Ljubomir Jovandić Čole: Fragmenti sjećanja

SELO…..Priča se vezuje za period između moje dvanaeste i šesnaeste godine, a događa se na selu, nadomak Sarajeva, gdje su živjeli moji, baba i djed, na svom skromnom imanju. Zimske i ljetne ferije sam kod njih često provodio. Kada je djed otišao u penziju, napravio je kućicu na nevelikom imanju naslijeđenom od svog oca, i tu, sa svojom „Starom“, kako je zvao svoju suprugu a moju dragu baku, dodatno se bavio poljoprivredom. U to vrijeme na imanju nije bilo ni vode ni struje. Po pitku vodu se moralo ići oko jedan kilometar do najbližeg izvora a struju je zamjenjivala lampa na špirit. Život u takvim uslovima je za mene bio kao iz bajke. Pomagao sam djedu sa velikim zadovoljstvom, nije me trebalo tjerati ni nagovarati. Donosio sam vodu, zalijevao povrće, podrezivao voćke, ispravljao eksere, zakucavao tarabe i šta još sve ne.

Povremeno bih šmugnuo do svog prijatelja Radeta na njegove nesvakodašnje časove praktične nastave iz fizike i hemije. Rijetki su bili trenutci u toku dana kada se moglo ljenčariti. Samo uz objed i u sumrak, prije počinka, bi se sjelo i škrto razgovaralo. Priče bi najčešće bile vezane za obaveze koje je trebalo uraditi u narednom periodu. Baka je podgrijavala večeru i postavljala sto, dok je djed pedantno glancao stakleni cilindar fenjera zgužvanom novinom. Zimi je taj ritual bio posebno bajkovit. Dok su oboje obavljali svako svoj uobičajeni posao, ja sam gledajući kroz poluzamagljen prozor, uživao u nesvakisašnjem zimskom prizoru. Plavkasti, tajnoviti sumrak zime je bio ugođaj koji se u gradu nije mogao doživjeti! Dvije zaljubljene kreje pred svoj počinak su redovno izvodile nestašni ljubavni ples na obližnjoj šljivi, dok je snijeg sa grana po njima padao.

Godinu ili dvije nakon useljenja, otac i ja smo u blizini kuće iskopali bunar za vodu. Prva kanta je bio nezaboravan doživljaj! Bajki se lagano bližio kraj. Dolaskom struje, nastavit će da živi samo u mojim sjećanjima.

SUSRET, DRUŽENJE I RASTANAK …. Bio sam siguran da ću jednog dana napisati ove redove. Osjećao sam to kao obavezu, kao dug prema samom sebi, prema jednom kratkom ali neobično lijepom periodu svog života, ujedno i dug prema osobi koja je na mene ostavila snažan dojam.

Do moje dvanaeste godine, to selo je za mene bilo prava mora! Obavezno, svake nedjelje se čoporativno išlo kod djeda. Ostaviti raju iz ulice i otići na selo, mene je bacalo u depresiju. Po cijeli dan ni sa kim nisam želio razgovarati, samo sam onako ljut lunjao unaokolo, šutajući kamenje i lomeći nedužne grančice. I tako jednom lutajući, iznenada naletim na osobu nalik na pustinjaka!

…Spodoba tridestih godina, neuredne duge brade, valovite crne kose koja mu je padala preko ramena, u bijeloj, prljavoj haljini do zemlje, bos, izranavljenih nogu, ličio je na srednjevjekovnog pastira. Mršavog i izrazito blijedog lica, djelovao je nestvarno. Par trenutaka smo se gledali, obojica pomalo uplašeni, a onda me osoba bojažljivo upita ko sam, persirajući me? …

Živio je stotinjak metara daleko od mog djeda u omanjoj kućici sa starijom sestrom. Bolovao je od šizofrenije u poodmakloj fazi. Iako je posjedovao nadprosječnu inteligenciju, nažalost, pohađao je samo osnovnu školu. Imao je dva brata i dvije sestre koji su završili fakultete, jedino je otac njega ostavio kod kuće da čuva stoku. Uz svoju braću i sestre učio je gradivo koje su i oni učili. Obdaren nadprosječnom inteligencijom, nerijetko im je pomagao u učenju i pisanju njihovih zadaća. Tako je Rade uz njih stekao i zavidno obrazovanje.

Ostao je da tu živi sam čuvajući jednu kravu. Povremeno bi ga posjećivale sestre donijevši mu najneophodnije potrepštine za život a odnijevši pri tom sir i kajmak koje je on spravljao.

Neposredno prije nego ću ga upoznati, bio je vjerski fanatik u pravom smislu te riječi. Otišao je pješice, bos, u svetište Ostrog, u Crnoj Gori,

a vratio se kao invalid izranavljenih nogu i načetog zdravlja. Jedva je jadnik preživio tu golgotu.

