Još nam samo ale fale (i ponovo)!

Mašo Užičanin

Naslov ove Ršumovićeve knjige mi je pao na pamet i koristio sam ga još jednom na ovom blogu, negdje 2007. kad se zakuhalo u nekim drugim podjelama, po svoj prilici oko Nemanje. E sad, nije nam dosta što su nas – što drugi, a što mi sami- izdijelili i rasparčali na države, nacije, religije, entitete, klubove, gradsku raju i papke …. e sad ćemo se još mi u Sarajevu podijeliti i na Mahalu, Čaršiju i Centar. Poslije će valjda doći podjela po raznim mahalama, pa onda gornja i donja čaršija, pa centar tamo, centar ovamo, itd. I što to pokrenu neki anonimusi, pa onda s merakom prihvate profesionalni podpirivači, hajde neka! Ali ih se onda nahvata još hrpa, i eto nam nove „razonode“, a sve na osnovu predivnog, ni krivog ni dužnog,  Janovog priloga, koji nema ama baš nikakve veze ni sa mahalom, ni sa centrom ni sa ovim okršajima.

Kakav je to doista mahalski jezik? I ko to ima pravo da ocijeni šta je to mahalski (id. nazadni) i gradski (napredni) jezik? Da li je riječ „hala“ za WC nazadna i mahalska, a recimo riječ „toalet“ ili „klozet“ napredna? A sva djeca iz mahala su išla i idu u iste srednje i visoke škole gdje su išli i ti vajni inžinjeri sa Marindvora ili sa Čobanije, u iste Klasične, Druge i Četvrte gimnazije, na iste Arhitektonske, Elektrotehničke, Ekonomske i Pravne fakultete. Koliko ja znam, jedan je jedini istinski znalac našeg jezika, prof. Bato Jeftić, prisutan (nažalost sve manje) na ovom Blogu i on koristi ove starinske riječi vrlo često. A zašto? Zato što su se te riječi koristile od strane naših, možda čak i njegovih, roditelja i predaka. Bio bi zločin izbrisati ih iz pamćenja i upotrebe, pogotovo što neke od njih imaju kompleksna značenja i nemaju zamjenu u modernijim verzijama jezika! Istina, neke će riječi, a ja ih znam podosta, ipak nestati i nestaju kao arhaične, ali zašto to trebamo raditi silom?

I da li je neko, ko je rodjen u centru grada, a čiji su preci došli recimo iz nekog austrijskog sela podno Alpa, i koji koristi riječ „vaserlajt“ za sudoper, jer su njegova majka i baka tu riječ koristile, sada najednom veći gradjanin nego neko ko će, po mahalski, reći „korito“, a preci mu stotine godina žive na Bistriku? Ili, da li je građanski i korektno reći „kava“ ili „kafa“, a trebamo kritikovati onoga koji kaže „kahva“, kako su govorili i govore i njegovi roditelji. Ma hajte, molim vas!

Malik, moram reći da je „vjerojatno točno“ da se na Skenderiji i na Marindvoru nikada nije govorilo ni „nevjerojatno“, ni „točno“! Ti tako pišeš i vjerovatno govoriš, nakon godina provedenih u Hrvatskoj i niko te za to ne prozva! A svem’ se čini, neka je kultura u pitanju, mogao bi ti bogme i na Goricu. Koja, kako je to lijepo zapazio gosp. Tešić, nije ko „anamo one“ Vratnik i Bistrik. Nego napredna i tolerantna! I ona „ružna riječ“ koju, doduše u obavijenoj formi, izreče Kemo, ne koristi se ama baš nigdje po ovim našim kulturnim prostorima, nego ekskluzivno u mahalama, i to onim „dalje od grada“. O dobri moji Sergije, Omere, Borko, Nusrete, Neno, rajo moja iz ulice, pomagajte, branite nam mahalu u kojoj smo rasli! Ovi ovdje pojma nemaju, možda nikada nisu ni zavirili gore u one naše sokake, ali eto, imaju mišljenje! O tempora o mores! (Ovo ja malo, nebil’ me primilo u grad – na Goricu, kad-tad).

Ma hajde ljudi da vidimo ima li šta što bi nas moglo zbližiti? Ne, ne trebaju nam ale, već smo ih imali dosta, i previše.

Mašo

Komentari (80)

1
mićo
nedelja, 19. februar 2012 u 09:03

BRAVO MAŠO !!!!

2
Ogi
nedelja, 19. februar 2012 u 09:35

Ja se Mašo (za razliku od Keme) veoma rijetko slažem sa tvojim mišljenjem ali ovaj put 100% si u pravu. Samo me malo čudi promjena u odnosu na “stav” koji si nedavno iskazao prlikom kritike na način pisanja “Ivane”.
Bio sam i na Mirzinoj stranici da pogledam njegov “stav” i posebno mi se svidjela rečenica:”Da bi pričao sarajevski jezik, morao si odrasti na gradskim ulicama (siguran sam da je mislio na rajvoSa u cjelini, sa svim “padinama”) gdje se učio taj jezik. Taj sarajevski “pasoš” nije se mogao kupiti nikakvim parama, a ni sa zemljakom na položaju”. Ja stavljam poseban akcent na ZEMLJACIMA, kao odgovor jednom “francuzu”.
Ćole , Kemo, Mufa su dali svoje mišljenje i primjere tog “sarajevskog jezika”. Evo još nekoliko. Neke od naših “dama” su “pale” na carini, neko je nekog “povalio”, a jedan od najboljih primjera je dala naša Jasna ( ne al’ Šamic) kad je u jednom od “obračuna” sa Kemom napisala:” Udri Kemice, mene nećeš izbit’ iz cipela”.
Ja sam odrastao u Nemanjinoj ali sam u “osnovnu” ( “Vuk Karadžić”, ne znam kako se sad zove) išao na Bjelave . Nikad se tog odrekao ne bi, kao ni sve svoje “bjelavske” raje, bili “mahalaši” ili ne, “zaglavili” u Stolac (popravni dom za maloljetnike) ili ne.
Za razliku od Slobodana-Bobe, ja sam miris “mokre vune”, kao i “pokislog sijena”, “ovčijeg sira”, osjetio i zapamtio mnogo kasnije, pred sam “veliki belaj” u “Bečkoj kafani” Hotela “Evropa”, koja se u toj “fazi” bila pretvorila HEADQUARTERS preprodavača deviza, ZEMLJAKA.
Za kraj, predlažem svim lingvistima i “šatro” filozofima da svoja “razmišljanja” prebace ispod izvrsnog teksta Jan Berana, na eventualno ovaj, kako ne bi dalje “kvarili” užitak čitaocima svojim …….

3
Azra K.
nedelja, 19. februar 2012 u 21:34

Takovam svega, raja, ne ukidajte ovaj naš sarajevski žargon sa Bloganam!! Volim ga skoro ko’ Latinski!!
Moram vam nešto priznati: ja sam bila ta koja je ovdje prva nazvala ovaj naš “slang” mahalskim jezikom/ kad ga je ono Ivana onako duhovito forsirala/. Nisam uspjela naći adekvatniji izraz pa sam bubnula “mahalski” i sad vidim da ga svi tako zovu. POGREŠNO!!
Nikad niko taj naš “šatro” nije tako zvao ! Izvinjavam se zbog moje provale.
Predlažem da odmah prestanemo upotrebljavati taj pogrešni izraz i pristupimo pronalasku adekvatnijeg.

4
Nadan Filipović
nedelja, 19. februar 2012 u 23:32

Jako instruktivan prilog! Mislim da u većini “prepucavanja” nema nikakve zle namjere. Nego, Mašo, ja se izvinjavam u vezi KORITA, ali sam, naprimjer, zapamtio one ručne “mašine za veš” i moje komšinice sa Obale u veš-kuhinji, kako drčkaju po tim mašinama, ne nad koritom, već nad TEKNE. Ne znam raja je li se po Sarajevu koristila riječ TEKNE kao supstituent za riječ korito? Ima još podosta tih zaboravljenih riječi.
A mahale i mahalsko jezik?! Pustimo i te dodatne podjele na mahalaše, centraše, čaršijanere, itd. Koliko me sjećanje služi prosto je bilo in govoriti onim sarajevskim uličnim žargonom i kombinirati ga sa šatrovačkim.

Srdačan pozdrav,

Nadan

5
Zečević Ljubiša
ponedeljak, 20. februar 2012 u 01:56

Tekne “vis a vis” korito.
U našim planinama, a i svugdje gdje je se gajila stoka, izvori su bili kaptirani tako da se voda, obično iz drvenih lula, slijevala u drvena korita na kojima se stoka napajala. Ispred Jezerca, poviš Uloga, ima i kameno korito na istočnici iz Jezera. U Crnoj Gori, u na Lovćenu, podno Njegoševog mauzoleja, imate i Ivanova korita, a i pjesmu: ‘Bol boluje lijepa Anka, pojila je vodom majka, bistrom vodom sa izvora, sa korita Ivanova’. Toponimi “korita” su posvuda u bh i cg planinama.
Tekne je nekako više ‘gradsko’ – mahalsko, premda se u Škaljića izjednačava sa koritom. U koritu se kupalo, a u teknetu pralo. Ima ona priča kad se Bošnjo vraćao sa hadža, pa treba da se čamcem prebaci preko rijeke Jordan. A njega uhvatila strava. Kažu mu da se ne boji jer je Allah ekber, a on ja sada hadžija. “Ma jest’ Allah ekber al’ je tekne malehno”.
Ljudi ne dajte da iščeznu ‘mahalizmi’ iako se ovog termina ograđujem, jer nije isto opisati neki događaj ‘gradski’ ili ‘mahalski’. Zavisno je od sadržaja događanja i od učesnika u njemu.
Mi iz “nemanjine’ raje smo u obračunima sa rajom iz ‘himzarine’ njih gađali KAMENICAMA a oni nas HRIPAMA . Kad bi rekli obrnuto – nije ono pravo. To i jeste specifičnost sarajevskog(ih) žargona.
Mene u Kanadi spop’o napad kamenca. Pita me doktor da li sam imao ranije problema sa kamenom, a ja rekoh: ‘Jesam, zaždio me Dževad hripom u leđa’. Nije me razumio.
Bato, pomagaj, riječ HRIPA ne nađoh u rječnicima. Jedini toponim je Hripa Hridi ispred otoka Premuda.

Pozdrav svima
Zeko

6
Bato Jeftić
ponedeljak, 20. februar 2012 u 04:51

Zeko, moj cijenjeni gospodin pajdaš, trznu me u prethodnom komentaru (br.5). Kaže:”Pomagaj…”.Riječ hripa nije našao u rječnicima. Moj amicissime LJubiša Zečeviću, profesore. Baš dobra prilika da Ti se izjadam. Sjajni Etimologijski rječnik velikog Petra Skoka živio je samo 3-4 godine. Ispolitizirani naconalisti su ga brzo povukli iz prodaje. Isto kao i blistavi ENCIKLOPEDIJSKI RJEČNIK LINGVISTIČKIH NAZIVA RIKARDA SIMEONA. Isto kao što su spaljivane knjige u vrijeme generala…Itd. O ovome sam ranije pisao u Blogu. Elem, nemam ni ja recentnih rječnika. Mogu samo pučkom etimologijom da ovo pretpostavljam. BELČIM, JE TA RIJEČ “HRIPA” “rodica” riječi HRPA i riječi HRID(ina) što znači visoka strma kamena gromada; stijena koja strši; greben, hridina, klisura (tumačenje riječi hrid našao sam u Rječniku hrvatskog jezika Prof. V. Anića; koga srećom nisu povukli iz prodaje). Možda ćeš se sjetiti. Na auto-cesti Sarajevo–Višegrad, na ulazu i izlazu jednog tunela pisalo je HRIPE (možda je to ime nekog obližnjeg zaseoka ili sela, nekog toponima? Ja i dan-danile, nakon više od šezdeset godina imam ožiljke na ledjima od običnog kamenja. Ti si, priznaćeš komplikovaniji, šta će Ti neki prastari nazivi za ožiljke na ledjima. Što se nisi tukao modernije i gospodskije kamenicama vec izabrao hripe.
Najsrdačniji servus Tebi i pozdrav Mikici. Bato Jeftić

7
Kemo
ponedeljak, 20. februar 2012 u 09:20

Dragi Bato, ´vliko mi drago što Te Mašo svojim prilogom zavede a Zeko „trznu“ da se javiš, to mi je odmah znak da si opet onaj stari! Nego, kad ste Ti i Zeko već počeli ovu mahalsku „petrografiju“, navedoste me da sknadim par redaka na tu temu (a iz obzira prema vama dvojici i prema samom sebi izbjegavaću gdje god mogu pojam „krečnjak“ :) !):
Verzija 1:
Zajmiše nas oni firauni s Džeke (oni što samo od furde žive) o’zgor iz Berkuše ‘vlikim kevčijama. Mene zaždila jedna keva u glavu, i dandanile sam u glavi hasta i kaharli od tog; ni hodžin zapis mi nije do sad pomog’o, a hećim Karabajić mi preporučio da se ponekad kod ´nog Vlaha Vlade na blogu javim i da se pođaveljam sa svakim ko mi poturi da sam jal´ mahalaš jal´ mahnit, jal´ obadvoje, to mi možda more pomoć’!
Verzija 2:
Interesantni su bili socijalni kontakti između nas Bistričana i onih malo ruralnijih stanovnika sa Džeke; u komunikaciji sa njima su, s njihove strane, bili vrlo često upotrebljavani argumenti u obliku kamena, čime nam se omogućilo lociranje njihove mentalno-razvojne faze u rani neolithikum; podvlačeći tu činjenicu i spominjući im mame (matere) a naročito sestre, pokušavali smo održavati konverzaciju u toku, što nije bilo jednostavno … U svakom slučaju, kod mene je ta vrsta komunikacije ostavila tragove u formi duhovne zamagljenosti i depresivnih epizoda, gdje mi do sada ni Mekki Torabi ni psihoterapija nisu donijeli olakšicu. Ipak, bili su to prvi ključni doživljaji, koji su me još u ranom djetinjstvu predestinirali za učešće u blogovskoj komunikaciji kod Vladeka, gdje njegujem filigrane forme konverzacije sa Malikom i Ćoletom!

Tragikomiku koja nastaje upotrebom situaciji neadekvatnog govora ili stila za mene još uvijek na najljepši način opisuje ona divna narodska izmišljotina, prema kojoj John Wayne, ulazeći u zadimljeni Saloon, u, njegovim nastupoma prouzrokovanu ledenu tišinu, (sinhronizovano) barmanu za šankom dobacuje legendarnu rečenicu „Prosim eno kiselico …“.

8
a. sidran
ponedeljak, 20. februar 2012 u 11:12

Dragi Bato, molim te provjeri ovu stvar oko riječi HRIPA…u mome sjećanju i jezičkom osjećanju ta riječ označava i posebnu, nevaljalu, vrstu kašlja. “To je hripa jedna…” “On hriiiiipa !” Dakle, neki jači, ružan kašalj, kao da se iz pluća otkidaju komadi onoga što ti pominješ kao hripu. Pozdrav svima, iz Sarajeva u kome se počeo topiti snijeg.

9
Malik-Kula12
ponedeljak, 20. februar 2012 u 11:35

Ma dragi moj prijatelju i kolega Mašo, znaš ti dobro da ja raju ne dijelim na mahalsku i gradsku, osim kada je u pitanju ovaj blog…
Ako si raja, raja si. Poanta moga javljanja je da ja zaista ne poznajem niti jednu osobu koja bi govorila, pisala, poput nekih koji koriste blog dovla.net za legaliziranje oblika komunikacije koje nije svojstveno većini dovla-netovaca. Blog dovla.net, okupljalište urbane sarajevske raje ne zaslužuje ovakvu nisku razinu jezične komunikacije. Ti bar znaš da na našem faksu, a bilo nas je od svuda, nitko nije govorio poput ovdje pojedinih prisutnih oli nazočnih blogera. Želim reći, poštujmo vrijeme u kojem živimo, ako ne radi nas onda radi novih naraštaja, unuka…Mogu zamisliti situaciju u kojoj dido drži u rukama u dalekoj Arizoni, bližoj Bavarskoj, unuka Adolfa, Stefana, unuku Brendu i kaže im:
- Insanu dragi, istilaha ti, jel plaknu šotaru i rukice nakon čenife?
Ma, dajte, snaha Elizabet ili zet Fridrih, iste bi vas sekunde poslali u vašu mahalu…
Da, ne duljim, znam da znaš na što mislim…
Inače, lipi pozdrav N.Y.-u , Nikolini & Tebi,
vozdra.
Kula 12

10
Zečević Ljubiša
ponedeljak, 20. februar 2012 u 17:08

Kao i Sidranu i meni je poznato značenje riječi “hripavac” za teški kašalj. Neki bi ga zvali “veliki kašalj”, i vodili djecu na Trebević, po savjetu dr. Svete Teofanovića, dr. Mare Kurtović, dr Zildžićke, dr. Pinte i drugih.
Moj ovdašnji prijatelj iz Bistričke raje – imao kuću ispod mosta, mi kaže da su se oni, dok je bila, išli prugom do Grbavice da gledaju ‘Želju’. Usput bi, zlu ne trebalo, sa pružnog nasipa maznuli po koju ‘hripu’, da se ima ako dođe do tuče. Ako bi, pak, tu ‘municiju’ uzimali na drugim mjestima, bilo je to – ‘kamenje’. Nije li ‘hripa’, možda, riječ za lomljeni kamen?
Zanimljiva su ta ‘istraživanja’ porijekla nekih naših riječi. Mnogi su mi tumačili da je uzrečica: ‘bre’ skraćeno od ‘brate’, a ispade da je španskog porijekla koja dođe u Bosnu sa Jevrejima koji su se oslovljavali sa:” ‘hombre’ iliti: ‘čovječe”. Kao i riječ: ‘bitanga’ sintagme od njemačkog ‘Bitte’ i ‘Dank’ = molim i hvala, što nam ostaviše Križari kad su se, kao prosjaci, povlačili kroz naše krajeve nakon što si ih Arapi namlatili.
Pozdrav, uz molbu da i dalje iztražujete.
Zeko .

