Treba li pogledati “Anđelinin film”
U proteklom ratu ja, lično, imao sam direktan gubitak – civilno stradanje u porodici, bio sam 138 dana u logoru nalik na onaj iz filma U zemlji krvi i meda, vođen na strijeljanje (kako vidite, bezuspješno) i korišten kao živi štit (također, neuspješno). Ovo je moj lični osvrt na “medijsku buku” oko tog filma i želim da ga prihvatite kao takav. Sve one koji ga ne žele čitati, ovdje mogu da napuste čitanje ovog posta. Mjesto gdje ga objavljujem također je privatni projekat grupe ljudi i kao takvom, polažem račune samo ljudima koji ga kreiraju, a ne i svakom potencijalnom dokoličaru koji svoju web hrabrost iskazuje samo prikrivenim IP adresama i anonimnim komentarima. Ostali, mogu nastaviti čitati.
Znate li o kojem se poslijeratnom filmu najmanje pričalo? REMAKE, koji je napisao Zlatko Topčić, u prvom licu jednine, bivši logoraš iz Grbavice, sin logoraša iz Drugog svjetskog rata. Kad je svijet pogledao film, jedini njegov (Zlatkov) komentar je bio da je priču “Rimejk” (Remake) napisao da se i treća generacija Topčića ne bi našla u situaciji da u prvom licu jednine priča takve stvari.
Imam iskopirane (tad nije bilo Facebooka u Bosanaca) izjave i već sam od jučer dobio barem dvije opklade da se “majka istorija ponavlja” sa filmom o Balkanu Anđeline Đoli. Oni koji NE ŽELE da se suoče sa istinom, koji je na ovaj ili onaj način negiraju, osporavaju, pronalaze mane. Izjava godine je da je ŠOK TERAPIJA najbolji način izlječenja. Ko želi ostati bolestan (u zabludi) treba NE gledati film. Ovi drugi to znaju i bez filma, ali sad imaju “127 minuta neholivudskog neuljepšavanja.
Prvo, odakle meni pravo da je u zvaničnom tekstu kojeg dijelim s vama zovem “Anđom”? Drugo, slažem se sa anonimnim web komentatorom koji je kazao da je rediteljka htjela zaraditi na muci Bosanaca snimila bi spektakl sa Švarcenegerom, Staloneom (para, nesporno, ima), zovnula pirotehničare i napravila dernek. Ne, zovnula je globalno svjetski anonimne glumce, nakon što je pregledala bar dvadeset filmova, pročitala bar isto toliko knjiga. I napravila film. I u naslovu sam stavio “navodnike”, iako film jeste, scenaristički i rediteljski, Anđelinin. Ja ipak mislim da je to film svih nas. Objasniću svoje pro et contra.
Zašto ne morate pogledati film U zemlji krvi i meda (Balkan, turski bal-kan, med-krv). Oni koji su svjesni šta nam se dešavalo, ne treba im da im neko to objasni. Oni koji nisu doživjeli, osim iz dubine šanka nekog dezerterskog kafića u pozadini, neće shvatiti. Oni koji su to činili, pokušali su pobjediti, istjerati “nečistu krv”, kako kaže imaginarni Ratko Mladić u filmu. I nisu, ni ovaj put, uspjeli. Poklali, pobili, raselili, ali nisu završili “posao”.
Film boli sve. I oni koji priznaju da je Đoli napravila sjajan posao i one druge. Ti drugi su me prestali interesovati 1995. i sad im obraćam pažnju taman toliko da ih spriječim da svojim zlom naškode mojoj djeci i budućoj djeci moje djece.
Totalno kretenski izopaćenim ja ne vidim brutalne scene neskrivene u filmu, nego post komentare da se “vidi digitalni regulator toplote u Galeriji”, da se vidi “reklama Violete na jednoj zgradi”, da “Srbi nisu u ratu držali olimpijski muzej, nego Armija”.
Izađimo iz gudura lokalnih opanaka, seljaka u globalnom smislu. Film je rađen za tržište 210 država i teritorija gdje će ga vidjeti više ljudi nego što “web heroja” ima za tastaturama kompjutera na Balkanu. U zemlji koja ima 500 hiljada nezaposlenih, a dva miliona nogometnih selektora i tri miliona premijera Vijeća ministara, moguće je da imamo i par hiljada “ozbiljnih kritičara”. Pa kad je sniman Ben Hur trošeni su milioni, a potkralo im se da glavni junak u barem dvije scene nosi ručni sat na ruci. Ili da se vidi trag mlaznog aviona u filmu o Kleopatri i piramidama.
