Pavle Pavlović: Na današnji dan
Najsretniji sam kada jutro započinje sa rubrikom Na današnji dan. Tada sam siguran da u toku noći nije bilo brodoloma, početka ratova, djelovanja terorista, propadanja eura i da je moja Bosna i Hercegovina, cijela iz dva dijela, preživjela još jedan mirnodopski datum. Između gutljaja kafe smješkam se mladim kolegama sa satelitskih televizija iz rodnih nam krajeva. Zločesto primjećujem da najmanje zamuckuju kada pred sobom imaju spisak minulih događaja kalendarske zore što se rađa ili kada čitaju vremensku prognozu.
Neki će 23. januara spomenuti da se na današnji dan dogodio najstrašniji zemljotres u ljudskoj povijesti, kada je 1556. godine u Kini nestalo 830.000 ljudi. Ili, rodili se francuski pisac Stendhal i poznati holandski fudbalski internacionalac Robben. Da su na današnji dan zauvijek otišli Salvador Dali, španski slikar, Leopoldo Pirelli, italijanski fabrikant, ili Mikael Sundstrom, finski reli-vozač. Na jednoj televiziji će reći da se na današnji dan vjerila Djevica Marija, na drugoj da nastupa praznik svetog Grigorija, a na trećoj da je 622. godine započelo islamsko računanje vremena (Hidžra) vezano uz prelazak proroka Muhameda iz Meke u Medinu.
Niko spomenuti neće kako je na današnji dan iz ratne stvarnosti u privremenost koja, evo, već traje 19 godina, preselila i grupa (ne)srećnika iz milionske rijeke Bosanaca i Hercegovaca ratnih izbjeglica. Sa jakom nadom u kratkotrajnost mirisa baruta i ponovnog hodanja nekadašnjim sretnim stazama života koje se neprestano vraćaju u snovima.
Bio sam među njima i u ovom drugom pokušaju da se probijemo preko piste Sarajevskog aerodroma. Nismo ni znali da se ispod nas zahuktalo kopa danas legendarni Tunel spasa. Nekoliko noći ranije uzalud smo trčali. Naletjeli smo pravo na cijevi pušaka francuskih legionara.
Slijedeće “putovanje” bilo je zakazano za 23. januar. Opet sumanuta vožnja iz centra šehera prema Dobrinji uz dobovanje snajperskih metaka. Dok se približavamo “graničnom prelazu”, razmišljam o riječima majke da se pripazim i da mi se ne dogodi ono što je sanjala nakon mog prvog pokušaja. Kaže vidjela je lijepo kako mi neko prilazi s leđa i zabija – nož… Uh, stresoh se.
Dobivamo nove vodiče. Čini mi se iskusnije momke. I trebaće nam. Jer bilo je kao pod reflektorima. Mjesečina obasjala pistu i ponovo čujemo motore, pucnjave, jauke. Ne vode nas prema starom mjestu, prema gustoj žici, nego ravno prema zgradama Aerodroma. Vidim već čuveni hangar za Energoinvestove avione s kojima sam prije rata često letio. Ništa mi nije jasno. Krećemo se kao po pozornici, imam osjećaj da je u nas upereno na stotine snajpera, očiju, koji samo čekaju komandu. Teško koračam u debeloj šoferskoj bundi što su mi je dali pred put da se ne smrznem.
- Idemo preko ograde – mladići preskočiše kao od šale dva metra visoku prepreku. Ja sam se dobro namučio. Onda trk prema obližnjoj stražarskoj kućici. Oni se uguraše unutra, a ja kao najveći ostadoh s leđima vani. Zlokobna tišina, zadihani čekamo daljne upute. Počinjem da drhtim cijelim tijelom. Osjećam da mi se neko približava i da će svakog časa da mi zabije sječivo u leđa. Već sam osjetio i ubod kad me prenu:
- Sad brzo preko prve piste.
