da je mogu? jedino u djelatnosti koja prikladno imitira rat. Utoliko je svaki sportski uspjeh samo jo jedno ?arobno ogledalce iz koga se nacionalistima njihova vlastita nemo? ceri u lice.
Pe?anik.net, 17.07.2011.
(1)Ovu parafrazu izreke Fiat iustitia pereat mundus (Neka se vri pravda makar propao svijet) prvi je upotrijebio Slobodan najder uHrvatskom Faustu.
(2)Danko Popovi?, Knjiga o Milutinu, Deseto izdanje, NIRO Knjievne novine, Beograd 1986., str. 135.
(3)Isto. Pitanje postavlja ga Pavle, neposredno nakon Milutinove tirade o ?etnicima koji su ?estite ljude kinjili, a bogme i klali.
(4)Komunizam ipak nije jamstvo protiv nacionalisti?kog autizma i izolacionizma to zorno dokazuju primjeri Hoxhe, Ceau?escua, sjevernokorejske porodice Kim i kona?no Slobodana Miloevi?a.
(5)Nacionalisti se odri?u i jugoslavenskog antistaljinisti?kog naslje?a. Hrvatska nacionalisti?ka publicistika ignorira raskid Tita i Staljina u elji da Jugoslaviju oslika kao totalitarnu tvorevinu koja je do samog kraja bila dio sovjetskog bloka. Informbiroom se bavi samo za potrebe stvaranja mita o Andriji Hebrangu pri ?emu ga ne prikazuje kao sovjetskog ?ovjeka nego kao rtvu borbe za (vje?no ugroena) hrvatska prava u demonskom Beogradu. Srpski nacionalisti u sukobu s Informbiroom vide neoprostivu izdaju Majke Rusije za ra?un dekadentnog Zapada, a u Golom otoku stratite namijenjeno isklju?ivo Srbima. Rije? je, dakako, o cini?noj zloupotrebi tragi?ne sudbine Andrije Hebranga i svih rtava Golog otoka.
otvoreno: 6354 puta
Tuesday, 26. July 2011 u 17:08
KOLOSALNO, VU?E PERII?U
Kada bi bilo sre?e i pameti ovo bi tivo {sa toliko malo rije?i, a toliko mnogo briljantnih misli, to ga takvo do sada nisam ?itao na internetu} — hitno, kao spasonosna medicina, trebalo da udje u srednjokolske ?itanke, studentske hrestomatije, u univerzitete, antologijske publicisti?ke knjige za novinare, politi?are i javne radnike svih profila na junoslavenskim prostorima.
Bravo i ?estitam priredjiva?ima. Objavljivanje teksta je veliki dogadjaj za hroniku Bloga. Aferim Vlado, rodona?elni?e, i Zlajo, tehni?ki uredni?e naega sve pametnijeg Bloga.
Bato Jefti?
Tuesday, 26. July 2011 u 18:10
Pridruujem se ?estitci g. Jefti?a, bravo Vu?e Perii?u!
No, kada smo ve? kod citiranja likova “Knjige o Milutinu”, jako mi je dobra izgovorena misao Milutina: “Da se nismo moda ogrijeili o Turke?”
Vjerovatno kada je Milutin vidio kakvi smo i ta smo, onda Turci ispadaju kao najmanje zlo, koje nas je moglo trefiti u naoj mu?noj istoriji.
Jo jednom ?estitam Vuku i priredjiva?ima na objavljivanju ovoga teksta.
Krsto Djuki?
Tuesday, 26. July 2011 u 18:23
Vrlo interesantan tekst, zbog koga ?e na Gospodina Vuka Perii?a, bacati drvlje i kamenje.
Treba se vratiti u kontekst vremena u kome se o?ajna i uplaena Evropa kukavi?ki ponaala.
Skoro na isti na?in kao za vrijeme agresije i rata u Bosni i Hecegovini (1992-1996).
Prvi sramni ?in su napravile Francuska i Velika Britanija 30. septembra 1938. godine.
Kad su premijeri te dvije drave: Edouard Daladier i Artur Neville Chamberlain potpisali neku vrstu kapitulacije, takozvani “Minhenski sporazum” na koji su stavili potpis i druga dva ?lana tog sramnog sastanka – Hitler i Mussolini.
