Mi?o Bjelogrli?: AUGUSTA CESARCA ulica

U dva-tri navrata, ovdje kod Vlade, napisah pri?e o sarajevske dvije ulice u kojima sam proveo djetinjstvo i mladost. Sa Radi?evom sam se, znam, mnogima vjerovatno ve? popeo na  glavu, a pri?a o Mis Irbinoj je bila svojevrsno sje?anje na mnogo dragih ljudi koji su živjeli u toj ulici poznatoj po tome da se u njoj nalazila ?uvena sarajevska institucija, zvana FIS, okupljalište Sarajlija ro?enih tridesetih, ?etrdesetih, pedesetih prošlog vijeka.

augusta cesarca

Neki dan vidjeh da su te tri pri?e “otvarane” skoro 10.000 puta, pa zato se odlu?ih da kona?no zatvorim krug mog djetinjstva u tre?oj ulici iz tog kvarta: Augusta Cesarca. O tom Zagrep?aninu nisam znao baš previše. Po opredjeljenju je, koliko mi je poznato iz knjiga, bio ljevi?ar i antifašista, a  njegov književni opus me nikada nije previše privla?io. Ipak, “njegovu” ulicu sam zavolio zbog velikog broja dragih ljudi sa kojima sam proveo milione sati u bezbrižnim igrama, druženjima i beskrajno sre?nim danima.

Nalazila se, da tako kažem, u samom u epicentru grada. Duga maksimalno 150 metara. Bila je u obliku slova “T” i spajala je Mis Irbinu i Obalu. S desne strane je bio FIS, a s lijeve se kroz dva pasaža išlo u Radi?evu, pa zatim u Jadransku. Ipak, moja prva se?anja na tu ulicu nisu oduvijek bila baš draga kao danas. Mogu ?ak da kažem da sam je u dje?a?kim danima na neki na?in i “mrzio”.

ja i sisko u augusta cesara

Mi?o sa sinom Sinišom

Razlog je bilo obdanište u koje sam po?eo da idem negdje po?etkom šezdesetih godina prošlog vijeka. Zvalo se “Jelena Vitas”, a ja sam se derao kao blesav kada su roditelji po?eli da me dovode u tu zgradu. Kasnije sam se “unormalio” pa sam ?ak i po?eo i sam da odlazim u obdanište, a subota i nedelja su mi bili prazni bez vrti?a i bra?e Kosanovi? (Borisa i Saše), Šime (Željka Šimi?a), Almina (Adžovi?a)… mojih tadašnjih drugara iz obdaništa. I sada mi se ponekad ?ini da jasno vidim sliku Jelene Vitas koja je visila u hodniku ?im se otvore ulazna vrata.

Moje vaspita?ice su bile teta Ajša i teta Hilda. Volio sam ih obje, ali mi je Ajša za nijansu bila draža. Valjda zato što je bila starija, iskusnija i što mi se, na osnovu njenog opho?enja s nama, ?inilo da je ona voljela svu djecu ovog svijeta.

Bez obzira što sam bio klinjo, dva doga?aja iz tog perioda su se neizbrisivo urezala u moje pam?enje. Jedan je bio vrlo bolan i na glavi mi je ostala trajna uspomena.

Pamtim da je bilo lijepo vrijeme i da smo bili u kratkim pantalonicama kada nas je teta Hilda odvela u park ispred opštine Centar kod Koševskog potoka. Tu su nas zbog tobogana, klackalica, vrteški i ljuljaški ?esto vodili, a i mi smo voljeli da idemo. Jednog dana me je neko, ne sje?am se više ko, toliko zavrtio na vrteški da mi se zanebesalo, pa sam pao i “rascopo tintaru”. Krv mi je liptala iz glave, a teta Hilda me odmah, sva uplakana tr?e?i odvela u školsku polikliniku u Mis Irbinoj gdje su mi uz moje magare?e urlikanje “prišili” dvije kop?e. Znam i da je majka danima bila užasno ljuta zbog mog pada.

Drugi doga?aj koji pamtim je veseliji, a to je bilo upoznavanje sa u to vrijeme popularnim pjeva?om Draganom Stojni?em. Teta Ajša je bila dobra drugarica s njegovom majkom, a Stojni?i su živjeli na ?obaniji, ?ini mi se u Ulici Tome Masarika (neka me neko od ?obanijske raje ispravi ako griješim) i jedan dan nas je odvela da se upoznamo sa “?ika Draganom” koji se proslavio sa ?uvenom pjesmom “Bila je tako lijepa”. On je s nama pri?ao oko 15-20 minuta odgovarao na naše razne gluposti i, sje?am se, svakom poklonio po tri-?etiri bombone. Koliko sam samo bio sre?an! Em, dobio bombone, em upoznao Dragana, a pjesmu “Bila je tako lijepa” i danas rado slušam.

