Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Milorad Bjelogrlić: Drugi put šampion

Milorad Bjelogrlić: Drugi put šampion

Ponedeljak, 17 oktobar. Po običaju negdje oko podne krećem na posao. Kontam u sebi: “Danas nema mnogo posla, mogao bih i ranije u “Mornar” ili “Herceg Novi” (moje omiljene kafane), i u tim trenucima čujem poznatu muziku mobilnog. Gledam i vidim nepoznat broj.
– Da li je to Milorad Bjelogrlić, novinar Sportskog žurnala – čujem pitanje sa druge strane, a na moj potvrdan odgovor, nepoznat glas nastavlja:
– Je l’ vi pišete one priče na “Dovla”. Mnogo mi se dopadaju. Sjećam vas se još sa turnira u malom fudbalu koji su se igrali u FIS-u. Ja sam trenutno u Beogradu i volio bih da se upoznamo….
Pošto mene ne treba dva puta zvati u kafanu, dogovor je pao da se nađemo sutradan ispred “Politike”.
RadeU utorak, tačno u pola jedan, spazim među ljudima koji se muvaju na “zakazanom području” jednog omanjeg čovjeka sa bradom. Što bi se reklo “probeharao” skroz. Sijeda kosa, sijeda brada, ali fizionomija lica mi je poznata i u sekundi se sjetim poznatog lika od prije dvadesetak godina. Naravno da ga pamtim iz FIS-a i koliko mi se čini radio je u Privrednoj banci. Ime mu nisam upamtio, ali čim je progovorio dileme nije bilo; Sarajlija, milion i jedan posto.
– Milorade, ja sam Rade… – prilazi i pruža mi ruku do prije koji sekund jedva poznat čovjek. Upoznajemo se i predlažem da odemo u obližnje “Sunce”, moju omiljenu kafanu u koju gotovo svakodnevno svraćam.
Poslije kratkog podsjećanja na neku sarajevsku raju o kojoj dugo nisam ništa čuo, Rade mi otkriva da mu je hobi sakupljanje starina i da je došao u Beograd na tradicionalni skup numizmatičara i filatelista koji se održava u hotelu “Slavija”.
– Ti si sportski novinar, poznaješ li možda Milorade, Milana Đurića što je nekad igrao odbojku u “Bosni” – upita me u jednom trenutku Rade.
djuric[1]– Je l’ Miću? – pitam ja i kada dobijem potvrdan odgovor, velim da nemam pojma gdje je sada, ali da znam da je jedno vrijeme pod “stare” dane igrao za “Budućnost” iz Podgorice, i da je poslije toga prestao da igra.
– Nisam siguran, ali čini mi se da živi negdje “vani” – kažem, prisjećajući se Miće iz igračkih dana kada je kao srednji bloker “Bosne” godinama nosio i dres reprezentacije Jugoslavije.
I Rade na moje riječi tada poče priču zbog koje je i želio da se upoznamo.
– U Sarajevu sam negdje neposredno poslije Dejtona, na jednom buvljaku kupio nekoliko njegovih medalja i volio bih da mu ih dam – otkriva Rade, a ja se pretvaram u uho i jedva čekam nastavak.
U prvi mah sam zatečen, ne mogu da vjerujem u Radetove riječi, pa pitam otkud zna da su to baš Mićine medalje.��Medalje
– Na jednoj je ugravirano njegovo ime i prezime i po tome znam. Kod kuće su mi i čim se vratim slikaću ih i poslati fotografije – obeća mi Rade na rastanku.
Pri povratku u redakciju odmah počeh da kontam preko koga bih mogao da nađem broj telefona Milana Miće Đurića. Sjetih se, a od koga drugog nego od još jednog Sarajlije koji sada živi u Beogradu.
Nisam praktično ni sjeo, a već sam počeo da pritišćem brojeve telefona dugogodišnjeg kapitena odbojkaša “Bosne”, reprezentativca Jugoslavije i profesora na Fakultetu za fizičku kulturu Lasla Lukača. On već nekoliko godina obavlja funkciju direktora odbojkaške reprezentacije Srbije.
– Ne čujem se baš često sa Mićom, ali imam njegov telefon. On ti Milorade, sada živi u Grčkoj. Sigurno hoćeš da pišeš o njegovom Mitru koji igra izvanredno – reče mi Laslo, ali kada sam mu objasnio zbog čega mi treba Mićin telefon ni on nije mogao da sakrije iznenađenje.
– Ne mogu da vjerujem. Stvarno ne znam gdje su mogle završiti njegove medalje, ali znam da su moje ostale na fakultetu. Pojma nemam šta je dalje bilo s njima – saopšti mi Laslo i izdiktira broj Mićinog telefona. (Lukač je bio član reprezentacije Jugoslavije koja je na Evropskom prvenstvu 1975. godine osvojila bronzanu medalju i na kraju mi spomenu da mu je te posebno žao.)
Čim sam završio razgovor sa Laslom, okrećem broj koji mi je izdiktirao 0030693727…..� Imao sam sreće. Iz prve sam dobio Milana i počeo da prepričavam šta mi se tog dana dogodilo i zašto ga tražim.
– Je l’ to moguće da neko želi da mi vrati medalje? Već sam se pomirio s tim da nikada neću naći svoje trofeje – izgovorio je, čini mi se bez daha, Milan podsjetivši da je iz Sarajeva otišao u Italiju 1989. godine.
– Imao sam stan kod Željinog stadiona, a u njemu su ostali svi moji trofeji i medalje. Stan su povremeno obilazili moji roditelji koji su živjeli u Hrasnom, međutim kada je počeo rat i roditelji su napustili Sarajevo, a šta se sve dešavalo i ko je sve prošao kroz moj stan, nemam pojma. Znam samo da nakon rata u njemu nije bilo ni parketa, a kamoli medalje. Istina, jedan mali dio trofeja su mi sačuvale neke komšije, ali medalja nije bilo – objašnjava mi Mićo šta je bilo s njegovim brojnim odličjima.
U nastavku, pričao mi je o sinu Mitru standardnom reprezentativcu Grčke i članu šampiona Italije “Trentina”, pa se vraćao na “predivne godine provedene u Bosni”, velike uspjehe “studenata” i neraskidiva prijateljstva koje je stekao u vrijeme dok je živio i igrao u Sarajevu.
– Za svaku medalju me veže neka lijepa uspomena, ali najviše mi je žao zlatne sa Univerzijade u Zagrebu 1987. Bilo je to prvo zlato Jugoslavije na nekom velikom takmičenju. Ta mi je bila najdraža, ali i ona koju sam osvojio sa “Bosnom” kada smo bili prvaci – povjerava mi Mićo još uvijek ne vjerujući da bi uskoro mogao da dobije nazad neke od njih.
Na kraju razgovora, zamolih Milana Đurića da mi, ako ima, pošalje neke svoje fotografije kako bih mogao da ilustrujem ovu nesvakidašnju priču.
– Vjeruj Milorade, nemam nijednu sliku iz igračkih dana provedenih u “Bosni”. I te slike su nestale. Juniori Bosne 1980

