Kako sačuvati brak: Sirove foto-strasti

Piše: Pavle Pavlović (Hag)

Foto: Dragana Pavlović

Nemojmo se zavaravati – sve prolazi, samo navike ostaju. Srećom, ima i ona – nikad nije kasno da se živi strasno. Pojačano lupanje srca te iznenadi kada se najmanje nadaš. Može te snaći i kada se polagano bližiš kraju četvrtog desetljeća bračnog života. U osnovnoj ćeliji svakog društva imaš padove i uspone ali, kako ljeta prolaze, linija postaje sve ravnija. Bude ti lijepo kada sve više osjećaš kako ljubomora plovi u prošlost i kada očekuješ tihu luku u neminovnom smiraju života. I onda jedan rođendan sve u trenu odnese. Ponovo živiš život kao na početku, kada te je strast odvodila u noć i jedva čekala svitanje jutra…

Nasljednik čuvenog prezimena kojeg nosiš, ili nastavljač loze bajnih knezova iz srednjovjekovne Bosne, zna zeznuti stvari iz temelja. Pozna ti sve mane i vrline, neispunjene želje, bolesnu slabost prema digitalnoj tehnici. Kud ćeš bolji poklon tatici za jubilarni dan rođenja od najnovijeg čuda foto tehnike što svaki predmet, u stilu najmoćnijeg snajpera, optički približava čak 25 puta kao od šale. Poskočiš od sreće kada čuješ da je zadnja riječ japanske tehnologije pojačana sa gotovo inflacijskim brojem milijuna mega pixela. Priznajem, nisam bio uzbuđeniji od dana kada sam kao petogodišnjak dobio prozračni stakleni kliker sa čak osam pera. Ljubomorno ga skrivao, nosio sa sobom u krevet. U sedmom desetljeću probudio se klinac koji je pod jastuk pažljivo i nježno skrivao sjajnu spravu sa blještećim objektivom. Prošao sam, kao mnogi od vas, sve faze munjevitog tehnološkog razvoja proteklog i ovog stoljeća. Divio se prvim radio aparatima sa kazaljkama, pa onim sa magičnim očima čija je zelena igra više palila maštu nego današnji trodimenzionalni televizori. Nije lako bilo mojoj generaciji izdržati takav tehnološki šok od dana kada si sa strahom prilazio spravi što te zvonjavom upozoravala da te netko s druge strane žice treba, do najnovijih i-phona s kojima se ni u epicentru New Yorka ne možeš izgubiti. Nigdje više dragih, slatkih sigurnih žica, kabela. Sada kroz nas struje razni valovi i tko zna što donose ljudskom biću.

Foto: Dragana Pavlović

U cik zore, ranije nego pekar, posegnuo sam rukom ispod jastuka. Prsti su plovili kroz prazan prostor. Uzdrhtala šaka i uznemireno srce sada su već panično pretraživali. Mog sjajnog klikera, mog ganc novog foto aparta nema pa nema. U skoku se okrećem prema njenoj strani da tražim pomoć i vidim samo uredno složenu posteljinu. Nestala gospođa, nestao i moćni teleobjektiv. Što je sad ovo?! Da zovem policiju, da okrenem alarm broj. I onda čujem tiho bip i, opet, bip, dok u meni krv ključa.

- Jutro, kako si spavao? Cijelu noć si držao ruku pod jastukom, jedva sam došla do kamere.

- Hoćeš da me ubiješ – ljutito uzvraćam. – Znaš li ti koliko sam se uplašio kada sam skužio da poklona nema!?

- Ma, tko će ga drugi uzeti? Hajde, smiri se. Kavica je već gotova, a ja odoh još malo da škljocam.

Stara dobra narodna – nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno, još jednom se potvrdila. Od tog jutra, sjajna i tako mistično privlačna crna kamera više nije bila u mojim rukama. Dama što cini cjelinu naših života kao da je popila najjači eliksir mladosti. Od tog dana beskrupuloznog otuđivanja mog rođendanskog poklona, potpuno se promjenila. Više je ne mogu pratiti u tempu i živosti. Prije pijetlova je u nekom kutu niske zemlje da grozničavo, digitalno ovisnički, proizvodi rafalne serije onog bip bip zvučnog znaka da je pametna kamerica sve lijepo izmjerila, izoštrila. Ostaje samo da klikneš i, dakako, odabreš kadar. Uvečer je isto. Hita van da bilježi silazak sunčane lopte i da kasnije lovi zvijezde. Nesretna je kada je kiša i sivo. Često tužno kazuje – nema blende, u stilu profi-fotografa kada primjećuju da nema dovoljno svjetlosti i, na moju radost, prihvati se kuhinje. Tada frcaju torte i pite.

Foto: Dragana Pavlović

Zbog njene novootkrivene ljubavi, strasti što samo jača, valja meni sada da svakog vikenda, a često i poslije šljake, izigravati šofera. Voziti stotine kilometara samo da bi dama škljocnula pročelja zgrada u belgijskom Antwerpenu, bipnula kriglu čuvenog piva u njemačkom Kelnu ili uslikala londonski Tower bridge u predvečerje. Svakog puta kada planiram da dignem pobunu protiv robovlasničkog odnosa u našoj bračnoj zajednici, popustim pred fotosima koju njena strast donosi. Polagano se u meni gasi bunt vječnog proletera i raste radost zbog novootkrivenog talenta što je u jeseni svog života pronašla najljepše fotografsko proljeće. Jer, kada bi moja buna uspjela, bio bi me pun Facebook, internet portali, novine. Napadali bi me sa raznih strana svijeta tisuće onih što svakog dana sa žarom čekaju fotose što ih pravi neka Dragana Pavlović iz Nizozemske.

Zauvijek sam tako ostao bez svoje rođendanske foto kamere.

Foto: Dragana Pavlović

Tekst je objavljen na portalu regionalexpress.hr