Nadan Filipović: Umnjak – jedna sarajevsko-mahalska priča

Najmanja slikaSakib je šofer. U “Gradskom saobraćajnom”. Ima hronični problem sa tvrdom stolicom i hemoroidima. Zato svako veče kusa hošaf. Od suhih šljiva. Naravno, da bi stolica bila mekša. Mi kažemo hošaf. Drugi kažu kompot. Neki opet „konpot“. Svejedno. Važno je da hošaf ili kompot nije presladak i da su suhe šljive dobro skuhane. Tada dobro radi. Kad je sladak, još više zatvara.

Sakib u ustima nekoliko puta prevrnu šljivu, a onda ispljunu košpicu na tanjurić. Košpica zazvoni. Ostala je bila još jedna. Pogolema i slasna. Jazuk ostaviti! Sakib lijeno prevrnu i ovu što je „hopa“ u ustima, ali kad krenu da je ispljune, ona skliznu u krajnji desni ćošak usta. Sakib instiktivno zagrize, a košpica puče. U ustima se razli osjećaj gorčine od smrvljene jezgre. Sakib se diže, potraži salvetu i ispljunu košpicu. Ko u mjestu ukopan, preneraženo je zurio u salvetu. Na salveti je bila slomljena košpica, ali i pola zuba. Sakibovog, naravno. On uzdrhta! Panično poče pipati jezikom po desnoj strani vilice. Da, to je to! Ostaci donjeg umnjaka bockali su jezik! Prvih pet minuta, Sakib nije osjećao bol. Vjerovatno zbog djelovanja adrenalina nagomilanog od iznenadnog straha. A onda poče…. Bol je bila sve jača i jača.

Šta da radi ? Noć se spuštala nad gradom. Da ode u “hitnu”? Sjeti se da oni nemaju dežurnog zubara. Preostalo mu jedino da pomoć potraži kod nekog privatnika. Znao je za nekoliko njih u gradu. Pa zar svaki dan ne napravi ko zna koliko “rundi autobusom oko njihovih ordinacija? Upali Sakib svoj mopedić i krenu kroz svježu proljetnu noć. Prođe pored džamije u Magribiji i stiže pred jednu kuću. Bila je to dvokatnica. Dobro je, pomisli, još gore svjetla. Na ulaznim vratima je stajala velika mesingana ploča. Sakib upali fajercag. Ploča je izledala kao od suhog zlata. Žuta, sjajna, plaha, pomisli Sakib. Na njoj je pisalo : “Doktor stomatologije Faruk Hamedov Vatrenjak, radno vrijeme od 8h do 20h. Pauza petkom od 11 do 2 radi džume, ostalo po dogovoru.”

Pozvoni Sakib jednom. Pozvoni dva puta, i vrata se otškrinuše.

  • Ko si i šta hoš u ovo doba?

  • Imam golem probem. Puko mi zub.

  • Hade ulazi.

Mali čovjek pogoleme glave lijenim pokretima navuče na sebe bijeli mantil. Posadi Sakiba u duboku stolicu, i upali nekakvo prejako svjetlo koje ga potpuno zaslijepi.

  • Zini! Još jače! Tako, taaakooo! Bogme ti jarane imaš pogolem problem. Moraću kopat da izvadim korijen. Umnjak je to, a kad on pukne, eto ti sto belaja. A i skuplje je.

  • Pošto?

  • Obično vađenje plus injekcija je osamdeset maraka, a ovo je prava operacija. Ne mogu ništa ispod stopedeset. Šta veliš?

  • Nemam ja šta da velim. Radi, poso uradi kako treba i naplati. Keš dajem, a račun mi ne treba.

Doktor Faruk se osmjehnu. Uze neku ampulu iz ormarića, otpili joj vrh i ušprica u injekciju prozirni sadržaj. Onda izvadi još jednu ampulu i ponovi istu proceduru.

  • Jarane, daću ti duplu, američku. Moram. Inače bi ti oči od bolova ispadale. S duplom američkom je dvije stoje. Može l ?

  • Možžžeee – drhtavo i zamuckujući prošapta Sakib.