Opaska urednika: Snimak juniora “Bosne” prilikom osvajanja prvenstva Jugoslavije 1980.godine u Rijeci. Bivši igrač “Bosne” Jovan Vukalović poslao je imena igrača na slici: Neven Kurešević Deba (4), Orhan Arslanagić (2), Milan Rodić (13), Mirsad Imširevi? Faktor (11), Jovan Vukalović (15), Milan Đurić (1), Miralem Dedović (3), Ranko Mihaljević (8) i Nebojša Jovanović (14)��

Imam iz vremena kada sam igrao u Grčkoj i čim dođe ćerka reći ću joj da ti ih pošalje.
Odmah sam sjeo za tastaturu i počeo da pišem ove redove sa nestpljenjem očekujući i Radetove slike medalja, ali i Mićine iz Grčke. Sutradan ujutro kada sam još jednom “provjeravao” tekst ponovo se oglasi Mocart sa njegovom “Malom noćnom muzikom”. (Tako se naime oglašava moj mobilni telefon.)
– Hej, Milorade, evo slikao sam one medalje. Iskreno da ti kažem uhvatila se prašina na njima pa sam ih prethodno malo oglancao za slikanje. Danas ili sutra ti šaljem slike. Na jednoj piše – OK BOSNA ŠAMPION SFRJ 1986-87 – MILAN ĐURIĆ. Po tome znam da su njegove – opet potvrđuje Rade.��
Naravno, da ne treba ni da govorim da sam Milanu dao Radetov broj telefona i njima prepustio da se dogovore o načinu na koji će medalje ponovo, poslije skoro dvije decenije, ponovo doći u ruke čovjeka koji ih je i osvojio – Sarajlije Milana Miće Đurića, nekadašnjeg odbojkaškog asa, reprezentativca i igrača “Bosne”.
Neka onda neko kaže da život ne piše romane. Piše, piše, i te kako.