Minhenskim sporazumom je ote?ena ?ehoslova?ka i njeno podru?je Sudétés je poklonjeno nacisti?koj Njema?koj.
A to je u?injeno iz razloga: da bi se navodno izbjegao konflikt i ratni sukobi u Evropi.
Tim ?inom je zvani?no prekinut takozvani Versajski (Versailles) sporazum, a Hitleru dato zeleno svijetlo za slijede?a osvajanja.
Francuska i Velika Britanija (koje nisu veliki ampioni kad su u pitanju pravda i moral ) su imale kontroverzne odnose sa Titom i njegovim partizanima.
ef francuskog pokreta otpora Général De Gaulle je 2. februara 1943.godine odlikovao ili dekorirao djenerala Drau Mihajlovi?a ordenom sa dva krsta iz slijede?eg razloga: “Legendarni heroj, simbol patriotizma, pravi istiniti Jugoslovenski vojskovodja, koji nikad nije prestao na tlu njegove okupirane domovine da se bori protih okupatora.
Na taj na?in pripremao je kona?nu pobjedu za dobro ?itavog svijeta”. (kraj citata)
De Gaulle je bio kolski drug Drae Mihajlovi?a na vojnoj Akademiji Saint-cyr.
Kao DE GAULLE (De Gol) ?i?a Drau je odlikovao, ordenom sa jednim krstom, i tadanji predsjednik SAD Harry Truman.
U novije vrijeme Drai Mihajlovi?u se grade spomenici po Srbiji i srpskoj para – dravi na tlu Bosne i Hecegovine.
Uskoro ?e i jedan most u Beogradu dobiti ime srpskog djenerala Mihajlovi?a, velikog antifaiste i humaniste koji je oslobodio domovinu od okupatora i Hitlerove sile.
Uskoro ?e i Srbija u?i u Evropsku uniju. Postala je i ona Demokratska.
Zna?i nije potrebna velika pamet, doktorska ili profesorska diploma da se dodje do konkluzije, koliko je takozvani DEMOKRATSKI svijet volio Tita i nae partizane.
Taj isti kukavi?ki demokratski svijet i od egoizma bolesna Evropa su dozvolili
jo jedan Genocid, poslije onog u drugom svjetskom ratu…
A to se napa?ene Bosne ti?e, ona je, kao rtva, kanjena da ?eka na vratima Evrope.
Pravilno je rekao Gospodin Vuk Perii?: O?AJNA I UPLAENA EVROPA.
S Potovanjem,
Sakib Hadi?, Francuska
Tuesday, 26. July 2011 u 18:38
Zaista kolosalno, Vu?e. Treba uzeti Batin savjet i realizirati ga.
Mene se tivo jako dojmilo, vratilo me u djetinjstvo, u prolost.
Jer, izmedju tih nekoliko hiljada hrabrih bilo je i petero bra?e moje mame, mojih 5 ujaka, Bogdan, Vitomir, Milo, Vladimir i Milivoj, koji su “svoju sudbinu vezali uz sudbinu antifaizma… opredjelili se za ?ovje?anstvo kojem je prijetilo unitenje”.
Jedan od dvojice preivjelih ujaka bio mi je ujak Bogdan (nom de guerre: Balkan) kome je poslije rata podignut spomenik u Gradcu, ujak s kojim sam ivila u Splitu da bih pohadjala 8 razreda srednje kole poto je kolovanje u Gradcu zavrilo sa 4 godine osnovne.
Evo to sam o tom vremenu napisala u knjizi (diplomski poklon) mom sinu – da bih ga upoznala sa mojim zavi?ajem i sa mojim ranim ivotom. Oprostite, pisala sam na Engleskom, poto moj sin slabo razumije na srpsko-hrvatski jezik.
Slijede?i odlomak je kontemplacija djevoj?ice narratora, u panici prije odlaska u Split, jer sve van Graca joj je bilo nepoznato, sve u magli. Naravno u rije?ima odraslog narratora.
