Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Milorad Bjelogrlić: Sarajevske košarkaške sudije

Milorad Bjelogrlić: Sarajevske košarkaške sudije

Nedavno je ovdje na blogu bilo izvjesnih komentara u kojima su dodjeljivane �osobne, licne� gre�ke. Pala je i neka tehnicka zbog nesportskog pona�anja. Time je aludirano na dane kada je na� �cif� Vlado Kalu�a bio ko�arka�ki sudija. Po�to sam svojevremno trenirao ko�arku, istina ne ba� uspje�no (zbog prevelike ljubavi prema nocnom �ivotu), i znam brojne ljude iz tog miljea, u glavi mi se rodila ideja da �na�vrljam� koji red i o njima � sarajevskim ko�arka�kim sudijama.
Jo� kada sam kao klinac, negdje pocetkom �esdesetih pro�log vijeka sa cetiri-pet poceo da odlazim u FIS na rukometne i ko�arka�ke utakmice, primjetio sam da starija raja cesto sudijama dobacuje: �Sudija nije mu�ko�. Postavljao sam u tom uzrastu sam sebi pitanje za�to im to vicu i onda mi je Cedo Kezunovic objasnio da to dovikuju zato �to sudije ne sude dobro, vec �otimaju� � a zna se za koga � protiv na�e raje. U to vrijeme �kletva� � �sudija nije mu�ko� � bila je prilicno pogrdna.
Neke od ko�arka�kih sudija sam odlicno poznavao, pozdravljao ih kad god bi se sreli, a kasnije kada sam postao novinar na neki nacin i saradivao sa njima, a bogami sa nekima se dru�io i u kafani. Dodu�e, bilo je i onih koji me, uglavnom zbog kritika na njihov racun, nisu �ljubili�, ali tako je to u �ivotu.
Ne bih volio da neko shvati da se ulagujem �cifu�, ali ovu pricu o ko�arka�kim sudijama cu poceti upravo od Vlade. Utakmica koju sam zapamtio za cijeli �ivot je bio duel iz FIS-a reprezentacija Bosne i Hercegovine i Jugoslavije o kojoj sam � ako me sjecanje dobro slu�i � tamo negdje u martu i napisao nekoliko rijeci sjecanja na ovim stranicama.
Taj cuveni susret su sudili Vlado Kalu�a i Dragan Hofbauer. Komentari�uci tu moju pricu, Vlado je napisao da je upravo on bio taj koji je dosudio petu licnu gre�ku legendarnom Radivoju Koracu. Sudbina je htjela da je to bila poslednja licna popularnog �ucka koji je dan poslije te utakmice nastradao u saobracajnoj nesreci kod Vogo�ce. Vladu je inace u gradu pratio glas da je veliki �bosna�� i nije mu bilo nimalo lako da sudi utakmice protiv �elje.
Zbog te cinjenice, kako sada mislim, upamtio sam i jednu utakmicu sarajevskih rivala koja je odigrana u �koli za unutra�nje poslove na Vracama, jer je sala u Skenderiji zbog velikog po�ara bila zatvorena. �to bi sada kolege sportski novinari rekli, igralo se �ko� za ko��. Negdje pri kraju utakmice Vlado je dosudio jednu spornu loptu za Bosni i tada je, siguran sam, do�ivio ne�to �to ce pamtiti cijeli �ivot.
Koliko su ga samo Ljubi�a i Vjeco psovali!?! Pa, to je bilo stra�no. �To pas s maslom ne bio pojeo� reklo bi se medu starijima. Ipak, koliko se sjecam �eljo je na kraju pobijedio sa pola ko�a, ali sam ubjeden da Vladi nije bilo ba� prijatno. Malo kasnije je u najboljim godina �okacio pi�taljku o klin� i sve do prije nekoliko mjeseci sam mislio da su uvrede i psovke sa pomenute utakmice bile razlog zbog kojih je prije vremena batalio sudenje.
Nedavno sam ovdje u Beogradu razgovarao sa Danilom �otrom dugogodi�njim urednikom ko�arka�ke rubrike u �Sportu� i �Sportskom �urnalu�, koji mi je otkrio da je 1976. godine Vlado trebalo da sudi na Olimpijskim igrama u Montrealu, ali da je na vol�eban nacin otpao s liste i nije i�ao na to takmicenje. Danilo se ne sjeca tacno, ali mu se cini da je na� �cif� zbog te nepravde zapravo prestao da sudi.
Vladin partner iz poslednje Koraceve utakmice Dragan Hofbauer je, koliko �pamtim, najce�ce sudio utakmice dama. Njega u mislima nosim kao ozbiljnog, uvijek dotjeranog i pribranog covjeka. Ipak, prvi ko�arka�ki sudija za kojeg mogu da ka�em da smo na neki nacin postali i drugari je bio, prerano preminuli Safet Cengic. Visok, plav, rumen u licu, izra�enih zalizaka, sa brkovima ala Vuk Karad�ic. Cenga je meni i mnogim drugarima iz tog vremena ostao u mnogo dragoj uspomeni.
Tamo negdje 1970 ili 1971, Bog ce ga vi�e znati kada tacno, ali znam da je to bilo prije nego �to su i Bosna i �eljo postali prvoliga�i, upravnik FIS-a Ahmet Orucevic je odlucio da formira ko�arka�ku sekciju. Njegov sin, i moj sjajan drugar iz djetinjstva Zoran daleko poznatiji po �ilegalnom� nadimku Tarlatan, neizmjerno je volio ko�arku i po cijeli dan smo basketali u FIS-u. To je ponukalo Ahmeta da okupi nas dvadesetak klinaca, kako bi poceli da treniramo. Treninzi su odr�avani u gornjoj sali FIS-a, a prvi i jedini trener nam je bio upravo Cenga. Desni dvokorak sam znao i prije njega, ali on me naucio i lijevi. Uvijek se s nama �alio, cak i tokom treninga, bio je nasmijan i vedar. Ne pamtim da je ikada povisio glas na bilo koga.
Po meni, najbolji ko�arka�ki sudija iz Sarajeva svakako je bio Goran Radonjic. Mogu slobodno da napi�em da je upravo Goran na neki nacin odredio i moj �ivotni put, bar �to se posla tice. Sredinom osamdesetih on je zajedno sa Batanom Kocovicem bio dopisnik �Sporta� iz Sarajeva. Kada je odlucio da �ivot jo� vi�e podredi ko�arci, �naslijedio sam ga na mjestu dopisnika tih novina. Postao sam Batanova �desna ruka� i ostadoh novinar, evo cijeli �ivot.
