Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Rade Šerbedžija – intervju

Rade Šerbedžija – intervju

Toni Skrbinac je poslao tekst intervjua sa Radetom Šerbedžijom obavljen prije nekoliko dana na Brijunima, zajedno sa slikama. Intervju je objavljen u današnjem broju lista “Večer” iz Maribora gdje je Toni dugogodišnji saradnik:

015

Polovinom osamdesetih, Redakcija bivšeg sarajevskog tjednika “Svijet” šalje me kod Rade Šerbedžije, jednog od tada najpopularnijih jugoslovenskih glumaca i kazališnih režisera. Imam cijelu sedmicu u kojoj će mi Rade biti fiktivni urednik koji mi odabire teme, odnosno intervjue. Pa ću tako ići najprije njegovom prijatelju Arsenu Dediću i, onda ćemo skupa u Zagreb na sastanak sa Ljubišom Ristićem, za kojeg će mi ovih dana Šerbedžija reći da je bio u tim vremenima ne samo najtalentiraniji i najveći jugoslovenski, nego i najinteresantniji kazališni režiser u cijelome svijetu, pa sam onda išao kod pokojnog pisca, scenariste i režisera Fadila Hadžića, da bi se na kraju jedne večeri sastali u Sarajevu sa bosanskohercegovačkim glumcem Josipom Pejakovićem.

Sjećam se, ne baš kratkog, puta koji smo prevalili od Skenderije do kultnog sarajevskog restorana “Kod Palate” koji se nalazio u srcu Baščaršije. Bilo je to vrijeme kada je na televiziji igrala čuvena serija “Prosjaci i sinovi” u kojoj je Rade imao jednu od svojih antologijskih uloga. Lik kojeg je igrao zvao se Matan. I kad smo se pojavili u restoranu, tamo su bili neki nepoznati mladi ljudi, od kojih je jedan prepoznao “Matana” i od tog trenutka nismo više brinuli za vino koje je bocama stizalo za naš sto. Slali su ga ti mladi ljudi i svako malo nazdravljali: “živio Matane”.”Svaka čast Matane”.

013

Nisam znao da se Rade Šerbedžija, koji se po tadašnjoj Jugoslaviji sa svojim idejama i projektima šetao kao po svojoj velikoj kući, zaljubio u jednom trenutku u Sarajevo. Odlučio u jednom trenutku da tu kupi stan i nastavi život i rad. Ali, u pogrešnom trenutku.

Ko je tada pomislio da će se u Sarajevu dogoditi ono što se dogodilo?

Bila je 92. Pojavile se barikade, počelo je da se puca i posljednja poruka koju je Rade izgovorio prije negoli je napustio svoj nesuđeni grad glasila je: “Gospodo šaljite mirovne trupe, ovdje će biti rat.”!

Nije se slagao sa Miloševićem, nije podržavao Tudjmana, stran mu je bio nacionalizam sa bilo kojim predznakom – odlučio je stoga da preseli u Sloveniju. Ljubljana, Fužine. Skroman stančić i u njemu Rade, supruga Lenka i tek rođena kćerkica Nina.. Godinama kasnije će Rade opisati jednu nedjeljnu scenu iz tog stana.

Devedeset druge, polovinom augusta, Šerbedžija igra u Mariboru. Nakon prespavane noći, ujutro smo u Hotelu “Orel”, pijemo viski i radimo intervju.Sa Šerbedžijom je još jedan umjetnik koji je našao novi dom u Sloveniji, pjevač i kompozitor Saša Lošić.

Jedno od pitanja koje sam tada postavio Šerbedžiji koji je, sportskim riječnikom, osvojio sve titule koje su se mogle osvojiti na jugoslovenskim filmskim i kazališnim festivalima glasilo je: “Zašto se nisi i ti kao neki drugi, recimo Bekim Fehmiu, okušao na svjetskoj pozornici?”

“Meni je prostor Jugoslavije bio sasvim dovoljan tako da nisam ni razmišljao o nekom bijelom svijetu” odgovorio je Šerbedžija.

Bijeli svijet će, međutim, prepoznati Šerbedžiju. Odigraće još jednu maestralnu ulogu u filmu Milće Manevskog “Prije kiše”, biće proglašen naj glumcem Evrope i velika vrata Holivuda biće mu širom otvorena.