“That his bronze bust had just been erected in Gradac in the front of our new apotheca, his brother Vitomir’s bust in front of the new elementary school, and the names of the other brother etched on a marble monument rising on the top of Gradina, to commemorate fallen WWII heros of our village, made me anxious. I didn’t remmember those three uncles, I’d only seen pictures of them at the young ages and I would never have chance to meet them, but from now on every time I turned my head, I’d see their cold, still, green faces. Whenever I thought of their bronzed heads I would feel as they were watching me, expecting me to be good and exemplary, and to live up to their legacies. But because my doings couldn’t possibly qualify me to live up to their expectations, I was upset with the whole world, especially Tito, the German fascists, the Italian fasicsts, the Ustase, and the Chetnics, for they were reason my uncles became still and got green faces…..Litlle did I know that forty years later, in 1991 as a result of Tudjman’s soldiers nacionalistic rage and rage against partizans, the bottom of the sea would become the permanent home of my uncles green faces.”
Tuesday, 26. July 2011 u 18:43
Ako nekoga zanima ima jos…
http://www.pescanik.net/content/category/8/413/1368/
Tuesday, 26. July 2011 u 19:45
Pravi pokret u pravom momentu. Znali su se prioriteti. Infrastruktura, privreda, kolstvo, zdravstvo, kultura…
Al’ zato danas imamo toliko vjerskih objekata i maineriju boijih ljudi oko istih pa nas valjda na kraju bog ne?e zaboraviti.
Tuesday, 26. July 2011 u 23:29
Potovani Sakibe,
U Vaem lijepom prilogu ima mala neta?nost:
“De Gaulle je bio kolski drug Drae Mihajlovi?a na vojnoj Akademiji Saint-cyr.”
Kada je De Gol (rodjen 1890) diplomirao na St. Cyr – 1912, Draa je (rodjen 1893), 1910, bio upisan kao pitomac nie vojne kole u Beogradu, da bi 1912. bio promovisan za pitomca podnarednika.
U Francuskoj je, u sklopu akcija slanja viih oficira na specijalizacije, boravio 1930.
De Golovo odlikovanje (1943) ima druga?iju etiologiju nego “zajednitvo” na St. Cyr, a koje se viekratno ponavlja, kao i pri?a da je De Gol molio Tita da ne strelja Drau. Fakt je da De Gol, kao kolovani ofiicir, nije mogao da prihvati da neki vojno nekolovani boljevik moe uspjeno voditi bitke protiv Nijemaca. Pored toga, De gol je bio antiboljevik, i borio se protiv Rusa u poljsko-ruskom ratu. Prosto je zazirao od Tita i nikada se nisu sreli.
Molim da mi ne zamjerite, kao poneki koji mi prigovaraju da: napadam, korigujem, “lijepim” itd. ljude koji daju svoj doprinos istoriji i sportskoj istoriji na blogu. Po vokaciji sam DUAN da dam doprinos TA?NOSTI objavljenog pa to ne treba shva?ati kao uvredu ili atak na li?nost. Ljudi piu onako koliko znaju, a niko ne zna sve. Meni se dogadjalo da su mi korigovani napisi na ?emu sam im zahvalan.
Srda?no Va, i jo jednom hvala na lijepom evociranju ne?ega to se danas zatomljuje.
Ze?evi?
Wednesday, 27. July 2011 u 09:03
Dragi Vlado, ovaj tekst Vuka Perii?a prenijela sam sa Pe?anik.net na svoju Fb stranicu u nedjelju, 24. jula, pa kad ga vidjeh i na Dovla.net, prvo mi bi drago, ali, kad pogledah bolje, neprijatno me iznenadi to je tekst toliko “skresan”, a zadnja re?enica je jedna od fus nota. Ne vjerujem da si Ti tekst skratio, moda je to u?inio neko od koga si ga Ti preuzeo.
Wednesday, 27. July 2011 u 09:44
Potovani Vu?e, da dodam jedan detalj. U selu Ba, na kongresu, u?estvovao je i jedan sarajlija, Bonjak, prezivao se Mulali?, i ostao je sa Draom do kraja, kao njegov uvjereni pristaa.