Ovo sam saznao iz priče njegove sestre sa kojom je živio a koja se ubrzo odselila u grad.

Ispod njegove duge bijele lanene haljine, ručno šivene, na nogama su još uvijek bili vidljivi tragovi teških ozljeda zadobijenih na tom dugom svetom putešestviju. Od tada se krio od svakoga. Seljani su ga rijetko mogli vidjeti.

….Upita me, vjerujem li u Boga? „Ne vjerujem“, odgovorih bojažljivo. Priđe i stavi mi obazrivo ruku na rame rekavši: „Ti mi možeš biti drug. Ovi okolo, to su sve sami lopovi i licemjeri.“

Kada sam se vratio, ručak je već bio pri kraju. Djed pomalo zabrinut, sjede do mene. Objasnio sam mu šta se dogodilo, opisavši svaki detalj. Po izrazu lica zaključih da je taj događaj djeda veoma iznenadio!

Bio sam dakle svjedokom Radetovog neočekivanog i naglog preobražaja, iz vjerskog fanatika u najvećeg bogohulnika u selu! U fazama kada bi njegova bolest nadvladala razum, satima je znao hodati oko kuće i bogohuliti, riječima koje je samo njegov bistar um umio smisliti. I dalje je manijački bježao od seljana. Malo se ko mogao pohvaliti da ga je vidio izbliza. Nisam tada bio ni svjestan da sam jedini u selu imao privilegiju biti s njim prijatelj! Obostrano prijateljstvo i povjerenje bivalo je sve prisnije. Vremenom sam u njemu otkrio osobine kojima bi se svaka normalna i zdrava osoba trebala ponositi. Među mnogim lijepim osobinama koje je posjedovao, imao je i izraženu sposobnost da ruka napravi ono što oko vidi. Tehnologije koje su se učile u gimnaziji iz fizike i hemije, sa velikim umijećem je primjenjivao na svojim mnogobrojnim rukotvorinama.

Jedna od njegovih prvih, s kojom me je upoznao je bila vazdušna puška. Obična žica od snopića je bila sirovina za spiralnu oprugu. Od velikog čavla je napravio obarač oblikujući ga u vatri. Cijev puške je bila od pertlovanog lima neke konzervetine. Na kundaku se mogao sagledati sav njegov raskošan talenat za rezbarenje. Umjesto olovnih metaka koristio je plutane čepove, oblikovane i prilagođene promjeru cijevi. Bio sam svjedokom kada je tom puškicom pogodio muhu sa udaljenosti od oko dva metra!

Njegov mikroskop napravljen od obične žice i dvije kapljice vode me je oduševljavao. Na takvom mikroskopu smo se satima divili ćelijama crvenog luka! Sve dok neko od nas ne bi drmnuo mikroskop, nakon čega bi čas fizike prešao u narodno veselje.

Zdenac koji je koristila njegova porodica, imao je nezgodan prilaz i bio prilično zapušten. Od rijeke Bosne je bio udaljen nekih 300 metara. Danima je krijući se od seljana, donosio u civarama prirodno istesane raznobojne kamene blokove od pješčara. Sa nevjerovatnim strpljenjem i umijećem ih je slagao i uklapao u zamišljenu cjelinu. Nedugo zatim, od neuglednog izvora je nastalo pravo malo remek djelo vrtne arhitekture.

Nažalost, jedna fiks ideja mu je oduzela mnogo dragocjenog vremena za koje je mogao toliko toga korisnog uraditi. Bio je obuzet idejom da napravi perpetuumobile. Iako dobro potkovan znanjem iz te oblasti i pored mojih bezbrojnih pokušaja da ga odvratim od te besmislice, on je uporno pravio dio po dio te sprave koja naravno nikada nije proradila. Ti željezni dijelovi su bili izrađeni tako precizno kao da su rađeni na najmodernijem tokarskom stroju. A od alata je imao samo kliješta za vađenje eksera, neku staru turpiju, nezaobilazno ognjište za termičku obradu i nekakve gotovo neupotrebljive makaze za lim. Njegova maketa mlina, sa svim osobenostima pravog, bila je fascinantna. Kada se podigne krov i naspe kukuruzno brašno u lijevak gdje se sipa pšenica, savršeno se dočaravalo mljevenje pšenice, uz klokotanje drvene turbine koju je pokretala voda.