  • Zini! Još jače! Takoooo! I ne miči glave.

Sakib i ne osjeti ubod injekcije. Laka je ruka u doktora Faruka! A i ta bol nije ništa u odnosu na ono što je već pretrpio. Doktor ubode još jednom, pa još jednom.

  • Ustani!

  • A što? Zar neš vadit?

  • Jok. Treba najmanje dvajes minuta da dobro utrne. Nego, haj ti vamo u hodnik i sjedi dok ja večeram. Taman mi je žena spremila buređike, kad ti naleti. Evo, na ovu stolicu ! Čitaj malo novine. Brzo ću ja.

Sakib ostade sam u polumračnom hodniku. Iz kuhinje se čuo ženski glas, koji se naglo ušuti. Vjerovatno jedu, pomisli, a onda skide cipele pa se polako prišulja ulaznim vratima i isto tako polako i nečujno ih otvori, pa izađe na prstima. Stiže do svog mopeda, parkiranog pred doktorovom kućom, sjede na njega, i bučno nestade u mraku.

Sakib odluči da vozi do Pivare. Prođe nekoliko ulica, obiđe nekoliko puta gore-dole kompleks zgrada, a onda ugleda kuću pored koje autobusom prolazi svaki bogovetni dan. Siđe s mopeda i parkira ga pred vratima te, njemu dobro znane kuće. Na njoj je stajala još veća mesingana ploča od one maloprije, a na njoj ogromnim slovima pisalo : „dr Muhidin Hurem, mr sc, specijalist stomatolog”. Ne piše radno vrijeme, reče naglas Sakib, pa pozvoni. Jednom , dva, tri puta, zvonio je sve dok se ne ču da se počeše otključavati brave jedna za drugom. Bilo ih je najmanje tri. Najzad se otškrinuše i ulazna vrata, tek toliko koliko im je dozvoljavao sigurnosni lanac. Svjestan je Sakib situacije, nije šala, noć je, a sarajevske noći nisu više ko prije. Svakakva svijeta ima sad u gradu.

  • Selam, doktore, i izvini svega ti što te bihuzurim u ovaj vakat. Golem problem imam i ne mogu jutra čekati.

  • O čemu se radi? – promrmlja golemo lice koje se pomoli iz pomračine.

Sakib mu sve ukratko ispriča i iz džepa izvadi salvetu sa polovinom umnjaka. To je bio dovoljan argument da se lanac ukloni.

Ubrzo se Sakib nađe u velikom hodniku. Pruži ruku, koju doktor Muhidin samo ovlaš dotaknu i odmah je izmače. Doktor otvori vrata ordinacije i pokaza rukom Sakibu da uđe.

Fotelja je bila još dublja i udobnija nego kod doktora Faruka. Sakib zinu, a doktor Muhidin mu se unese u lice i poče kucati po zubu.

  • Boli?

  • Aha!

  • Biće problema moj efendija. Moram ti udariti dvije američke injekcije. Plus, vađenje korijena, umnjak je, to znaš. Ne znam šta bi ti reko. U ovo doba noći takav poso ne bi mogo odradit bez dvjesto maraka. Ako se slažeš i ako imaš pare možemo početi, ako nemaš, čekaj do jutra, pa sebi nafaku potraži kod državnog stomatologa. Ali znaj da je u ovakvim situacijama noć duga. Preduga.

Sakib ustade. Izvadi novčanik, otvori ga i pokaza njegov sadržaj doktoru, kome se lice ozari do facijalne metamorfoze.

  • Dobro! Sve je regularno. Idemo sada udariti dvije američke. One su najbolje na svijetu. A nakon po sata, kreće akcija iskopavanja korijena. Neće te puno boliti. Amerikanac izmisli, Sarajlija primijeni ! Hajde sjedi, da počnemo.

  • Pošto je bez injekcija ? – osmjeli se Sakib.

  • Ma jesi l ti budala ?! Kako, bolan ne bio, bez injekcija ? Pa umro bi od bolova. Oči bi ti iskakale. Daj, ne budalesaj mi tude.