Sa Goranom sam � ukoliko mi mozak nije zardao, a nije! � kratko vrijeme bio i u �rezervnoj miliciji�, kasnije smo odlicno saradivali i dok je obavljao funkciju �generalnog sekretara KK Bosna, a ja bio dopisnik �Sportskog �urnala�. Poslednji put sam ga vidio na jednoj utakmici u Beogradu, kada mu se desio maler. Povrijedio je mi�ic i nije mogao da sudi. Pozdravili smo se i na brzinu prozborili pokoju recenicu.
Moram ovom prilikom javno da priznam da mi od na�ih sarajevskih sudija, nikako nije �le�ao� Husein �elilovic. Ne znam za�to, ali uvijek mi je djelovao nekako prepotentan, pun sebe, arogantan. Jednom sam ga, odlicno pamtim ne bez razloga dobro �naljepio� u novinama, ali ne naravno zbog prethodno nabrojanih �epiteta�. Sada vi�e ne mogu da preciziram protiv koga su igrale ko�arka�ice Bosne, ali samo znam da je on sudio i vi�e nego nepo�teno. Po�to su u maloj dvorani Skenderije novinarski stolovi bili tik pored klupe gostujuce ekipe nisam mogao, a da ne vidim more suza i ozlojedenost igracica Bosninig rivala. Cek cetiri su iza�le zbog pet licnih grecaka, �to je u to vrijeme bilo potpuno neuobicajeno.
U izvje�taju sa utakmice sam gotovo dvije trecine �teksta posvetio upravo �elinom ocajnom sudenju. Ujutro me nazvao Batan i pitao zar je ba� tako lo�e sudio kako sam napisao, uz napomenu da su u Bosni �malo ljuti� na mene zbog toga.
� Sudio je jo� gore nego �to sam napisao! Uzvratio sam samouvjereno Batanu koji se samo nasmijao odgovoriv�i mi kratko:
� Vjerujem ti.
Tri – cetiri dana sam ipak pomalo razmi�ljao o tom izvje�taju, zbog kojeg su u Bosni bili �malo ljuti�, ali onda sam sreo, urbanu sarajevsku legendu, Setka Hajrovica i do�ivio, ako mogu tako da ka�em veliku satisfakciju.
� Novinar (kako me zvao Setko), super si napisao! Ma pusti ga, citav �ivot se folira, glumi nekakvog sudiju. Cuo sam i ja kako je sudio. Ba� te briga, ne sekiraj se � rece mi Setko uz osmjeh na Titovoj i ne sluteci koliko mi je pomogao…
Od svih ko�arka�kih sudija u Sarajevu, a poznavao sam ih skoro sve, samo sam se sa jednim ponekad dru�io i u kafani. Njega sam nedavno i spominjao na ovom blogu – Dragan Dara Dardic. Miran tih covjek, gustih i jako izra�enih obrva, jo� gu�cih brkova, procelav, imao je, da tako ka�em dva karaktera. Uvijek je djelovao nekako tu�no, sjetno, neraspolo�eno, ali kada popije koju vi�e postajao je potpuno drugi covjek. Pun vickastih dosjetki i anegdota, svojim provalama je u takvim prilikama zabavljao cijelu kafanu.
Imao sam tu, slobodno mogu reci privilegiju da tri-cetiri puta zaglavim s njim i njegovim jaranom Dacom D�amonjom.u Korzu, na Titovoj. I sada se sjecam konobarice Rade koja nije mogla da sakrije suze zbog Darinih bisera na koje bi Daco poentirao, a mi ostali u kafani smo vri�tali od smijeha…
Pri kraju red je da spomenem i ostale sudije koje sam poznavao i da u najkracem ka�em koju rijec i u njima. Ljubi�u Maksimovica, Ned�ada Bisea i Eduarda Grolingera vi�e pamtim kao delegate na utakmicama, a ne kao sudije. Davora Markova po velikoj kila�i, brkovima i promuklom baritonu, Sulju Omeragica po brkovima, iz nekih kafanskih prica i kao velikog simpatizera Mlade Bosne i kasnije �eljeznicara, Tihomira Bubala kao talentovanog sudiju koji se zatim afirmisao u Beogradu, Veselina Sredanovica po tragicnoj sudbini koja ga je na �alost zadesila na pocetku nesrecnog rata, Bo�u Tadica po velikoj dobroti i ljubaznosti, jer je jedno vrijeme radio i u KSBiH kao sekretar, uobra�enog Almira Ak�amiju zvanog �Hans� po dru�enju sa Frejzerom, mojim drugarom iz Pete gimnazije, Dragi�u �e�liju po cuvenoj �fenkare frizuri� i zgodnoj djevojci, mog kom�iju iz Jadranske i novinara �eljka Vilica, za Marina Ivani�evica za koga sam cuo da je sada uspje�an biznismen u Sarajevu….
Evo, privodim kraju redove o pomenutoj grupaciji ljudi, sarajevskim ko�arka�kim sudijama. Vjerujem da se nece dopasti ��irokim narodnim masama� i da ce imati skroman �tira��, ali nadam se da mo�e biti inspiracija da se na ovu temu jo� vi�e i bolje od mene �nadove�u� �cif� Vlado Kalu�a, zatim Goran Radonjic, koji se odavno nije ogla�avo, kao i Ma�o U�icanin �to je � neka me ispravi ako nisam u pravu � kratko vrijeme takode djelio pravdu na ko�arka�kim terenima….
P. S. Zavr�ih pricu, citam je, da pone�to ispravim ako sam nehoticno pogrije�io i kroz glavu mi u sekundi prode nezvana misao; dva meni draga lika iz ovog �tiva, obojica marindvorska raja � Bo�idar Batan Kocovic i Dragan Dara Dardic sahranjeni su na istom groblju u jednom omanjem gradu u Srbiji � Po�arevcu.
�Kako samo �ivot zna ponekad zajebati stvar� � ote mi se poslije svega….
Za sve one koji citaju ove redove klicem: �uzdravlje�, a onima koji vi�e nisu medu nama prosipam kapljicu za pokoj du�e!!!! Pamticu ih dok sam �iv.