Imanje na kome je živio bilo je ograničeno bistrim potokom koji se nedaleko od kuće ulijevao u rijeku Bosnu. Jednom prilikom me dočeka sav uzbuđen riječima …“danas lovimo ribu!“ Sepet (vrša) ispleten od dugačkih vrbovih mladica je čekao položen na stolu. Tada se prvi put susretoh sa tom čudnom, od pruća ispletenom napravom. Otrčasmo do potoka. Zavrnu onu dugu haljinu do pasa, zadje je u gaće i zagazi do pasa u vir. Onaj sepet zagura u korijenje debelog stabla koje je raslo tik uz vodu. Meni reče da krenem od plitkog razljeva i da dugačkom motkom tjeram ribu prema sepetu. Radio sam to lijeno, ne vjerujući da će od toga išta biti. Došavši blizu sepeta, on ga hitro izvadi iz vode i položi na travu, vješto odveza vretenasto dno i sepet okrenu okomito. Na travi se nađe nekoliko velikih kljenova, mnoštvo sapača i krupnijih pliski, bljeskajući se na podnevnom suncu. Vješto pokupi sitnu ribu i vrati je u potok a veće potrpa u onu svoju haljinu i nesta iza kuće. Ostadoh nijem i zbunjen lagano podrhtavajući od velikog uzbuđenja.

Tih nevjerovatnih događaja je bilo napretek. Dok je izrađivao dijelove za te svoje rukotvorine, vodili smo duge, veoma interesantne razgovore, neuobičajene za moj uzrast. Ustvari, mi smo tada i ne znajući, načinjali teme i iz filozofije. Doživljaji i razgovori iz tog perioda su u meni ostavili dubok trag. Vremenom su mi ti odlasci djedu na selo počeli pričinjavati veliku radost.

Jedne godine, vrativši se s mora, majka mi reče da je umro Rade u svojoj 35-oj godini od jake upale pluća. Nikad mu nisam posjetio grob! Želio sam vjerovati da se ta smrt nije dogodila. Kao što se u mom životu iznenada i na neobičan način pojavio, na sličan način je i nestao, tiho i nečujno. Osoba koju su svi u selu smatrali ludom, zaslužila je mnogo više uvažavanja i poštovanja od svih tih seljana zajedno. Ovu priču posvećujem svom iskrenom i rano umrlom prijatelju, od koga sam veoma mnogo toga naučio.

REINKARNACIJA …. Mnogo godina kasnije, sudbina će htjeti da primijenim znanje koje sam nesvjesno stekao uz Radeta. Dar koji sam u sebi nosio a da ga nisam bio ni svjestan, ugledat će svjetlo dana, kada mu se ni najmanje ne budem nadao.

Prvih par mjeseci rata proleti u magnovenju. Ubrzo nestade vode, struje, frižideri se odlediše, pojedoše se i posljednje zalihe hrane! Nove okolnosti nas prisiliše da se snalazi kako ko zna i umije.

Skupih po kući nešto alata, kupih neke na buvljaku i bojažljivo krenuh sa izradom svojih prvih „ratnih proizvoda“. Slično Radetovoj radionici, ni kod mene nije bilo alata na struju: brusilica i bušilica, aparata za varenje, pop nitni i inih pomagala. Tada sam prvi put uzeo u ruku makaze za lim, i gle čuda, rezale su kao da ih vodi vješta Radetova ruka. Otkrih da mi taj posao ide od ruke, a uz to pričinjava i veliko zadovoljstvo, pa se odvažih da pravim i zahtijevnije naprave. U radnjicu, koja se nalazila u prizemlju kuće, sam silazio prvim izlaskom sunca a vraćao se u sami sumrak. Radio sam sa puno elana i sa velikim zadovoljstvom. Trajalo je to nepune dvije godine a onda me pokupiše u vojsku! Radnjica se ubrzo rasturi i ni jedan uzorak tih neobičnih naprava, na žalost, ne osta sačuvan. Nakon rata, više puta sam zažalio što ne sačuvah bar po jedan primjerak.

Recesija ne obiđe ni Bosnu i nestašica posla dođe i u našu avliju. Iskoristih taj period da naučim crtanje u 3D (tri dimenzije). Vježbajući, nacrtah u AutoCad-u nekolicinu tih „izuma“ i na taj način ih sačuvah od vječnog zaborava. Svaki od tih eksponata bi trebao da predstavlja simbol, mali spomenik patnjama i stradanjima u napaćenom Sarajevu. Zato sam odabrao Hendla, kao podlogu prezentaciji, jer se njegov sjetni largo prirodno uklopio u ta tužna sjećanja.

P.S.Klikom na link, sačekajte desetak sekundi da se računar „napuni“ i otvorit će vam se prezentacija u PowerPoint-u, pod nazivom „RATNA GALANTERIJA“ – asortiman mojih ratnih proizvoda.

http://dl.dropbox.com/u/18324498/RATNA%20GALANTERIJA/RATNA_GALANTERIJA.ppsx

Klikom na taster „Ecs“ možete izlaći iz Powerpointa.