Wednesday, 27. July 2011 u 10:23
Nakon objavljivanja ?lanka na blogu obavjeten sam da nije u cjelosti prenesen. S obzirom da je prenesen “iz druge ruke”, sa jednog drugog portala a ne sa portala “Pe?anik”, naknadnom provjerom konstatovao sam da je isputen dio teksta.
Grekom isputen dio teksta naknadno je dodat na kraju ?lanka (tampan druga?ijim slovima). Izvinjavam se ?itaocima.
Vlado Kalua
Wednesday, 27. July 2011 u 11:38
Potovani profesore Ze?evi?u,
Hvala na Vaoj ispravki u mome komentaru, koju ja uvaavam i smatram
prijateljskim gestom i pou?nim savjetom.
Ja sam napisao: “De Gaulle je bio kolski drug Drae Mihajlovi?a na vojnoj
Akademiji Saint-cyr”
Potovani profesore, vjerujte mi da se ja nikad ne sluim onom “?ula kazala”.
Ovdje u Francuskoj se mnogo govorilo i pisalo o prijateljstvu Général-a De Gaulle i Drae Mihajlovi?a. Tu ?injenicu tvrdeneki vrlo korektni izvori.
Iz tih izvora poti?e i ono da su bili kolski drugovi na spomenutoj vojnoj Akademiji.
Medjutim danas sam pro?itao vrlo pou?an ?lanak na portalu
e-novine.com – Povijest i mit – De Gaulle-Tito-Mihajlovi? koji je napisao ugledni i cijenjeni ?ovjek Predrag Matvejevi?:
Srijeda:27 jula 2011.
(preporu?ujem i ostalim dovla blogovcima da ga pro?itaju)
Predrag Matvejevi? potvrdjuje Vau ispravku na kojoj Vam se zahvaljujem.
Potovani profesore Ze?evi?u, kao i od Predraga Matvejevi?a, ja imam mnogo ?ega nau?iti od Vas i ostalih Dovla blogovaca, koje ne mogu sve imenovati.
Moja tvrdnja nije zlonamjerna, jer u sutini, kolski drugovi ili ne, nita ne mijenja ono osnovno u mome komentaru.
A to je kukavi?luk Evrope, ju?e, danas, a moda i sutra?
S Velikim Potovanjem
Sakib Hadi?
Wednesday, 27. July 2011 u 15:55
Sakibeeeee! Ne gicajte se!!! Profesre Ze?evi?, potujem Vas! Sakibe potujem Vas! Zaista!Bez uzajamnog potovanja koje treba biti dvosmjerna ulica, nema osnovnih uvjeta za kulturan dijalog.
Sakibe, ovo je svima nama kola da dobro promislimo prije nego to neto napiemo i potpiemo. Kratko sam vrijeme na dovla.net, no, osobno smatram da je ovaj komentar kolege Ze?evi?a upravo za pet zvijezdica.
Sakibe, zapamti onu narodnu, “nejma udarca brez starca”! Nadam se da mi gospodin Ze?evi? ne?e zamjeriti na ovim figurativnom izraaju!!?? Hajmo raja ne talasati bez ?vrstih argumenata. uplje i prevru?e pri?e su visokooktanske, a skrenu nas s pravih tema i odosmo od prave teme.
Srda?an pozdrav gospodinu profesoru Ze?evi?u i gospodinu Sakibu.
Nadan Filipovi?
Wednesday, 27. July 2011 u 21:59
Potovani Sakibe,
Hvala na reagovanju, a nije nikakva tragedija nesto ne znati, jer se uvijek moe saznati, tragedija je kad zna da ne zna a pravi se da zna.
Nadane,
to se ti?e starca i udarca, sjetih se pri?e kad je Franco bio bolestan, a narod se skupljao na trgu pred palatom Prado i pjevao: ‘Dovidjenja Franco, dovidjenja caudillo…’
A Franca u spava?ici i arlekinskoj kapi izveli na balkon, podiu mu ruku da narodu mae, narod pjeva a on pita: ‘A kuda to oni idu?’