P. S. Odbojkaši “Bosne” su prvu i jedinu titulu osvojili u sezoni 1986/87 i u to vrijeme čak četvorica igrača sarajevskog tima su nastupala za reprezentaciju Jugoslavije – Orhan Arslanagić, Mirko Čulić, Mirsad Imširović, Milan Đurić, a uz njih su za “studente” još igrali: Eldin Hadžić, Sabahudin Peljto, Ahmed Džamalija, Ozren Medan, Milan Rodić, Dragan Popović, Ljubiša Ristić, Ermin Žiga….
Sa klupe ih je vodio tadašnji najmlađi trener u ligi Neven Kurešević. Bili su sjajna družina, a kada se Kurešević ženio 1985. godine Beograđankom Biljanom o tome su pisale novine. Naime, Neven je insistirao da mu kumovi budu svi igrači Bosne i “matičari” su popustili.� Na kraju se svih 12 igrača u svojstvu kuma potpisalo kao svjedoci tog veselog vjenčanja.

Komentari (9)

1
Šerkan
Sunday, 23. October 2011 u 21:05

Mićo,ovo je literatura.Fala bogu da si je objavio,da ostane zapisana. Ma ima boga da je ko zrno kafe. Mnogo Ti hvala, ugrijao si mi ovaj hladni, magloviti dan, kako već u Šeheru zna da bude.

2
Mirza Hasanefendic
Monday, 24. October 2011 u 01:16

Divna, zivotna i sportska prica u kojoj su svi pobjednici. Jos jedan ”pisani”biser u autorovom literarnom djerdanu. Svi moj komplimenti Mico!
Pozdrav Mirza!

3
Nadan Filipović
Monday, 24. October 2011 u 04:37

Toplo! Toplina koja grije nadu! Bravo Mićo!
Nadan

4
Nina
Monday, 24. October 2011 u 08:56

Ja bih ovo nazvala ” prst sudbine ” za dobre i poštene ljude.
Autoru ove prekrasne sportske priče,sve čestitke!

5
Nikola
Thursday, 27. October 2011 u 22:49

Svaka cast!

6
Srećko Bubica
Saturday, 29. October 2011 u 06:48

Laslo Lukač “Madjar”, kako je lijepo čuti za jarana nakon toliko godina. Koliko smo mi odigrali utakmica zajedno u Učiteljskoj. Šta reći nakon svega ovoga, “Hvala svima koji me vraćaju u onaj lijepi dio života proveden u SA, 1966-1996. Zahvaljujući Madjaru naš razred je bio jedan od najjačih u odbojci u tadašnjoj Učiteljskoj.

