Batino prase ili: Ratne ljubavi – neuzvraćene

Piše: Jan Beran

Posjedovanje  praseta u Sarajevu, ljeta ratnog, gospodnjeg 92-og, teško da bi se moglo opravdati brigom o napuštenim kućnim  ljubimcima,  kako je to Bato objašnjavao rijetkim čuvarima tajne stare garaže, u kojoj je svinjče živjelo, jelo, raslo i debljalo, sve na radost ukućana i budućih konzumenata istog.

Još kao malo, zarobljeno u borbama na Kobiljoj Glavi, nekako je izbjeglo sudbinu ostatka krmeće familije, koja je nemilosrdno pobijena u ime razlikovanja od “anamo onih”.

Edin ga donese, skrivenog pod šinjelom, jedne večeri u Batinu kuću…

„Ja ti ovo ne jedem, al’ kontam, tebi  more  valjat’.“

Bilo je to na početku rata, još se nešto za jest’ i imalo, a Edo se  garant’  poslije uj’o za guzicu kada su mu djeca od gladi zapištala.

Bato Matić, dobar domaćin, spakova prasence u staru garažu, udari kartonsku ambalažu od jaja na zidove (kao što se nekada radilo u tonskim studijima za izolaciju zvuka) i odluči da je bolje rizikovati i othraniti ga, no ga odmah požderati.

Ta odluka je, obzirom na situaciju u gradu, bivala svakim danom sve rizičnija. Sarajevo se naseljavalo muhadžerima iz cijele Bosne, poslanih od Radovana, koji više nisu imali nimalo tolerancije ni za koga ko nije na njihovoj deredži, a ponajmanje za uzgajivače plemenite pasmine, direktno asocirane sa četništvom. Usput, bili su mentalitetom slični svojim dotadašnjim komšijama koji ih protjeraše a sada rokaju po gradu.

Život (i smrt) su tekli dalje, Batina familija je budno pratila razvoj kućnog ljubimca, jedino je Biliju, ogromnom vučjaku, bilo nejasno šta se događa.

50-tak kila psine, glave k’o u teleta, žuto-zeleno-zlih očiju i već pomalo otupjelih očnjaka, nije moglo da skonta što mu se odjednom brani pristup staroj garaži, njegovoj omiljenoj osmatračnici. Strah i trepet okoline, Bili je, trčeći nervozno u krug, „utabao“ rov oko kuće. Jadna majka onome ko bi se samo nageo preko ograde… nije bilo predratnog poštara koji je izduro više od mjeseca u ovom kvartu…

Dakle, dani su odmicali, štićenik je rastao hranjen svim i svačim, pa i humanitarnom pomoći… Jednom umalo ne dođe do tragedije.  Sjedilo se u kući, veče bijaše prohladno, nema struje, rano se ide na spavanje, nešto se i pojelo, a Bato odnekud’ iznese i frtalj flaše „Stocka“…   Akšam za poželjeti… Vriska iz bašte razbi idilu: „Ne Bili, pusti ga, fuj to!“ Po’ familije se sletilo po dvorištu pokušavajući  da spriječe tragediju… Nažalost, Bili je slušao samo gazdu. Istrčavši u gaćama na baštu, Bato je imao šta vidjeti: na drvenom zidu garaže rupa, a Bili, nježno, k’o mačka mače, sa samo dva očnjaka, ponosno nosi prase, trčeći počasni krug… jedva ga namoliše da ga pusti… Bato ga poslije namaris’o, sve od zorta da je neko od komšija skužio scenu… No nasreću, svak se svojim ratnim belajem zabavio, pa puknuta kanalizaciona cijev i stara, škripava bunarska  pumpa  prođoše kao uvjerljiv izgovor.

U to stiže i zima… glad uveliko vlada gradom, lova se potrošila, “viseći vrtovi” na krovovima zgrada pod snijegom, nema više ni popišane koprive uz  željezničku prugu… A kod Bate intimna svečanost… prvobitno prase je maturiralo u dobro uhranjenu svinju – dođe vrijeme da ga se rastavi na rezervne dijelove i osuši za bolje dane.

Jozo, mesar, prijatelj Matića familije, pozvan je da zakolje svinjče i odradi sve kako spada, u najvećoj tišini i diskreciji. Kako je Josip prešao kućni prag, Bili mu se zaflek’o uz koljeno,  pratio ga je u stopu, gurao ga  njuškom, netremice ga gledajući u oči. Hufkao je i mahao repom, u prolazu režeći na bilo koga ko bi se približio mesaru… Bili, noćna mora skitnica i čitača strujomjera, potpuno je pobrljavio. Kolinje je trajalo cijeli dan, jer se obred morao prekidati kad bi bilo radoznalih gostiju… nizale su se kobasice, cvrčali čvarci, krvavice, slanina… Već se dobrano smračilo, no uzbuđeni vučjak nije gubio nadu. I jetra se ispekla i pojela… a on ne dobi ni komadića… Ama mora da u toj simfoniji mirisa ima nešto i za njega… Gurao je njušku ustravljenom Jozi među noge, lizao mu ruku (dotada nečuven gest), cvilio kao malo štene, valjao se po dvorištu i uopšte činio sve da osramoti von Below leglo iz koga je, preskup, potekao. Napokon, mesar opra ruke, skide krvavu kecelju, uze zamotuljak sa zasluženom nagradom, i krenu na kapiju… do zadnjeg koraka Bili nije posustajao. No kada Jozo iskorači kroz kapiju, žutooki glavonja, nježno i sa žaljenjem (što nije ništa dobio), zabi tupe zube u desni guz nevjernog mesara.

Jozo je ležao u bolnici duže nego neki što ih je granata skačila… valjda ga dobro poderalo, šta li?

Jebene su te neuzvraćene ratne ljubavi…