Momci lete, mi nekako za njima. Dođe i glavna pista. U daljini pucnjava, uzvici. Oko nas tišina i ogroman prostor na mjesečini. Dohvatili smo i pomoćnu pistu. Hrabre nas još malo. Ni u mirna vremena nismo mogli ovako brzo, a kamoli sada gladni, uplašeni sa sve težim ruksacima.
- Još dvadeset metara! Evo kanala, skačite i evo slobode!
Skočih u rupčagu. Umjesto blata, stotine uboda ogromnog smotka bodljikave žice. Zapleo sam se u središte dva i po metra visokog kotura čeličnih oštrica. E, jebo moju slobodu! Izvlačili su me gotovo sat. Lice, ruke, noge, bunda – sve je to bilo u mreži dubokih ogrebotina, kao da su po meni vježbali ćoravi bacači noževa. Umiruju me riječima da smo dobro prošli. Niko nije nastradao. Kojih stotinu metara dalje od nas te noći, 23. januara 1993. godine, na pisti Aerodroma poginulo je desetak onih što su pokušali umaći strahotama sarajevskog pakla.
Na današnji dan od te, za mene životno prelomne, ‘93. dogodi se da ponovo zatežu davne ogrebotine… Ustvari, znam šta me boli, kao i još stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca ratnim orkanom razbacanim po ovom planetu. Svako novo jutro je nova ogrebotina u duši zbog saznanja da se i tog dana mora odgoditi, već gotovo dvije decenije sanjana, odluka da ćemo se vratiti. Prvo si morao čekati zbog djece, onda zbog posla, penzije. Sada kada misliš da si sve to sredio, sustižu te vijesti da domovina sve više liči na onu iz ‘92. godine. Ljudi uplašeniji nego ikada spas traže u svojim stadima. Političari sikću preko ograda nacionalnih torova, nadmećući se ko će više spomenuti riječ rat. Strah te je pratiti štampu, internet-portale, na satelitskim televizijama jedva čekaš turske i španske serije. Kada je vrijeme za BH vijesti, prebacuješ na domaće TV kanale zemlje za koju si mislio da ti je privremena stanica. U tom neprestanom čekanju da podigneš sidro i zauvijek otploviš u matičnu luku, punimo polako ali sigurno neka nova groblja. Na kojima ni duša ni tijelo nikada neće naći spokoj kao u zavičaju. A da li je i tamo vječni mir siguran kada te prepadaju onima što ruše krstove, križeve, nišane? Zvijezde su već odavno uništili.
Na današnji dan sjetiću se kako sam ‘93. iz slobodnog Butmira sa suzama u očima gledao mjesečinom obasjane avetinjske obrise Dobrinje i Sarajeva. Grada što umire. Sjetiću se kako sam i lani, na punoljetsvo mog odlaska, stajao na istom mjestu i gledao kristalna svjetla mjesta koje je bujalo novim nadama. Da li je moguće da su pupoljci presahli za samo godinu, između dva dvadeset i treća januara?
Preuzeto sa vilsonovo.net
nedelja, 29. januar 2012 u 02:50
Potresno je ovo Pavlovo sjećanje na inu godišnjicu napuštanja ratnog Sarajeva. Ali je dobro da se toga sjetio, jer sjetih se i ja svog, cca godinu dana mladjeg, izlaska iz Sarajeva.
Stigosmo u Beograd konvojem Crvenog Krsta (jedini mogući put sa još par slobodnih mjesta u busu, uz par fine, poznate sarajevske raje) dva dana prije nove 1994 godine. Prihvatila nas je moja dobra prijateljica, koja je i sama bila gost u kući, meni nepoznate, ali široke i tople žene, i njene kćerke. I bilo je mjesta i za nas, i topline i slavlja i muzike i klope za tu novu godinu. I puno svjetla. Čudesno, nakon sarajevskog skoro dvogodišnjeg polumraka uz kandila i svijeće! Otišli smo nakon par dana, dalje… u izbjeglištvo.
No ovu zadnju novu godinu, dakle punoljetstvo, sam dočekala sa tom mojom dobrom prijateljicom, ovdje u izbjeglištvu, sa još više svjetla i sjaja, i bile smo jako sretne, no nažalost naše beogradske dobrotvorke su u medjuvremenu obje preminule.