Nedavno je ovdje na blogu bilo izvjesnih komentara u kojima su dodjeljivane osobne, lične greške. Pala je i neka tehnička zbog nesportskog ponašanja. Time je aludirano na dane kada je naš “čif” Vlado Kaluža bio košarkaški sudija. Pošto sam svojevremno trenirao košarku, istina ne baš uspješno (zbog prevelike ljubavi prema noćnom životu), i znam brojne ljude iz tog miljea, u glavi mi se rodila ideja da “našvrljam” koji red i o njima – sarajevskim košarkaškim sudijama.

Još kada sam kao klinac, negdje početkom šesdesetih prošlog vijeka, sa četiri-pet počeo da odlazim u FIS na rukometne i košarkaške utakmice, primjetio sam da starija raja često sudijama dobacuje: “Sudija nije muško”. Postavljao sam u tom uzrastu sam sebi pitanje zašto im to viču i onda mi je Čedo Kezunović objasnio da to dovikuju zato što sudije ne sude dobro, već “otimaju” – a zna se za koga – protiv naše raje. U to vrijeme kletva – “sudija nije muško”  bila je prilično pogrdna.

Neke od košarkaških sudija sam odlično poznavao, pozdravljao ih kad god bi se sreli, a kasnije kada sam postao novinar na neki način i sarađivao sa njima, a bogami sa nekima se družio i u kafani. Doduše, bilo je i onih koji me, uglavnom zbog kritika na njihov račun, nisu “ljubili”, ali tako je to u životu.

Ne bih volio da neko shvati da se ulagujem “čifu”, ali ovu priču o košarkaškim sudijama ću početi upravo od Vlade. Utakmica koju sam zapamtio za cijeli život je bio duel iz FIS-a reprezentacija Bosne i Hercegovine i Jugoslavije o kojoj sam – ako me sjećanje dobro služi – tamo negdje u martu i napisao nekoliko riječi sjećanja na ovim stranicama.

Taj čuveni susret su sudili Vlado Kaluža i Dragan Hofbauer. Komentarišući tu moju priču, Vlado je napisao da je upravo on bio taj koji je dosudio petu ličnu grešku legendarnom Radivoju Koraću. Sudbina je htjela da je to bila posljednja lična popularnog Žućka koji je dan poslije te utakmice nastradao u saobraćajnoj nesreći kod Vogošće. Vladu je inače u gradu pratio glas da je veliki “Bosnaš” i nije mu bilo nimalo lako da sudi utakmice protiv Želje.

Bosna protiv Mlade Bosne

Sudije Hofbauer i Kaluža

Zbog te činjenice, kako sada mislim, upamtio sam i jednu utakmicu sarajevskih rivala koja je odigrana u Školi za unutrašnje poslove na Vracama, jer je sala u Skenderiji zbog velikog požara bila zatvorena. što bi sada kolege sportski novinari rekli, igralo se “koš za koš”. Negdje pri kraju utakmice Vlado je dosudio jednu spornu loptu za “Bosnu” i tada je, siguran sam, doživio nešto što će pamtiti cijeli život.

Koliko su ga samo Ljubiša i Vjećo psovali!?! Pa, to je bilo strašno. To pas s maslom ne bio pojeo reklo bi se medu starijima. Ipak, koliko se sjećam “Željo” je na kraju pobijedio sa pola koša, ali sam ubjeđen da Vladi nije bilo baš prijatno. Malo kasnije je u najboljim godinama “okačio pištaljku o klin” i sve do prije nekoliko mjeseci sam mislio da su uvrede i psovke sa pomenute utakmice bile razlog zbog kojih je prije vremena batalio suđenje.

Nedavno sam ovdje u Beogradu razgovarao sa Danilom Šotrom dugogodišnjim urednikom košarkaške rubrike u “Sportu” i “Sportskom žurnalu”, koji mi je otkrio da je 1976. godine Vlado trebalo da sudi na Olimpijskim igrama u Montrealu, ali da je na volšeban način otpao s liste i nije išao na to takmičenje. Danilo se ne sjeća tačno, ali mu se čini da je naš “čif” zbog te nepravde zapravo prestao da sudi.

Vladin partner iz posljednje Koraćeve utakmice Dragan Hofbauer je, koliko pamtim, najčešće sudio utakmice dama. Njega u mislima nosim kao ozbiljnog, uvijek dotjeranog i pribranog čovjeka. Ipak, prvi košarkaški sudija za kojeg mogu da kažem da smo na neki način postali i drugari je bio, prerano preminuli Safet Čengić. Visok, plav, rumen u licu, izraženih zalizaka, sa brkovima ala Vuk Karadžić, Čenga je meni i mnogim drugarima iz tog vremena ostao u mnogo dragoj uspomeni.