U jednoj pauzi navratiće opet u Maribor. I opisati, sjećajući se, najavljenu scenu iz fužinske garsonjere.

“Bila je nedjelja, sjedim za stolom, predamnom pivo, Lenka kuha ručak. I ja se, zabrinut, uhvatio objema rukama za glavu. A Lenka me gleda i govori: “Baš si ti Rade jedna budala. Pogledaj, beba nam mirno spava, ja ti kuham ručak a ti piješ pivo. Pa, šta ćeš više u životu?

Sjajna ilustracija za mudrost koju tako često pominjemo, a koja kaže kako sreća živi u malim stvarima.

Decenija na relaciji Zagreb-London-Los Angeles. Američki dani protiču u znaku rada na filmovima, upoznavanja tamošnje umjetničke scene i njenih, prevashodno holivudskih velikana od kojih će s nekima, kao npr. Tom Cruzom postati i iskren prijatelj. Preostalo slobodno vrijeme, a ima ga dosta, provodi u jednoj kafani u kojoj se susreće jugo-dijaspora. Igra se remi, piju se špriceri i – ponekad se zapjeva.

Za pocetak, partija remija

Dodatak Urednika: Imao sam veliko zadovoljstvo i čast da nekoliko mjeseci provedem u Los Angelesu, pomalo se družim sa Radetom u toj kafani i, čak, s njim poigram i remija. Ovo je partija sa Radetom, Kemom Montenom i vlasnikom kafane Ademom, Banjalučaninom koji okuplja raju iz bivše Juge. Nadam se da ovim neću oskrnaviti Tonijev tekst. Vlado

Tu upoznaje i Miroslava Tadića, svjetski poznatog i priznatog virtuoza na gitari. Pjevaju, onako za svoju dušu, malo romske pjesme, malo Arsenove, malo narodne makedonske, malo one nastale na Šerbedžijine stihove. Pjevaju za svoju dušu i za društvo. Onda Šerbedžija predlaže da naprave CD. Pun pogodak. Tandem Tadić – Šerbedžija osvaja prestižnu nagradu na hrvatskoj glazbenoj sceni, Porina, a hitovi sa albuma tjednima su na vhu top-lista.

Miroslav Tadić ostao je u Americi. Dolazi po potrebi, odnosno uglavnom kada ima koncerte sa Šerbedžijom. U julu su nastupili u Ptuju. Nakon koncerta Tadić mi kaže: “Rade je otišao iz Amerike, a mi i danas plačemo za njim.”

Prije koncerta nakratko sam sa Šerbedžijom. Prisjećamo se likova iz prošlosti, konstatujemo kako vrijeme brzo prolazi. U jednom trenutku Rade se sjeti svog oca Daneta. Diže čašu i kaže: “Sutra moj Dane puni 99. Nazdravimo Danetu!”

Koncert pred ptujskom publikom. Miroslav Tadić na jednoj stolici, Rade na drugoj pokraj koje je stol i čaša i flaša vina. Rade naliva čašu i kaže:

“U ovom prekrasnom gradu bio sam daleke 1970 kada smo sa Živojinom Pavlovićem snimali jedan od mojih prvih filmova. Sjećam se mnogih dragih ljudi i sjećam se da sam tada pio ovdje jako dobro vino. Od tada nisam prekinuo i Ptuj je “kriv” da sam ostao vjeran vinu.

Nakon koncerta na kojem dominira publika koju bi najbolje opisala riječ nostalgija, smjenjuju se čestitari, bude se davne uspomene i dočaravaju slike iz vremena kada je mladi Šerbedžija živio u Ptuju.

A intervju?

“Ma, Toni, najbolje će biti da mi dođeš na Brijune, tamo ćemo imati i mir i dosta vremena.”

Dogovoreno i evo me sa prijateljem Željkom Bogdanovićem Mirčijem, Sarajlijom iz Maribora u Fažani u rano jutro, u nedjelju 14.augusta. Koja neobična koincidencija. Tačno prije 19 godina, na isti dan, radili smo intervju u Hotelu “Orel”.

Fažana se polako budi iz sna. Otvaraju se na rivi kafići, jogeri trče svoju jutarnju maršrutu, pred pekarom gužva. Dominira talijanski jezik. Feragosto traje. Pitam jednog domaćina kako se stiže na Brijune i da li je gledao neku od predstava Lenkinog i Radetovog teatra.