Dodatak urednika:

Dragan Stojni? je bio moja “velika raja” u ?obaniji. ?uvam ovu sliku sa Draganom iz 1956.godine.

Dragan Stojnic - velika raja

Osim mene, u tom periodu kada sam pošao u obdanište, Ulicu Augusta Cesarca, smijem da se kladim, nisu voljeli ni sarajevski “razbojnici” i “jalijaši”. A, i zašto? Pa tu je bila zgrada SUP-a, a niko nije želio da ima posla sa milicijom. Tu su radila i dvojica “fisovaca”, ?edo Kezunovi? jedan od osniva?a Mlade Bosne i Borislav Iva Ivaniševi? nekadašnji košarkaš i trener Mlade Bosne i Željezni?ara.

U prvom ulazu do zgrade SUP-a stanovala su bra?a Zlatko, Goran i Zoran Seleskovi?. Sa Goranom i Zoranom sam išao u razred u osnovnoj školi. Zoran je sada generalni sekretar Univerziteta u Sarajevu i ljetos smo se sreli upravo ispred njegove zgrade, a Goran je još prije rata otišao u Švedsku i živi u Geteborgu. Povremeno se oglasi i ovdje kod Vlade.

Iz druženja sa bra?om bra?om Seleskovi? moram još nešto da dodam. Zoran je, koliko se sje?am, prvi od naše raje dobio klasi?nu gitaru i krenuo je u Muzi?ku školu. Jedno vrijeme smo se opasno “palili” na muziku i razmišljali da osnujemo, kako se tada govorilo VIS. ?ak smo se i sastajali kod mene u stanu i ko fol nešto vježbali. Bilo je to doba kada su Indeksi kod nas i Bitlsi vani drmali. Prema našoj zamisli ja sam trebao da budem bubnjar, pa sam na tim nekim našim nazovi probama lupao po nekakvim šerpetinama, da sam sam sebi išao na živce, a mogu misliti kako sam maltretirao ostale.

Do Zoranovih vrata stan je imala nekadašnja pjeva?ica narodnih pjesama Nada Aleksi?, koje se, bez sumnje, sje?aju starije Sarajlije. Ona je ?esto sjedila u “staroj” Istri, a kasnije kada je Istra srušena, u hotelu “Sarajevo” u Ulici JNA. Nada je bila tiha patnja nekih sredovje?nih i – nadam se da ne vrije?am starijih džentlmena koji su znali satima da stoje pored ograde FIS-a nadaju?i se Nadinom pojavljivanju na balkon. Ljetos sam na Titovoj sreo njenog sina Predu koji mi re?e da je prodao stan u Augusta Cesarca i da je kupio manji negdje u Pofali?ima.

U tom ulazu su bila i bra?a Kurili?. Vlado i Joco su nekada trenirali košarku u Mladoj Bosni. Vlado je kasnije igrao i za Omladinac, a zatim jedno vrijeme bio košarkaški sudija. Na posljednjem spratu moj profesor iz ONO i fizike iz Pete gimnazije Veljko ?abak i da me neki dan Suzana u jednom komentaru ne podsjeti potpuno bih ga – a ni sam ne znam kako, valjda zbog moje “kilometraže” – izgubio iz vida.

Zoranov, Goranov i moj dobar drug iz osnovne škole Damir Pobri?, bio je u jedinom ulazu sa lijeve strane. Daša, kratko re?eno krasan momak. Miran, tih, povu?en. U srednjoškolskim i studentskim danima je igrao odbojku u Bosni.  Ne znam, ali skoro da  bih se smio kladiti da se on nikada nije sa nekim od raje “zaka?io”. Duša od ?ovjeka. Njegov brat Dino ve? nije bio takav. Kada se malo iznervira znao je da zagalami i posva?a se, a naj?eš?e se to dešavalo na basketu ili fudbalu.

Sa bra?om Pobri? na tre?em-?etvrtom spratu su – vrata do vrata – stanovali brat i sestra, Zoran i Gordana Bun?i?. Sada su, koliko znam, negdje u Kanadi, a ispod njih Nenad Prodanovi? kojeg sam ve? spominjao u pri?i o “ONO i DSZ”. “Žuti”, kako smo ga zvali, prvo je trenirao rvanje, a kada je Sarajevo dobilo organizaciju zimskih Olimpijskih igara postao je bob reprezentativac. I sada se, kada se sjetim njegovih pri?a o prvim vožnjama boba i silnim prevrtanjima na treninzima, mahinalno po?nem smijati..

