Tamo gdje ne stanuje Predsjednik

Kad sam u Sarajevu, redovno posje?ujem bricu Muhameda Dedaji?a. Kad mi je posljednji put sredio frizuru dao mi je papir sa ovim ?lankom koji je napisao Zlatko Dizdarevi?. Na�alost, ne znam ni gdje ni kada je ?lanak objavljen, izgleda jo� za vrijeme rata. Pro?itajte, vratite se malo u vrijeme “Velikog belaja”.

Vlado Kalu�a

Napisao Zlatko Dizdarevi?

Tamo gdje ne stanuje Predsjednik

U ulici Kralja Tomislava, ako “pravovjerni” i ovoj ulici u me?uvremenu ne promijene ime, nalazi se frizerski salon DM, vlasni�tvo Muhameda Dedaji?a, mu�kog frizera ili brice, kako se to odvajkada u Sarajevu govorilo. Mimo svake urbanisti?ke logike i lokalne uli?ne estetike, velika dvokrilna vanjska vrata kod brice Muhameda crvene su boje, vide se sa oklnih brda. To su jedina vrata u ulici sa imenom doti?nog hrvatskog kralja, ?ije se ime ljulja na vjetru nekih novih nacionalizama, koja su bukvalno sve vrijeme rata bila otvorena za mu�terije, mlade i stare, za vojsku i za civile, za one s novcem u d�epu i one bez prebijene pare, za one �eljne najnovijih vijesti i pri?e, kao i za one �utljive koji samo slu�aju i mr�te se ne zbore?i ni�ta. Zapravo, istine radi, a i po rije?ima Muhamedovim, ova su vrata u toku rata, ra?unaju?i tu i sve subote i nedjelje, ostala zatvorena samo jedan dan. Onda kada je Sarajevo spasavalo vlastiti obraz ratuju?i protiv vladara podzemlja, famoznog Cace i njegovog jarana ?ele.

“�to sam dolazio svaki pa dan? �ta ja znam, a �ta bih drugo? Svi su uvijek nekako pogledivali ho?e li se ova vrata otvoriti, ili ne?e. Ako se otvore, eto i ostalih. Moj kom�ija Zijo, �uster, i ja dodjemo ti nekako kao barometar. Ka�e mi sto puta jedan kom�ija: ‘Zna� Muhamede, kad ti ponekad malo zakasni�, odmah mi nekako hladno oko srca. Sve mislim, gotovo je…’ A ima i drugih razloga �to sam ba� svaki dan u radnji. Nai?u ?esto momci s pu�kama i automatima, pa ka�u: ‘Hajde, Muhamede, o�i�aj nas i obrij. Idemo ve?eras u akciju na Kromolj, ili na Zlati�te, ili na Poljine, pa ho?emo da smo lijepi i uredni.’ I sve se smiju i zafrkavaju me. Moram da sam tu i kad mi nai?e moj drugar Avdo iz “Vodovoda”. On stalno provjerava je li sve kako treba samnom. Nas dvojica smo u po?etku skupa dolazili na posao, njegova je kancelarija tu blizu. Pa pro?emo kroz onaj park gore, prema Ciglanama, ono gdje je zapravo nekada bio park pa ga vi�e nema, a ono grmi na sve strane. Ponekad pukne blizu nas, a mi ko pravi fudbalski golmani – parada u travu. Onda se Avdo digne pa ka�e; ‘Ova ti je bila dobra, polo�io si…’ Drugi put, uz stalni osmjeh, uprkos gelerima na sve strane, Avdo ?e mi saop�titi kriti?ki: ‘Ova je parada bila skroz lo�a, pogledaj kako si se uprljao…’ I tako mjesecima. Dokle? Nemam pojma. Pa valjda dotle dok ne budemo moj drugar Zdravko Grebo i ja u stanju da u?inimo ono �to smo se zarekli jedan drugom jo� na samo po?etku rata – iz Sarajeva ?emo oti?i na kratki izlet negdje gdje se mo�emo dobro naspavati, popiti i pojesti ne�to so?no, onda kada budemo mogli ko obi?ni putnici na blagajni �eljezni?ke stanice kupiti kartu i sjesti u voz. U bilo kom pravcu. Do tada, za nas je rat i valja �i�ati vojsku i ostale”.

Crvena vrata tako ostaju �irom otvorena, u “ulici u kojoj vi�e ne stanuje predsjednik Izetbegovi?”. Tako je, naime, adresu na kojoj je njegov salon, svojevremeno ozna?io na radiju kod Zdravka brico Muhamed. Samo desetak ku?a ni�e, u ulici Kralja Tomislava, stanovao je Predsjednik, davno, na po?etku rata. Onda se odselio. Ostalo je da se naga?a za�to. Muhamed u to ne ulazi. Ne?e da komentari�e. A mo�da je sve re?eno kada je onomad, na talasima radio stanice, kazao to �to je kazao.