Pozdrav svima
Zeko
Thursday, 28. July 2011 u 11:32
“Niko se nije na?en rodio” (narodna poslovica)
Dragi Vlado,
Molim Te, gdje ?uje i ne ?uje, dozvoli mi da izadjem iz OFSAJDA u koji sam uletio zbog mog neznanja.
Nekad davno, sjedim ti ja na klupi u nekom parku u Parizu, kad mi pridje neki starac i po?e da me rui:
“Bolan bio zato ?ita te novine “Le Courrier International” oni sve lau.
Bolje ti je uzmi pa pro?itaj “Le Canard enchainé” (svezani patak) oni jedino
govore istinu.
Tako ti ja posluam tog starca i kupim novine “Le Canard enchainé” koje jedino kad spavam isputam iz ruku.
Poslije ofsajda na dovla blogu, zbog mog neznanja, odlu?io sam da tuim “Svezanog patka”.
Jer sve to znadem, od njega sam nau?io. Mora da sam u tim novinama pro?itao da su Charles de Gaulle i Draa Mihailovi? bili kolski drugovi na vojnoj akademiji Saint-Cyr?
Advokati svezanog patka ?e se braniti da su i drugi godinama o tome pisali.
Moda ?e mi privaliti da sam te informacije dobio od Frica Kolba, najve?eg savezni?kog pijuna u njema?kim redovima u Drugom svjetskom ratu.
Moda je spomenuti pijun izmislio neistinu koju sam ja naivno napisao u mome komentaru na ovom blogu ?
Pogledao sam “Carriére et relation internationale” i nadjoh da pie:
“Draa Mihailovi?, lors de son passage à la Sorbonne et à la l’Ecole de guerre,il se lie d’amitié avec un jeune offcier, Charles de Gaulle”
(Draa Mihailovi?, za vrijeme njegovog boravka na Sorbonne i ratnoj koli, je sklopio prijateljstvo sa jednim mladim oficirom po imenu Charles de Gaulle).
Predrag Matvejevi? pie u E-NOVINE.COM od srijede 27 jula (zna?i poslije moga komentara) da Draa Mihailovi? i de Gaulle nikad nisu bili ?ak ni prijatelji a kamoli kolski drugovi.
Citiram Predraga Matvejevi?a: “?esto se tvrdilo da su Draa Mihailovi? i Charles de Gaulle bili u istoj klasi (“promociji”) francuske vojne akademije u Saint-Cyru. Ta je pri?a kolala u foajeima Ministarstva vanjskih poslova na Quai d’Orsayu, po ambasadama u Parizu i Beogradu vukla se u novinama i razgovorima. Izgledala je vjerovatna. Malo je kome padalo na um da pokua da je provjeri. Niko to nije ni traio”. Kraj citata.
Predrag Matvejevi? tvrdi da to nije istina, to mu i ja vjerujem.
Moda je iz ovog izvora dolo i demantovanje mog komentara na ovom blogu ?
S Potovanjem
Sakib
Thursday, 28. July 2011 u 18:52
Dragi Sakibe,
Matvejevi? je svoj uradak “De Gaulle -Tito – Mihailovi? Povijest i mit” publikovao 17.09.2010.
Nema nikakve potrebe da se sekirate. Predrag je kopao po arhivama, intervjuisao mnoge relevantne osobe i nije naao potvrdu poznanstva izmedju De Gola i Drae.
U istorijskoj metodologiji pravilo je da se oslanjate na IZVORE. Onaj kojim raspolaete je PRVOG REDA, a kojeg podvrgnete unutarnjoj kritici (vjerodostojnost), i kad dobijete (pronadjete) novi, onda ih uporedjujete kroz spoljnu kritiku pa se opredjelite ta se zaista dogodilo ili moglo dogoditi.
To to neko UNAPRIJED misli da je, ili bi trebalo ili, jo gore – moralo biti, pa navodi samo ono to mu podkrepljuje zamisao, spada u domen istorijskog kriminala. Tvrdnja da je Draa bio prijatelj sa De Golom je potrebna da bi se umanjio Tito.
Na sve to se ne treba obazirati, jer svaki podatak koji se iznese, pa makar bio i neta?an, doprinos je ra?i?avanju neke pojave.
Pozdrav
Zeko