Ispred tog ulaza stalno je bila parkirana “folcika”, a njen vlasnik je stanovao na prvom spratu; Straja Uljarevi?, poznati sarajevski ženski frizer. Salon “Vikica”, kako mu se zvala majka, nalazio se u ulici koja je vodila na stadion Koševo. ?ini mi se Hasana Brki?a, ali nisam baš siguran. Ubje?en sam da to bolje znaju pripadnice ljepšeg pola jer se još u to vrijeme u “Vikici” morao zakazivati termin za sre?ivanje frizure. Vikica je vrlo ?esto bila na prozoru na prvom spratu, a Straja je uvijek bio “vickast” i spreman za zezanje kao i njegov jaran iz haustora Bajo Teskeredži?..

Na istom spratu sa Strajom, živio je Dino Herak s kojim sam ?esto igrao basket, a najljepša i najzgodnija stanarka je svakako bila crnokosa djevojka koja se, ako me pam?enje još dobro služi, prezivala ?orovi?. Kasnije se udala za nekadašnjeg košarkaša Željezni?ara Branu Bjelicu. Sa njenim bratom sam se redovno pozdravljao, a otac im je uvijek bio dotjeran, elegantan, u odijelu, pravi dingospo.

Samo na metar od tog ulaza bila je radionica Grafi?ke škole. Tu je radio, ?ini mi se, nekadašnji košarkaš Mlade Bosne, profesor Paši? Azim, kojeg su svi zvali ?aza. Ne pozdraviti ?azu, pogotovo mi pi?uladija, pa to je bilo prosto nemogu?e.

To je bio jedini ulaz sa lijeve strane iz pravca FIS-a, a s desne strane je stanovalo nekoliko odli?nih sportista. Najpoznatiji svakako legendarni Jozo, Josip Bukal fudbaler Željezni?ara. Bio je pravi praznik vidjeti Jozu, pa još kada ti on otpozdravi, onda se naredne no?i nije moglo spavati od silnog uzbu?enja. U Bukalovom stanu je kasnije živio nekadašnji košarkaški sudija i novinar Sportskih novosti Željko Vili?.

Sprat iznad su bra?a Edo i Ermin Muzurovi?. Edu redovno sre?em kada odem u Sarajevo, a Era kako smo ga zvali je godinama igrao rukomet u Bosni. Dok smo bili klinci uvijek su sa ponosom isticali kako im je Fuad Muzurovi? ?lan šampionskog tima Sarajeva, amidža. U istom ulazu je i moj školski drug iz osnovne škole Idrizovi? Sulejman zvani Idriza. Njegov otac Muris je radio u Svjetlosti. U Idrizinu mla?u sestru, stvarno pravu ljepoticu, potajno je bilo zaljubljeno mnogo klinaca.

Nekadašnji košarkaš Mlade Bosne i Željezni?ara Miloš Cober Skaki? je živio u prvom ulazu s desne strane. Nosio je broj 15, imao bradu, vozio nekog pežoa, koliko se sje?am teget boje i redovno se javljao maloj raji. U istom ulazu u prizemlju je bio “šef” male raje iz Augusta Cesarca, Ramiz Mehakovi?. Ispred njegovog stana u prizemlju, sa druge strane zgrade, bilo je malo dvorište o kojem smo ?esto igrali stoni tenis, i stanari su nas ?esto grdili i  prekidali našu igru zbog velike galame koju smo pravili. U tom sportu sam uvijek bio talašika, pa mi se vjerovatno zbog toga nije ni dopadao.

U zgradi koja je bila iznad mog vrti?a bio je naš “blogovac” i košarkaški trener, Dado Hegenberger. Odli?no pamtim i Zorana Lubovi?a Lubu ?iji je otac bio vojno lice i kasnije se preselio u Zagreb. Luba je skoro svaki dan igrao basket u FIS-u zajedno sa Ademirom Kenovi?em, poznatim filmskim režiserom. Pamtim da su imali ameri?ku loptu “Voit” i na tome su im svi zavidjeli. Kada im je falio jedan, uvijek sam ja iz male raje “uletao” u partiju, a kada bi pobje?ivali Lubu on je da izvinete pizdio i užasno se nervirao  redovno prijetio da ?e me “razbiti ko budalu”.

Prijetnji se nisam plašio, ali jesam njegovog psa, boksera, kojeg su svi prepoznavali pošto ga je svakodnevno izvodio u šetnju u dvorište izme?u Radi?eve i Augusta Cesarca. Doli, kako ga je Luba zvao je doživio tužan kraj. Jednom se toliko naljutio da je presko?io ogradu balkona na ?etvrtom spratu i pao ta?no na ogradu obdaništa. Pamti?u i cini?ne izjave da se cuko “nešto grdno razljutio” i da je zbog toga tako okon?ao.

U tom ulazu je stanovao u Rade, mada više nisam siguran da se ?ovjek na kojeg mislim tako zvao. Fina raja. Stariji tip, nosio je nao?ale i bio doktor rukometaša Sarajeva u vrijeme kada je trener bio Labud ?uraškovi?. Stalno je dolazio u FIS i obi?no je sjedio sam. Popio bi svoju dozu od tri-?etiri rubinova vinjaka i odlazio bi ku?i.