11
Zečević Ljubiša
ponedeljak, 20. februar 2012 u 17:30

Ovo sam našao pod definicijom: sarajevska mahala:

Pito sam za tebe Džafera, Safetovog burazera, sina od udarnika Ibre, sto se švalero sa Fadilom, jaranicom od Suade, koja živi ispod Nedžada, Zijinog ortaka što su držali radnju sa malim Samirom, što je uzo Golfa onog s felgama od rahmetli Fikreta koji je sa starim Muharemom švercovo cigare.

I ?

… kaže da te ne zna.

U mene mi…..

Zeko

12
Kemo
ponedeljak, 20. februar 2012 u 19:55

Malik (izvini, poslije svega šta si u ovih zadnjih par komentara „nadrobio“, ne smogoh snage da Ti prije imena stavim ni ono „dragi“ ni ono „cijenjeni“ – jednostavno bi bilo licemjerje)! Ne moraš meni, objasni to toj, od tebe pomenutoj, od nje pomoć očekujući, „većini dovla-netovaca“: da li si ubijeđen da će, ako onaj svoj link sa pseudonima na „turimtikitu“ prekrstiš u „gurnemtinježnik“, nivo/razina blogovske komunikacije na dovla.netu zaista porasti? Zamisli samo, Tvoja unučica, predstavnica tih „novih naraštaja“ o kojima tako dušebrižno pišeš, kucne na Didino (ili kako Te već naziva) ime „Malik-KulaXY“ i dobije jednu od tih formi kao ponudu. Koja od tih formi bi za curicu (ili za naše blogovske prijateljice) bila na „razini“ za koju se Ti boriš? Dok to sam sa sobom ne rasčistiš, nisi moralno legitimiran kritizirati nivo komunikacije na ovom blogu, tu Ti ne može ni „dragi prijatelj i kolega Mašo“ pomoći, kojemu „lipi pozdrav“ šalješ. Vidi, Malik, ja na svojoj „mahalskoj neotesanosti“ koju mi atestiraš, radim; ponekad, istina rijetko, primjećujem i male uspjehe (potvrde mi to finiji od Tebe), ali za to treba imati jednu porciju samokritičnosti koju ja kod Tebe ne mogoh vidjeti. Već sam prizor kako se nas dvojica, na uživanje one male šačice zluradih (ima i takvih – insan je insan!) kao dva stara magarca po ovom blogu verbalno „ritamo“ pobudi u meni (konačno) tu samokritiku i odlučih: ma prepusti mu zadnju riječ, nek čojek svrši (završi, okonča) pa nek fino poslije svršavanja „plakne šotaru“!

13
Valerijan Žujo
ponedeljak, 20. februar 2012 u 20:29

U šestotomnom “Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika” (Matica srpska, Novi sad, 1976.), h r i p a znači kamen. Naveden je primjer iz djela Jakše Kušana “U procijepu”: “Djeca osipahu čardak hripama”.

14
Zečević Ljubiša
ponedeljak, 20. februar 2012 u 22:26

Poštovani Valerijane,
Velika hvala na informaciji premda nema objašnjenja o porijeklu riječi hripa. U Vašem Leksikonu riječ hripa nije našla mjesto, a trebala bi, jer – očigledno je da se radi o pojmu koji egzistira u BiH. To se vidi i u Jakšinom tekstu. Ne znam gdje se još koristi riječ ‘čardak’, kao i vrijeme: ‘osipahu”.
Izgleda da još nismo načisto.
Pozdrav Zeko

15
Valerijan Žujo
utorak, 21. februar 2012 u 00:37

Cijenjeni profesore Zečeviću,

konsultovao sam dragocjeni rječnik Petra Skoka. Kao što gospodin Jeftić veli, riječ hripa je, po svoj prilici, rodica riječi hrid, koju Skok izvodi od srednjovjekovnolatinskog pridjeva g r e g i u s, koji znači: prost, neobrađen. Pomenuo sam Jakšu Kušana, kojeg osnovano smatramo Sarajlijom. Evo, natuknice o njemu iz Leksikona Sarajeva.

KUŠAN, JAKŠA (Čevljanovići, 11.6.1900- Zagreb, 16.12.1980), književnik. Školovao se u Sarajevu i Zagrebu. Radio je kao profesor i knjižar u Sarajevu. Bio je među osnivačima Grupe sarajevskih književnika, urednik časopisa “Pregled” u Sarajevu (1928-1929.), te osnivač Dramskog amaterskog kluba u Sarajevu (1937. godine). Napisao je tridesetak dramskih tekstova, između ostalih: “Pacijent 1313”, “Dva Morića, dva Pašića”, “Doktor Krstić i njegov slučaj”, “Gospodin defraudant”, “Pepeljuga”.

Sudeći po citatu iz Kušanovog djela u pomenutom rječniku, hripa je specifično sarajevska riječ. Kao i većina tuđica u našem govoru i ova je, vjerovatno, korumpirani oblik. Od h r i d do h r i p a, nije dug put.

Dalje, riječi hripa nema u Leksikonu Sarajeva, jer to nije čisto lingvistički rječnik. Ja sam u predgovoru Leksikona, potanko objasnio svoje kriterijume. Ne mora građevina imati sve prozore, da bi bila prepoznatljiva. Istina, potkralo se i propusta, koje ću otkloniti u engleskom i novom bosanskom (BHS) izdanju.

Kažete: „Ne znam gdje se još koristi riječ čardak…”
Biće dovoljno ako navedem, opet iz Skokovog rječnika, da je čardak „balkanski turcizam, persijsko-arapskog porijekla”. Javlja se u desetak jezika.

Konačno, „bre” i „more” ne dolaze iz španskog. To su turcizmi grčkog porijekla (od grčkog pridjeva μωρός /vokativ μωρέ / koji znači: lud, glup…otuda engleska riječ moron, česta u angloameričkim filmovima ).

Dragi profesore, nismo još načisto. Da ne gnjavimo ovaj krasni svijet na blogu, mogli bismo razmijeniti poruke. Za početak nismo načisto oko Rankovog trga, kako ste u jednom “javljanju” na blogu imenovali trg podno Bistrika??!!

Iskreno,

Valerijan

16
Bato Jeftić
utorak, 21. februar 2012 u 03:49

A jesmo ga i mi neki vrli saradnici Bloga. Tražimo po enciklopedijama porijeklo riječi:hrid, hridina, hripe (hripavca ima i u medicinskim enciklopedijama) — a ne pominjemo naš sarajevski Hrid koji nam je podnosom. “Hrid je dio gradske ambijentalne cjeline Sarajevo. Nalazi se oko 350 m jugoistočno od zgrade Željezničke stanice Bistrik (2). Na padinskom je dijelu Starog grada, na lijevoj obali Miljacke. Električna centrala na Hridu (Dudinom Hridu) proglašena je nacionalnim spomenikom 2009.god.” (Sve ove podatke
“ukrao sam” iz gugla).
Na kraju, zahvaljujem se:Abduki, Valerijanu i Zeki (abecednim redom) — što su me podstakli da se “šunjam” oko podataka.

17
Kemo
utorak, 21. februar 2012 u 06:02

Dragi Bato! Ne treba Ti google, ja koristim Vanjin Leksikon Sarajeva, izdanje 2009; Vanja na str. 387 svog Leksikona piše:
“HRID (greben, hridina), predio u jugoistočnom dijelu staroga Sarajeva, na Trebevićkoj padini. Ime dolazi od oblika terena. Ime Hrid se pojavljuje u nazivu ulice Iza Hrida…”
A Ti mi, Vanja, opet “dođeš” pivu, ali ne “Reisovaču” – ne´š me više žedna preko pive prevest!

18
Zecevic Ljubisa
utorak, 21. februar 2012 u 15:03

Postovani Valerijane i Bato

Valerijanu hvala na dodatnim tumacenjima i novim informacijama. Sada za ‘bre’ imamo tri tumacenja: srpsko kao skracenica od ‘brate’; ladino kao skracenica od ‘Hombre’, te grcko/turski ‘be’.

Posaljite mi e-mail adresu jer imam neke prijedloge za novo izdanje Leksikona – naravno, ako nije kasno. Moja je: zeko1@rogers.com

Bato, neka sam te zaposlio da se ne izlezavas posto je zima pa vani nije preporucljivo izlaziti.
Obojici, a i svim drugima koji se upustaju u jezikoslovstvo (ja gdje nadjoh ovaj izraz!!!) hvala. Meni to oplamenjuje znanje, a kada mi, kao laiku u jeziku, ukazu na gresku ili krivu interpretaciju to me obraduje.
Zeko

19
Azra Jajatović
utorak, 21. februar 2012 u 18:54

HRID, f. i m. rupes (stijena, primj. A.J.)
HRIDINA, augm. v. hrid
HRIPAVAC, m.vide rikavac
HRIPANJE, n. tussitio anhela (teško kašljanje, primj.A.J.)
HRIPATI, hripam (-pljem), tussio (kašljem, primj. A.J.)

Sve navedeno na strani 806. u:

“SRPSKI RJEČNIK istumačen njemačkijem i latinskijem riječima. Skupio ga i na svijet izdao
VUK STEF. KARADŽIĆ. U Beču, u štampariji jermenskoga namastira 1852.” (Ova naslovna stranica prvog izdanja data je i u izdanju Vukovih sabranih djela, Nolit, Beograd, 1972.)

Bilješke:
1. “Namastir” nisam pogrešno napisala. Na strani 304. ovog rječnika stoji: “manastir, m. vide namastir”. Na strani 394. stoji: “namastir, m. das kloster, monasterium”. Vuk je na naslovnicu stavio “namastir”, jer je, vjerujem, ta riječ češće upotrebljavana.
2. Zaista, riječ hrid je i ženskog i muškog roda. U lokativu se kaže “na hridi”, ali, kad je riječ o sarajevskom naselju Hrid, lokativ je “na Hridu”.
3. Ovakav način objašnjavanja moja je, izgleda, profesionalna deformacija. Kada više od četrdeset godina učiš studente kako se piše stručni i naučno-istraživački rad (konkretno, navodjenje izvora), ni kad si u penziji i kad pišeš za blog, ne znaš drugačije.

Srdačan pozdrav svim Dovla.blogerima,
Azra

20
S. Princip
utorak, 21. februar 2012 u 23:14

Kad Bato (Jeftić) i Sidran, eventualno čitaju, bilo bi neoprezno petljati se u jezik, makar i “mahalski“. Ali je tema „mahale“ uopšte svakako izazovna. Neko je ovde negdje napisao da se učesnici dovla.net smatraju multikulturnim, odnosno multinacionalnim. Zaista, malo je mjesta sa ovoliko tolerancije. (Mada, ko zna šta još pažljivi Vlado nije dozvolio da izadje).
Dobro, ovde nikog ništa ne obavezuje, osim odgovornosti za javnu riječ, što je golemo kad se shvata ozbiljno. Jeste, primjetno je da ljudi mahom paze šta pišu – na način kako su nekad živjeli tamo – brižni za komšijske osjećaje. Čini mi se, medjutim, i meni, da smo jednostrano, površno, na osnovu stereotipa iz neznanja pokupljenih odasvud, pominjali taj dio grada, njegovu kulturu i običaje.
Ona mahala koju Mašo i ja znamo bila je bitno drugačija. Držala je do sebe. I držala se po strani. Imala je u vlasništvu najluksuznija (i najljepša) gradska zemljišta i kuće. Oni koji je gledaju kao sredinu zadnjeg primitivizma, očito nikad nisu ni privirili u neku od tih kuća sa dvije avlije, vodom, šadrvanom, baštom punom voća, enterijera punih rezbarenog drveta. Niti su vidjeli američke cipele jednog od naših komsija. Takve cipele, u kojima je on pažljivo skakutao s kamena na kamen da ih ne ublati prije nego sidje u grad, niko, garantujem, pedesetih godina dolje „u gradu“ nije imao, makar se snabdijevao iz „najmenskih“ magacina za odabrane.
Našu, recimo, komšinicu iz Očaktanove, hajde da ne govorim ime, pominjali smo genijalna sveznalica Bebi Filipović i ja kad smo, u emigraciji, ubijali vrijeme bečkom Kertner štrase, a on mi pokazivao od kojih sve kuća ta naša komšinica s Kovača, a mislim da će biti i Mašina tetka, i dan-danas uzima kiriju.
Jednog od tih „mahalaša“ našao sam jedne godine u dućanu u Kapali-čaršiji gdje mu je porodica stigla kad su pobjegli dolaskom Austrougarske, „jer ode tursko, a hrišćani dolaze“. Ta porodica imala je na vrhu bivše Miloša Obilića jednu od najluksuznijih kuća i imanja u gradu, i ko zna koliko još. Govorio je naš jezik pravilno i tečno – čistije nego mnogi.
Jedan od onih s kojima sam se družio, imao je, po oslobodjenju, 48 kuća, pa prodao 46, jer je dvije mogao da zadrži. Prvi sin mu je odrastao na obrocima koji su uredno stizali iz restorana hotela „Evropa“. I tako dalje.
Ono što je bila ključna osobina mahale iz tog vremena jeste da je ona bila i posljednja odstupnica ogromnih klasnih razlika. Tačno se znalo ko je gazda, a ko fukara. Ta crta je stajala vječno. Gumenih čizama, na primjer, grozila se i – mahala. Kao i petokrake, na kraju krajeva. Kao i sveg novog. I pošto joj nije bilo prvi put da novo dolazi, živjela je iza svojih zidova, što neupadljivije, djeca su, mahom, išla na zanimanja gdje politika, ili barem partija, nisu bili presudni. I čekala da i to novo prodje. Pa ko prije izumre. („Dok ne izumre k’o mahmut“, što rekao nenadmašivi Nenad Kajić od Livorna).

21
Azra K.
srijeda, 22. februar 2012 u 01:14

G.Princip, ovo što ste rekli o sarajevskoj mahali je apsolutno tačno!

22
Zecevic Ljubisa
srijeda, 22. februar 2012 u 08:43

Znate, kad se mijenja rezim, mijenjaju se i odnosi prema skoro svemu sto je karakterisalo predhodni. Austrija je dovela tzv: ‘kuferase’ koji su donijeli tekovine iz svojih zemalja, po pravilo veoma razlicite od onih koje su vladale u zemlji imigracije. I, naravno, nametali ih. Stizali su klaviri i drugi ’svapski’ muzicki instrumenti, moderno pozoriste, kino, tramvaj, plin; Wilma Kalay je priredjivala priredbe, drzale se biciklisticke trke, gimnasticiralo na spravama itd. A saz, def, zurle, talambasi smatrani su u najmanju ruku zastarjelim. Sistem zivota u mahali (Austrija ih je u Sarajevu zatekla 103) je odudarao od sistema u Zapadnoj Evropi. I najlakse je bilo taj njima nepoznati zivot proglasiti primitivnim, kao i jezik koji se praktikovao. Iscezavanjem starih zanata (iako je AUM pokusala da ih odrzi) iscezavale su i kusanme – priredbe, obicno u Kovacicima, teferickog tipa kada su segerti proglasavani u kalfe a kalfe u majstore. Umjesto pehlivana gostovali su hrvaci, bogenrodle su konkurisale ligurama itd. Prema popisu 1910 u Sarajevu je zivilo 18.460 muslimana, 8.450 pravoslavnih, 17.922 katolika i 6.397 jevreja. Veci broj katolika su bili imigranti iz Ceske, Austrije, Slovenije, Hrvatske, Madjarske, a kod jevreja askenazi. Mahala se, da tako kazemo, povukla u sebe, zadrzala svoj tabijat, a novopeceni, uz stare – ‘oslobodjene’, Sarajlije su to okarakterisali kao primitivizam = ‘mahalizam’.
Naravno da je ovo simplificirano tvrdjenje, ali meni koji sam rastao u ‘mjesovitoj mahali’, je dobro poznato postojanje razlika izmedju ‘modernih’ stanovnika i starosjedilaca – “mahalasa’. Samo je nedobronamjeran covjek mogao an gross sve ‘mahalase’ svrstati u primitivce, premda se i sam nije bio prozet nekim kulturnim vrijednotama. Podjela na ‘mahalase’ i ‘haustrocad’ je ubrzo zazivila i zivi i danas.
I 1945 godine su se desavali cudni procesi. “Oni uce njaki francuski, imaju klavir i, zamisli, znaju na njeme i svirati!” Srecom da je trajalo kratko, kao i ideja da se 1992 ukine opera.
A ko nije osjetio mahalski tabijat ostao je uskracen za civilizacijsku vrijednost kao paradigme zajednickog zivota. Po onome da kuca vrijedi 100 a komsije 500 dukata.