Meni je trebalo 18 godina da mojoj prijateljici mogu let i doček i provod priuštiti, a njoj 19 godina da dobije srbijanski pasoš. No sve je dobro, što se dobro završi! Da ne bi ovog teksta ne bih niti uvezala sjećanja i nedavne doživljaje.
I ja se još uvijek nadam povratku nakon penzije, jer možda se do tada nešto i promijeni tamo, na bolje naravno.
Pozdrav Pavlu, čije tekstove rado čitam, ali ovaj mi je baš drag i poseban.
Jasna
nedelja, 29. januar 2012 u 09:24
U ovoj izvanrednoj i tipičnoj storiji – dva detalja su mi pala u oči – (beskrajna)PRIVREMENOST i francuski legionari..Prvi put sam ih(Legiju stranaca) na tom mjestu otkrila kod Nevena Kazazovića u “Južno od Pekosa”…
Bodo bi običavao reći:” Koji su to, šta oni hoće?”- bez obzira na odgovor..
nedelja, 29. januar 2012 u 13:08
A, šta ćemo tamo, kad već sad rijetko srećemo poznata lica na ulicama Sarajeva, a tek šta će biti za koju godinu? Neki novi ljudi su tamo. Prijatelji se potrijebili – neki u tuđini, mnogi leže na sarajevskim grobljima.
Najcrnje je što je situacija kao davne `92. I neće se skoro izmijeniti. Mi to, sigurno, nećemo doživjeti. Ni naša djeca, bojim se, ni unuci.
Kad ja mislim na dan moje konačne odluke da sa sinovima izađem i nikad se više ne vratim, volim se sjetiti majčinog komentara, kad je shvatila da je moja odluka definitivna:
“Prosula ti se nafaka po svijetu, reda ti je da je pokupiš.”
Čula, mama, to od starih, pa iako se nadala da ću se jednom vratiti, iako tužna i zabrinuta, onako majčinski, otvorila mi je put nade i vjere u nove početke i novi život u tuđini.
I to ja sve ove godine, pokušavam da prenesem na moje sinove: Znaš odakle si, koja zamlja, tradicija, istorija, jezik. Ne odriči se toga, dio je tebe. Ali ovdje živiš, nađi mjesto za sebe i smiraj u sebi.
A Bosna!? Tamo još odlazim zbog oca i nekoliko prijatelja. Kad tate ne bude, plaćat ću, kao ti, Jasna, kartu prijateljima da dođu meni u posjetu, u Kbh.
ponedeljak, 30. januar 2012 u 00:53
Još jedan lijep, ovog puta posebno dirljiv Pavlov članak! Voljela bih kad bi mi Pavle ili možda neko drugi malo bliže pojasnio zašto su pupoljci presahli baš u zadnjoj godini između dva dvadesetitreća januara? Je li se to nešto posebno loše tamo desilo u zadnjoj godini ili se negativan trend samo zaoštrio?
ponedeljak, 30. januar 2012 u 09:16
Hajde malo, Pavloviću, da vidimo nesreću i sa “veselije strane”!
To kako ste preskakali ograde, bježali, stradali…ali i stizali negdje. Evo kako su vas, gledajući televiziju, vidjele – dječije duše, dječijim očima. Uspomena radi -
MOJOJ i TVOJOJ DJECI -
DA NE ZABORAVE !
MALECKA NA POČETKU BUKVARA
————————————
Zaljubljena u svoj crtež, petogodišnja djevojčica me nije ni primijetila. Niti je tokom razgovora obraćala pažnju na mene.
Samo je odgovarala i dalje crtajući.
KAKO TI JE IME?
- Sabrina .
A PREZIME ?
- Ne znam šta ti je to prezime?!
- A ZNAŠ LI ŠTA JE BOSNA?
- Znam. Bosna…Bosna… to je tamo gdje se tuku!
- KO SE TUČE?
- Tuku se oni što imaju pušku!
- A ZAŠTO SE ONI TUKU?