Tamo negdje 1970 ili 1971, Bog će ga više znati kada tačno, ali znam da je to bilo prije nego što su i Bosna i Željo postali prvoligaši, upravnik FIS-a Ahmet Oručević je odlučio da formira košarkašku sekciju. Njegov sin, i moj sjajan drugar iz djetinjstva Zoran daleko poznatiji po “ilegalnom” nadimku Tarlatan, neizmjerno je volio košarku i po cijeli dan smo basketali u FIS-u. To je ponukalo Ahmeta da okupi nas dvadesetak klinaca, kako bi počeli da treniramo. Treninzi su održavani u gornjoj sali FIS-a, a prvi i jedini trener nam je bio upravo Čenga. Desni dvokorak sam znao i prije njega, ali on me naučio i lijevi. Uvijek se s nama šalio, čak i tokom treninga, bio je nasmijan i vedar. Ne pamtim da je ikada povisio glas na bilo koga.

1

Kaluža i Goran Radonjić nedavno u Sarajevu

Po meni, najbolji košarkaški sudija iz Sarajeva svakako je bio Goran Radonjić. Mogu slobodno da napišem da je upravo Goran na neki način odredio i moj životni put, bar što se posla tiče. Sredinom osamdesetih, on je zajedno sa Batanom Kočovićem bio dopisnik “Sporta” iz Sarajeva. Kada je odlučio da život još više podredi košarci, naslijedio sam ga na mjestu dopisnika tih novina. Postao sam Batanova “desna ruka” i ostadoh novinar, evo cijeli život.

Sa Goranom sam – ukoliko mi mozak nije zarđao, a nije! – kratko vrijeme bio i u “rezervnoj miliciji”, kasnije smo odlično sarađivali i dok je obavljao funkciju generalnog sekretara KK Bosna, a ja bio dopisnik “Sportskog žurnala”. Posljednji put sam ga vidio na jednoj utakmici u Beogradu, kada mu se desio maler. Povrijedio je mišić i nije mogao da sudi. Pozdravili smo se i na brzinu prozborili pokoju rečenicu.

Moram ovom prilikom javno da priznam da mi od naših sarajevskih sudija, nikako nije “ležao” Husein Đelilović. Ne znam zašto, ali uvijek mi je djelovao nekako prepotentan, pun sebe, arogantan. Jednom sam ga, odlično pamtim, ne bez razloga dobro “nalijepio” u novinama, ali ne naravno zbog prethodno nabrojanih “epiteta”. Sada više ne mogu da preciziram protiv koga su igrale košarkašice “Bosne”, ali samo znam da je on sudio i više nego nepošteno. Pošto su u maloj dvorani Skenderije novinarski stolovi bili tik pored klupe gostujuće ekipe, nisam mogao a da ne vidim more suza i ozlojeđenost igračica “Bosninog” rivala. čak četiri su izašle zbog pet ličnih grešaka, što je u to vrijeme bilo potpuno neuobičajeno.

U izvještaju sa utakmice sam gotovo dvije trećine teksta posvetio upravo Đelinom očajnom suđenju. Ujutro me nazvao Batan i pitao zar je baš tako loše sudio kako sam napisao, uz napomenu da su u Bosni “malo ljuti” na mene zbog toga.

– Sudio je još gore nego što sam napisao! Uzvratio sam samouvjereno Batanu koji se samo nasmijao odgovorivši mi kratko:

– Vjerujem ti.

Tri – četiri dana sam ipak pomalo razmišljao o tom izvještaju, zbog kojeg su u “Bosni” bili “malo ljuti”, ali onda sam sreo, urbanu sarajevsku legendu, Setka Hajrovića i doživio, ako mogu tako da kažem, veliku satisfakciju.

– Novinar (kako me zvao Setko), super si napisao! Ma pusti ga, čitav život se folira, glumi nekakvog sudiju. čuo sam i ja kako je sudio. Baš te briga, ne sekiraj se – reče mi Setko uz osmjeh na Titovoj i ne sluteći koliko mi je pomogao…

Od svih košarkaških sudija u Sarajevu, a poznavao sam ih skoro sve, samo sam se sa jednim ponekad družio i u kafani. Njega sam nedavno i spominjao na ovom blogu – Dragan Dara Dardić. Miran, tih čovjek, gustih i jako izraženih obrva, još gušćih brkova, proćelav, imao je, da tako kažem dva karaktera. Uvijek je djelovao nekako tužno, sjetno, neraspoloženo, ali kada popije koju više postajao je potpuno drugi čovjek. Pun vickastih dosjetki i anegdota, svojim provalama je u takvim prilikama zabavljao cijelu kafanu.

Imao sam tu, slobodno mogu reći, privilegiju da tri-četiri puta zaglavim s njim i njegovim jaranom Dacom Džamonjom u “Korzu”, na Titovoj. I sada se sjećam konobarice Rade koja nije mogla da sakrije suze zbog Darinih bisera na koje bi Daco poentirao, a mi ostali u kafani smo vrištali od smijeha…

IMG_0010

Maksimović, Grolinger, Hofbauer i Čengić

Pri kraju, red je da spomenem i ostale sudije koje sam poznavao i da u najkraćem kažem koju riječ i o njima. Ljubišu Maksimovića, Nedžada Bisea i Eduarda Grolingera više pamtim kao delegate na utakmicama, a ne kao sudije. Davora Markova po velikoj kilaži, brkovima i promuklom baritonu, Sulju Omeragića po brkovima, iz nekih kafanskih priča i kao velikog simpatizera “Mlade Bosne” i kasnije “Željezničara”, Tihomira Bubala kao talentovanog sudiju koji se zatim afirmisao u Beogradu, Veselina Sredanovića po tragičnoj sudbini koja ga je na žalost zadesila na početku nesrećnog rata, Božu Tadića po velikoj dobroti i ljubaznosti, jer je jedno vrijeme radio i u KSBiH kao sekretar, uobraženog Almira Akšamiju zvanog “Hans” po druženju sa Frejzerom, mojim drugarom iz Pete gimnazije, Dragišu Šešliju po čuvenoj “fenkare frizuri” i zgodnoj djevojci, mog komšiju iz Jadranske i novinara Željka Vilića, za Marina Ivaniševića za koga sam čuo da je sada uspješan biznismen u Sarajevu….