Zeko

23
Malik-Kula12
srijeda, 22. februar 2012 u 11:03

Dragi moj Sergije (ne G.), hvala ti što si potaknuo moja draga dječačka sjećanja na mahalu Hasan Kikić u Gradačcu gdje je rođena moja majka, njene tri sestre* i brat. (*Jedna od tih mojih tetaka bila je i teta Sena nastavnica domaćinstva u Saburinoj). Točno oli tačno, da je postojala, valjda negdje i danas postoji mahala kakvu pamtite Ti i Mašo. Ovdje uopće nije sporno što je vrijedno u takvoj mahali. Ako se dotičemo tih vrijednosti onda ne mogu zaboraviti da je moj dido ukazom kao nadporeznik preseljen iz Cazina u Gradačac o čemu je 1904. pisao “Sarajevski glas” na naslovnici i to u dvojezičnoj formi.
Nakon hadža tridesetih godina pokupio je obitelj i odveo ih u Beograd na školovanje. Rezultat, dvoje geometara, trgovačka akademija, jedan inženjer, jedna nastavnica.
Mi, djeca, unučad za Bajram smo znali raznositi po komšiluku kurban meso kako prijateljima tako i onima kojima je bilo najpotrebnije. Uživali smo u igrama klisa pale, sa zovom, ganjali loptu na male, išli s ibrikom po vodu na česmu u gradu… Pamtim ljeta, zime, gradačačku Kulu, kupanja na Etivaži, Vidi, jezeru Hazna…Pamtim našu pjesmu : -Sarajčice bona hajdemo… nakon ljetnog proloma dok smo se spuštali zagrljeni i bosi niz blatnjavu mahalu…
Ali, ta ista mahala je znala biti opaka. Pamtim mahalska ogovaranja i čudne odluke komšija i zabrane druženja mog vršnjaka Šefika i mene zbog nekog trača trećeg komšije… Ali, uvijek ima ono ali…( Odličan komentar Zeke b.11.) Zašto onda kada želimo nekoga pohvaliti ne kažemo:- Gdje si mahalušo? Zašto kada čujemo od treće osobe nešto neopravdano ružno o sebi, pitamo:
- Koja je to mahaluša rekla? Zašto kad hoćemo nekom „dohakati“, vadimo prljav veš bačen u seharu prije sto godina?
Nije samo jezik u pitanju, na što je uperena oštrica moje kritike, već nešto više:-duh mahale. Filozofija mahale. Toga na ovom blogu ima previše…Do granice zgražanja…
To se na žalost ne može sakriti tarabama, visokim zidom, američkim cipelicama, životom od najma nekretnina, odlaskom na hadž, pozdravima na francuskom, engleskom, aboridžanskom…
I, istina je, Gorica do druge okuke, ciganluk na Crnom vrhu se ne pika ( ne važi), nisu isti i nisu mjerljivi s Vratnikom i Bistrikom…
Tebi, Sergije, mojoj školskoj kolegici iz klupe, Lali, vašoj unučadi, ratnoj jaranici, Ceci, lipi pozdrav,
Vozdra, Vaš,
Kula 12

24
Sakib Hadžić
srijeda, 22. februar 2012 u 11:29

“Zbog HRIPA po ledjima, postao METEOROLOG”

Jedan moj ZEMLJAK, ( koji se ne pravi Francuz ) zahvaljujući HRIPAMA po vlastitim ledjima, znade svaku promjenu vremena.
Papak mislio da je svugdje isti adet, kao u našem selu.
Jedne godine, ode ti on za 25.maj, kod tetke u Sarajevo.
Sa vrh Vratnika, čuo je kako cvili harmonika, na brdu iznad Kovača.
Moj ZEMLJAK je bez razmišljanja uletio u opanke i požurio na TEFERIČ.
Tetka ga je upozorila: “pazi se bolan, da te struja ne opali, preskoči tračnice na Obali”.
Mada nije bio član nijedne foklorne grupe, dobro je znao igrati “moravac” i “žikino” kolo. (što nije bilo strano ni lijepim Sarajkama).
Bacio je crvenu “stodinarku” na harmoniku, izvadio iz džepa rubac i pružio ga jednoj mladoj djevojci u šarenoj dugoj haljini i zaigrao veselo kolo.
Primjetio je da se mladi i ovdje šetaju i vole skoro kao u našem selu.
Jedina razlika, ovdje su se za ruke držali i šetali zagrljeni.
Pred očima tolikog svijeta, on to sebi nebi kabulio, radje bi u
crnu zemlju propao.
Dan je bio sunčan, sve je bilo u beharu, kao mlada ALMA
sa kojom je moj ZEMLJAK ašikovao sa distance, strogo poštujući naš (papanski) adet.
Ni u Sarajevu vrijeme ne stoji, mrak je pao i na kraju “mili moji, kud koji”.
Na sreću moga ZEMLJAKA i Alma je stanovala na vrhu Vratnika, kao i njegova tetka, koja je bila ponos našeg kraja, jer se udala za Sarajliju.
Teška srca se rastao sa lijepom Almom, sa kojom je za svaki slučaj razmijenio adresu.
Te noći je mislio na Almu i nije mogao da zaspi. Kradom je ustao i otišao Almi na prozor.
Dok je Alma slatko spavala, moj ZEMLJAK je uzalud lupao o pendžerska stakla, u nadi da probudi lijepu Almu.
Odjednom su se u komšiluku upalila svjetla, komšije su vikali: “držite lopova” i moga ZEMLJAKA fino ispratili HRIPAMA sve do Miljacke.
Na njegovu sreću, zbog lijepe Alme, nije ga ubila struja na Obali.
Da se to dogodilo i sada bi CIRKUZALI u šeher Sarajevu, mozda i dalje ?
Od HRIPA, koje je dobio te noći, ostao je živ.
Zahvaljujući HRIPAMA (iako bez ijednog razreda škole) postao je nadaleko čuveni METEOROLOG.
PS: Ako ga sretnete u ove zimske dane, nemojte nesretniku pominjati HRIPE ?

Unaprijed Hvala !!!
Sakib

25
Nemanja Jovanović
srijeda, 22. februar 2012 u 12:24

G. Princip se javio na dan nakon polemike o mahali, mahalušama, mahalašama, mahalskom jeziku, mahalskom mentalitetu, a mogao bih još dodati – i mahalskom poimanju morala. (Nadam se da će g. Filipović i g. Mašo svariti sve ovo.) Ne bih naravno nikome odricao pravo da bez uvreda sa bilo čije strane iznese svoj stav, jednako kao što branim i pravo i da se ne složim sa iznesenim stavovima. Toliko za početak.

Za komentar S.P-a rekao bih da je pismeno sročen, što je i za očekivati; da čak sadrži i zeru (da i ja dam neki doprinos očuvanju turcizama u srpskohrvatskom jeziku) sociološkog pristupa fenomenu mahale (i Čaršije). Evidentno je da je njegov komentar emotivno naklonjem mahali, što je i za očekivati iz pera jednog Muslimana koji drži do tradicije. Ukratko, sve prema očekivanjima i mogućnostima autora.

Sa druge strane je Sarajlija, porodično vjekovni, sa solidnim poznavanjem mahale ( i čaršije) u svim bojama i dimenzijama. Nije tajna: Malo šta imamo zajedničko sa tim specifičnim sarajevskim entitetima. Ukratko jedan sam od mnogih Sarajlija koji je živio u istom gradu paraleno sa mahalom i čaršijom, a sa kojima sam imao malo dodira samo ako se moralo. Bila je to vododjelica iz davnina.

Ono u čemu se sa S.P-om slažem je da su i čaršija i mahala specifične, drukčije, da žive od pamtivjeka svojim životom negdje na sredokraći između evropskog grada i turske kasabe, da dišu svojim ritmom, da u sebi čuvaju sjećanje na neka “zlatna vremena” (turska) koja registruje još samo sat na čaršijskoj Sahat kuli. Sve je to mnogo bolje od mene ispisao i napisao pisac i filozof Ivo Andrić, kao što g. Mašo lijepo reče prije izvjesnog vremena , vjerovatno, da dodam – na užas g. Filipovića.

Da li je mahala zaista starija od grada kako g. Mašo tvrdi? Istorijski gledano to je moguće, mada je prije mahala bio Hodidjed koji opet nije imao ništa sa mahalom. Po svemu ostalom, po načinu života i običajima, “kulturi” i jeziku, mentalitetu i okrenutosti prošlom, mahala nije grad već recidiv prošlosti. To je posebno vidljivo danas kada su gotovo u cjelosti uklonjeni , ili su se samouklonili nemuslimanski stanovnici grada. Grad je ostao gotovo u cjelosti u posjedu mahale i došljaka sa strane. Rezultat je više nego vidljiv.

Mahala nije naravno samo svjetlost bajramskih kandilja i zvukova otegnutih molitvi mujezina koje se isprepleću u toplim ljetnim noćima. Nije to samo ni ono večernje komšijsko sjednje na šamrlicama ispred ubogih mahalskih kuća najčešće od čerpića, jer najveći dio stanovnika mahale jeste bio ono što se zove fukara. (A bilo je naravno i dobrostojećih ostataka bivšeg begovata koji se nakon gubitaka spahiluka i kadiluka i sličnih parazitskih formi, na vrijeme okrenuo trgovini.) Ima mahala i svoje druge, manje romantične dimenzije.

Činjenica je da je mahala odvajkada bila rezervoar gradskog kriminala i nasilja (Hadži Lojo je tek prauzorak!). Unajmljena od čaršijskih gazda mahalska fukara je često, kada je god zato bila zgoda, pustošila imanja i imovinu onih koji nisu pripadali tim grupama. Danas u čaršiji nema niti jedne jevrejske radnje, a od nekad moćne srpske trgovačke i zanatske elite ostao je smo muzejski primjerka Blagojevićeve radnje iznajmljene, naravno, pravovjernim. Nekada su Jevreji i Srbi drmali čaršijom! A da dodam – do NDH-azije i pa donekle i ovijeh dana to su bili i stanovnici barem onih nižih padinskih djelova grada. Bili…

Moglo bi se na temu mahale još mnogo toga reći ali bi se u sjećanju nemuslinamskih stanovnika grada našlo malo šta zajedničko sa mahalom. To svakako nije slučajno već je rezultat iskustava čije su žrtve bili oni koji po mišljenju mahale zbog ovoga ili onoga nisu bili ”komapatiblni”. Kazani na Bistruku )berkuši preciznije) samo su najekalantniji primjer tog odnosa.

No opet, za razumjeti da oni koji taj negativni odnos mahale nije trao o njoj imaju drukčije mišljenje. Bolje. Ipak malo samokritike i uvažavanja naših negativnih iskustava ne bi falilo. Trebalo bi biti i mnogo više i razumjevanja da nas ima puno kojima mahala nije uopšte bliska. Pa ni njen jezik. Mentalitet još manje. O “moralu” da i ne pričamo.

26
Sakib Hadžić
srijeda, 22. februar 2012 u 14:26

Dragi Vlado,

JEDNA ISPRAVKA: u mome jutrošnjem komentaru sam napisao: na vrhu Vratnika.
A htio sam reći: na vrhu BISTRIKA ( što nije isto).
Zbog slabog poznavanja Šehera, zamijenio sam Bistrik i Vratnik.
HVALA NA KOREKCIJI (ako prodje)
LIJEP POZDRAV
SAKIB

27
Kemo
srijeda, 22. februar 2012 u 16:09

Moj Sakibe, koliko Te se puta moram opominjat da paziš na tramvajski “glajz” – mora da te opet dobro “ošinulo”! Moj savjet bi Ti bio: navuci umjesto opanaka gumene čizme; dobro, nije baš ono rješenje koje bi se moglo kao “sexy” opisati, ali te štiti od struje i njom prouzrokovanih kolateralnih šteta! Čuj ovo molim Te: ” … Sa vrh Vratnika, cuo je kako cvili harmonika,na brdu iznad Kovaca.” Siguran sam ja da ćeš Ti nama tu topografiju malo detaljnije objasniti. Nego pazi da Te na okretaljci ne uhvate mangupi; napiju Te, pa Ti, dok si reko “otorinolaringologija” (za gotovu lovu) tramvaj prodaju – ubijediće Te jalijaši da tramvaj do Papratna vozi! Eto, tek tol´ko da vidiš koliko Te pazim!

28
Mirza Hasanefendic
srijeda, 22. februar 2012 u 17:18

Dragi Mašo, poštovani kolega i uvijek moj dragi sportski prijatelju, neprijatno sam iznenadjen tvojim razmišljanjem i ‘’sarkazmom” u odnosu na mene. (citat: vajni inžinjer sa Čobanije). Tvoj tekst, u odnosu na mene, je pun predrasuda i insinuacija ni na ćemu zasnovanim. U mom artiklu TRAKTAT O SARAJEVSKOM ULIČNOM JEZIKU http://www.mirzahasanefendic.com nije bila upotrebljana nikada riječ MAHALA, MAHALSKI JEZIK…niti bilo šta što bi asociralo na bilo kakvu etimološku vezu baziranu na riječi Mahala. Šta više ja sam čak naglasio da se taj jezik traktata nije govorio nikada pred roditeljima, profesorima, djevojkama itd. pa iz ovoga ne vidim da je to bilo baš afirmativno, a pogotovu ne vidim nikakav napad na po tvojoj verziji Mahalski jezik. Posebno smatram ničim opravdanim iracionalna prebacivanja za potencijalno podsticanje nekakvih daljih podjela. Moj dobri Mašo pročitaj sve moje tekstove na DOVLA I na mom blogu, pa kad nadješ bar jedan tekst koji dijeli SA raju, ja obećavam da se neću više oglašavati. Ja lično uvijek kažem i to javno napišem da su moje namjere i moji tekstovi ”ujediniteljskešš. Trenutno spremam drugi nastavak mog TRAKTATA ali, pravo da ti kažem, imam malo strah da opet ne budem loše preveden. Inače, ako je to zanimljivo za ovu diskusiju i ja sam rodjen i odrastao u srcu mahale (Sumbul česma 10), a to je i tvoj kraj moj Mašo. Išao sam u istu osnovnu skolu kao i ti ( tzv ARAPOVA škola), ali sam sa jedanaest godina preselio na Čobaniju, koju sam zavolio. Naša zajednička ljubav je prije svega Sarajevo i njegova ”nacija”, ali voljeti svoj kvart ne znači da ti dijeliš grad i ponižavaš druge dijelove grada. Moj dragi Mašo mislim da u mom slučaju ti se boriš sa vjetrenjačama, poput Don Kihota, jer ja volim svim srcem jednako i brdske i nizinske dijelove mog uvijek voljenog grada. Pozdrav svim Dovla.blogovcima Mirza!