-Da, oni prave izvanredne predstave. A Rade uživa privilegije kao…

-Kao Tito, uskačem.

-Ne baš kao Tito, jer on nema takvog obezbjeđenja.

Putovanje na Brijune staje tridesetak eura po osobi, a ako ste Radetovi gosti, onda se ne plaća.

024

O Brijunima ne treba trošiti riječi. Biser Jadrana. Pred Hotelom “Neptun” čeka nas Šerbedžija. Odlazimo na drugi dio otoka u jednu baštu. Pričamo, a svako malo za stol dotrči neko od Radetovih unuka: “Deda, hoćemo li na plažu?”

Rade ga poljubi, pa kaže: “Idi ti, deda će doći kasnije.”

Otkud i otkada Radetova ljubav prema Brijunima?

“Ja sam ovdje bio jednom, mislim 1987.godine. Nisam bio među onim miljenicima koji su bivali gosti predsjednika Tita. Poslije sam krajem devedesetih dolazio ovdje u Istru svojim prijateljima i oni su me počeli nagovarati da ovdje radim. Ja sam rekao da hoću, onako iz kurtoazije, a onda sam jednom pozvan na Male Brijune, – u tvrđavu koju su od propasti spasili i kad sam došao na taj prostor , fasciniran, počeo sam da govorim Hamletove rečenice i gdje god sam koju izgovorio bila je to idealna pozicija. I to je početak priče o nastajanju teatra Ulysses s kojim evo već deceniju radimo na ovim prostorima.

“Da, vaš teatar postao je moćna umjetnička činjenica u regiji. Smjenjuju se predstave, gostuju glumci među kojima su poznate zvijezde čijim sjajem je obilježena i daleka prošlost. Pa tako su ovdje igrali zajedno sa tobom Mira Furlan, Radko Polič, Josip Pejaković. S obzirom na činjenicu da je brojna glumačka porodica koju poznaješ da li bi se usudio onako sportskim načinom napraviti tabelu najboljih glumaca sa prostora nekadašnje države?

“Teško mi je odgovoriti na to pitanje i moja lista je neobjektivna lista.Teško je reći da je Ljjuba Tadić najveći glumac svih vremena. Stvar je nekog filinga u kome ne ocjenjuješ samo vještinu glume nego sve skupa. E, to sve skupa je vrlo važno. Ali, ako već hoćeš, po meni najveće, onda je to sigurno Ljuba Tadić, onda je to sigurno Fabijan Šovagović, onda je to sigurno Cica Perović  A od živih to je svakako nevjerovatni Pero Kvrgić. Treba pomenuti i Brika Krivokapića, on jeste neosporno veliki glumac ali tu je i neka naša intimna priča, interakcija koja je jako bitna.

Postoji još jedna ličnost koju ste ti, i ne samo ti, nekada jako hvalili. Režiser Ljubiša Ristić. On se je najednom našao na političkom polju i postao je članom JUL-a, partijskog projekta Mire Marković.

Pa, Ljubiša Ristić je jedna tragična ličnost. On i dalje ima svoje pozorište KPGT u Beogradu. Ali ima silne probleme jer koče njegov rad gdje stignu i kako stignu. Svete mu se. A on je krasan čovjek i po mom poimanju kazališta i onih koji tu rade, Ljubiša Ristić je uz Kostu Spaića najveći režiser koji se ikada pojavio na ovim prostorima. Bilo je vrijeme kada je on bio i najinteresantniji režiser na svijetu. Ne znam šta se tačno događalo s njim i zašto je pao u, po meni, sopstvenu zamku. Zašto je prihvatio politički angažman? Koliko ga ja poznajem mislim da je on to uradio, a treba znati i kad je on ušao u politiku, bila je 96. godina, dakle poslije ratne tragedije, zbog jedne činjeniice. Srbija je u to vrijeme bila poplavljena nacionalnim i nacionalističkim strankama i pokretima i on se vjerovatno odlučio za tu novu ljevicu jer je mislio da nosi nove vrijednosti. Ali se prevario. A kako ga poznam kao jako ponosnog čovjeka znam da on to neće nikada priznati. Treba takođe reći da je u vrijeme rata njegovo pozorište djelovalo i da su u njemu igrali i Srbi i Hrvati i Bosanci i Mađari…

“Postoji još jedna moćna umjetnička ličnost kojoj zamjeraju vrijednost političkog angažmana – Emir Kusturica?