Ma ne, naši tzv.kritičari nisu filmofili, nego su zajedljivi klošari koji ne mogu podnijeti što nemaju muške ili ženske reproduktivne organe toliko čvrste da odu van svoje mahale i kažu – da, idemo mi u budućnost, ali prvo da riješimo “ko je počeo rat”, što bi rekao Đuro u “Ničijoj zemlji”.
Ma da, preporučiće vam laganu komediju, pokazaće vam blijedi nedefeinisani triler ili dramu bez drame. Ili će vam se potruditi da kažu – paa svi su radili zločine. Da, jesu, kažem i ja. i stidim i prezirem pripadnike mog naroda koji su ubijali, klali i uz to govorili da to rade u ime vjere, nacije, naroda. Nisu u moje ime. U moje ime nije niko imao pravo, niti moju dozvolu.
Za razliku od niza pametnjakovića, koji će vam ovih dana govoriti da trebate ili ne trebate ići vidjeti film, ja ću vam reći – pogledajte svojim očima, poslušajte svojim ušima. Ako ne znate da li je ono prikazano uistinu i bilo tako – reći ću vam, u prvom licu jednine, jeste – sve ono sam vidio i doživio svojim očima. Na vama je da prihvatite istinu ili da gajite lažnu nadu da ne živimo u zemlji krvi i meda.
Ovim što će reći da se i ovim tekstom “raspiruje mržnja”, stavlja na “jednu stranu”.. otvoreno poručujem – Smatram da svako ko je živio ili namjerava živjeti u suživotu, graditi budućnost, treba sebi (ne meni, vama) reći – da, ono je bilo baš onako. U protivnom, ako smatrate da nije, želim vam da na svojoj koži prođete ono što sam ja prošao, pa da onda gradimo Mir i Suživot. Jer nam pozicije nisu trenutno iste – ja znam da je ONO bilo tako i zato kažem SVAKA ČAST hrabroj ženi Anđelini.
Boli, težak, mučan i na momente odvratan film. Ali ni mi nismo bili na ljetovanju od 92-95. Doduše, neki jesu. A njima posebno ne preporučujem film, jer će im se povisiti tlak i reći će – mir, mir, niko nije kriv. Do sljedeći put.
Adnan DŽONLIĆ (zenicablog)
otvoreno: 2200 puta
!
subota, 18. februar 2012 u 06:01
Postoje dokumenti , koji su svakim danom brojniji , da je bilo i gore nego sto se u filmu
prikazuje . To je toliko ocigledno da samo cetnici mogu misliti drugacije .
Osobna svjedocanstva su , svakako , najupectljivija – i njih ce svakodnevno biti sve vise .
Poslije premijere filma u Sarajevu , Andjelina je sa aplauzom primljena i u emisijama
francuske televizije , posebno na programu TF 4. i tu su joj postavvljali vec klasicno pitanje -
-Sta ona odgovara onima koji tvrde da je to napad na Srbe ?
Njen odgovor citaoci vec znaju .
Ali , kako smo u proslom ratu poremetili vrijednosti pa smo “sa prljavom vodom izbaciji i
dijete” , i pitanja poput navedenog postaju , ponegdje , logicna .
A ja pitam : Zasto bi ovaj film bio primjer satanizacije Srba , kad te uzase nisu pravili Srbi , nego – CETNICI !
Jer , Srbi su pobijedili te svoje cetnike i prije zavrsetka Drugog svjetskog rata ( u zajednici
sa drugima , naravno ) , pa je logicno pitanje : Gdje su sada ti Srbi , partizani , koji su
pobijedili cetnike ?…Imaju li tadasnji Srbi nasljednike ?
Odgovor je , svakako , laksi nego sto se pretpostavlja .
Oni su tu . Srpski narod nije cinio zlocine nad muslimanima , i drugim nesrbima , nego njihov
sljam , njihovo dno – koje je cinilo to sto je cinilo pod firmom “odbrane srpstva” !
Uvjeren sam da ce i savremenim cetnicima srpski narod , udarajuci sakom o sto , reci :
- NE…U MOJE IME NE !
NIKADA !
Zivi bili – pa vidjeli !
A poruka ADNANU DZONLICU je takodje jasna : U pravu si !…Nazalost – pravda je spora !