Evo, privodim kraju redove o pomenutoj grupaciji ljudi, sarajevskim košarkaškim sudijama. Vjerujem da se neće dopasti “širokim narodnim masama” i da će imati skroman “tiraž”, ali nadam se da može biti inspiracija da se na ovu temu još više i bolje od mene “nadovežu” “čif” Vlado Kaluža, zatim Goran Radonjić, koji se odavno nije oglašavao, kao i Mašo Užičanin što je – neka me ispravi ako nisam u pravu – kratko vrijeme takođe dijelio pravdu na košarkaškim terenima….

P. S. Završih priču, čitam je, da ponešto ispravim ako sam nehotično pogriješio i kroz glavu mi u sekundi prođe nezvana misao; dva meni draga lika iz ovog štiva, obojica marindvorska raja – Božidar Batan Kočović i Dragan Dara Dardić sahranjeni su na istom groblju u jednom omanjem gradu u Srbiji – Požarevcu.

“Kako samo život zna ponekad zajebati stvar” – ote mi se poslije svega….

Za sve one koji čitaju ove redove, kličem: “Uzdravlje”, a onima koji više nisu među nama prosipam kapljicu za pokoj duše!!!! Pamtiću ih dok sam živ.

Komentari (17)

1
Krsto Djuki?
Friday, 23. September 2011 u 21:09

Vlado,

Bogami si i Ti bio lijepo gradjen, samo davno (kako kaže Magašica).
No, držiš se Ti i sada super!

Pozdrav

2
Vlado Kaluža
Saturday, 24. September 2011 u 05:40

Dragi Mićo,

Novinari, osobito sportski, ponekad pretjeraju u opisu odredjenih situacija. Ne znam da li si izvještavao sa utakmice Bosna-Mlada Bosna ili si bio samo gledalac, ali tvoje “svjedočenje” o psovkama Ljubiše Lučića i Vjeće Tolja upućenih meni (To pas s maslom ne bi pojeo) daleko su od istine. Sudio sam Prvu ligu punih deset godina i nijedan igrač ili trener nije me opsovao bez odgovarajućih konsekvenci. U mojoj sudijskoj karijeri isključivao sam malo poznatija imena (Djerdju u sred Zadra, Čermaka, Plećaša, Ratu Tvrdića, pa čak i trenera Ranka Žeravicu…) i bio sam poznat bar kao hrabar sudija! Na to sam ponosan i to je razlog što reagujem na Tvoje “vidjenje utakmice”. Srećom i Ljubiša Lučić i Vjećo Tolj su živi i zdravi pa bi bilo lijepo da se jave ukoliko čitaju blog.

Prestao sam suditi iz protesta 1975.godine (sa svega 35 godina starosti, a tada se moglo suditi do 48 godina) jer me je Stručni savjet KSJ odredio za sudjenje na Olimpijadi 1976. godine u Montrealu, ali je naknadno odluka promjenjena, navodno “zbog nedostatka finansijskih sredstava” a meni je obećano da ću biti delegiran na prvo veće takmičenje evropskog ili svjetskog značaja. Tadašnji predsjednik KSJ me je ubjedjivao da povučem ostavku jer sam, po njegovom mišljenju, bio “prototip sudije koji služi za primjer”, pa je naveo argumente: Pošten, hrabar, obrazovan, poslovno uspješan… da ne nabrajam jer je i sve ovo previše. Da ne pretjeram u samohvalisanju.

Dakle, nisu psovke na jednoj utakmici odredile kraj moje karijere, nego ponos i inat!

Znam da ovaj komentar djeluje prilično neskromno, ali svi smo mi pomalo sujetni kad nas neko dirne gdje smo najosjetljiviji. Bilo bi ružno da Tvoji navodi ostanu bez komentara, a ja se nadam da će sve ovo doći do Ljubiše i Vjeće, vjerujem da će se sjetiti detalja sa te veoma uzbudljive utakmice.

3
Mićo
Saturday, 24. September 2011 u 10:37

Samo da pojasnim neke stvari.

Vlado, sve što ste napisali u vezi vaše karijere je apsolutno tačno i nisam nijednog trenutka ni rekao, a ni pomislio da ste spadali u kategoriju sudija koji su tolerisali bilo kakvo nesportsko ponašanje. To da ste isključili Ranka Žeravicu i to mi je vrlo dobro poznato jer mi je potvrdio čak i sam i Ranko Žeravica u jednom intervjuu koji sam radio sa njim 2007. godine.
Što se tiče te utakmice izmedju Bosne i Željezničara napisao sam sve čega se sjećam i što sam svojim očima vidio s obzirom da je od tada prošlo skoro pune četiri decenije jer je ta utakmica odigrana negdje 1973 ili 1974 u vrijeme kada je Skenderija zbog požara u privrednom gradu bila zatvorena. Ja sa te utakmice nisam bio izvještač i tada iskreno nisam ni pomišljao da ću biti sportski novinar. U to vrijeme sam bio gimnazijalac i na utakmici sam bio kao obični gledalac i sjedio na samo desetak, petnaest metara od klupe Želje.
Opisana situacija se dešavala u samoj završnici utakmice, bukvalno u poslednjih 7-8 sekundi. Željo je vodio pola koša i imao loptu. Sada zaista ne mogu da se sjetim koji su igrači bili u skoku posle promašenog šuta, a vi ste dosudili loptu za Bosnu. Na vašu odluku reagovala je kompletna klupa Željezničara. Naravno, kako to u takvim situacija bude i što nije nimalo neuobičajano bilo je psovke koje vi, sobzirom da ste bili na suprotnoj strani od klupa niste vjerovatno ni čuli zbog galame u dvorani. Uopšte ne sumnjam da biste reagovali da ste ih čuli.
Košarka je vrlo dinamičan i brz sport u kojoj se akcije smjenjuju ponekad i filmskom brzinom. U tim trenucima i adrenalin je znatno iznad normale. Tako je bilo i na opisanoj utakmici kada su ljutnju i bijes igrača i trenera Željezničara zbog vaše odluke zamijenili velika radost i veselje pošto Bosna nije iskoristila taj poslednji napad. Tako da se sve završilo na tome.
Slažem se ujedno i izvinjavam da sam možda pretjerao napisavši “To pas s maslom ne bi pojeo” jer se tu radilo o psovkama koje su da tako kažem “normalne” u takvim prilikama i mogu se čuti i vidjeti na skoro svakoj utakmici, a posebno kada su završnice neizvjesne kao što je bila ova na pomenutoj utakmici. Ovim apsolutno nisam ni slučajno želio da povrijedim ili uvrijedim ni Ljubišu Lučića ni Vjećeslava Tolja, a pogotovo ne da “devalviram” ili obezvrijedim Vašu sudijsku reputaciju koju ste imali i koju ste lijepo opisali u vašem komentaru broj 2. Uopšte nije sporno da ste imali vrlo zapaženu karijeru koja zaslužuje sve čestitke. Zato vjerujte ni u snu se ne bih javio, a pogotovo ni pisao bilo šta za ovaj blog da niste u pitanju vi, Vlado Kaluža o kojem upravo zbog vaše sjajne sudijske reputacije imam visoko mišljenje.