” S Emirom nisam nikada radio, ali uprkos tome mogu reći da je to jedan od najvećih umjetničkih talenata koji se pojavio na našim prostorima. Njegovi filmovi su naprosto božanstveni. Mislim da je u njegovom karakteru nekoliko osobenosti koje bi mogle pomoći razumijevanju njegove ličnosti, izjava, postupaka. Najprije, tu je prkos kojim se može tumačiti njegov konflikt sa Sarajevom i Bosnom. Jedna stvar je što čovjek čini iz prkosa a druga što stvarno čini. Ja nemam razloga da nešto branim Emira, ali sam siguran da on nije čovjek mržnje, da on ne mrzi – Emir je plahovita i impulsivna ličnost. Ja se sjećam njegovog pisma i priče o potkovanom Muslimanu nad kojim se iskreno rasplakao. Ali u slučaju Emira ima nešto slično kao i kod mene, ja znam da me i danas u Hrvatskoj mnogi mrze jer nisam nikada podržavao Tudjmana kao niti jedan nacionalistički projekat. On se nije slagao sa nacionalistima, a tvrdim vam da nije bilo rata ne bi bilo gorljivijeg borca za Bosnu od Emira Kusturice.

“Naš razgovor a i tvoj život i rad dobrano su vezani za bivšu državu Jugoslaviju. Kako danas gledaš na jugoslavenstvo? Gdje je kod tebe Jugoslavija?”

“Jugoslavija je tamo gdje je i bila. Nije propala. No, da me se pogrešno ne shvati, ja ne zagovaram nikakvu novu Jugoslaviju, ali ako ta država ne postoji u našim glavama, postoji u glavama svih onih koji su u dobroj mjeri i kreirali njenu propast. Tačno se znade gdje su granice i jednoga dana kada sve ove države postanu dio projekta Evropske unije, tačno će se znati gdje su te granice i gdje počinje teritorij koji nastanjuju Južni Sloveni. Ja nisam sociolog, ali pratim one koji o tome govore, pratim jednog Slavoja Žižeka koji je najbriljantniji um i znam da dolazi vrijeme crnog scenarija. I danas oni koji navodno pomažu na ovim prostorima nisu ništa drugo nego gospodari. Takav odnos je bio i takav odnos će ostati među malim i velikim državama – a permanentno traje i trajaće lingvistički rat u kojem će mali narodi gubiti svoj identitet, neće se to dogoditi sutra ni za godinu ali za pet, deset ili sto – hoće. Vrijeme je velikih jezika a doći će i vrijeme lova mladih ljudi za svijetlim prijestonicama: Beč, London, Berlin, Pariz – to će biti njihovi ciljevi i oni će podsvjesno ili svjesno učiti nove, dominantne jezike, engleski, njemački, francuski i oni će zaboravljati svoj identitet i priča o državi iz koje potiču svesti će se na odlazak na folklorne večeri na kojima će se sjećati svojih korijena. A knjige, te divne knjige sa najljepšim stihovima i pričama trunuće po nekim skladištima jer neće biti nikoga ko će ih čitati!

“Vratimo se iz tog crnog scenarija glumcu Šerbedžiji. Koja je tvoja najdraža uloga?”

” Teško je reći, no, citiraću svog pokojnog profesora Izeta Hajdarhodžića koji nam je govorio “glumac može reći da je bio uspješan ako može nabrojati tri svoje uloge.” I to je vraški tačno. Pa, evo, ja ću nabrojati te tri svoje uloge, to je uloga Giorgija u “Oslobođenju Skoplja”, to je uloga Per Ginta i to je uloga kralja Leara.”

” U Ptuju smo uoči koncerta nazdravili rođendanu tvog oca. Gdje je on sada i koje si, ako si, njegove osobine naslijedio?”

“Moj Dane živi u Beogradu. Sam. Sjedi kod prozora i posmatra okolinu. Ako ga pitaš nešto o politici, neće ti odgovoriti, samo će odmahnuti rukom. A od Daneta sam naslijedio osjećaj za pravičnost. Biti pravičan pa makar i na svoju štetu. Ne ogriješiti se prema ljudima.”

“A majka?”