Ali – i dostizna !…Ona se filmom samo – ovjekovjecuje !…Bio on umjetnicki dobar , ili ne !
subota, 18. februar 2012 u 09:44
Kod nas, kad se o nečem plahovitom i jezgrovitom počne mnogo pričati, kad se dokonjaci i lezilebovići počnu čuditi, kuditi, ili sažaljevati, narod kaže : Za dobrim se konjem diže prašina. Onaj isti narod koji uzgaja konje i usmjerava ih da jure putevima sa kojih se diže prašina.
O istorijskom sramu naših, centralnih južnoslovenskih naroda u zadnjoj deceniji dvadesetog vijeka, i o filmu Holivudske dive Anđeline Đoli ljudi već pričaju i istorijski dugo će pričati shodno svome poštenju, poznavanju stvari i nacionalnom i patriotskom shvatanju dužnosti, isto kao što to stotinama godina pričaju o Kosovu, već nekoliko decenija o Titu… Pričaće i o tom filmu koji se i gospodinu Džonliću u zadnjem Bosanskom ratu dogodio, o gašenju jedne iskre najprirodnijeg osjećanja svakog živoga stvora – ljubavi, koje je i tu, u poplavi društvene kataklizme i pomračenja vela humanosti u ljudskom rodu, urezalo ružnu brazdu u lice civilizacije. Jer, loši ljudi su izmislili rat, umjesto da posegnu za cijelim arsenalom drugih načina rješavanja sukoba i različitih shvatanja. Digli su oružje na ljude i ubijali. Pa i kada nisu znali zbog čega to rade, a slijedili slijepo najveće svoje neprijatelje, svoje sopstvene vođe koje su ih gurnule u rat, taj užasan zločin nikad ne mogu saprati sa svojih lica, sa svojih imena, sa svojih plemena…
I na tim će prostorima nove generacije naći načina da organizuju život. Mnogi će konji nestati u vihorima prašine vremena. A rat, kao najcrnji način odnosa među ljudima, i onaj Bosanski na samom kraju drugog milenijuma, i onaj u filmu Holivudske dive Anđeline (Anđeli su simbol dobrote) imaće vječite spomenike, poput ovog u mojoj pjesmi RAT.
R A T
(Zar su ljudi zaslužili rat?!
Otkuda nekom ta ružna ideja?!)
i kad je sveti
razara
ljudima rana vječita
o onima se drugima smišlja istina
ide za kugom
razuma
ogrnut varljivim plaštom
profita
ljudskim se rukama zagrće
cvijeće proljećnjih mirisa
zgarišta postaju ordenja
u prljavim čašama zanosa
krvave značke
znamenja
u kočijama sumnjivog ponosa
s proljeća ptice dolaze
ptice-selice
na krilima nadanja
umjesto gnijezda zgarišta
potoci puni uzdaha
u korijenju enigma sleđena
(Ako pobjednik piše istinu,
istina nije istina.
U ratu je sreća svačija
nesreća.)
(Iz knjige pjesama i eseja TRAGOVI)
subota, 18. februar 2012 u 20:42
Svaka cast Adnane ! Moje je misljenje da se Vasem razmisljanju nema sta dodati a niti oduzeti. Ipak bi posebno izdvojio sljedece navode : “Film boli sve. I oni koji priznaju da je Đoli napravila sjajan posao i one druge. Ti drugi su me prestali interesovati 1995. i sad im obraćam pažnju taman toliko da ih spriječim da svojim zlom naškode mojoj djeci i budućoj djeci moje djece.”
subota, 18. februar 2012 u 21:53
Dragi Adnane, težak je poduhvat, komentarisati, a da se film nije vidio! A nikako ne komentarisati, to bi značilo pomalo kao i obezvrijediti ovo što si napisao; ako ništa, Tvoj tekst bi morao ljude navesti da razmisle o porukama koje šalješ izvan konteksta o filmu. Mene su Tvoja razmišljanja dirnula i osjećam da si mi u duhu blizak! A film ću, naravno, pogledati!
nedelja, 19. februar 2012 u 02:24
Diglo se zaista puno prašine oko Angelininog filma, koji nisam vidjela, još. Na FB razni komentari, no nakon ovog teksta ću ga zaista pogledati. Izgleda da je u našem mentalitetu da svako prikazivanje ratnih dogadjaja, vidjen očima inostranaca/neučesnika, osudimo i prikažemo kao komercijalni poduhvat.