- Zato da zapale kuću.
- ČIJU KUĆU ?
- Od Bosne .
- A KAKO IZGLEDA TA BOSNA ?
-…Paaa, ovako…brdo pa šuma, pa kuće koje gore…i onda , tako, mrtvi ljudi…
- A ZAŠTO SU ONI MRTVI?
- Zato što su ih ubili!
- KO IH JE UBIO?
- Oni što nisu iz njihovog sela…oni su došli kroz šumu.
- DOBRO, SENO…JESI LI TI IKADA ČULA ZA SARAJEVO ?
- Sarajevo…Sarajevo – jesam !
- I…ŠTA JE TO SARAJEVO ?
- Sarajevo – Sarajevo… to je jedan dječak bez noge, tata me vodio u bolnicu da ga vidim!
- A ZAŠTO ON NEMA NOGE?
- Odnijela mu je bomba.
- KO JE BACIO BOMBU?
- Dječak je rekao da su bombu bacili oni sa brda što imaju bombu .
- A JE LI DJEČAK IMAO BOMBU?
- Nije. On je pošao da kupi hljeb i bomba je pala.
- I ŠTA JE ONDA BILO?
- PALA JE JOŠ JEDNA BOMBA.
- I… ONDA?
- I onda, znam …Dječaka su dovezli u Pariz, tu ima jedna bolnica što je pristala da ga primi.
I tu ima jedna CRKVA – ovako…
- A ZNAŠ LI TI ŠTA JE TO CRKVA?
- Znam. To je mjesto gdje ljudi idu da se mole.
- A ŠTA JE DŽAMIJA?
- Isto da se mole.
- KOME SE ONI MOLE?
- Mole se Bogu.
- A ZAŠTO SE ONI MOLE BOGU?
- Da ne bude rata i da ne bacaju bombe na djecu.
- DOBRO, ŠTA TI VIŠE VOLIŠ – CRKVU, ili DŽAMIJU?
- Ih…to je isto, to ti je bolan – isto …. Ima ovako jedna velika zgrada i na njoj visoki toranj koji zvoni … Ili na njemu čovjek pjeva.
- A ŠTA TI MISLIŠ – ŠTA BI TREBALO UČINITI DA SE LJUDI NE TUKU U BOSNI?
- Trebalo bi naći nekoga ko ih podjednako voli – da ih on pomiri …. I mi djeca tako.
- A AKO TO NE USPIJE?
- Onda treba da dodje učiteljica pa da zagalami na njih.
- A AKO ONI NI TADA NE POSLUšAJU?
- Onda učiteljica treba da pozove direktora.
- A AKO ONI NASTAVE DA SE TUKU?
- Onda direktor treba da pozove policiju.
- I ONDA?
- Onda…onda…policija otjera one što su napali iz šume.
- I ŠTA ONDA?
- Paaa….onda Bosanci sjednu pred kuću i piju kafu!
- ONDA…. MIRNO PIJU KAFU ISPRED KUĆE U BOSNI?
- Eheeeheee….baš si ti budala!… Kako ce piti kafu u Bosni, kad kuća gori?!
Eto vidiš – i u tim tvojim novinama fotografiju!
- A DA LI BI VOLJELA DA I TVOJA FOTORAFIJA IZIDJE U NOVINAMA?…
Bih – ali nemam sliku.
- E BAŠ ŠTETA – A HTIO SAM OVAJ NAŠ RAZGOVOR DA STAVIM U NOVINE !
- Pa, stavi !…Evo, ja crtam jednu djevojčicu i ti reci da sam to ja!
- TAMAN TAKO !…AFERIM!
————–
PS. Djevojčica se zove SABRINA DRLJEVIĆ, otac iz TREBINJA, majka Parižanka.
SABRINA je danas naočita djevojka, govori nekoliko jezika i ima – DVADESET I ŠEST GODINA.
U toku rata u BH, sa petogodišnjom Sabrinom razgovarao ANTE GRANIĆ!
ponedeljak, 30. januar 2012 u 18:10
Ante AFERIM!
Ova ti je prava.