“Majka je nažalost umrla. Od nje sam naslijedio optimizam i dobrodušnost. Nedavno sam imao koncert u svojim Vinkovcima, u kojima sam živio ja i u kojima su živjeli moji roditelji. Moja majka radila je u vrtiću, odgajala generacije Vinkovčana i zvali su je “teta Stana-naša majka”. U Vinkovcima nisam bio od 1986. godine i na koncertu sam prepoznao neke svoje stare prijatelje – ali došli su i mnogi mlađi ljudi i ja sam znao da su oni djeca moje Stane i da su oni i zbog nje došli”.

Povratak sa Brijuna protiče u organizaciji brižnog domaćina. Prije toga je, upoređujući život tamo negdje u dalekoj Americi i ovdje, Rade istakao kako se ovdje kvalitetnije živi. Nekoliko ljudi koje smo sreli na putu do mola gdje je bio parkiran Radetov čamac pozdravilo ga je riječima “zdravo kralju” (inače, tako na širokim prostorima Hrvatske, Bosne, Srbije, nazivaju ljude koji su bliski i koje cijene, te je stoga asocijacija na monarhističko uređenje na Brijunima izlišna).

027

Sjeli smo u čamac. Tamo negdje daleko izranjali su iz mora zeleni otočići, čamci i jahte u daljini su izgledali kao igračke, sunce je peklo ljetnom žestinom, Rade se predao kormilarenju. Moj prijatelj i fotoreporter Željko valjda oduševljen tom silnom ljepotom uzvikuje:

“Rade, jebote Amerika.”

“Jebote Amerika”, smješka se Rade.

Toni Skrbinac

Komentari (6)

1
Vlado
Saturday, 20. August 2011 u 12:05

ANGELINA JOLIE posjetila se sinoć Brijune i pogledala “Kralja Leara” u režiji Lenke Udovički. Nakon predstave, Rade Šerbedžija, na čiji je poziv i stigla na Brijune, predstavio ju je publici kao posebnu gošću. Oduševljena Jolie nakon predstave nahvalila je još jednom rad poznatog glumca, ali i ljepote Hrvatske, gdje se planira vratiti. Nakon predstave, Angie se nastavila družiti s Radom, Lenkom, ali i predsjednikom Josipovićem, u čijem društvu je i gledala predstavu.

Nakon što su se obratili medijima, Josipović i Angelina sjeli su na terasu kazališnog kampa u hotelu Franina na Velikom Brijunu. Tamo su se družili s glumcima te redateljicom predstave, a druženje su uljepšale glazbene izvedbe “Putokaza” te “Mostarskih Sinfonieta” i Milice Šerbedžije. Druženje je potrajalo do dva i pol ujutro, kada se veselo društvo rastalo. Angie je na Twitteru napisala kako joj je ovo bila predivna večer u divnom društvu. “Predivna večer, predivni ljudi. Hvala vam na svemu”, napisala je glumica. Danas će Jolie s predsjednikom pričati o problemu razminiravanja Hrvatske, u čemu želi pomoći i sudjelovati.

2
Ane Dalmatinka
Saturday, 20. August 2011 u 19:51

Hvala Toniju Skrbincu, listu “Večer” i tebi, Generalni, na ovom prilogu. RADE nikad dosta. Tu veličinu se ne može obuhvatiti odjednom. On daje kredit svom ocu i majci (a i triba jer PRAVIČNOST, DOBRODUŠNOST i OPTIMIZAM su od ogromnog značenja za izgradnju karaktera) ali on je lično dogradio i ZARADIO mnoge druge vrline. Naslijedio je i izuzetan izgled a možda i talent, ali i tu su važni njegovi prilozi koje godinama usavršava. Dragi Rade, Mi Jugoslaveni smo naročito ponosni da te dijelimo sa cijelim svijetom.
A i svako ime koje Rade spomene ili se spomene u vezi s njim je veliko. Svako u svom smislu. Da navedem samo nekoliko: Slavoj Žižek, Ivan Raos, Arsen Dedić, Venesa Redgrejv, Bekim Fehmiu, Kusturica, Perica Kvrgić, Kosta Spaić, Ljubiša Ristić, Banjalučanin Adem…
Dragi blogovci, pročitajte ponovo, ili po prvi put, Interview sa Radom u listu “Vreme” od Jula ili Juna ove godine. Ja se često vraćam rečenici u kojoj kaže da oprašta svim gadovima, nacionalistima, koji su uzrokovali pokolj i raspad naše Jugoslavije, ali da ih ŽALI.
Pročitajte i moj komentar.
Čast Radi i pokoj duši našoj SFRJ.
Contessa a