29
Mašo Užičanin
srijeda, 22. februar 2012 u 23:51

OPROSTI IM BOŽE, NE ZNAJU ŠTA ČINE (GOVORE) ….
Prije par godina, u prijatnom ćaskanju sa meni veoma dragom, našom poznatom profesoricom, koja već decenijama živi i radi u Sarajevu, a rodom je iz jednog grada u Srbiji, čuo sam i zapamtio, u to vrijeme za mene nevjerovatnu priču. Njena rodica iz Srbije, koja nikada ranije nije dolazila ni u Sarajevo ni u Bosnu, bila joj je u posjeti na nekoliko dana. Odmah po dolasku, upitala je da li muslimani govore isti jezik kao i ostali, odnosno može li se s njima normalno sporazumjevati. Čak je i moja sagovornica bila iznenadjena, a ja opet zaprepašten ovolikim neznanjem o ljudima iz doskora nam iste zemlje. Dosta lako smo nas dvoje došli do zaključka kako je život u multikonfesionalnoj ili multinacionalnoj sredini mnogo bogatiji, zdraviji, interesantniji i kako ljudima proširuje vidike i čini ih slobodnijim, manje opterećenim i sl. I naravno, onda dodje zaključak da je Sarajevo bilo ono što je bilo zahvaljujući upravo toj multikulturalnosti i zajedničkom životu, te da je kao simbol upravo i bilo na meti nacionalista u posljednjem ratu.
Kada sam reagovao na komentare, po svoj prilici Sarajlija – ako ništa drugo bivših, g. Slobodana Stanića (#25) i g. Mirka Tešića (#46) na onaj nedužni prilog Jana Berana, a koji govoriše o mahali i mahalašima, padalo mi je na pamet da su ovi ljudi možda u ratu nastradali od Cace, ili Juke ili sličnih, pa kopali rovove ili im „poklanjali“ golfove, a možda čak i izgubili svoje bližnje, pa zbog toga u svojim glavama našli krivce u mahali, odakle su navodno pomenuti došli, sišli, ili „šljegli“, kako to Stanić opisa. Pomenuta dvojica i nisu često na Blogu, pa im ne prepoznajem „profil“. Ipak sam odlučio da pošaljem tih par komentara, pokušavajući da, kao i mnogo puta do sada, onemogućim generalizaciju krivice, a i da odbranim sve ono lijepo i plemenito što u srcu nosim rodjenjem i životom u tih 12 godina mog djetinjstva u jednoj sarajevskoj mahali.
U čitavu ovu priču umiješa se i moj drug i kolega Malik-Kula, sa tada meni neobičnim i nepoznatim motivima, koje je naknadno u par puta obrazložio, kao i osoba za koju pozitivno znam da dosta zna i o mahali i o ljudima iz mahale, ali ima „oštro pero“ i na to je ponosan, kao i dobar njuh i smisao za zakuhavanje. Situacija se tako iskomplikova, ali je sve još bilo „pod kontrolom“ i uskoro bi se vjerovatno na sve zaboravilo kao i mnoge usijane rasprave vodjene na ovom blogu.
I sad najednom dodje Slobodan Bobo-Mitar Mitrović (komentar #47), kojeg takodje lično ne poznajem, ali koji je dugogodišnji i često prisutni blogovac, pozitivan u svakom smislu. Na moje zaprepaštenje, ne manje od onoga o profesoricinoj gošći i muslimanskom jeziku, naš Bobo-Mitar vrlo pristojno i na vrlo prijateljski način reče nam kako su on i „mi uz Miljacku“ vidjeli i vide mahalu i ljude iz mahala. Dakle u Borovo čizmama i nekakvoj Jugoplasticinoj obući za koju moram priznati da nikada nisam čuo, pa onda sa mirisom sira i nepreradjene vune, a sve to još zaokruženo sa dugim i šarenim suknjama.
Što rekao M. Delić – pa ljudi zar je to moguće? Zar je moguće da ovi ljudi koji su godinama živjeli u centru nisu nikada vidjeli mahalu i sokake; čiste, friško oplevljene i kao snijeg bijele kaldrme u avlijama; ozidane šadrvane sa mirisnim katmerima i šebojima po rubovima; uredno potkresane loze – sarajke, uz same zidove bijelo okrečene fasade; grmove šimšira u uredno ogradjenim cvijetnjacima uz kuće, iza kojih su se naziru crno ofarbani demiri na magazama; friško oprane pervaze na ulazu u kuću sa uredno poredanim cipelama; halvate, čardake i kamarije, zastrte lijepim bosanski čilimima na koje nikad nije stala cipela; „bašće“ (izgovoreno sa vrlo kratkim a i naglaskom na njemu) sa svim vrstama voćki, friško okrečenih u rano proljeće; sofe – hladnjake u tim baštama okićene vezenim jastucima; baštenske kućice obojene u svjetlo zelenu boju, sa malim prozorčićima i opet ručno vezenim malim zavjesama (zarčićima); uredno okopane lijehe sa krompirom, paradajzom ili ukošenim i na vrhu povezanim pritkama uz koje se nevoljko pentra mlada buranija ……
Da li je moguće da nikada nisu čuli za poznate prijeratne (onoga tamo rata) sarajevske familije Hadžišabanoviće, Hrasnice, Čurćiće, Merhemiće, Čomare, Naniće, Linge, Spahe i mnoge druge, za njihove prelijepe kuće i čardake, za njihove kočije i Adler automobile, za njihove dućane u čaršiji i njihove zadužbine po cijelom gradu.
Da li su ikada čuli priču o begu Saburiji, koji je živio u kući i ulici koje i danas nose njegovo ime i koji je u pozlačenom kafezu imao nekakvog maksuz slavuja iz Andaluzije, a koji bi počeo pjevati upravo za zalazak sunca, u sami akšam? Begu bi se na vrijeme trebao pripremiti štamplić „mehke“, i dok je sjedio na kamariji sa pogledom na čitav šeher, pijuckao je svoju šljivu i mezio jednu jedinu jezgru oraha. Dok mu slavuj umilno cvrkuće, a sunce polako tone negdje u crvenkastoj izmaglici desno od Igmana!
Bože, mislim se, da li su se ova „sarajevska raja“ ikada popela na Zmajevac, Sedrenik, Bijelu ili Žutu tabiju, i to oko podneva u ljetno doba oko ravnodnevnice, kada u isto vrijeme mujezini sa munara okujišu za podne namaz, kad Katedrala otkucava 12 puta, a Saborna crkva započne svoj zvon? I jesu li ikada bili u Mušinoj kafani, odmah iza Višegradske kapije, gdje se je kafa tucala u dibeku, pila iz džezvi i fildžana, a blagi vjetrić iz kanjona Miljacke neumorno i čavrljao sa lijepim ženskim kosama i bagremovim lišćem?
I nigdje Borovo čizama!
Ko je to i kada iz mahala hodao u čizmama i u tim nekakvim brizelama, ili proizvodio sir i vunu, pogotovo u doba koje pamti Bobo? Ja ne znam ama baš nikoga! Sjećam se da su nam seljaci iz okolnih sela (Hreša, Faletići, V. Luka) donosili mlijeko u velikim limenim kantama suženim na vrhu i zatvorenim takodje limenim poklopcem, ili kačicama sa kiselim mlijekom obješenim na samar bosanskih konjića, da smo stari kajmak dobavljali sa Romanije, pečenicu i sudžuku iz sela Porječani kod Visokog, a da su nam krupne snaše iz Slavonije dolazile i nudile kokoši, tuke i jaja u zamjenu za džempere, košulje i slične stare stvari. Sjećam se takodje da su Abanci sa Kosova nosili testere, sjekirice i „koze“ i pilali i cjepali drva, a Cigani sa brusom prikačenim za portabl stolić nudili svoje usluge uzvikujući: kiiiiiišobrane popravljam ….
I ne vidim drugog objašnjenja, nakon ovog neobičnog otkrića iz Bobinog i ostalih komentara, nego da, dok su ljudi iz mahala morali redovno silaziti u grad, jer su radili u čaršiji ili u firmama po gradu, išli u srednje škole i fakultete, dolazili na korzo, u kina i na igranke, družili se i izmedju sebe i sa drugima, dotle su neki iz naše samozvane „raje iz centra“, vrteći se po korzu od Paviljona do Vječne vatre, provodeći vrijeme u Parkuši, Istri ili na Klementini, zazirući čak i od čaršije dok se nisu počeli otvarati kafići, mislili da su valjda dovoljni sami sebi i da je poznavanje i druženje s onima s kojima ideš u školu sasvim dovoljno da možeš reći da živiš i rasteš u multikulturnoj i prema tome automatski i zdravoj sredini. A kad si vidio prigradskog seljaka iz okolnih sela, to ti je u tvojim gospodskim (u ono doba drugarskim) razmišljanjima bila i ostala anamo ona gore – mahala. Pa, na kraju krajeva, da li je čudo da su nam na okolna brda odmah na početku rata došli oni koji su došli i počeli nemilice rušiti ono što su rušili, kad ni mi sami, evo ni do danas, nismo izgleda skroz načisto ko smo, šta smo i s kim smo bili i boravili i šta smo sve izgradili, imali, pa izgubili.
Upravo kada sam mislio da sam završio ovaj komentar stiže, pa ga eto i pročitah, i komentar # 25 gosp. Nemanje Jovanovića. Mislim da on baš potvrdjuje zaključak do kojeg dodjoh u gore navedenom tekstu – ljudi iz doline su zazirali od mahale i čaršije, a da je nisu ni poznavali, niti pokušavali da je upoznaju. Njegove tvrdnje o vjekovnoj vododjelnici su možda tačne, ali u mozgovima onih kao on i onih koji su ga o tim vododjelnicama učili. Iz iskustva i priča u mojoj porodici, znam da njegove tvrdnje o „zlatnim turskim vremenima“ u glavama Muslimana, kao i o vododjelnicama, jednostavno nisu tačne. Očito je da gosp. Nemanja nosi nažalost nekakav negativan naboj u sebi, pa prebacije mahali općenito i za Kazane, i za spahiluke, begovate, (ne)moral, ogovaranje, i dr., a mi bi eto trebalo da se hvatamo samokritike i snosimo posljedice neke kolektivne odgovornosti mahale! Ja tog negativnog naboja nemam ni prema kome i samo sam reagovao na jedan netrpeljiv, podcjenjivacki, gotovo neprijateljski stav prema grupi ljudi ili dijelu grada, isključivo baziran na predrasudama. I to ide dotle, a valjda u nevjerici da neko ko nije Musliman može uopšte braniti mahalu, a da ne govoriom i živjeti u njoj, da nam gosp. Nemanja čak “prevede” S. Principa u Muslimane. Postavlja se zaista pitanje kako su i zašto su dotična gospoda i njihovi istomišljenici uopšte izdržali u onom i onakvom Sarajevu, dok su još bili drugovi, u neposrednoj blizini nekoga koga nisu podnosili. Pa imali smo očito i prije dosta sredina koje su jednoobrazne i prema tome valjda jednostavne i lake za živjeti, kao što se vidi iz slučaja na početku ove priče. A sada ih, nažalost, ima još i više. Pobjeda je izvojevana, za sve one koji nisu podnosili druge, a preferirali da žive medju „svojima“.
Negdje iza čoška, ipak, kao i obično, izviruje taj stalni napor da se nekako poistovjeti krivica, pa da su i za ono što nas je zadesilo podjednako krivi svi. A naročito Mahala! A Pale nikad nisu bila mahala, samo da se zna!
Oprosti im Bože, zbilja ne znaju (ili neće da znaju) …
Mašo

30
S. Princip
četvrtak, 23. februar 2012 u 01:22

Umjesto komentara, mom bratu Nemanji
(a i svakom drugom).

Almir i Dušica iz Srebrenice: Ljubav pobjeđuje predrasude
RSE – 22.02.2012 16:27
http://www.6yka.com/novost/19691/dusica-i-almir-iz-srebrenice

SREBRENICA – Koliko ljubav može da prevlada i najveće barijere pokazuje primjer Almira iz Srebrenice i Dušice iz okoline Tuzle.
(Nezavisne novine, Banjaluka)

31
Azra K.
četvrtak, 23. februar 2012 u 03:30

Čitajući neke od gornjih komentara iskrsnu mi pitanje koje mi nikad ranije nije palo na pamet:
od koga i zašto je mahala dobila te loše epitete? Prof.Zečević me je preduhitrio i uglavnom dao odgovor na to pitanje u komentaru # 22. Hvala na njegovoj argumentovanoj i nepristrasnoj diskusiji. Ja bih samo dodala da se po svemu čini da nisu samo novopridošli u sarajevsku čaršiju imali animozitet prema njoj…….

Što se tiče komentara g. Malika 12 , ja bih ga upitala slijedeće:
1. da li mu u nekim drugim žargonima, kao na pr. splitskom, smetaju lokalizmi i gramatički neispravan govor kao što mu to smeta u sarajevskom žargonu. Mene lično svi ti žargoni veoma uveseljavaju
2. nad kakvim se to mahalskim duhom na ovom intelektualnom blogu on zgražava

32
Kemo
četvrtak, 23. februar 2012 u 10:44

Dragi Mašo! Evo još jednom pročitah Tvoj prilog i njegovu suštinsku rečenicu: “Ma hajde ljudi da vidimo ima li šta što bi nas moglo zbližiti?”. Pa preletjeh i ovih preko 30 komentara… Rezultat Tvog plemenitog poduhvata, moraš priznati, nije baš onako pozitivan kao što si se nadao. Ja Ti se izvinjavam, jer osjećam da sam i sam jedan od komentatora koji takvom rezultatu dopriniješe. A Tvoj prilog i namjera sa kojom si ga pisao to ne zaslužuju. Vrlo zanimljivi komentari Azre (obadvije), Bate, Vanje, Zeke, Nadana, S. Principa se skoro izgubiše u toj “furtutmi”. Eto, hoću samo da Ti kažem da mi je žao što to tako ispade, hoću da se i ubuduće pri susretu pravo u oči možemo pogledati! Ja imam osjećaj, nakon komentara gospodina Jovanovića će “diskusija” ipak zauzeti jedan smijer, koji je, zbog “inkompatibiliteta” učesnika, dijametralno suprotan cilju koji si Ti htio postići. U krajnjoj liniji suprotan i intenciji našeg bloga. A ne znam ni kako da se zbližim sa osobama poput njega. Eto, ako Ti već u postizanju cilja “zbližavanje” i „traženje zajedničkog“ ne mogoh pomoći, hajde da Te bar ne „kočim“; neću se upuštati u diskusije pomenutim gospodinom, koji od potencijalnih sugovornika očekuje razumijevanje za tih „puno kojima mahala nije uopšte bliska“ i, potkrepljujući svoje očekivanje, stavlja znak jednakosti između mahale, njenog jezika, mentaliteta i „morala“ (o kojemu ne želi ni da priča!) i Kazana kao „najekalantniji“ argument. Lično ne podnosim, kada se ljudi hvale svojim dobrim djelima – ta “dobra” djela bi trebala da budu normalna; ali, kad mi neko počne pričati o nekompatibilnosti, prisili me takav jedan da kažem: ja, musliman (bar po imenu, bio sam pet puta u životu u džamiji, mnogo češće u crkvi – ponoćka, „kužile se“ dotjerane male ljepotice), rođen u jednoj mahali (Bjelave), odrastao u drugoj (Bistrik), spasih i pod svoj krov primih peteročlanu „vlašku“ familiju (iz treće mahale, sa Gorice) od eventualnog „upucavanju“ od strane „brđana“: eno ih, rastureni po Evropi, već dolaze i unučići, preživilo se kako-tako. Bilo se jaran prije rata, ostalo se, i on bi mene „izvuko“, u to sam siguran. A kad se „pomarišemo“, (radimo mi to i danas, ali malo modernije, preko Skype, komotnije je, a nema ni one „šljive“ na oku), pomarišemo se, ne iz nedostatka „kompatibilnosti“ vjerske ili nacionalne pripadnosti, nego što je svaki od nas ubijeđen da je onaj drugi „mahnit“; pa kada vidimo da smo obadvojica u pravu, umorimo se pa popustimo. To je jedan od mnogih oblika onoga fenomena koji se podrazumjeva pod pojmom „SARAJEVSKA RAJA“.
A s jednim drugim Srbinom, koji je prvi put odnekud iz okoline Pazarića u grad došao, i ja mu pomogoh da ga „kulturni šok“ ne „strefi“, sa kojim sam pokoju noć uz preferans „probekrijo“ i u zoru „spas“ kod „Dibeka“ tražio, ne mogoh se sporazumjet; eno njega opet u Sarajevu; kad sam smogao snage da ga, nakon više od decenije obostrane šutnje, po prvi put nakon našeg belaja (”ofucana” riječ, ali “na brzaka” nemam drugu) posjetim (dugo sam se lomio, da li da mu pozvonim, htjedoh doznati da li su njegove ruke krvlju umrljane, ne doznah to ni do dana današnjega), pokušao mi je objasniti, kako su se Srbi oko Sarajeva samo „branili“.
Eto, dragi Mašo, ovim što napisah htjedoh Ti reći, zašto sam ja skeptičan (a to je izgleda JEDINO što sa gospdinom Jovanovićem imam zajedničko) što se uspjeha Tvoga pokušaja tiče. Na njega se pozivam samo jer mi je dao povod sa pomenutim primjedbama u svom komentaru, ali to ne znači da ga „prozivam“ niti se želim upuštati u diskusiju sa njim; neću da Ti „odmažem“.
PS: Ti i ja se upoznasmo za vrijeme jedne od mojih kratkih posjeta Šeheru – ja upoznah jednog ozbiljnog, čestitog čovjeka, u svojim ocjenama se vrlo rijetko varam; desi Ti se tu i tamo (kao i meni) da „mašiš“, ali to nije pravilo po onoj „nomen – omen“! Ne vidjeh ni ja razloga da Mirzi „opališ“ onu verbalnu pljusku, ni da se „ibretiš“ zbog Ivanine „po mahalski“ vođene vesele zezancije. Ali ko zna, možda Ti vidiš malo više nego ja. Jedno sam siguran: Ti NISI ZLONAMJERAN, a to je jedino što se „pika“. SARAJEVSKI ŽARGONI – ima ih više! – SU FAKTUM, oni su jednostavno tu, žive i odumiru ili se dalje obogaćuju/evoluiraju – PRAVI SARAJLIJA VLADA SVAKIM OD NJIH I RAZUMIJE IH; AKO HOĆE, KADA TO SITUACIJA ZAHTIJEVA, ZNA IH SVE I UPOTRIJEBITI. A ne mora. On sebi zadrži pravo da u svakidašnjici govori jednim, “svojim”, onim koji se u njegovom užem miljeu koristi.

33
Sakib Hadzic
četvrtak, 23. februar 2012 u 11:09

Dragi Kemo,
Na zalost, tramvaj nikada nece stici do moga sela Papratna.
Jer od ljeta 1992.godine,Parpatna sela vise nema.
Moj Kemice,malo si pozurio sa onim na “Vrh Vratnika”.
To je ustvari samo baksuz,” lapsus”,ja sam mislio na tvoj Bistrik.
Tu pricu nisam ja izmislio,tako mi je pripovjedao moj ZEMLJAK,
koga su u mome rodnom kraju svi zvali SVRTICA.
Moji ZEMLJACI su dobili selebritet,na Dovla. net ,zahvaljuju
jednom 100% pravom Sarajliji.
Koji u njevom komentaru veli:”Ja stavljam poseban akcent na
ZEMLJACIMA,kao odgovor jednom “francuzu”. ( hehe, pogodi ko
je taj Francuz ?)
On se plasio da nas papke na Obali ili Titovoj ulici ne opali struja.
Dokazalo se da mi nismo dzabe u Sarajevo poslali naseg
ZEMLJAKA zvanog Svrtica (neka on sada konta ,zbog cega).
Sto se mene tice u ime svih PAPAKA I ZEMLJAKA,ja sam
njemu HALALIO,a ako moze neka i on halali papcima i zemljacima?
Znaci HALALIMO i vratimo se temi i tekstu Mase Uzicanina.
Maso je lijepo opisao Sarajevsku Mahalu i njen jezik.
Isto tako postojale su i druge MAHALE,gdje su se upotrebljavale
starinske rijeci.
U mome kraju rijec HRIPA,oznacava komad KAMENA.
Slazem se sa Masom i njegovom tvrdnjom,kad su u pitanju
STARINSKE RIJECI,(citiram Masovo misljenje):
“Bio bi zlocin izbrisati ih iz pamcenja i upotrebe,pogotovu neke
od njih imaju komplesna znacenja i nemaju zamjenu u modernijim
verzijama jezika”.
Gubljenjem svakog JEZIKA,sam humanizam gubi i postaje siromasniji.