Nedavno su dva holandska studenta, za diplomski rad, napravila dokumentarac o bivšem holandskom vojniku, učesniku u srebreničkoj tragediji. Ukratko, on se vraća u Srebrenicu da tamo živi, druži se sa mještanima i prisjeća. Fino je primljen po naški, uklapa se polako, uči jezik i običaje….. Film je promovisan uz učešće tog vojnika i još par gostiju. Auditorijum cca 50-tak, uglavnom mladih ljudi, u studentskom centru u Amsterdamu. Bilo je i suza i smijeha. Diskusija nije mogla naravno mimoići bolne momente, na koje on kao samo vojnik, nije mogao uticati. Jedan od gostiju, učesnik u istrazi holandske vlade, je iznio nove, javnosti malo poznate, detalje. No nakon što je kraj diskusije već bio najavljen javila se za riječ žena, i na lošem holandskom, opet otvorila pandorinu kutiju (kako si mogao, zašto si, zašto nisi?). Članica udruženja srebreničkih žena. I svi smo otišli kućama sa gorkim ukusom, koji je potro hrabri ili ludi čin tog vojnika da se vrati na mjesto doživljenog zločina. I nevjerovatnom brzinom sutradan je osvanuo crni članak u “Avazu” o ovom dogadjaju.
Holandski vojnik se potom nije vratio u Srebrenicu.
Šta će nama pažnja svijeta, mi smo sami dovoljni sebi!
nedelja, 19. februar 2012 u 10:56
O filmu se naravno nemože ništa reći bez da se predhodno pogleda. (Odgledavanje filma mogao biti i jedan od razloga ove kampanje). Ostaje nam samo da nagađamo I procjenjujemo da li je Andželinin film vrijedno ostvarenje ili tek jedna od mnogih američkih namjenskih filmskih tvorevina.
U pogledu AJ činjenična situacija je dragi mojin sljedeća:
Andželina Džoli (Angelina Jolie) poznato je glumačko ime, pogotovu muškom djelu publike, i dobitnica je nekoliko američkih nagrada za “supporting rolles”. Kao režiserka nije stekla neku veću reputaciju.
Poznate su takodje i njene posjete mnogim izbjegličkim logorima širom svijeta zbog čega je od UN imenovana “Ambasadorom dobre volje”. U tom svojstvu imala je razgovore, (moguće i briefing) sa mnogim članovima američke administracije, uključujući i državne sekretare.
Privatno: Dva neuspjela braka a trenutno živi sa partnerom sa kojim privalči pažnju štampe. Koliko se zna ima troje biološke djece I troje usvojene djece. Sve u svemu nije tipična žena iz balkanske priče. Na Zapadu to je gotovo normalno )u tim sferama).
Malo je teško očekivati od Andželine neko izuzetno djelo, no naravno moguće je i iznenadjenje. (Sjetimo se da je Rade Šerbedžija napravio skoro svjetsko ime tumačeći opasnog i zlog ruskog špijuna u “Mission impossible”).
Ipak naginjem da je tema za Andželinu preteška, pogotovu ako se zna ko je sve bio u glavnim ulogama: H.D. Genšer, A.Mock, Van Der Bruk, Ingelberger, Baker, Mazovjecki, Tuđman, Izetbegović, Kučan, Milošević, Bobetko, Janša, Mladić, Hali8lović… pa onda čitava plejada lokalnih Ramboa (nije fer da spominjem samo one sarajevske: Juku, Ćelu.. kad je toga – ustaša, partizana i četnika – bilo na svim stranama.)
Ukratko, film će imati svoje navijače a i one protiv, zavisno od nacije ireligije naravno, ali je već sad sigurno da poslije njega nećemo biti ni pametniji niI složniji. Naprotiv. Tako je uvijek kad Ameri “sreću” dijele. Bilo bolje dok se čulo ono “Miše beli sreću deli!”
A šta ćemo, tako nam ase zalomilo!
ponedeljak, 20. februar 2012 u 11:42
Gospodin Brkenda komentar 6. :
“Ukratko, film će imati svoje navijače a i one protiv, zavisno od nacije i religije, naravno, ali je već sad sigurno da poslije njega nećemo biti ni pametniji ni složniji.
Naprotiv. Tako je uvijek kad Ameri “sreću” dijele. Bilo bi bolje da se čulo ono “Miš beli sreću deli ! ”
Gospodine Brkenda, ja mislim da nisu krivi Ameri, za četničke zločine, primitivizam, divljanja i barbarstvo.
Vaša ( Ne )objektivnost se može primijetiti i u vašem citiranju protagonista krvave drame na prostorima bivše Jugoslavije.