Iz ormarića izvadi dvije ampule, a iz sterilnog celofanskog pakovanja izvadi špricu. Nataknu iglu i pođe da pila vrh prve ampule.

  • Stan doktoreeee! Ja sam te pito pošto je bez injekcije.

  • Jesi l ti lud? Kako bez injekcije?

  • Ja sam junak! Gazija! Ja sam do sada sve zube vadio bez injekcije, pa ću i ovaj korijen.

  • Vala sam svakakih budala vidio, ali ovolike ko ti, nikad. Evo vako! Ukoliko budeš vrisko, platićeš četiri stoje, a ako ne budeš urlao, od mene ti je halal vađenje. Džabe! Nego, još jednom te opominjem da ne činiš tu glupost.

  • Ja sam gazija, doktore. Hajde, vadi! Spreman sam na sve muke. Dogovor važi. Pare imam.

Dotor Muhidin navuče novi par rukavica i poče razgledati poluge i tipove kliješta , ne bi li izabrao odgovarajuće. Slagao je alatke na jednu tacnu, nadajući se da će se Sakib prepasti kad to vidi i predomisliti se. Kad je shvatio da Sakib ostaje pri svome, navali se svom težinom svog golemog tijela Sakibu na „gazijska“ prsa i poče kopati ostatke zuba. Upirao je doktor Muhidin, dok su Sakibove velikomučeničke oči bile okrenute prema plafonu, ali iz njegovih usta ne izađe ni uzdah. Samo se povremeno čulo nešto kao aaaaaj, aaaaj, i to je bilo sve.

  • E vala ćeš sada provrištati, – mislio je dr Muhidin dok je klještima vadio raspuknute komade korijena.

Sakib je i dalje šutio ko zaliven. Izgledalo je čak da doktor više pati, kao da su njemu vadili umnjak na živo, a ne Sakibu koji je i dalje šutio, dok su mu doktorove graške znoja kapale po licu.

Doktor mu ubaci u usta tampone da zaustavi krvarenje.

  • Svaka čast, efendija. Boga ti, kako se zoveš?

  • Miralem – slaga Sakib ko iz topa.

Što bi govorio svoje ime? Može ga doktor vidjeti na cesti ili ući u njegov autobus, pa eto ti belaja. Ovako je bolje. Miralem!

  • Miraleme, živ mi bio, evo radim skoro triest i pet godina, skoro ću i u penziju, hiljade sam i hiljade zuba svijetu povadio, ali ovakvog junaka ko što si ti nisam imao čast upoznati.

Sakib ustade sa stolice i profrflja :

Doktole tlebal išta platit? Makal na kahvu!

  • Ma jok moj Miraleme. Da mi žena nije već legla zamolio bije da nas slika, vako zajedno. Za uspomenu. Možeš li naletit jedan dan da se slikamo ?

  • Aha! Sutla il pleksutla – frfljao je Sakib stiščući one tampone.

  • Peke! Čekam te.

Doktor isprati Sakiba do ulaznih vrata i potapša još jednom po junačkim leđima. Sakib zaklimata glavom u znak nekog pozdrava i ode u noć. Začu se zvuk upaljenog motora, a onda i dvotaktno štektanje koje se ubrzo izgubi u noćnoj tišini.

Doktor Muhidin uze bocu iz frižidera. Natoči sebi jedan štamplić do vrha. Zapali cigaretu i otpi mali gutljaj šljivovice. Uskoro ga okruži plavičasti dim Ronhilla.

Doktor je sjedio nepomično i razmišljao. Duboko razmišljao.

  • Bože moj, kakav je kamen kremen ovaj naš bosanski čovjek! Kakav je taj Miralem! Junak nad junacima. Baš gazija. Nikom ne smijem o ovom pričati, neće mi kolege povjerovati.

U isto vrijeme, u Magribiji, doktor Faruk se prevrtao po krevetu. Nikako mu san nije dolazio na oči.