PS: cesto se dogodi da i na Dovla.net,ispadnu veliki nesporazumi
zbog malih stvari.
Preporucujem nasem Generalnom,da uvede DAN POMIRENJA.
Toga dana,bi bilo pozeljno da sa protivnicima naseg misljenja
izmijenimo medjusobne poruke i prijateljski dijalog.

S Postovanjem

Sakib

34
Malik-Kula12
četvrtak, 23. februar 2012 u 11:46

Poštovana gospođo, Azra,
mislio sam da sam završio s temom “mahala”, ali iz pristojnosti dužan sam Vam odgovor.
Prvo da krenem od vašeg komentara br.2.(31.) koji me proziva zbog spominjanja “mahalskog duha”.
Da, upravo u tom komentaru br. 12. na koji se pozivate, a koji nije moj, već br.9. ogleda se to čudesno stanje mahalskog duha u režiji Keme. Čovjek u obračunu sa mnom, ne mojim stavom, koristi se za ovu situaciju, mojim nickom( turimti) i blogom( turimtikitu.blog.hr) nekima neprihvatljivim da bi me diskreditirao. Tipično, mahalski. Meni jasno, nadam se i Vama gospođo, Azra. Takvih primjera na ovom blogu možete naći “hipten”.
Kad je riječ o splitskom govoru, zaista mi smeta kada obrazovani Splićanin u običnom razgovoru se koristi terminima:- radu, iđu, govoru…Mene to ne čini veselim, dapače, tužnim.
I, zato smatram da ovdje na dovla.net , nema humora uporabom starih, arhaičnih mahalskih izraza nikada korištenih u urbanoj sredini, čiji je epi-centar FIS…

35
Azra Jajatović
četvrtak, 23. februar 2012 u 12:47

E, moj cijenjeni Mašo! Sve to što si opisao, samo još postoji u Tvome sjećanju i u srcu. I neka ostane tako! Sve prolazi, sve se mijenja, teče li teče…Nedavno mi jedna prijateljica reče (a spominjale smo nekoga iz tih starih porodica): – Ma, pusti, ženo, ne mogu nikako tog današnjega njihovog prazna “nama”! A ona je iz porodice Linga, koju Ti spomenu i prijatno me iznenadi, jer sam ja vjerovala da je moja majka, koja je umrla 1984., bila posljednja osoba koja je znala ko su Linge.
Sarajevska mahala, posmatrana u socio-psihološkom smislu, imala je mnoge dobre, ali i
loše karakteristike. Dobre se sada samo u tragovima naziru… Ni mahala nije – dođi jednom, dva puta godišnje, pa kroz nju prođi, kao što ni Sarajevo nisu samo – pite ispod sača, čevapi, sladoled, boza, salep, “egipatski” sladoled ,”Kod Kibeta”, “Vatra”, “Michel”, “Europa”, “Avlija, “Pod lipom”… Valja ovdje živjeti svaki dan.
Nego, Mašo, kažem – hvali more, drž’ se kraja! Meni kasno – gdje god bih se “presadila”, znam da se neću “primiti”. (Uzgred , “niko otadžbinu ne voli što je velika, nego što je njegova”, kako napisa Mirko Kovač, pa i mi ovaj naš rodni grad, kakav -takav.)

36
Mašo Užičanin
četvrtak, 23. februar 2012 u 13:20

Moj dragi i dobri Mirza, nisam na tebe niti pomislio kad sam u svoj komentar ubacio inženjera sa Čobanije. Ima tamo još inženjera, a ovaj na kojeg se moj komentar odnosio, je arhitekta. Zbilja mi je žao da si sebe našao u tom mom komentaru, posebno jer te je to, s pravom, pogodilo. Ima tu moje krivice, treba otvoriti “sve četvere” i dobro promisliti kad nekoga prozivam, a iz nekog razloga mu ne želim spomenuti ime. Žao mi je, molim te oprosti svom starijem drugu i kolegi.
Mašo

37
Karamehmedović Miro
četvrtak, 23. februar 2012 u 13:28

Neka svako priča kako hoće i osjeća kako može.Ja samo znam da je naše Sarajevo
jedan dičan organizam,a kako ja arlaišem,srce i pluća su mu mahale.Moguće je da je
govorni jezik sarajlija u dobrom dijelu i mahalski,e pa to je ono što ga čini posebnim
i dragim.

38
Zecevic Ljubisa
četvrtak, 23. februar 2012 u 18:28

Još malo o mahalama.
“…jedan sam od mnogih Sarajlija koji je živio u istom gradu paralelno sa mahalom i čaršijom, a sa kojima sam imao malo dodira samo ako se moralo. Bila je to vododjelica iz davnina.”
I ja sam jedan od tih koji živjeh ‘paralelno’, no se nisam dodirivao ‘ako se moralo’, nego što se htjelo, pa ne mogu da sagledam gdje se to živilo – u nekom ekstraparalelnom svijetu (kraju)?
Dosta vremena sam živio u Berlinu gradu koji nije nastao iz mahala, nego spajanjem dorfova – sela, za razliku od burgova koji bi nastajali oko feudalnih dvoraca (podgrađe pa nadalje). A Berlin nije nastao samo na jednom narodu, bio je doseljavan, raseljavan, uništavan i ponovno građen ali nisam zapazio da bi dorferi bili primtivci, a burger kao nešto više.
Sarajevo, kao i sva naselja nakon dolaska Osmanlija, nastaje širenjem od prvobitne- talonske – mahale. Džamija, megteb, neki vakuf za izdržavanje, česma i pekara. Umnožavanjem mahala nastajale su kasabe, pa šeheri: Sarajevo, Banja luka, a po nekima i Travnik. Logično je da je svaka mahala bila naseljena prevashodno pripadnicima islamske vjeroispovijesti, no to nije pravilo. Neke mahale su dobijale i druge nazive: Latinluk, Frankluk, Ciganluk, Velika avlija.
Animozitet prema mahalama je nastao nakon što je, uz imigraciju, počela gradnja ‘evropskog tipa’, pa su u njihovi stanovnici – ‘Evropejci’, smatrali da su ‘hoch’ – iznad mahalaša. Ne treba zanemariti fakt da su postojale RAZLIKE, kako u načinu stanovanja, ishrane tako i u vjerskim i drugim običajima, ali te ‘vododelnice’ nisu povod za RAZDVAJANJE. Ako u ovom kolopletu ima primitivizma onda je to u činjenici da su se obe strane bespotrebno ograđivale jedna od druge naglašavajui ono: ‘mi’ i ‘oni’ t.j.: ’evo nas(ke)’ – ‘eno njih(a)’. Koliko nas je taj ‘duh’ koštao u bliskoj prošlosti ne treba komentara.
Mahala je živila ustaljenim mirom i u njoj nije bilo potrebe za pasvandžijama. Kuće u mahalama su postavljanej tako da niko nikome ne smeta, da su jedna pored i IZNAD druge tako da svako može gledati u Čaršiju. Neidhardt je to zapazio i definisao kao P(ravo)N(a)V(idik). Ako vas nanese put kroz Travnik ili kroz (Titov) Veles u Makedoniji, vidjećete šta to znači.
Pozdrav
Zeko

39
Muradif Tanović
petak, 24. februar 2012 u 00:27

Zamislite nekoga, ko je saznao da je ovo veoma intelektualan blog i otvori ga prvi put. Šta će pomisliti, kad pročita komentare o mahali? Šta će pomisliti o autorima komentara koji se na svakom ćošku kunu u jednakost među ljudima svih vjera i nacionalnosti i koji, konačno, skoro svi, žive u zemljama, gdje se ti principi poštuju. Hoće li ,poslije čitanja istih, povjerovati da se radi o intelektualnom blogu, kako smo svi spremni da ga „krstimo“? Sasvim sigurno neće !
Znam da glavnom uredniku nije jednostavno, iz obilja tekstova koje mu dolaze, izabrati one prave i reprezentativne, ali malo više osjećaja za ravnotežu mu zaista nebi škodilo. Objavljuju se prilozi koji zaista truju atmosferu i u posprdnom tonu prikazuju druge, koji u svom pedigreu imaju i dio mahale i sa kojim su decenijama živjeli „u slozi i ljubavi“ da ne kažem „bratstvu-jedinstvu“ Konačno smo i saznali, ko je krivac za sve: Mahala. Diskusija je imala i jedan koristan efekat. Neke blogovce je natjerala da konačno izađu iz svoje „intelektualne“ jazbine i napišu šta misle, a mene da malo preispitam svoje stavove o njima i ubuduće njihove priloge čitam „pod drugom lampom“ Mufa

40
Azra K.
petak, 24. februar 2012 u 02:28

Pa , zar vi stvarno g.Malik Kula 12, ne vidite da se ovi inteklektualci koji na ovom Blogu ponekad upotrebe neki od sarajevskih žargona, uključujući i mene, ustvari zafrkavaju i šale uživajući da se malo okanu stranih jezika koje svaki dan govore te vrate u neke mlade dane kad je bilo “in” /što rek’o Nadan / tako govoriti. Isto to radi i tamo neki Robi K. sa Big bloga koji se zavitlava upotrebljavajući splitski žargon i kome sam se nasmijala do suza…
Vi to, gospodine Malik previše bukvalno shvatate…..dajte se malo opustite i počnite se i vi zafrkavati i smijati s nama.

41
Ogi
petak, 24. februar 2012 u 03:59

gos. Sakib Hadžić,

prihvatam Vaš prijedlog i bez “hefte” pomirenja (da ne mučimo Vladu) evo ja “pružam” ruku. Halaliću Vama , zemljaku Svrtici a i svim ostalim ZEMLJACIMA.
Na “brdu iznad Kovača” (nazvali ste ga Vratnik , pa poslije poslali ispravku i promjenili u Bistrik, a “meni š’ čini” bolje da niste) ima jedna KAPIJA i nekad davno je bila “rampa”, kao i na drugoj strani Grada gdje od MALTE osta’ samo ime. Onom ko je “skontao” i ukinuo “rampe”, e njemu ili njima NIKAD halalit neću.

42
Mirza Hasanefendic
petak, 24. februar 2012 u 05:43

Hvala ti Mašo, što si se javio i pojasnio situaciju. Ti znaš da smo mi u sportskoj raji Steleksa uvijek držali do tvog mišljenja, jer si ti uvijek imao ugled i zato mi je to palo posebno teško. Puno pozdrava mom dragom prijatelju i kolegi! Mirza.

43
Malik-Kula12
petak, 24. februar 2012 u 08:30

Gospođo Azra K.,
neizmjerno bih bio sretan kada bi uporaba “sarajevskog žargona (?)”- ( na ovom blogu) koji je navodno birvaktile bio IN, kod mene izazvao salvu smijeha. Na žalost, riječ je o upravo suprotnom efektu. Ja se ne mogu smijati formi, jeziku, ako je sadržaj loš, ako se jezičnom neprikladnom formom pokušava isforsirati šala, navodni smijeh.
Poštovana gđo. Azra K., oni koji me dobro znaju, znaju da mi šala nije strana, zafrkavanje, također. Poanta mog pisanja je da odaberemo formu i sadržaj obraćanja drugima koja će nas i naš “background”pokazati u ljepšem svijetlu.
Ne dozvolimo šprdnju s vremenom koje je za nas. Bukvalno rečeno budite onakvi kakvi ste, a ne kakvim bi Vas htjeli vidjeti ONI drugi.
S ovim bi se vjerujem oli virujem, složio i moj Robi K. alter ego Viktora Ivančića, dobrog poznanika i jednog od članova “Viva ludež”osnivača rano preminulog glasa u Hrvata, časnog tjednika “Feral Tribune”.
Za Vas i one koji se rado vraćaju u prošlost evo jednog zanimljvog priloga koji sam pronašao zahvaljujući želji da Vam odgovorim. (http://youtu.be/ZnLl-LKIaaU).
Eh, kada bi još bio siguran da ste Vi sestra moje nekada radne kolegice Svjetlane Kapić, poslao bih Vam dvostruke lipe pozdrave sa splitskih Bača.
Stojte mi dobro uz građanski pozdrav,
Vozdra,
Malik Kula 12

44
Nemanja Jovanović
petak, 24. februar 2012 u 08:54

Господине Зечевићу,

ако Власник блога дозволи одговорио бих Вам графиком:

Прво, Сарајево никад није било нити ће икада бити Берлин, иако се у периоду 1941-1945 силно трудило (види слике уласка Нијемаца у град и слике посјете „ Гранде муфтија“ шехеру).

Друго, Сарајево је током историје било у неким периодима и мултиконфесинална и мулти национална средине у којој су се стране разликовале у много чему: говору, облачењу, исхрани, обичајима, друштвеном статусу, занимањима, односу према школовању, економској и политичкој (не)моћи и много чему другом. (Узгред, списку старих градских четврти заборавили сте додати једну која је за сарајевске Србе веома важна – Варош.)

Треће, , ако хоћете да освјетлите прави пулс/било Сарајева и односе његових житеља током више генерација, узмите онда неке преломне периоде: Турски вакат, аустроугарску окупацију, НДХ-азију, Федер. БиХ Уммет… Немојте бјежати у Југославију, ваљда једину нормалну државу у региону, и у архитектуру Тетова, Травника, Мостара… (Цацо није био из Тетова.)

Четврто, Ви се као и и ја јављате извана; да се нашалим па да кажем „Ви сте Зека из далека!“, свакако не случајно, свакако не због љепоте махале, због њеног „моралa“, „културе“ и „мерхаметлука“ – већ зато што сте у свему сведени на икебану.

И на крају да додамо и ово: Уз сво наше дружење у Југи, понекад и рад, смијем ли поменути и љубави, многа дружења– ми смо ипак били одвојени тачније речено паралени свијетови. Знало се ко је ко и од кога се шта може очекивати. Ту није било заваравање сем код оних заљубљених и мање досјетљивих. Мене моја бака никада није водила у Стару цркву преко оног што се звало Пред имаретом, већ најкраћим путеm – уском и кривудавом Титовом улицом. Чувала је бака своје унуче од разних ондашњих Ћела.( Но дозвољавам да Вама то као бившем комунисти и није толико битно.)

А да смо се разликовали види се и по нама двојици.

45
Sakib Hadzic
petak, 24. februar 2012 u 10:32

(Komentar 41.) Halal KAPIJA,uz dobru dozu,blef persiranja

“Na “brdu” iznad Kovaca” (nazvali ste ga Vratnik,pa poslije
poslali ispravku i promijenili u Bistrik,a”meni s’ cini” bolje
da niste) ima jedna KAPIJA i nekad davno je bila”rampa”,
kao i na drugoj strani Grada gdje od MALTE osta’ samo ime.
Onom ko je “skonto”i ukinuo “rampe”,e njemu ili njima
NIKAD halalit necu.”

Od onog DAVNOG dana,(kao sto Ti rece):” kad sam promasio
CARSIJI i pravo otisao u TUDJINU”,
znadem sta su “RAMPE” i “KAPIJE”.
Prije moga dolaska u zemlju Francusku,inzinjer urbanista
VAUBAN (Voban),se pobrinuo i izgradio bukadar KAPIJA .

Utvrdjeni gradovi,rampe i kapije nisu efikasne da sprijece
invaziju i dolazak Papaka.

Sto znaci treba pod hitno HALALITI i onom ko je ukinuo
(Tebi Ogi),toliko zaljenu “RAMPU”. u SARAJEVU.
Po mome misljenju “RAMPE” i “KAPIJE” prave isti problem
PAPCIMA i GRADSKOJ GOSPODI.
Prvima: Kada zele da udju u GRAD
Drugima:Kada bjeze iz GRADA

Halalosum
Sakib

46
Azra K.
petak, 24. februar 2012 u 18:54

Eto, gospodine Malik, na kraju ipak nađosmo nešto zajedničko! Svjetlana mi jeste sestra.

47
žarko M.
petak, 24. februar 2012 u 20:13

Господине Јовановићу
Замијените у вашем тексту Сарајево са Приштином, Берлин Београдом, годину са 1912-1914 и биђете ваш велики непријатељ. Или изгоборите ваш текст са словеначком или храватском корекцијом у именима и датумима у контексту Југославије и бићете већи од Туђмана. Ваша икебана пристаје много чему а непогријешиво води у оно што нисмо хтјели да се догоди а догодило се. Инсистирање на разликама као доказу о немогућности заједничког опстанка или оправдању оној чувеној теорији о угрожености. То директно производи непријатеље за које је тадашња (1990′те) политика сматрала да су нејаки да сваки њихов отпор оправдава бруталност наше *одбране* и да ће то само довести до њиховог нестанка (говор у скупштини БиХ). Сматрало се да је то у корист њихове штете. Катастрофална грешка. Штета нанесена тада је још увијек предмет свакодневнице и дуго ђе то остати. Страх да нам они не ураде оно сто би (ћемо) ми њима је била главна идеја водиља око које су се сви, скоро сви, слагали. Ако Зека из далека може у свом новом граду да живи са Кинезом, Филипинцем и другима и да то, јавно, не спомиње као угроженост, јер би било неукусно и безобразно, помало увриједљиво а негдје кажњиво, зашто је то било а за неке остало тако важно у нашем родном граду. И у том новом граду свако иде у своју цркву својом „Титовом“ улицом и није важно је ли он бивши, садашњи или будући овај или онај.
На крају Вам морам рећи да ма колико се ви трудили да докажете разлике којих неоспорно има и нико их никада није оспорио, сличности се виде „из авиона“ ако имате здраво око. У неким временима су те разлике билe богаство а на моју велику жалост деведесетих су постале разлог за тешку, претешку трагедију и за „њих“ и за „нас“.