P: S. Na žalost potpuno se slažem sa i vašom konstatacijom koju ste napisali: Novinari, osobito sportski, ponekad pretjeraju u opisu odredjenih situacija. Zbog toga je i kategorija sportskih novinara bar na prostorima bivše SFRJ skroz devalvirana i većina nas gleda kao obična “sprdala”.
Međutim, sebe apsolutno ne vidim u toj kategorjiji, a da je to tako napisaću samo jednu činjenicu koja bi mogla ući u kategoriju “vjerovali ili ne”. Za 25 godina (!) koliko se bavim ovim poslom NIKADA, ali baš NIKADA nisam prihvatio poziv nijednog sportskog kluba (Bosna, Željezničar, Sarajevo, Cenex, Partizan. Crvena zvezda) saveza da “mufte” putujem na neko gostovanje ili turneju u inostranstvo. Poslednji put prije četiri dana kada sam odbio put i devizne dnevnice u Sankt Peterburg (Lenjingrad, Petrovgrad). Po balkanskom načinu razmišljanja to apsolutno podrazumjeva i neku “kontrauslugu”, a ona se sastoji upravo u tome da “novinari, osobito sportski, ponekad pretjeraju u opisu odredjenih situacija” i onda nema ni objektivnosti, a pogotovo ne ISTINE. Toliko od mene.

DRUGARSKI POZDRAV
milorad bjelogrlić

4
SEADTZ
Saturday, 24. September 2011 u 11:41

“ČIF” ,moraš ipak priznati da su te itekako psovali /BIO SI BA ZAJEBAN SUDIJA/ ali i jesi kažnjavao. Znam da ti je bilo najteže u Tuzli a znam i raju koja se spremala da ti psuje. O poštenju nema priče jer uvijek si bio dostojanstven i ispravan, nema razloga za ispravke. Psovali su te ali si i kažnjavao a koliko si za koga i kada i kako i zašto navijao to samo ti znaš i dragi bog.

5
F. Starović
Saturday, 24. September 2011 u 21:46

Vlado je bio i ostao čovjek – sudija sistema, koji je više volio “Bosnu” od samog sebe.. to je tako i ostalo… aferim. Zbog toga i ovaj fini duhovni website koji teče.
Ipak moramo priznati, mi koji znamo nesto više, da je “Mlada Bosna”, kasnije “Željo”, bio i ostao tim sarajevske raje. Vlado ga nije mirisao puno.

Pišite malo o Rajko Maraviću, Zlatnom Vukoviću, Milošu Skakiću, legendi ex yu košarke Vjeći Tolju, jednom Jabuki….
Pamtim to ko’ da je bilo danas….

6
Bojan
Sunday, 25. September 2011 u 16:39

Slatko se nasmijah ovom komentaru F.Starovića. Na ovom blogu sam vidio puno slika iz porodice SD Bosne, uvijek sofra pred njima, veselje i smijeh. Da ne spominjem razne velike svetkovine kao ova na slici sa Varajom i Kindjetom. Toliko poznatih i dragih likova. Tata me je par puta doveo u prostorije Bosne, bio sam opčinjen Mirzom, Davorom, Čečom, pa onda Vuletom, Uglješom da ne nabrajam. Baš bih volio vidjeti neku sliku Željinog igrača u nekom sličnom raspoloženju ili prilici da nešto slave. Čuj Skakić i Jabuka!!! Gosp. Staroviću Vi ste ovdje zalutali s tom pričom. Pregledajte blog pažljivo, posebno slike o Bosni i zamolite svu tu “sarajevsku raju” nemojte zaboraviti Jabuku i Skakića, da pošalju koju sliku. Možda i sliku Rajka Marovića kako ganja Pešića po Skenderiji za vrijeme majstorice. Ipak hvala što ste me podsjetili na ta vremena.

S poštovanjem, Bojan

7
Jokso
Tuesday, 27. September 2011 u 04:09

Medju nama, ljubiteljima košarke, bilo je opštepoznato da je Kaluža bio Bosnaš. Gledao sam ga često uživo i na TV i znam da je veoma rijetko sudio “Bosni”. Utakmica koju navodite je jedna od rijetkih, ne računam prijateljske. A što se tiče hrabrosti i poštenja volio bih da se oglase igrači kojima je sudio, treneri i kolege sudije… Znam da je uživao veliki respekt. Vjećo i Lučiću, bilo bi fer da se oglasite.