Po Vama, gospodine Brkenda, srpski vožd Milošević, se nalazi na DESETOM mjestu, čak poslije i slovenskog predsjednika Milana Kučana.
Mene zanima zašto ste zaboravili pomenuti Radovana sa Durmitora i srpske heroje Šešelja i Arkana.
Gospodine Brkenda, film Andjeline Djoli “U ZEMLJI KRVI I MEDA” je namijenjen i koristan PRAVDI, ISTINI i novim generacijama, da se nikada više ne dogodi ono što se dogodilo u Bosni i Hercegovini 92-95.
Vama gospodine Brkenda, preporučujem, pogledajte e-NOVINE koje uredjuje čestiti Srbin Petar Luković. Ako imate vremena pročitajte “Andjelina, kurvanjska duša”.
Tekst je u originalnom šumskom pakovanju s bloga Rajka Vasića, kućnog ljubimca Mileta Dodika.
Od Vasića ćete saznati da Sarajevo nikada nije bilo opkoljeni grad.
Po Vasiću, Andjelina Djoli se zove : Džemila Djoli.
Ako je tako, gospodine Brkenda, Vi nepotrebno optužujete proklete AMERE.
S Poštovanjem
Sakib Hadžić
ponedeljak, 20. februar 2012 u 17:03
Sakibe bolan,
nije čovjek pisao ni za tvoju ni za protivničku ekipu; niti je šta falio niti kudio a i kako će kada filma nije ni vidio. Vi iz Nezuka ste beli hitri, ne vidite od brijega ništa a već hukćete!
Nekada, u stara vakta, turska vojska je uoči bitke halakala što može glasnije ee da bi se protvnik više ustrašio. Tako i ti – digo graju za svaki slučaj! Ko ne sluša prijetiš mu tim Lukovićem, koji uzgred rečeno u struci nije na kakvom glasu.
ponedeljak, 20. februar 2012 u 19:08
Vrhunski karakter i glumica Mirjana Karanović , otprilike je dala ovakvu ocjenu:
Ovo što se dešava nema nikakve veze sa filmom Anđeline Đoli. To je dizanje prašine, to je zatiranje činjenica, to je negiranje onoga što se je dogodilo u Bosni. Đoli se ne treba nikome izvinjavati niti iko ima prava da je pita zašto je ona snimila taj film.
Kao glavni protagonista u filmu „Grbavica“, osvrnula se je i na taj film, kazavši da je neko u RS zaradio na tom filmu i na ovome će. Naime ponavlja se priča, niko ga ne želi prikazati javno, traže se alternativni prostori. Piratske kopije su donijele nekome dobru zaradu. Tu se malo paradira ideologijama, a zapravo je novac bitan.
Na kraju je spomenula i Vedranu Rudan i njen tekst na blogu „U zemlji krvi i idiota“ gdje Vedrana napisa „ko o silovanju može napraviti bolji film od silovatelja“?, ocjenivši to kao gadost jedne žene.
http://www.rudan.info/zemlja-krvi-idiota/#more-528
Mirjana Hvala Ti
Hvala i Adnanu
utorak, 21. februar 2012 u 19:48
Sinoć na Al-Jezeeri, kao gost u jednom kasnom programu je bio i jedan od glavnih glumaca iz pomenutog filma—mislim da se zove Feđa—koji spomenu da je reis Cerić izjavio da ga je duboko potresla scena gdje srpski vojnik baca malo dijete kroz prozor. Feđa dodade da takva scena u filmu uopšte ne postoji. Ova Cerićeva sekularna priviđenja neće uticati na moju odluku; filmove ove sadržine ne gledam obzirom da mi je dosta tuđe patnje i jada.
Predpostaviću da je Anđelina željela da bude fer i umjerena u svom prvencu, i koliko je u tome uspijela neka kažu oni koji su ga vidjeli. Ali simptomatično je to da ovaj film neće ostati zapamćen po svojim umjetničkim kvalitetima ili nedostatcima, nego po tome kako su nam ga domaći ispirači mozgova uspjeli prezentirati. Valjda ga zbog toga zainteresovani u RS neće vidjeti, jer kako je izjavio nekakav banjalučki distributer filmova, za isti tamo ‘nema interesovanja.’
Za mene je interesantnije pitanje da li je takav film trebao biti napravljen petnaest godina nakon rata, i na koji način golgote ovdašnjih naroda mogu nekome da posluže za bilo šta pozitivno?