Жарко М.

48
Kemo
petak, 24. februar 2012 u 21:25

Драги Жарко, не могу Ти рећи колико сам Ти захвалан што си му својим коментаром то управо Ти, Жарко, и то ћирилицом рекао! Да је то из мог, Кемаловог, пера изашло, ни упола вриједило не би! Осјећао би се угроженим и то би му само још једна потврда више била да је у праву. Њему Твој коментар засигурно помоћи неће, али мени то дође као “мелем” на рану. А мислим као и Ти – хвала Ти од срца – док је таквих попут Тебе, ја наду не губим!

49
Dzado
petak, 24. februar 2012 u 21:39

Sad me vise ne cude komentari Malika Kule,jer ako mu je tetka Sena ZIVCA sto je predavala tehnicko i domacinstvo u Saburinoj,sve objasnjava.

50
jan beran
petak, 24. februar 2012 u 22:02

Moram… Zarko, cast mi je biti vasim, makar i bivsim ,sugradjaninom…

51
Nenad Jovanović
petak, 24. februar 2012 u 23:29

Здраво „žarko“,

Надам се да ћеш правилно схватити овај мој “Пер Ту“ приступ који, рекао бих, боље пристаје познаницима из дјетињства.

Прочитао сам твој коментар (два пута чак) и негдје између редова назрео шта си ми то хтио поручити. Ипак одговор би захтјевао бољи материјала за дискусију који, ја то знам, ти можеш сачинити. Ипак, чувај се žarko брзине и олако изречених мисли.

Поздрав.

52
Jasna
subota, 25. februar 2012 u 01:58

Gospodine Malik Kula 12,
Ja ne mislim da je dovla.blog pozornica, na kojoj ‘forma i sadržaj obraćanja drugima trebaju nas i “background”pokazati u ljepšem svijetlu’. Niste li shvatili da je ovo kafic, druzenje i izduvni ventil za sve nas kojima Sarajevo lezi na dusi i nedostaje (u ma kojoj formi)?
Podsjetili ste me na jedan jako stari vic kad se crnogorac ozeni i dovede mladu kuci, ocu i materi. A svekrva kaze mladoj: Snaho, kad se ja jutrom probudim neraspolozena, bacim pletenicu na lijevu stranu, a kad sam dobro raspolozena, ona je na desnoj strani. Kaze njoj snaha: Svekrvo, ja ujutro prvo mlatnem dvije loze, a poslije toga mi se j..e na kojoj strani ti je pletenica.
Malik ne morate se smijati, samo opustiti….
Pozdrav, Jasna

53
Naim Logic
subota, 25. februar 2012 u 04:10

Žarko, hvala na komentaru (#47).
Osvježili ste mi dan. Konacno malo nade u turobnoj bosanskoj svakodnevnici.
A, Nemanje J. mi je zaista žao: teško mi je zamisliti koliko je samo paranoičnog straha pretrpio živeći u „paralelnom“ svijetu u Sarajevu. Samo ne znam ko mu je branio da ode i smiri dušu. Šta li ga je to držalo u Sarajevu?
E, moj Mašo: ti krenu sa tekstom „Još nam samo ale fale“, a dođosmo do „Još nam samo Nemanje fale“.
Iskreno, ja do juče (tj do komentara #25 i 44) nisam ni znao da je u mom Sarajevu bilo Nemanja iz „paralelnog“ Sarajeva.

54
jan beran
subota, 25. februar 2012 u 04:47

Od imanja do…Nemanja…

55
Žarko M.
subota, 25. februar 2012 u 06:18

Zdravo Nenade

Drago mi je da me nisi bombardovao sa tvojim argumentima protiv. Mi možda i jesmo prijatelji iz djetinjstva i to „per tu“ je nadam se dobronamjerno. Zašto je moje ime sa malim ž i latinicom u ćiriličnom tekstu shvatiću kao „copy and paste“. Sa mojim prvim komentarom sam se obratio tebi pa ću sada u nekoj formi otvorene razmjene misli napisati nešto što će i drugi pročitati. Moj komentar jeste bio brz ali ne olako izrečen. Nisam se nadao da će to izazvati neke posebne reakcije jer je to izrečeno tako mnogo puta.

Ako je to melem na ranu, neka bude. I ja se tako liječim. Ali svako pominjanje moga imena i ćirilice umanjuje moju poruku i okreće stvari naopako. A tko vam garantira da sam ja uopće Srbin. I meni je čast biti bivšim sugradjaninom gospodina Kaluže koji ovo lijepo uredjuje i svih Vas koji pišete i nekad mi osvježavate a nekad rastužujete dan kao Sarajevska pisma gospodina Bjelogrlića. E sad, moram reći da imam problem shvatiti kako nekom moj tekst koji završava sa „…razlog za tešku, pretešku tragediju i za njih i za nas“ može osvježiti dan. Iako sam bio poprilično oštar prema tebi Nenade ili Nemanja nisam imao namjeru izvrgnuti tvoje ime nekim lošim mahalaškim šalama. To je upravo ono stvaranje neprijatelja o kojem ja pisah a njima se to kao svidjelo. Jesam li ja to ipak olako izrekao misli. Ako se slažu sa mnom neka polaHko napišu svoj teks jer ako ga je napišem ni upola vrijedilo ne bi. (Kemine riječi. Njegove slike su predivne, preporučujem)

Sve u prilog završnih riječi čelnog teksta.

“Ma hajde ljudi da vidimo ima li šta što bi nas moglo zbližiti? Ne, ne trebaju nam ale, već smo ih imali dosta, i previše. “

Žarko M.

56
Malik-Kula12
subota, 25. februar 2012 u 11:07

Nakon duljeg vremena ovaj blog me je “opustio” & “pravo” nasmijao. Sad znam zašto sam ovakav & zašto ovako komentiram blogere. U komentaru 49. izvjesni Dzado je dao svoj doprinos razvoju genetike, trvdeći:”-Sad me vise ne cude komentari Malika Kule, jer ako mu je tetka Sena ZIVCA sto je predavala tehnicko i domacinstvo u Saburinoj, sve objasnjava”.
Ne znam kakav bi Dzado donio zaključak kad bi raspolagao informacijom, jesam li osunećen ili ne.
Never mind/e, što bi rekle urbane Sarajlije u šetnji od Vječne vatre do Marindvora.
Gđo. Jasna, drago mi je što ste mi otvorili oči i pojasnili da sam u zabludi ako mislim (a, to nisam nikada tvrdio) da je dovla.net “pozornica” i da se zapravo radi o “kafiću” gdje se pije i opija, “otvaraju ventili”, pričaju vicevi na račun odsutnih i lamentira nad sudbinom Sarajeva i njegovih današnjih stanovnika.
Ali da se vratim suštini mog reagiranja. Komentarima sam htio upozoriti blogere za koje bi genetičar Dzado na osnovu imena utvrdio da su Muslimani, Bošnjaci;
- ostavite se arhaičnog jezika, mahalskog, ne silujte jezik, ne forsirajte primitivizam, ne budite ono što bi ONI drugi, željeli da ste Vi, Balije…( po Škaljiću;- Neznalice!)…
Eto, baš sam se opustio, pa čak i nasmijao kada vidim kako kafić “dovla.net”uspješno okuplja one koji su na vodi radi korizme, koji poste u mjesecu ramazana, ali i one kojima je po* litra loze malo za dobar vic…Da, znate onaj vic o Sulji, Muji i Fati? Ne. Onda drugi put o Bobiju, Rudiju kada su im ovi gore musafiri došli u posjetu…

57
Kemo
subota, 25. februar 2012 u 18:36

Vozdra, Malik-Kula12, turimtikitu.blog.hr!
Hajde, kad si se tako lijepo opustio (zamalo ne rekoh „razrahatio“), imam Ti ja jedan prijedlog: ako ho´š, haj´ da se igramo malo „demokratije“:
Evidentno je da mi svojim komentarima pravimo najvažnije ciljeve našeg bloga (po mom viđenju su to: njegovanje prijateljstva/drugovanja, zbližavanja i razmjena lijepih, nostalgičnih uspomena na naš grad) u najmanju ruku smiješnim. Ja sam Ti već „išaretio“ (neka Ti neko ovaj mahalaški izraz „točno pojasni“!), da pred publikom odajemo sliku dva stara ritajuća magarca, ali Ti to nisi u stanju mentalno provariti. Zar nam nije dosta onih nacionalista i klerikalaca koji nam se „hinjski“ uvlače svojim komentarima u blog?
Iako bi mi zezanje s Tobom na moj podmukli mahalški način pričinjavalo užitak, spreman sam da se tog užitka odreknem i da ga podredim gorepomenutim ciljevima našega bloga. Predlažem slijedeće postupke:
1. (apsolutistički, nedemokratski, ali legalno, jer se „proizvodna sredstva“ nalaze u njegovom posjedu): Vlado Tebe ili mene na par mjeseci isključi sa bloga – nerado bih primio tu odluku k znanju (u oba slučaja bi mi bio uskraćen užitak primitivno-mahalaškog iživljavanja nad Tobom nevinim) ali bih tu njegovu odluku morao respektirati; Vlado takvim drakonskim mjerama veoma teško pribjegava;
2. (alternativa: demokratski) Od Vlade (vidi adresate) sazvani gremijum stalnih saradnika glasa (Vlado prvo izbaci iz te liste Tebe i mene i preuzima naše glasove – a njegov glas broji 3x); jednostavnom većinom taj gremijum izrekne jednome od nas pod 1. predloženu disciplinsku mjeru.
3. Vlado nam saopšti samo rezultat – mene ne zanima ko je kako glasao.
4. Oko ba, budimo realni! Nemaš šanse – moje samouvjerenje ide dotle, da bih se s Tobom kladio da´š zijanit. Možda bi Ćole i Vlado glasali u Tvoju korist. Ja, ovakav kakav sam (mahalski primitivan i neodgojen), nikad ne uvrijedih ni jednoga od njih (možda Ćoleta, ali moradoh ga par puta „pričepiti“, on to treba, inače se počne „k´o gazija“ ponašati na blogu :) ! ). A naš disput si Ti započeo, budi siguran da ga, bar ovaj put, Ti nećeš završiti.
5. Teoretski bi postojala alternativa za „točke“ 1. oli 2.: nas dvojica „ukopavamo ratnu sjekiru“ i sklapamo primirje. Ne zato što bih promijenio svoje mišljenje o Tvojoj ličnosti, nego zbog podređenosti našeg „đaveljanja“ ciljevima i smislu bloga, ja bih pristao i na to riješenje!
Pa znaš ono, forme radi: Gospodine Malik-Kula12, turimtikitu.blog.hr,
primite izraze mog osobitog poštovanja, Kemal Huseinćehajić

58
Dzado
subota, 25. februar 2012 u 20:58

E moj Malik na sta si mi nalik??????
Sta sve napisa i osta ziv.Sto mi ba uvaljujes da ja o genima,kad ja o D E G E N I M A.I ovaj tvoj komentar 56 samo me potvrdjuje i molim te da ove tvoje viceve ostavis za neki drugi blog,
jer ovdje ti tvoji vicevi mogu izazvati samo kisele osmjehe.

Izvjesni
Dodza

59
ANTE GRANIC
nedelja, 26. februar 2012 u 07:06

RAZGOVOR SA NEMANJOM
———————————
Ne razumijem bas sve sto pisete , ali vam mogu reci da mi nismo zivjeli
ni u kakvim paralelnim svjetovima jedni pored drugih , nago jedni sa drugima .
Kad kazem MI , onda mislim na moju generaciju i generacije ispred i iza .
Ja imam 78 godina i meni ne trebaju advokati koji sada meni pricaju kako smo
mi zivjeli , ni prevodicoci koji nas uce jezik .

U nasim razredima niko nije prebrojavao ko je ko , niti je tome pridavao neki
znacaj , iako su nam svima u svjedocanstvima upisivali nacionalnost .
A to sto smo bili razliciti , nije to nikakvo otkrice , a ni pamet .

Svijet je stvoren samo od razlicitosti , nista u svijetu nije isto pa ni ljudi .
A mi smo bili ljudi …I zivjeli smo kao ljudi . I mogli smo spavati u parkingu
da nas niko ne bi ni probudio . A kamoli opljackao .
A ovakve demokrate kao danas nisu smjeli govoriti ovo sto sada govore i rade .
Sada smo bar culi sta to nisu smjeli govoriti .
Mozda bi bilo bolje da ni sada nesmiju .

Zivjeli smo u jednopartijskom sistemu to je tocno , ali smo mi i tada znali
koje su dobre , a koje lose strane toga sistema . Nemojte Vi nama sada
otkrivati toplu vodu .Nismo mi bili naivne budale , kako nas predstavljate .
Mi smo izgradili prugu BRCKO-BANOVICI i to lopatom , ito za osamnaest
mjeseci, a ovi danas rodoljubi nisu mogli da na toj istoj pruzi uspostave
saobracaj za pet godina !
Mi smo upalili vjecnu vatru u Sarajevu , nisu nacionalisti , pardon : fasisti !

Pa danas trecina svijeta zivi pod upravom jednopartijskog sistema ( cim ga
ne opravdavam) , cak je KINA na pragu prve svjetske sile !
Mi smo vjerovali u evoluciju , pa i sistema , a vi danas vjerujete u vjestice .
Cast onima koji vjeruju u Boga !
Upravo nam oni prenose Bozju zapovijest : STVORIO SAM VAS RAZLICITE
DA SE TAKMICITE U DOBRU !

Sarajevo je bilo , jeste i bit ce – multietnicki grad , a to sto je vise muslimana
nego sto ih je bilo ranije , ima debelog razloga . Bjezali su ljudi sa planina i iz
sela da ne bi bili pobijeni u genocidu koji im je svima visio iznad glava , kao
Damaklov mac .

Neka muslimanski fundamentalisti ( a i nasi ) misle sta hoce – niti su pobijedili ,
niti ce pobijediti . Oni su samo grlati , a mali obicni svijet suti i muci svoju muku .
A svima im je muka ista !…I u Sarajevu , i u ISTOCNOM Sarajevu !
Netreba Bosnjacima nikakva pomoc u borbi protivnjihovog nacionalizma .
I “turkovanja” . Sami ce oni njih pobijediti , siguran sam .
I upravo sto sam u njih siguran , ne obracam paznju sta po sokacima , i blogovima , metanisu vjestice .

Naravno da je Sarajevo bilo i Srpski grad ! To se ne osporava , niti moze
da osporava . Niti ko pametan to sada osporava . Samo , da su ondasnji nasi
pravoslavci radili , mislili i ponasali se kao ovi sada oko “Republike sumske” ,
( ako ne i prasumske) – nikada ni jedan spomenik toga naroda ne bi bio u Sarajevu .
Ali , to su bili cestiti ljudi i borili su se protiv deformacija i losih tradicija , u prvom
redu svojih , ili svako svojih , i onda . Kao i danas .
…I jedni , i drugi , i treci . A bio je i cetvrti…peti…Samo ih sada niko ne pôminje .

Oni su , pokoj im dusi , garancija da nacionalisti nece pobijediti u Sarajevu , ma
koliko se trudili i radovali , ma koliko im se cinilo da su na pragu pobjede !
Ni “nasi” , ni “njihovi” !…
Sarajevski duh – NIKO NE MOZE POBIJEDITI !
Z i v i b i l i p a v i d j e l i !

60
Muradif Tanović
nedelja, 26. februar 2012 u 16:33

Dragi Mašo,
Sjećam se, kako si se radovao kad smo prije nekoliko godina otkrili da smo obadvojica sa Kovača.Tada smo još bili samo „sa Kovača,“ ne sluteći kako brzo će nam biografije „devalvirati“. Sad smo, poslije silnih nebuloznih tekstova na ovim stranicama, samo „iz Mahale.“ Svaki put, kad pročitam tvoje, inače vrlo lijepo i argumentovano sročene priloge, jako se naljutim. Zašto? Zato što onda „Nemanja & Co“ moraju tražiti dodatnu „argumentaciju“ za svoje šumske teze. Ti im odgovoriš sa još boljim tekstom i tako se spirala odvrće u nedogled.. Nećeš ti njih pomaknuti sa svojih stanovišta,makar svakome od njih posvetio cijeli doktorski rad. Sirotog Nemanju je majka, „krijući ga od zlokobnih pogleda mahalskih“, kroz „krivudavu“ !? Titovu ulicu vodila u pravu crkvu, dok se jedan drugi, šetajući splitskom rivom,velikodušno odrekao svakog sjećanja na svoje mahalsko porijeklo.Treći lepotan u ovom nesretnom snopu je, izgleda, stojeći satima pred ogledalom,utrljao više briljantina u kosu pa se višak pretvorio u teorije o mokroj, sirovoj vuni, Borovo čizmama…. Mašo, kako te ovakvi likovi mogu natjerati da im posvetiš makar i jedan redak? Vladino pravo je da priloge objavljuje po svome kriterijumu. Naše je pravo da na njih reagujemo ili ne. Ali dok god budemo reagovali, dotle će oni izlaziti sa novim teorijama. Budimo suvereni. Pustimo ih da pišu.Kad budu vidjeli da niko ne reaguje, zavući će se natrag u svoje brloge i nastaviti biti ono što su uvijek i bili.(ako sad nastavim, slijede Vladine makaze) Veliki pozdrav, Mufa

61
Mahalaš Nešo
nedelja, 26. februar 2012 u 19:10

Raja, ja malo u dijaspori, pa se k’o poželio Sarajeva i sarajevske raje i rekoše mi: Dovla.net ti je za to zakon; sportska raja, intelektualci, … u glavnom fina raja, operisani od raznoraznih “izama”.
Pa me evo, cupkam pored aut-linije, ne bih da se miješam, ne osjećam se pripadnikom, ali pratim razvoj igre sa zanimanjem (da kažemo). Ali, šta’š? Ne ide! Mučnina!
Pa vas molim ako znate neki blog sarajevske raje, ali sarajevske, tj. da ima i mahalaša, i šminkera, i mahalskih padavičara, i urbanih papaka, i onih PGI,… svega udrobljenog, ali sarajevskog. Ma ono, samo nek’ su: “Volimo Jureka više od bureka!” Pa ću tamo cupkat’.
P.s. Mašo komentar Ti je nadmašio prilog!
A, Ti Jajatovićko, nisi vala trebala. Znamo da mnogo toga sarajevskog nije kako bijaše, ali ne búdi (valja li mi akcenat, a ?) nas, neka nas makar da … sanjamo.