7
Slobodan Stajić
Saturday, 24. December 2011 u 14:53

Blagodarim na divnoj storiji, koja je izmamila i moja podsjećanja, pošto sam u vrijeme tih najljepših uzleta obojkaša Bosne (1984 – 1987), igrom sudbine, bio predsjednik kluba i najneposrednije pratio čarobne igre Milana Đurića i njegovih saigrača, predvođenih mladim trenerom Nevenom Kureševićem.
Za vrijeme mog “mandata” osvojena su četiri trofeja: prvo je u jednoj divnoj atinskoj noći, februara 1985, Bosna postala prvak Balkana. Zatim je, februara naredne godine, na finalnom turniru u prepunoj “Skenderiji”, osvojila drugo mjesto u prestižnom Kupu evropske konfederacije, iza moćne Kutibe, a ispred torinskog Bistefanija i belgijskog Krikenburga. Ali, tu nije bio i kraj uzleta. Ponovo februara, ali 1987, Bosna je u Bazelu, u impozantnoj dvorani “Sveti Jakob”, pred 5.000 gledalaca, osvojila treće mjesto u Kupu pobjednika kupova, nakon blistave pobjede nad Rešovijom iz Poljske. Najzad, kao kruna svega, aprila 1987, uslijedilo je prvo i jedino osvajanje šampionske titule u ex Jugoslaviji. A uspjeh je bio utoliko veći što je ostvaren usred Zagreba, u hramu odbojke, poslije pobjede nad šestostrukim uzastopnim prvakom, ekipom Mladosti (3:1).
Sjećam se, suznih očiju od radosti i drhtavom rukom podigao sam telefonsku slušalicu kako bih javio radosnu vijest Vuletu Vukaloviću, u svetištu USD Bosna.
U Zagreb smo stigli kao autsajderi, a vratili smo se kao šampioni. Za sjajan uspjeh ekipa je, u povratku, obdarena i besplatnim avionskim kartama, a na sarajevskom aerodromu priređen nam je doček kao iz snova.
Svega toga, zasigurno se sjeća i Milan, kao i svojih drugova koji su u Zagrebu osvojili taj trofej: kapitena Mirsada Imširovića, Mirka Čulića, najboljeg pojedinca meča Dragana Popovića, Eldina Hadžića, Sabahudina Peljte, Saše Ivančevića, Predraga Milićevića i Mladena Mirkovića, a posebno trenera Nevena Kureševića. Orhan Arslanagić bio je tada u vojsci i zajedno sa mnom posmatrao je meč iz gledališta.
Toliko o tom zvjezdanom trenutku. A sada navodim samo jednu uzvišenu, ali i sjetnu priču, koja govori o Milanovom nemjerljivom drugarstvu, ali i nesretnoj sudbini njegovog saigrača, Eldina Hadžića.
Tri godine poslije tog zagrebačkog trijumfa Eldin je, nažalost, teško obolio. Kako bi lakše izdržao terapiju, trebao mu je stan, ali on je, kao Brčak, bio podstanar. Ali svoju plemenitu dušu tada otvara Milan Đurić i ustupa mu (bez ikakve naknade) na korištenje svoj dvosobni stan na Grbavici, koji je, kao vrhunski igrač, dobio od kluba. Tako su i Eldinovi roditelji mogli da budu uz sina u tim najtežim trenucima borbe za njegov život.
Nažalost, Eldinu nije bilo spasa i umro je početkom rata u tom stanu. Zbog ratnih sukoba jedva smo njegove posmrtne ostatke ispratili na posljednje putovanje, u Brčko, gdje je i pokopan. Zbog svih dešavanja nismo, nažalost, mogli i da mu odamo posljednju poštu u njegovom rodnom gradu. Ali na molbu Eldinovog oca, gotovo plačući, napisao sam oproštajnu besjedu u ime kluba i izdiktirao je telefonski, koju je hrabri otac pročitao, opraštajući se od sina.
Tako su Eldinovi dragi drugovi, Milan, Mirsad, Mirko, Sabahudin, Dragan, Neven .. i svi ostali ostali do posljednjeg trena uz svoju neponovljivu “sedmicu”, makar (zbog više sile) i ne bili prisutni posljednjem ispraćaju.
Mićo, hvala Vam na divnom tekstu, koji me je ponukao da ga dopunim i vlastitim uspomenama. Ovim putem pozdravljam i sve odbojkaše Bosne, iz slavnog tima, koji su blistave karijere nastavili i širom Evrope.
Molim za oprost ako sam bio preopširan…

8
Jumbo
Sunday, 2. December 2012 u 07:54

Pokušavam da se suzdržim od komentara i da uživam u ovakvoj lijeopj priči. Ipak nisam uspio da ostanem suzdržan pa će mi vjerovatno biti lakše da nešto dopišem. Kao prvo da se zahvalim Vladu na ovakvoj lijepoj stranici i gospodinu Bjelogrliću što je probudio neki moj uspavani instikt i vratio me u ta stara sretna kokuzna vremena.
Eh koliko bih ja platio sada za moje medalje koje su ostale u mojoj kući. Eto ova priča je potvrda da se dobro dobrim vraća. Ne mogu da izrazim zadovoljstvo što je moj veliki prijatelj Mićo ponovo dobio svoje medalje nazad. Interesanto gdje nas je zivot rasturio po svijetu i što smo istrgnuti i presadjeni u različite sredine ponovo pokazali karakter sredine u kojoj smo ponikli. Ipak drago mi je da ima ljudi koji su cijenili naš trud i ljubav prema tom sportu.
Hvala Staji na komentaru o uspjesima te generacije i znam da bi Staja mogao knjigu napisati o tim sretnim vremenima.

Lijep pozdrav svim mojim dragim prijateljima širom svijeta.

Amir Džamalija

9
mira
Monday, 12. October 2015 u 21:06

Predivno, stoji mi knedla u grlu. Predivan tekst, a čast mi je što poznajem lično Radeta.

Upišite komentar

Vaš komentar