NAŠIH DVADESET GODINA Gdje je Hrvatima nestao osmijeh?

Prvih dvadeset godina života formativna je epoha koja umnogome definira karakter i unutarnju strukturu pojedinca. Da je Republika Hrvatska osoba, već bi bila u fazi pune zrelosti i svatko bi, i bez pomoći psihoanalitičara, mogao raščlaniti njezinu narav i osobnost.

Dob je to i u kojoj se s već dovoljno raspoloživih argumenata može napraviti inventura čitavoga političkog projekta: gdje smo dobili, gdje smo izgubili, što su nam bile razvojne pogreške i kome se ta stoljećima snivana država, na koncu, najviše isplatila?

Kome se to isplatilo?

Danas, kad više nismo u hormonskoj ognjici i domoljubnom pubertetu, svi znamo kako bi bilo krajnje pogrešno reći da se samostalna Hrvatska isplatila svim Hrvatima. Svjedoci smo, naime, sudbina desetaka tisuća sunarodnjaka koji su posve izgorjeli ili su teško stradali u povijesnom žrvnju državnosti i na križnom putu kapitalističke tranzicije, skupa sa svojim obiteljima. S druge strane, iz kaosa devedesetih, masnih su brkova izašli mnogi tipovi sumnjivih i krajnje nenarodnih ideala, najčešće bez ikakvih zasluga za državu i upinjanja za opće dobro, a nerijetko i djelatni podrivači istih.

To samo dodatno relativizira tezu o isplativosti samostalne Hrvatske i svodi je na krajnje individualan pristup. Takav rezime nas upućuje i da se ubuduće ne valja dati lako zavarati prostim političkim jednadžbama: činjenica da se nešto samo zove hrvatskim automatski ne jamči najbolje rješenje za Hrvate. I na tarabi piše “mica”, ali nije mica nego taraba –  zaboravljena je narodna mudrost. Ako smo u zadnjih 20 godina – dakle – naučili nešto korisno, na prvome je mjestu poučak da domoljubna forma baš i ne garantira kvalitetan sadržaj.

Tko nas je što pitao

O sadržaju se, doduše, prvih dana i godina našega puta u samostalnost kod nas malo ili nikako nije ni raspravljalo. Jednako kao što nas ranih devedesetih nitko nije pitao kakvu Hrvatsku želimo – izvoljevamo li demokraciju i kapitalizam švedskog, ili, pak, južnoameričkog tipa – nitko nas nije pitao ni što od dobrih rješenja dotadašnjeg sistema želimo zadržati i želimo li baš sve u novoj državi stubokom promijeniti.

Od posljedica uvjeravanja da je u Jugi baš sve bilo crno, a da će u samostalnoj Hrvatskoj sve samo po sebi biti bijelo, mnogima se danas jako mrači pred očima. U ime svete samostalnosti uništene su mnoge dragocjene institucije i civilizacijska dostignuća poput društvene solidarnosti, socijalne pravde, radnih prava, prava na stan, prava na besplatno obrazovanje, multikulturalizma, sustava zajedničkih javnih dobara, besplatnih ljetovanja i za najsiromašnije, sindikalne skrbi, proizvodnje hrane za izvoz i za potrebe stanovništva… Uništena je održiva supstancija hrvatskog sela, uništena je i industrija čiju su tehnologiju unaprjeđivale generacije, te smo se pretvorili u naciju trgovaca sa sve manje solventnim kupcima. Dobili smo nekoliko stotina moćnih nacionalnih i regionalnih tajkuna, strane banke i strane kredite, nesigurnost radnih mjesta, vanjski dug, uvozne lobije, moralni relativizam i pad vjere u trajne životne vrijednosti, potrošačko ludilo i obrazovnu perspektivu u zvanjima recepcionera, konobara i sobarica.