  • Bože moj, kakvih sve papaka ima među ovim našim ljudima! Kreten pomislio da mu je od injekcije zub prošao pa nagario ne plativši. Ma doći će on meni kad-tad, najkasnije sutra u podne. Ko gladna maca će cviliti pred vratima. I grebuckati. Ovo mi je dobra škola. Od sada ću unaprijed naplaćivati ne samo injekcije, već i cijelu uslugu. Baš ko u kupleraju. Briga me !

Reče to i prevrnu se na desnu stranu. Ćuk se dva-tri puta javi s jablana pored džamije. Pa i on ušuti.

Otegla se noć. Dugo je do jutra.

Napomena: Priča je napisana po istinitom događaju koji se zbio 1987. godine. Mjesta odvijanja iste te neki detalji i imena likova, a posebno stomatologa,  su izmijenjeni što, nadam se, nije u suprotnosti sa slobodom izražavanja svakog autora.

Komentari (12)

1
Krsto Djukić
ponedeljak, 20. februar 2012 u 02:04

Eh, Nadane, priča ti je baš dobra, prava!
Pozdrav,
Krsto

2
Jasna
ponedeljak, 20. februar 2012 u 02:22

Nadane, jel ovo stvarno istiniti dogadjaj? Sakib je boog, a ne šofer. A i gdje bi ti drugo na svijetu zubar otvorio vrata u gluho doba noći i prifatio se posla, to ima još samo u Sarajevu.
I opet se moram uvijek sjetiti amidže Idriza…
Čista petica Nadane.

3
Ico S.
ponedeljak, 20. februar 2012 u 04:06

Nadane,

Interesantna priča, ali samo za one koji razumiju etimološko značenje riječi Mahala. Nedavno sam čuo na našem blogu, malo nelagodan naziv, kao što je Mahaluša. To me je malo zabrinulo jer su moje drage i nikad zaboravljene učiteljica i nekolika profesorica u srednjoj školi živjele u Mahalama. Ne bi to ni bio veliki problem, davno je to bilo pa bi se moglo nekako zataškati. Na nesreću, većina profesorica u srednjoj školi i mome daljem doškolovavanju su većinom bilie iz poznatih i malo povećih sarajevskih ulica, pa se malo bojim da i njih po istoj analogiji neko ne nazove Uličarke.
Malo se brinem, ako me sutra moja unučad upitju: Deduka, ko je tebe učio? Ja iskreno ne znam šta bi im rekao.

P.S.
Vlado, molim te dodaj dva ili tri smiling faces .
S.Ico

4
Džemo Mahmutagić
ponedeljak, 20. februar 2012 u 05:11

Moj dobri jaran Edhem Sejo Huseinbegovic – Dara ima obicaj reci “Naj važnije je da je insan zdrav i da je stolica uredna”.

5
Zaim Cebo
ponedeljak, 20. februar 2012 u 08:45

Neki stanovnici sarajevskih mahala koji se na ovom blogu javno ponose svojim mahlaskim podrijetlom i jezikom (A zasto da ne?), nekako se meskolje kad ih se oslovi sa efendija (!?). Falan to ide samo uz hodze. Netacno!

Efendija na turskom znaci u grubom prevodu gospodin, mada je smisao rijeci ljepsi, i izrazava vise svojstvo licnosti. Nas narod je prije koristio tu rijec, nema razloga da se mi odreknemo njene uporabe, to je nas bosnjacki jezik. I ne stavlja se ispred prezimena nego poslije imena: Nadan efendija, ili Kemo efendija itd. Moze cak i Bato efendija. Ko ne vjeruje evo i sljedecih primjera: Recimo u Muslimana ima hadzi Lojo, kod Srba postoji Hadzi-Kostic, Hadzi-Zecevic…

Nije to samo mahalski vec i historijski fakt.

6
vesna
ponedeljak, 20. februar 2012 u 14:17

A kojeg cara.
Prica je mrak.

7
Dule
ponedeljak, 20. februar 2012 u 14:47

Divno….u Magribiji, preko puta dzamije, sam proveo 45 godina…eh da sam znao za dr. Faruka, komsiju, imao bih danas mnogo vise zuba…

8
slobodan
ponedeljak, 20. februar 2012 u 17:56

Lakonski: divna priča.