3
Branko Budjen
Saturday, 27. August 2011 u 22:38

Rade je divno odgovorio, (citat): “Jugoslavija je tamo gdje je i bila. Nije propala. No, da me se pogrešno ne shvati, ja ne zagovaram nikakvu novu Jugoslaviju, ali ako ta država ne postoji u našim glavama, postoji u glavama svih onih koji su u dobroj mjeri i kreirali njenu propast. Tačno se znade gdje su granice i jednoga dana kada sve ove države postanu dio projekta Evropske unije, tačno će se znati gdje su te granice i gdje počinje teritorij koji nastanjuju Južni Sloveni.

Mislim da su granice stare Jugoslavije bolje i jasnije ucrtane u glavama onih koji su se borili na njihovom rušenju, srušili su, uspjeli su ostvariti tu svoju zlu namjeru ali nisam siguran da su baš kompletno u sebi zadovoljni svojim uspjehom. “Sutra” će biti još manje zadovoljni kada uđemo u Evropsku uniju. Kada budemo objašnjavali nekom Kinezu, Mongolcu ili Mexikancu odakle smo, vjerovatno da će mnogi upotrebiti odgovor: Jugoslavija .!
Bosna je ostala,porušena, izranjavana,osiromašena sa skoro kompletno uništenom industrijom, sa invalidima i djecom bez roditelja. Tko je to želio ?

4
Jasmin Geljo
Sunday, 4. September 2011 u 06:08

Rade je čovjek koji bi mogao, čini mi se, ujediniti ljude sa prostora bivše Yu da pogledaju jedni drugima u oči i možda barem pruže ruku jedni drugima. Naravno na nacionaliste i ostale fašiste ni ne pomišljam jer njihovi su mozgovi oštećeni rodjenjem a da jadni oni i ne znaju. Njima je jedini spas mala ambulantna lobotomija….A Rade , tebi svaka čast i svako dobro u životu želim.

Pozdrav, Geljo Jasmin

5
Suzana
Sunday, 11. September 2011 u 07:08

E, RADE KO RADE. VELIKI, VELIKI UMJETNIK, A JOŠ VEĆI ČOVJEK. VAZDA BIO I OSTAO. I UViJEK ČUJEŠ NEKU PAMETNU I IMAŠ ŠTA NAUČITI IZ SVAKOG NJEGOVOG INTERVJUA.
POSEBAN POZDRAV GOSPODINU RADETU SA ŽELJOM ZA DOBRO ZDRAVLJE I DUG ŽIVOT I DA JOŠ DUGO UŽIVAMO U NJEGOVIM TALENTIMA.
ZA JASMINA GELJU, SVAKA ČAST. Ž I V I O !

6
Djevojčica tete Stane
Tuesday, 13. September 2011 u 02:06

Djevojcica tete Stane – Dragi Rade, život nam se čudno do sada isprepleće, od Vinkovaca, Zagreba u istoj Medulićevoj, Sarajeva u isto vrijeme ( vi u Osmicama, ja na TV), pa ista ljubav za Sarajevo ( taman sam pomislila da sam naš la grad po mjeri mi, a kad tamo) , Makedonija kada snimate BEFORE THE RAIN,pa ja u Kanadu a vi u Ameriku. Danas kada ozbiljno razmišljam o povratku u rodnu Rijeku, a Rade je već tamo – nevjerovatno. Valjda, jer smo rođeni i istoga dana 27. o7 – možda nebitno, ali iz dvije različite generacije, različite profesije: isto razmišljanje.
Vašu sam knjigu na dušak pročitala i tada po još jedan puta shvatila veličinu ČOVJEKA ( na stranu profesija etc… ) – vi ni o kome ama baš ništa ružno niste rekli. Bolovala sam dugo poslije citanja – za svim i svacim. ALI, moj nastavnik matematike Cindra ipak je bolje igrao nogometa od vas. Nemojte, molim Vas.
Dragi Rade, kada je profesor Supek umirao, zadnje su mu riječi navodno bile: “IZGUBIO SAM NADU”.
Mislim da je ima dok je još ljudi kao Vi – prosto velikih i širokih.

Upišite komentar

Vaš komentar