8
Miran-Moca Pantelić
Tuesday, 27. September 2011 u 11:11

Sjećam se utakmice koju Mićo pominje kada je košarkašicama Bosne sudio Husein Đelilović. Pamtim kao da je juče bilo. Gostovao je Bečej i – osvojio bodove.
Dokumentacija koju sam sačuvao govori da je to bio susret devetog kola Zapadne grupe Prve B lige, odigran 9. decembra 1990. godine. Derbi za prvaka. Do tada, obje ekipe imale su po jedan poraz. Uz Đelilovića sudio je Miodrag Ličina iz Zrenjanina. Rezultat 62:73 (34:33).
Kao sportski novinar nisam volio da komentarišem suđenje. Bosna je tu utakmicu svakako ubjedljivo izgubila. Konstatovao sam da je domaći tim previše bio impresioniran važnošću meča, da je super-talentovani centar Rankica Šarenac pogodila samo dva od 12 bacanja, da ni Lindu Relotu nije služio šut sa vanjskih pozicija, da Bosna nije iskoristila svoj glavni adut skok, a da je Bečej zonskom odbranom i smirenom igrom u napadu došao do bodova.
Kada je već riječ o tom susretu, dodaću da su za Bosnu još igrale Jelena ŠeŠlija, Suzana Popović, Dženana Neimarlija, Tanja Papaz, Suada Jež, Aida Kadrić, Daliborka Stojanović i Miljana Perić, a da je tim vodio Sulejman Begović.
U drugom dijelu Bosna je dočekala meč u Bečeju kao lider sa samo dva poraza, a rival je imao tri. Domaćin je pobijedio u produžetku 59:56 (Šarenac 25, Popović 17, Relota 8, Perić 4, Šešlija 2). Na kraju, Bečej i Bosna zabilježili su po tri poraza, a Sarajke su ostale na drugom mjestu zbog slabijeg međusobnog bilansa. Apis iz Maribora, Kozmetika Afrodita iz Rogaške Slatine i Topolčanka iz Bačke Topole imali su po osam izgubljenih utakmica. U ljeto 1991. godine lige su ostale bez klubova iz Slovenije i Hrvatske, pa se Bosna i sa druge pozicije, poslije pet godina, vratila u elitu.

9
Miran-Moca Pantelić
Wednesday, 28. September 2011 u 13:03

Osamdesetih godina bilo je brojno društvo u Zboru sarajevskih sudija. Sem pomenutih, neka budu navedena još neka imena, da se sjetimo ljudi koji su sudili “more” utakmica na Skenderiji, na Ilidži, širom BiH, pa i na YU prostorima: Obradović, Cice, Ganić, Broćeta, Balta, Knežević, Bektašević, Selmanagić, Pejčić, Popara, Šarac, Filipović, Bojović, Beširević, Zaboni, Šilić, Jovović, Avdić, Milašinović, Duškaj, Živković, Smajović…
Izvještavao sam sa košarkaških utakmica za Večernje novine i Sportske novosti, a bio i oficijelni spiker na Skenederiji u to vrijeme. Razglas mi je najprije povjeren za žensku ekipu KK Bosna i šest sezona radio sam na svakoj njihovoj utakmici, ubrzo sam isti posao obavljao i za obje ekipe KK Željezničar, pa kod košarkaša Bosne, ali i u Republičkoj ligi kada su igrali Novi grad i Sarajevo.
Mladalačka sjećanja iz prvih godina radnog vijeka ostala su mi lijepa, košarku sam tada mnogo radio, druženja su bila i prije i poslije utakmica, sa sudijama, sa igračima, sa trenerima Rajkom Maravićem, Miodragom Kačarevićem, Rasimom Šećerovićem, Željkom Lukajićem, Nikolom Veljićem, Sulejmanom Begovićem, Željkom Alatovićem…
U Zrenjaninu je septembra 2003. godine organizovan turnir košarkaških veterana bivše Jugoslavije. Ekipu Sarajeva vodio je Velimir-Crni Obradović, inače predsjednik Zbora košarkaških sudija Grada krajem 80-ih godina. Drag čovjek i imao sam prijatan susret sa njim poslije mnogo vremena.

10
Bojan
Wednesday, 28. September 2011 u 19:05

Gledam danas slike reprezentacije Jugoslavije u košarci, Mirzu i Rašu… za koju su igrali i Varaja, Djoga, Benaček… Ne vidim nigdje Skakića i Jabuku? Staroviću, možda imaš neku interesantnu sliku sa nekog manjeg takmičenja, pošalji na blog da se objavi. Ma ko te nagovorio da njih dvojicu gurneš medju velikane.