Od Johnnyja do Rozge

Hrvatska se, recimo, jako isplatila Jeleni Rozgi, jer je svoju uspješnu karijeru izgradila primarno zahvaljujući posve degradiranom glazbenom ukusu naše omladine. Istodobno s odcjepljenjem i bijegom od istoka, Hrvate je, naime, jako zaintrigirao istočni melos koji ovdje ranije nikad nije bio znatan, a sa samostalnošću se javio opsesivno poput svraba u amputiranoj ruci. Bjelodano je da se, s druge strane, samostalnost nije mogla isplatiti Johnnyju Štuliću, jer je bio roker nadnacionalnog formata i pjesnik, kazao bi kolega mu dr. Tuđman, svemiropolisnih razmjera. Samostalna Hrvatska se po kvalitativnim dosezima dosad nije isplatila ni hrvatskoj nogometnoj ligi, hrvatskom filmu, pa ni hrvatskoj kulturi kao takvoj, koliko god to paradoksalno zvučalo. To nije nikakva posljedica “prokletstva malih brojeva”, jer je Hrvata jednako malo bilo i u Jugoslaviji, nego nekvalitete sustava i krive selekcije koja se čvrsto drži jedino logike vlastita netalentiranog i pohlepnog dupeta. Nije, doduše, ni lako strateški usmjeravati nacionalne prioritete odlukama koje se kreću u interesnom rasponu od jednoga političkog mandata. Istinabog, dosta je i aspekata u kojima smo, zahvaljujući samostalnosti, zabilježili i pozitivne pomake koje počesto uzimamo samorazumljivima.  Napredak na polju medijskih sloboda katkad je teško objasniti čangrizavim mladcima, jer oni ne pamte eru kad su teze u novinarska pera izravno diktirali komitetlije i kad su novine bile dosadni stenogrami nebrojenih partijskih sjednica. Nezamislivi su nam i manjkovi ikakvih roba na policama trgovina, sloboda govora, viceva, pa i tračeva na račun političara i javnih osoba je apsolutna, ali su efekti istih radnji, kao i kritičkih napisa, krajnje jalovi. Javni prosvjedi su uobičajen dekor naših ulica, a nekad je svaka slična avantura neminovno uključivala rizik robije.

Smijemo li se više?

Automobile možemo nesmetano voziti i na parni i na neparni datum, po rebatinke ne moramo više putovati u inozemstvo, devize su nam dostupne na svakom koraku, hollywoodski filmovi premijere imaju istodobno u Splitu, Zagrebu i na Broadwayu, pohode nas svjetske glazbene megazvijezde, umjesto nekoliko tisuća maraka za telefonski priključak na prvom kiosku za sto kuna možemo kupiti mobitel, ali jesmo li zbog svega toga, kao društvo, barem za nijansu sretniji u odnosu na život i razvojne perspektive u nekadašnjoj “tamnici naroda”? Smijemo li se češće, razgovaramo li više, radujemo li se susjedovu napretku, pjevamo li glasnije nego u vrijeme kad su hrvatske pjesme bile navodno strogo zabranjene? Pitanje nadilazi percepcijske moći jednoga novinskog teksta i zalazi u sferu transvremenske socijalne psihologije.

Poeta kaže: “Svako vrijeme ima svoju boju, malo farbi, a vremena razna/nagađati kad je bolje bilo, to su samo preklapanja prazna…” Preciznije, riječ je o stvarima koje svaki Hrvat, baštineći proživljeno iskustvo, može kvalitetno raspraviti jedino sa samim sobom, svjestan spoznaje da je pripadnik naroda koji alibi za vlastitu nesreću, nakon 20 godina samostalnosti, više ni u pijanstvu nema pravo tražiti u drugima. Drugi i drukčiji nude mu se danas isključivo kao pomoć, razvojna mogućnost i logičan izlaz iz obmane samodostatnosti, u koju je progonjen kompleksima vlastite važnosti, genijalnosti i veličine svojedobno bio jeftino upao.

DAVOR KRILE “Slobodna Dalmacija”