9
slavica
utorak, 21. februar 2012 u 12:09

NADANE, TI SI ZAKON !

10
Karamehmedović Miro
utorak, 21. februar 2012 u 16:10

Ovaj dogadjaj sam poodavno slušao kao dobru šalu,kao dobar vic.Ali ispričan ovako
kao što ga ispriča Nadan,vic mi nekako posta nevjerovatno istinit jer je ispričan na
nama drag sarajevsko-mahalski način.
Aferim Nadane.

11
Nadan Filipović
srijeda, 22. februar 2012 u 00:13

Miro,
baš mi se sviđa Vaš komentar. Sve stoji, samo što je po svoj prilici anegdota transformirana u vic ili je glavni akter anegdote čuo taj isti vic kao Vi, pa iskoristio neznanje istog kod šire stomatološke struke. Jednom dovlanetovcu sam rekao, a i vas ostale da ne držim pod “svrbežom” nekog upitnika tipa je li vic, je li fikcija, nije li anegdota, nije li priča koju je život napisao. Mjesto događanja je Banja Luka. Jedan od aktera, onaj koji je dao “američke injekcije” je moj dobar poznanik, nekadašnji asistent na Medicinskom fakultetu, predmet histologija-embriologija, “ekstraktor” je jedan velepoznati banjalučki “zubar”, a pacijent neki najobičniji papak iz neke lijevčepoljske vukojebine. Inače, da se zna da je “građanima” lijevčepoljanskih sela rahmetli carica Marija Terezija jednim podzakonskim aktom još u taj vakat zabranila svjedočenja na sudovima, s tim da su samo mogli biti tužitelji ili optuženi.Ta činjenica ne zaslužuje posebne komentare. Govorilo se da na našim nekadašnjim prostorima nije bilo lukavijeg i pokvarenijeg “neposrednog poljoprivrednog proizvođača”. Fabula priče je prebačena u Sarajevo kako radi naslova i lakše ekspresije, tako i zbog rasprava o “mahalskom” jeziku, što mi, nadcam se, nije zamjereno.

Sve najbolje dovlanetkinjama i dovlanetovcima iz džehenemski vručeg Pertha koji ne bi rashladio ni sav sarajevski snijeg. Od 35 do čak 43 C već heftama, sedmicama, nedeljam, pa čak i tjednima.

Nadan

12
Mašo Užičanin
srijeda, 22. februar 2012 u 17:24

Dobra priča i u dobrom trenutku Nadane. Majstor si pripovjedanja.

A što se tiče Zaimovog komentara br. 5, ja ne mogu prihvatiti, niti mislim da postoji ili da neko govori nekakvim “bošnjačkim jezikom”. Bosanski – u redu, iako svi mi dobro razumijemo i možemo govoriti i srpski i (još uvijek) hrvatski jezik. Taj naš jezik ima dosta turcizama, kao što ima i germanizama ili drugih izama i neko ih može koristiti ili ne. Ali, niti su turcizmi isključivo vezani za muslimanski (bošnjački) živalj, niti germaizmi za katolički, niti bi njihova upotreba trebalo da nas dijeli i razdvaja. A oslovljavanje sa efendija, beg, aga, pl. i slično treba doista prepustiti onima koji žele da tako oslovljavaju, ali definitivno i onima koji su oslovljeni. Kao uostalom i pozdravi – smatram da je u redu da se ljudi pozdravljau selamom, ili sa “pomozi bog” i sl., ali samo kada znaju o kome se radi i da će onaj kojega se pozdravlja to normalno prihvatiti. Za pozdrave u vecem društvu, gdje ima i nepoznatih osoba, a posebno na javnim sastancima, skupovima, tribinama i slično, mislim da treba koristiti neutralni oblik na našem lijepom jeziku – dobro jutro, dobar dan, dobro veče, itd. Nepristojno je i za našu gradsku sredinu arogantno obraćati se nepoznatima sa običajnim pozdravima koji se koriste samo u jednoj konfesiji. Nadam se da će Zaim efendija ovo prihvatiti.
Mašo

Upišite komentar

Vaš komentar