11
Mašo Užičanin
Thursday, 29. September 2011 u 19:42

Prozva me Mićo, a i da nije javio bih se sigurno sa komentarom. Teško žabu u vodu natjerat!. Jeste Mićo, ja sam počeo suditi par godina nakon što sam prestao igrati, da kažem i aktivno (Bosna, Mlada Bosna) i rekreativno (Vraca).
To praktično znači da sam počeo prilično kasno, kada sam već završio fakultet, započeo raditi i već zasnovao svoju porodicu. Brzo sam dogurao do saveznog ranga, ali nisam sudio prvu ligu nego drugu. Ne mogu reći jesam li bio dobar sudija ili ne, jer nema smisla da o sebi dajem ocjene. Prestao sam suditi maltene naprasno, nakon utakmice izmedju Borca i Varde koju sam sudio u Banja Luci. Napisao sam vrlo emotivno protestno pismo Košarkaškom savezu BiH i jednostavno se povukao. Možda se odlučim da uskoro o tome napišem prilog na blogu.
Na spisku sudija iz onog doba nedostaje ti legenda – Pera (Perić sa tvrdim P), pa zatim skoro preminuli Zoran Šerbedjija. Goran Radonjić je zaista bio najbolji sudija po mom mišljenju, iako mislim da meni nije sudio dok sam još igrao. On je uveo novi stil i imidž i bio veoma ambiciozan i vrijedan, što su svakako potrebni uslovi za velike sudije . Možda je i imitirao nekoga od velikih svjetskih sudija tog doba, ali ja to ne mogu reći jer sam jednostavno prestao gledati utakmice kada sam prestao igrati.
Vlado je bio vjerovatno najhrabriji sudija na prostorima bivše Jugoslavije. I bio je dobar sudija, pokretan i autoritativan. Ja sam već nekad rekao na ovom blogu – dok sam igrao u Bosni, ja nisam bio svjestan da je on “naš sudija” i ne sjećam se da se je to moglo po nečemu zaključiti. Bio sam nažalost prilično prgav igrač u odnosu na sudije, pa sam i s Vladom često imao konflikt i definitivno ne mislim da me je pripazivao. Znam da je kasnije bio i očito je i ostao veliki Bosnaš, ali on nam najbolje može reći od kada je to bilo, ako hoće.
Veoma dobar sudija u moje vrijeme bio je Ružda Trhulj, gromada od čovjeka u svakom pogledu. Bio je medjunarodni, veoma priznati odbojkaški sudija, a košarku je sudio usput. Ako sam imao uzora u sudjenju, to bi mogao biti on. Safet Čengić, Bise Nedžad i Dragan Hofbauer su takodje bili dobre sudije, koje sam cijenio i kao igrač i kao sudija.
U komentarima su, u kontekstu sa sudijama, spomenuti i igrači, Bosna i Mlada Bosna, pa i Vjećo Tolj. Malo je možda poznato da je Vjećo prvo počeo igrati u Bosni kao junior, pa je onda otišao u Mladu Bosnu. Pokojni Čedo Đurašković, koji je bio trener Bosne kada je otpustio Vjeću, na moje pitanje zašto je to uradio, rekao mi je da se Vjećo ne uklapa sa svojom naravi . Vjećo se vratio u šampionsku Bosnu kad je i on izrastao u velikog igrača.
Mašo

12
Velizar D.Sredanović
Thursday, 6. December 2012 u 01:27

Svaka čast da se bar neko sjetio da piše o sarajevskim košarkaškim legendama i pomene, izmedju ostalih sudija, i pokojnog Veselina Sredanovića, koji je kao mnogi u opkoljenom Sarajevu ,u cvijetu mladosti, ubijen granatama zločinaca u redu za hljeb ili vodu.Poslije rata pronašao sam njegove ostatke na groblju ispod Lava, snimio ukopno mjesto , i to ubilježio i opisao Veselinovom ocu Jagošu i stricu Marjanu. Kasnije smo njegove ostatke prenijeli i sahranili u groblju Arandjelovo tj.izmedju Nudola i Vučje, sela na samoj granici Crne Gore i BiH,odakle su Veselinovi porodični korijeni.Nažalost,ubrzo su za Veselinom presvisnuli otac i majka,a iza njega,kao talentovanog,pa i već dokazanog prvoligaškog košarkaškog sudije, osim rođaka, da ne bi Vas ,gotovo, da se niko i ne sjeti da pomene (bar, ne u medijskoj javnosti), Veselina, divnog mladića i košarakaškog poslenika…I još mnoge druge, iskusnije, time i zaslužnije ne samo za sport u Sarajevu, nego,i na prostorima ex Jugoslavije, poput Vula Vukalovića …Zato, zahvaljujem autoru teksta, ne samo kao Veselinov rodjak, nego i kao višedecenijski poslenik javne riječi,i profesor, koji, izmedju ostalog uči i vaspitava i generacije sportskih novinara – da je Sarajevo bilo srce Jugoslavije, u sportu, muzici, iskrenom jugoslovenstvu….

13
Martinović Dževad Rinda
Thursday, 7. March 2013 u 06:43

Malo je čudno da neko iz Goražda komentariše nešto o čemu pišu gospoda Bjelogrlić, Kaluža i ostali.
Ja se sjećam svih imena. Djelilović je bio upravo onakav kako je i opisan. Pa sudio je u Goraždu više puta i uvijek je bio blizu da mora bježati prema svlačionici. Bio je prepotentan. Čenga i Suljo su bili em dobre em korektne sudije. Ja sam rano otišao iz košarke na rukomet, ali i danas mi je košarka u duši. 1969-1971 Goražde je imalo omladinsku ekipu koja je u Ljubljani 1970. bila medju osam najboljih ekipa u SFRJ. Ja sam tada trebao doći u Želju, to znaju Skakić i Maravić, ali sam molio oca da ne idem jer moram ovdje završiti školu.

Najbolji naš sudija je bio Goran Radonjić. Kao djeca, upoznali smo se u Zaostrogu 1969. kao male olimpijske nade. Imao sam tu čast da gledam u FIS-u BiH i SFRJ i slušao Koraća u maloj sali kasnije, kako je volio skupljati džempere i da ih je tada imao više od pedeset. Kad smo došli sutra u Goražde čuli smo da je Žućko poginuo. Pa ko nije gledao u Skenderiji Amerikance, Čehe i Kubance taj o košarci ništa ne zna. A ja sam sve napisao jer bih volio vidjeti Rajka Maravića ili se sa njim čuti.

14
Mićo
Thursday, 7. March 2013 u 16:14

Dževade, Rajko Maravić živi u Čačku i ima školu košarke. Jedno vrijeme je trenirao neke klubove u Srbiji, ali sada se “povukao u ilegalu” i radi samo sa klincima. Imam negdje i njegov telefon pa ću ga poslati preko Vlade. Možda jednom kod Vlade i napišem neku pričicu o Rajku.

15
aco
Monday, 4. August 2014 u 15:12

Kako se košarkaški sudija veselin vesko prezivao???

16
aco
Monday, 4. August 2014 u 16:46

kako se vesko prezivao,sudija sa hansom???????

17
aco
Monday, 4. August 2014 u 17:00

molim da mi se pomogne. Da li je Akšamijin drugar sudija zvao Veselin Šešlija ili neko drugo prezime??

Upišite komentar

Vaš komentar