62
Kemo
nedelja, 26. februar 2012 u 21:45

„Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sâm sebi.
Šta mi je trebalo da idem na ovo sijelo, na kojem ću biti sve što nisam ja, ili ću biti ja, kakvog ne bih želio da me vide, glup, nespretan, dosadan, nikakav. A bolje bi bilo da se to ne zna, ili da se zna samo kod kuće.“ Monolog Ahmeta Šabe iz: M. Selimović, Tvrđava
Mešino pero precizno skicira čaršijsku i mahalsku atmosferu i opisuje karaktere; svako može sebi izabrati neku ličnost sa kojom bi se, u sebi, želio identificirati: ima ih dobrih i zlih, hrabrih i kukavica, podmuklih i iskrenih, jakih i slabih, promućurnih i nesposobnih, povodljivih i čvstih; ima idealista poput Ramiza; ima „onih gore“ poput Hadži-Duhotine i Šehage, ima, mnogo više, „fukare“. Ima malih „filozofa“ i primitivaca, a tu su i oni što im samo nagon stada sigurnost daje. Ima osoba sa profinjenim ukusom i smislom za lijepo – ima ih koji bi se „ibretili“ pred slikom, primjer iz Vanjinog priloga je svijež, male rugobe „El nino de Vallecas“ Velazqueza. I u stvarnom životu je tako: kome Usud to dodijeli, biće Hadži-Duhotina, serdar Avdaga, Zafranija, Šehaga ili Osman Vuk. U mislima promijenite imena, zamijenite turbane i fesove šubarama ili šeširima, prenesite sujet u Beograd, Zagreb, ama gdje god hoćete – sve aktere i karaktere ćete naći. A tvrdoglavo se branimo od spoznaje, da svaki od nas nosi u sebi sve nabrojane osobine; ta spoznaja boli, neprihvatljiva je.
Šabo: „Zar smo svi zli, Šehaga?“ „Svi. Neko manje,neko više. Ali svi.“
Bilo je i u mom životu situacija, kada sam tužno mislio da je upravo meni Usud dodijelio ulogu Ahmeta Šabe, što ga, po nalogu „onijeh odozgor“ „usraše i popišaše“; ponekad bi čovjeku lakše bilo da je stvarno ekskrementima bio „uneređen“, očistilo bi se i opralo. Ali zlu riječ je teško oprat. Opekne… upeče se u dušu. A, s druge strane, većini nas premalo puta u životu bude priušteno da bude poput onog, meni dragog, Osmana Vuka.
Iz prologa Ahmeta Šabe: „Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.“
Kao da je Mešina tinta još vlažna, „taze“, kao da je štivo jutros pisano! Kao da je na blogu kod nas i “live” komentariše Mašin prilog.
Ne dade se Ahmetu Šabi da se sa svojom Tijanom sasvim „iskopelja“ iz fukaraštine. Pa ipak, bio je bogatiji i sretniji od većine onih koji su, po danačnjim mjerilima, „uspjeli“ jer imaju člansku „card“ od nekakvog golfskog kluba ili tako nešta. I, što je najvažnije, on je bio toga svjestan, nije ga ni vuklo u to i takvo „visoko“ društvo.
Nagoni to na razmišljanje: skloni smo da se dijelimo; rezultate smo osjetili, ali se dobar dio nas nije opametio. Naprotiv, pokušavamo povećati „rezoluciju“ u tom dijeljenju, u krug se vrtimo, tražimo se vječno. Tražimo se, a tu smo! Tražimo se, jer nećemo da vjerujemo Šehaginom viđenju dunjaluka!

63
Zečević Ljubiša
nedelja, 26. februar 2012 u 23:36

Odgovorio bih ja na ‘графику’ (prilog broj 44) gospodina Jovanovića neposredno upućenu meni. Ali, ne ide! Pregolema je vododelnica koju je imenovani sačinio. Sa jedne strane unuk koga baka čuva od zlih pogleda kada ga vodi u Staru crkvu krivudavom (!!) Titovom ulicom, dok je mene vodilo ‘zlopoglednim’ putevima. Sa jedne strane pravoslavni vjernik a sa druge bivši (zasto ‘bivši’!?) komunista. Golema vododelnica. A ‘Zeka iz daleka’ je u Sarajevu prisutniji nego u mjestu sadašnje ubikacije.
Pozdav, a kad smo već kod baka – moja bi vazda govorila: “Pamet u glavu!”

64
Bato Rafajlovic
ponedeljak, 27. februar 2012 u 08:37

Dok ja sročim svoj komentar, kući se vratio i – ko je ovce pogubio. Samo danas (nedjelja, 6.feb.) 5 komentara u ovoj “columni” pa se osjećam opsolitan. Ipak, evo, da i ja umočim u tintarnicu (mastionicu). Radi jasnijeg uvida, preporučujem čitanje uporedo sa komentarom #44.

Pa, evo, druže Jovanoviću, uz dopuštenje, da i ja zloupotrijebim Vašu grafiku:
(Jah, čudne Vam grafike, k’o da je iz trafike…ccccssss (što cssek’o Ćole)

Dakle, po Vašoj “grafici”:

Прво, Mada imate isto prezime, niko Vam ne spočitava da želite biti Čika Jova-Zmaj niti šta ste se to Vi “силно трудилu” у периоду 1992-1995 (види слике „ Гранде bum-bum“ po шехеру).

Друго, kad su tipovi Vašeg (a i anamo-njihovog) kova uzeli stvar (da su bogdo “onu”) u svoje ruke, Sarajevo je prestalo biti мултиконфесинална и мулти национална срединa, у којој се стране (više) HE разликyjy (mnogo) у много чему, ali u школовању, економској и политичкој (не)моћи – apsolutno! (Узгред, заборавити i “заборавити” једну од старих градских четврти nije isto)

Треће, Tačno; zlotvor Цацо није био из Тетова. A, da li to možda znači da je zlikovac BATKO iz Tetova?

Четврто, и ја ce, kao и Ви, a u ”3ека из далека”, јављам извана; gdje su me protjerale “njihove” (nacionalnih stranaka – da ne bude zabune) vlasti, a ovako daleko nikako nisam dobacio због „моралa“, „културе“ и „мерхаметлука“ махале. A svedenost na икебану je, dobrom dijelom, rezultat one: “Malo je mačku govedja glava”

И на крају да додамо и ово: Jedan moj prijatelj, (zamislite) musliman, заљубљен и мање досјетљив, zabavljao se s curom sa Podromanije, koja je bila na školovanju u Sarajevu. I, na kraju se dvoje “заљубљених и мање досјетљивих” uzmu. Vjerovatno bi, da ih se pitalo, i njegovi roditelji radije dočekali snahu s muslimanskim imenom, ali i oni i “mahala” je prihvatili k’o rod rodjeni. Njeni Romanijci, pak – ni da čuju; čak se ni na svadbi nisu pojavili. Činili su mladenci sve moguće da njeni prihvate njen izbor i “blagoslove” njihov brak, ali nije išlo.
Kad se rodio sinčić, prvo unuče u obje familije, mladi, ponosni tata posegao je za posljednjim adutom ; sa ženom i još bezimenim sinom otišao je njenim roditeljima “na noge” i, mada je u opciji bilo nekoliko “neutralnih” imena, predložio im da mu oni daju ime. Gotovo da unuka, malog “Turčina”, nisu ni pogledali. Nije njihov i – kvit… E, tu je i mladom tati bilo dosta; u rodni list malog “mješanca” upisano je – Sulejman! Žao mi samo Podromanijke koja nije imala tu sreću i pri ruci baku, pa je išla у Стару цркву преко оног што се звало Пред имаретом, a ne најкраћим путеm – уском и кривудавом Титовом улицом kao Vi. Можe бака своје унуче caчувати од разних ондашњих Ћела, ali ne i od nakaradnih начела. ( Но дозвољавам да Вама то као бившем i sadašnjem nacionalisti и није толико битно.)

А да смо се разликовали (a pogotovo sada) види се и по нама двојици.

PS.

Naime, nakon upisanog imena u rodni list maloga “mješanca” htio sam, pa zaboravio, dodati onu već poznatu:
Pitali tako Kraljevića Marka, pošto bi se poturčio, a on veli: “Neb’ nipošto… jedino iz inata.”

Na isti način sam sklon protumačiti i Kusturicin kontraverzni postupak njegovog “krštenja”.

Srdačan pozdrav
Bato Rafajlović

65
Nemanja Jovanović
ponedeljak, 27. februar 2012 u 08:50

Господине Зечевићу,

Ако ништа друго сложили смо се да неке вододјелнице постоје (прилог 63). И не само то него сте, ако се смије примјетити, увели чак једну нову, идеолошку, кажете поголему: комунисти вис-а-вис православних вјерника. Без жеље да вас увриједим ипак морам рећи да сам се грохотом насмијао – те аверзије господине Зечевићу немам, не зато што је православна Русија била прва комунистичка земља а друг Јосиф Висарионович Стаљин несвршени богослов, него због личне аполитичности и чињенице да сам поред осталих људи познавао и неке комунисте које сам поштовао. Наравно не све!

Не вјерујем да се у код Вас ради о идеолошкој острашћености (У Вашим годинама, ма `ајте молим Вас!); прије ће то бити нека врста прагматичности. Ја ипак не бих сметнуо са ума да и бивши комуниста З.Лагумџија сада осцилује (Надреалисти би рекли “ферцера!”) на сасвим новим фреквенцијама. Којим, то зна једино он а могуће и неки сарајевски амбасадори.

Што се пак тиче Ваше присутности у Сарајеву то је у реду, и сам одем да обиђем гробове ближњих кад год ми се укаже прилика. Ви, предочили сте нам, чак и пишете, и објављују Вас у разним комбинацијама. Е сад ту се могуће мало разилазимо: Ви то сматрате ваљда доказом и Вашег личног а и сарајевског ново-мултикултурализма. Ја опет сматрам да се у ради о класичној икебани. У том контексту рекао бих да нисте послушали своју баку.

66
šerkan
ponedeljak, 27. februar 2012 u 22:22

Da dodam koju, ko biber po pilavu, nemere brezmene.

Profesor je napisao što je želio, kratko, sadržajno, pomalo hermetično pa ko razumije, dostojanstveno, samozatajno kako i pristoji intelektualcu njegovog nivoa.
Pošto sam ja obična sarajevska Raja, zadrti Bosančeros, hoću da kažem, pardon, moram da kažem dvije tri. .
Profesor je jedan od autora ideje da se Olimpijada održi u Sarajevu, na tom poslu je proveo dobar dio svog života, i zajedno sa svim Sarajlijama doveo tu ideju do realizacije. Profesore hvali Ti, a hvala i nama svima, bilo je divno. O ostalim njegovim dostignućima neću, dovoljno je rečeno. Bilo koja istorija Sarajeva, pisana bilo kada, neće moći preskočiti tu činjenicu, a to znači da je Profesor istorijska ličnost, ma gdje bio. Reći za njega da je ikebana je zaista smiješno. Dodao bih još nešto, Ljubiša Zečević-Zeko znao je “i na strašnom mjestu postojati”, i sačuvati obraz.

P.S. danas sam sa velikim zadovoljstvom šetao krivudavom Titovom, i u Parkuši popio ka/h,f,v,/u.

67
Lola
ponedeljak, 27. februar 2012 u 22:55

Jedna od najljepših porodičnih kuća u kojoj sam ikad bila je bila na Bistriku. Možda je još uvijek tamo i lijepi zid koji je opasava, i misteriozna golema kapija, i zvonce, i prelijepi oblutci koji oblažu avliju, i kadifice, i pendžeri kao skupocjene uljane slike, i tople, čiste odaje koje mirišu na dunje i uštirkanu čipku. I predivni djed i baka koji su živjeli u toj čarobnoj kući su bili kao iz neke priče.
Čitala sam o otomanskom urbanizmu – pravu na vodu i pogled, i shvatila da se ta ljepota Bistričke kuće nije slučajno tu stvorila. E sad, ako je to mahala, onda je mahala nešto prelijepo, nešto mistično, i drago.
U toj kući sam vidjela ono čega kod nas nije bilo – kandilo i ikone.
Baka i djed su već odavno u tom nekom raju u koji su vjerovali. A čija je sad ta kuća, je li u njoj još kandilo? To ne znam. Ni mene tamo više nema, kao ni njih dvoje.
I ja sam se iz voljenog Sarajeva preselila na neki moj ahiret, odakle vam se sada javljam ovim pismom, u nadi da ćete jedni druge jednom konačno razumjeti, i u nadi da ćete prihvatiti da sve nije baš tako jednodimenzionalno i jednostavno kao što počesto tvrdite u vašim komentarima.

68
Zečević Ljubiša
ponedeljak, 27. februar 2012 u 23:50

Šerkane,
hvala na pohvalama ali sam činio samo ono što mi je bila dužnost i, konačno, vokacija. A u “strašna vremena” sam činio više nego sam smio a manje nego sam želio.

Gopodine Nemanja,

Uopšte se nismo složili. Ni u čemu. Vi govorite o vododjelnicama a ja o utocima/ustima/dolinama u koje bi trebale da se slijevaju dobrote kako bi se suprotstavile podjelama/razdjelama/omrazama.

Moja sarajevska multikultura je ’stara’, postojeća, dok je Vaša, bar po prilazu, ‘nova’ , premda mi se čini da je njegovana odrana.

Ja u Sarajevu takodjer idem na groblje da posjetim svoje umrle pretke, ali više idem zbog ŽIVIH.

Što se morala tiče – to je izraz praktičnih odnosa medju ljudima. Svak je odgovoran za fomiranje vlastitog morala.

Jedan savjet: ne treba krivudati tamo gdje krivina nema. Titova ima samo jednu izrazitiju, onu kod Vječne vatre, dok drugih krivina, koje nisu ulične, a ima ih jako mnogo, no ih treba izbjegavati.

Ostajem sa bakinim PUG – Pamet u glavu.

Vaša Ikebana.

69
Asi
utorak, 28. februar 2012 u 03:54

Gospodine Nemanja,
Kamo sreće da Vam je baka živa pa da Vas povede za ručicu i izvede krivudavim putićem sa ovoga bezbožničkog bloga.
Očito ste zalutali bez bakice.

70
Cico Kabiljo
utorak, 28. februar 2012 u 04:36

Očito je da u mnogim komentarima o mahali kao mjestu življenja ima očite namjere da se diskredituje taj pojam a time i njihovi stanovnici. Kod nekih provejava ideja da je tu izvor primitivizma, mjesto stanovanja ljudi ograničenog obrazovanja, opterećenih tradicijom, čvrstim vjerskim zabranama, zatvoreni u svoje visoke ograde i skoro nevidljive kuće. A istina je sasvim suprotna i to dokazuje i istorija grada Sarajeva. Iz mahala su potekli najbolji majstori svojih zanata koji su poodavno pronijeli slavu sarajevskog zanatstva po cijeloj Evropi. Kasnije i većina radničke klase iz brojnih fabrika, manufaktura, destilerija, takodje je bila iz mahala. I moja porodica je živjela u mahali, na Sepetarovcu, u jednoj pogolemoj kući. Iz te kuće zorom su izlazili na teški rad moja majka u modističku radnju u Salomovoj palati, moj deda, skupa sa sinom, na rad u Željezničku radionu, kao i njegov brat, da otvori svoj čuveni Bife “Vagon Li`. Po pričanju moje rodbine, u mahali su se slavili zajednički svi vjerski praznici, komšije su se zvale u posjete, a djeca se veselila zajednički u mahali. Nažalost, toj ljepoti življenja u mahali dodan je negativan predznak ponajviše zbog atributa `mahaluša`(ne postoji “mahalaš”) da bi se obilježila osoba primitivna, sklona tračevima. Po meni, reći da neko dolazi iz mahale je isto kada bi neko iz Beograda rekao da dolazi iz sokačeta sa Dorćola, Čukarice,….

71
ANTE GRANIC
utorak, 28. februar 2012 u 06:10

ODGOVOR BATKU SA KOTE 64
————————————–

Kad je rijec o KUSTURICI , treba procitati njegovu
pricu POTKOVANI RASIM , a ako se ne moze pronaci -
poslat cu vam .Objavljena je i u BH EKSKLUZIVU ,
koji je ozlazio u Slitu za vrijeme rata i mogao se
kupiti u gotovo svim evropskim zemljama gdje su
dopeljali nasi ljudi .

KUSTURICA JE raja SA GORICE . Ne opravdavam
ni jedan postpak njegov , ni odnos prema rodnom
gradu u ratu i poracu …A posebno ne mnoge rijeci .

ALI :

Uobrazavajuci da ga dobro poznajem jos dok je
bio klinac , ja mogu da kazem Bati ( i drugima ) :
PISCU OVIH REDOVA KUSTA JE PRIZNAO DA SE -
KRSTIO…IZ ZAJEBANCIJE…!
E , pa sad ?!…

72
slobodan
utorak, 28. februar 2012 u 09:56

Kao Sarajlija, rođen u Đulaginom dvoru, čija familija s majčine strane, do unazad više od 200 godina vuče korijene sa onog divnog prostora između Narodnog pozorišta i nekadašnjeg Templa (sada je na tom mjestu parking), dakle kao Sarajlija iz centra koji je vječito bio zaljubljen kako u stari dio grada, tako i u čarobnu Ilidžu, želim da dam svoj mali “doprinos” ovom sabesjedništvu koje povremeno prerasta i u “žučnu polemiku”.
Nikada nisam dijelio ljude na one iz centra, sa periferije ili sa sela, kao ni po naciji i vjeri. Jedino sam ih dijelio po dobroti, odnosno nedobroti.
Istina, moja raja iz bivše Vase Miskinove imala je “ljute protivnike” u raji iz bivše Hajduk Veljkove. Ali samo u igri, kada smo u pomoć pozivali i raje sa Bistrika i Lugavine. Glavna “bitka” vodila se na zidinama bezistana kod hotela “Evrope”, koji je tada bio gotovo u ruinama. Meni je, po pravila, dodjeljivana uloga miritelja…
Dobri ljudi žive i u centru i u mahalama i na selu, kao što žive i loši. Kao djeca, mi u centru, ponosili smo se što živimo oko Begove džamije, Stare pravoslavne crkve, Katedrale, Sinagoge i Saborne crkve, kao što su se mališani sa periferije ponosili što žive u mahalama i romantičnim sokacima. Svaki način života ima svoje prednosti i mane. Sjećam se, kad je nas nekoliko drugova i drugarica iz razreda iz sarajevskog smoga otišlo kod jarana Hame u mahalu, kod njega je blještalo sunce, koje mi u gradu nismo vidjeli. Centar Sarajeva izgledao je kao sivkasto more, a pokoji nazirući dimnjak kao ploveći brod. Bilo nam je predivno, dok su zrake sunca padale po tek okupanoj kaldrmi, okruženoj cvijećem. S druge strane, znam da je Hamo nama uvijek “zavidio” što je u večernje sati, kao i druga djeca sa periferije, morao ranije kući, jer je bio udaljeniji od nas.
Stvar je izbora, ali i sudbine gdje ko živi. U mnogim evropskim metropolama sada vlada suprotan trend nekadašnjem. Centar više nije svetinja i sve se više ljudi iz centra nastanjuje na obroncima grada.
Nije slučajno ni većina rezidencija ovdašnjih ambasada upravo na periferiji, pa i u sarajevskim mahalama, a neke su smještene i u preuređenim starim bosanskim kućama sa kaldrmom u dvorištu…
Najljepše je živjeti tamo, gdje se čovjek najbolje osjeća… A svako okruženje nosi i dah svoje duše.

73
mićo
utorak, 28. februar 2012 u 16:37

SLOBO SKIDAM KAPU

74
Kemo
utorak, 28. februar 2012 u 16:56

Već sam napisao negdje gore, da sam u magnovenju shvatio visinu „vododjelnice“ koja sve DOBRONAMJERNE saradnike ovoga bloga, sve one koji bi rado sa svojim prijateljima i dalje drugovali, dijeli od „apolitičnog“ gospodina Jovanovića. On nam objašnjava, ponekad se i „grohotom smijući“, da se „kriva Titova“ u analogiji ka „krivoj Drini“, ne može ispraviti; pa nam spominje J. Visarionoviča (kojemu nije bilo ni potrebno da svoj teološki „zanat“ do kraja ispeče, već u prvom semestru teologije je shvatio jedno od osnovnih pravila: „Ubij bližnjega svoga!“). Da takvih poput gospodina Jovanovića, nažalost, ima – to je jedan fakt i ja se nadam i od srca nam svima želim, da takvi predstavljaju samo manjinu. No, pitam se (a i Tebe, Vlado): zašto im dozvoliti da ovaj naš blog zloupotrebljavaju kao forum i svojim cinizmom vrijeđaju zaslužne doajene našeg bloga? Francuzi i Nijemci, „Erzfeinde“, nađoše modus vivendi; dugo su za to trebali i mnogo su krvi prolili najviše zbog onih koji samo vododjelnicu vidješe.

75
Azra K.
utorak, 28. februar 2012 u 17:09

Slobodane, ja upravo pripremih komentar kad me vi preduhitriste!. Htjela sam upitati one koji grde mahalu i te egzotične sokake zašto je toliko stranaca iz ambasada, konzulata i privrednih predstavništava izabralo baš taj dio grada za svoje rezidencije . Ja nisam tamo stanovala ali mi je uvijek bila prava atrakcija proći vratničkim i drugim sokacima i posmatrati te interesantne i lijepe kuće, udisati čisti zrak i uživati u divnoj panorami Sarajeva, dole nizbrdo. Ja predlažem svima onima koji imaju negativnu sliku o sarajevskim mahalama da, kad dođu u Grad, prošetaju njegovom periferijom pa će se eventualno, barem djelimično, razriješiti tih svojih strašnih predrasuda.

76
Mašo Užičanin
utorak, 28. februar 2012 u 19:13

Ima, ima ta vododjelnica, vidi se dobro iz ovih preko 70 komentara, a vidi se, srećom, i kakvi nas to planinski lanci dijele. I baš mi je drago što sam eto u istom slivu sa Mićom, Batom, Šerkanom, Žarkom, Mufom, Zekom, Kemom, S. Principom, Mirzom, Nešom, Azrama, Janom, Naimom, Mirom, Cicom, Lolom, Asi, Slobodanom i svim drugima koji su nas podržali….. ma ima tu još voda nabujalih, pa makar priticale iz raznih smjerova, iz Sarajeva, ili iz Amerike, Australije i Evrope. A drugi sliv – možda je stvarno najbolje ignorisati ga, kako neko u svom komentaru predloži i ne zagledati se u daljine preko brda koje nas dijele. Siguran sam da i taj sliv ima svoje blogove i nije mi jasno zašto i kako se njihovi zamućeni potočići preliše na našu stranu.
Gospodin Jovanović se svakim svojim novim prilogom razotkriva i pokazuje sve više svojih frustracija i opterećenja. Iako se predstavlja Sarajlijom, nakon one njegove izvaljotine o “krivudavoj Titovoj”, pomislio sam da se to možda neko s nama jednostavno šprda. Na stranu što ne znam da je ikad i ikakva balija – jalija stajala baš Pred Imaretom, ali odakle je to trebalo ugroženo unuče sa svojom bakom dolaziti u Staru pravoslavnu crkvu, ako je moralo ići alternativno Titovom, a da bi izbjeglo da prodje ispred Imareta? Sumnjivo mi nekako, nisu mi to alternativni putevi!
Šta je da je, drago mi je da smo pokazali da je velika većina blogovaca operisana od podjele po našim imenima, prezimenima i ostalim kriterijima koji iz toga slijede. Birali smo i biramo svoje djevojke, momke, supružnike, prijatelje i društvo po onome što ih čini ljudima, po njihovom poštenju, karakteru, duhu, šarmu, znanju, ljepoti, držanju i td. i duboko vjerujem da smo te kriterijume usadili i usadjujemo i svojoj djeci. Pa ako je već, kao posljedica rata i djelomične pobjede snaga koje su ga započele i htjele, došlo do formiranja jednonacionalnih enklava na područjima i u gradovima gdje to decenijama, pa i stoljećima nije bio slučaj, neka barem ovaj naš sliv i nadam se još mnogo drugih potoka i potočića, rijeka i rječica, pokaže da nije sve uništeno i da kultura zajedničkog života i poštivanja drugih koju su gajili naši roditelji i preci, nije nestala.
Na kraju, dragoj Azri Jajatović na njen komentar #35 – hvala ti na preporuci da se držim kopna, ali jednom “mornaru” je ipak najljepše na moru, makar i uzburkanom. Dolazim ja Azra u Sarajevo od januara 1996 redovno, i hvala bogu češće od dva puta godišnje. Ne smijem ovdje da spomenem koliko sam već puta bio, jer me prije nekoliko godina, kad sam izbacio ukupnu brojku, nalijepiše neki da se razbacujem i da sam, k’o biva sumnjiv, s čim se to i kako bavim. U svakom slučaju ja svoju nostalgiju liječim čestim dolascima, a ako bude zdravlja i sreće, biće i povratka kući u ovoj ili slijedećoj godini. Vidim ja i čujem vrlo dobro šta se je desilo i šta se dešava, znam za sve negativne strane tamošnjeg života, ali isto tako znam da mi susreti, čak i sa poznanicima, a kamoli sa prijateljima, rodbinom i dragim osobama; još pokoje “Vozdra Šoma” na Ferhadiji; galerija poznatih likova na Barama kad nekog u tišini, šapatom i sa pijetetom ispraćamo iz bilo koje od onih pet kapela; prelijepe vizure grada sa okolnih brda i iz samog centra i čaršije; raja i graja na Ferhadiji u podnevnim i večernjim satima; ezan sa munara(pogotovo kad to rade uživo); zvon satova i glavnih zvona naših crkava; deset u pola kod Šahina, maltene domaća hrana kod Etka i Fazile “Pod lipom”, kod Keme u “Dženiti”, u ASDŽ-u, ljute kobasice sa crnim pivom u Pivnici; kahva, rahatlokum i prelijep pogled od Bibana, kafa i Oslobodjenje pred Michelom, kahve i priče sa Fahrom, Fekom i Muhamedom u njihovim radnjama na čaršiji, kafa u subotu u podne u Evropi, boza negdje na slatkom čošetu, smreka i kahva u Tunel kafani kod Sebilja, sve to i još više, predstavljaju mnogo više nego veličanstveni obrisi Manhattan-a, Empire State Building, Central Park, Statue of Liberty, etc. …….. samo da mi je zdravlja i sreće da dočekam!
I, mislim da sam ti nekad i ranije tako odgovorio, ne žali da se nisi pokušala “presaditi” – možda ne bi uspjela ni da si pokušala mnogo mladja nego danas. Nekima to jednostavno ne ide od ruke. Nas dvoje se ne znamo, ali po ovome što pišeš i kako pišeš – svem’ se čini da se ne bi lako primila. A nostalgija …. šta ću ti pričat’, ovdje kod Dovla često se o njoj može čitat’. Bolest teška, za one koji do nje boluju, a nemaju lijeka, odnosno izlaza. Sjedi gdje si, moj ti je savjet.
Mašo

77
Bato Rafajlović
utorak, 28. februar 2012 u 21:37

Poštovani Ante!

Obraćajući se Vama, ne bih nikada uz Vaše ime dodao “Pavelić”, kao što se Vama, iskreno se nadam, zaista omaklo da, obraćajući se meni, Vaš odgovor uputite BATKU “sa kote 64″ a što neodoljivo asocira na onoga “sa Grbavice”.

Drugo, jeste li sasvim sigurni da Vam Kusta i svoje priznanje nije dao – iz zajebancije?

Ako sam već ponudjen (priča POTKOVANI RASIM) biću i počašćen i unaprijed zahvalan. Email adresa kod glavnog i odgovornog.

Lijep pozdrav
Bato Rafajlović

78
Sakib Hadžić
srijeda, 29. februar 2012 u 03:44

DIJALOG (skoro ) IZMIŠLJEN

Kemo:- Hallooo Malik-Kula 12, turimtikitu.blog.hr, šta ima u Splitu?

Malik:- Aloo, alo gospon Dietz, zoveš li iz Mahale ili iz Germanije?

K:-Evo me u Šeheru kod moga (sezonskog) jarana “mahalskog vojvode”.

M:-Gospe mi Male i Velike, točno sam znao da si tamo, rekoše snijeg se sav otopio.

K:- Kula 12, koga to ti zafrkavaš suneta ti?

M:-Kemo, nismo valjda zajedno ljetovali na Adi i Bojani, pa da ti sada nagadjaš kakav je moj alat.

K:-Hej moj Kula-beg, znadem ja da ti nećeš u Montenegro, ti imaš tvoju Lipu..

M:-U pravu si Kemo, pa i ti ljetuješ u mojoj Lipoj. Tebi i tvojoj mahalskoj raji je sudjeno u Makarsku ili na Pelješac.

K:-Popusti malo barba Malik, to je pripovjetka o prosječnim Bosancima.

M:-Bolan Kemo, nemoj se folirati, kad si mogao ostaviti Njegoša i preći na Mešu Selimovića, poslušaj malo i Malika.

K:-Pravo je rekao Ogi: “Ja mislim da je on pravo “PUK’O”.

M:-Da u pravu je tvoj jaro, za malo što nisam puko od smijeha, čitajući vašu medjusobnu poštu i mahalsku literaturu.

K: Kula, ti sigurno misliš na ono “s..nje” što ga napraviše Ćole i onaj Francuz i otjeraše Ivanu sa Vladovog bloga?

M:-Znadem Kemo sokole, u ovo vrijeme Ivana bi ti plaho valjala. Ipak ti moram napomenuti, da je pogrešna tvoja tvrdnja, Ivanu nisu otjerali Francuz i Ćole.

K:-Kula, ja mislim da mi članovi DISCIPLINSKE KOMISIJE dobro znamo, ko je kriv a ko prav. Kome se ne svidja, sledi mu “TARABA”.

M:-Kemo, prije neki dan, ti mi predloži DEMOKRATSKI DIJALOG, a sada mi serviraš DEMOKRACIJU sličnu onoj u dalekoj zemlji ruskoj.

K:- Prije svega, kod nas u Sarajevu se kaže DEMOKRATIJA.

M:-U mome rodnom Zagrebu se zove DEMOKRACIJA.

K:- Malik, pa onda DEMOKRACIJA i DEMOKRATIJA to je jedno te isto.

M: Kemo, zbog čega je onda nesporazum izmedju nas dvojice?

K:-Malik sokole, ništa ne pitaj, hajde skokni malo do Šehera, čeka te čitava Mahala.

M:-Kemice, i ti si ponekad u pravu, dolazim sutra, evo me budan sanjam marendu u Sarajevu gradu.

PS: Nastavak u idućem broju.

Za Dovla.net, prisluškivao:

Sakib Hadžić

79
Kemo
srijeda, 29. februar 2012 u 17:38

Nama svima dragi, a meni iz dana u dan sve draži Sakibe! Neka nama Tebe!
Ovaj Tvoj komentar pokazuje kakve posljedice struja na ZEMLJAKA može imati, kad dotični ne posluša dobronamjerne preporuke glede preskakanja šina. U ekstremnim slučajevima to može ići i tako daleko da, kad se „ohavjestiš“(nakon što Te “ošinulo”, i malko ošamućenom tramvaj prodalo), par stvari skontaš: 1. nisi u tramvaju/munjovozu (izbacilo Te negdje usput: svađ´o si se s revizorom jer karte nisi im’o; k’o konto si: šta će Ti karta, kad je tramvaj Tvoje privatno vlasništvo!), nego sjediš negdje na zidu Miljacke češkajući se po sjedištu strujnim udarom zbunjenih sinapsi; 2. Polako Ti dolazi u sjećanje: ispod one mangupski nakrivljene tramvajdžijine “šapke” smijulji se i ono mangupski Ti namiguje, ma ne’š mi vjerovat’, Ivana!
Just in time si „pomuz’o“ onu Erato-hanumu, što te „cmoknu“ i tim činom inspirisa da nam doneseš jedan divan komentar. Ma kakav Mićo, Nešo, Vanja, Jan, Mašo, Nadan … – svi će oni pozeleniti od zavisti kad literarnu vrijednost Tvog komentara „uhavizaju“!
Dragi Sakibe, da i Mašo bude zadovoljan (”Ma hajde ljudi da vidimo ima li šta što bi nas moglo zbližiti?”) nađoh i ja nešta što bi nas dvojicu moglo jednog drugom približiti: tramvaj! Taksi Ti ne bi preporučio, sarajevski taksisti bi Te, kao i sve ZEMLJAKE, na Bistrik preko Vratnika i Kovača vozili; a i opasno je zbog onih silnih okuka po Titovoj – oni voze ko mahniti! Hajde, vozdra Sakibe, i budi dobar, nemoj se ponašat’!

80
Marija
srijeda, 29. februar 2012 u 19:46

Ovaj Blog bi bio jako dosadan kada bi svi mislili i pisali isto. Po broju otvaranja nekih tema vidi se da ima dosta čitalaca, čak mnogo više nego što ima pisaca. Ja vas sve rado čitam, ponekad se slažem sa napisanim, ponekad ne. Volim šale gospodina Keme, volila bih i da se Ivana vrati. I, kao što bi rekli naša bivša, a možda i buduća braća, Slovenci, Lepo pozdraveni.

Upišite komentar

Vaš komentar