Ubje?en sam da svi žitelji Ulice Augusta Cesarca odli?no pamte bra?ni par Elezar sa prvog sprata i kozmeti?arku Nevenku Frankovi?. Kao klinac sam bio zaprepaš?en kada sam jednom prilikom ušao u stan Elezarovih kod kojih sam vidio više knjiga nego u biblioteci, a Nevenka je bila dama lijepih manira, uvijek našminkana, dotjerana, naparfemisana.

Završi?u ove redove tamo gdje sam zapravo možda trebao po?eti.

U dvorištu nekadašnje u?iteljske škole, a zatim Pete gimnazije, tik pored ograde FIS-a, bilo je jedno drvo oko ?ijeg imena smo se vje?ito raspravljali. Neki, a u te i sebe ubrajam zvali smo ga razdelija, a drugi dženerika. Dugo se nisam mogao popeti na to stablo nego sam stajao ispod i bodrio stariju raju da uberu što više razdelija. Znam da mi je Mise (Mirsad Kauk?ija) uvijek davao najviše.

Kada sam negdje u drugom-tre?em osnovne, kona?no i ja uspio da se popenjem na razdeliju bio sam najsre?nije dijete na svijetu. Mojoj radosti nije bilo kraja iz više razloga. Popeti se na drvo zna?ilo je imati i bolji tretman “me?u rajom”, a drugo, mogao sam da ih jedem koliko mi volja. Kasnije sam tako i ja brao razdelije za mla?u raju, jer su, kao i svuda na svijetu, i u našem kraju stasavali “neki novi klinci”.

I, rijetko je iko od nas sam jeo razdelije ili dženerike, svejedno. Obi?no smo ih zajedno skupljali, stavljali u njedra i onda nosili na drvene tribine FIS-a, vadili i uživali u njima gledaju?i trening Mlade Bosne.

O, bože, koja sre?na vremena.

Komentari (19)

1
duba
Sunday, 25. March 2012 u 01:38

Mico,jos jedno lijepo sjecanje u kojem ti se potkralo par greskica.
Cazi je ime Hazim Pasic.
Strajin brat,Vojo je bio frizer.
Cuveni knjizar i veliki zaljubljenik Zelje,Stipo Vilic,doveo je Jozu Bukala iz nekog slavonskog sela u Sarajevo.Jozo je zivio u toj porodici dok se nije snasao.
U prvom haustoru sa desne strane zivjeli su rukometasi Medo i Bakir Camo.
Tebi i tvojima pozdrav od stare raje
duba

2
Ljilja
Sunday, 25. March 2012 u 09:54

Cao Mico
Uzivam citati tvoje tekstove o nasem Sarajevu izmedju dva rata. U ovom tekstu sam otkrila da smo ti i ja ne samo isli u istu osnovnu skolu, nego i u isti vrtic. No, ti imas daleko bolju memoriju od moje. Svaka cast! Kroz tvoje tekstove sam se sjetila mnogih dragih ljudi s kojima sam isla u skolu (Goga Buncic), igrala se kao dijete (Veljko i Maca Uljarevic) ili se samo sretala na ulici. Volila bih da ove svoje tekstove objavis u knjizi. Ima li sanse?
Veliki pozdrav iz Aucklanda.

3
slobodan
Sunday, 25. March 2012 u 15:16

Uvaženi Mi?o, mada sam bio iz “raje” nekadašnje Vase Miskina, osvježio si moja sje?anja na toliko divnih ljudi, koje sam poznavao, a s nekima i sara?ivao ili pisao o njima. Vjerovatno i sam znaš, da draga, a tako mala ulica iz tvog “triptihona ulica” više ne nosi ime istaknutog hrvatskog (i jugoslovenskog) književnika i prevodioca, španskog borca i revolucionara, kojeg su ubile ustaše u Zagrebu. Sada se zove La Benevolencija. Od brojnih uglednih familija koji danas žive u toj ulici naveš?u samo dvije: ?amo i Kisi?. Istina, Marina i ?edo Kisi? doselili su se u tu ulicu tek poslije rata, tako da se to iz beogradskih daljina i nije moglo saznati. U me?uvremenu, na žalost svih istinskih poštovalaca pisane rije?i, 21. februara prošle godine preminula je nezaboravna književnica, poetesa, uz to i prevodilac Marina Trumi?- Kisi?, jedna od karijatida našeg kulturnog Erehteona.
Mi?o, hvali ti još jednom na divnim podsje?anjima, koja mame brojne, makar i sjetne uspomene.

4
Jasminka Lazarevic
Sunday, 25. March 2012 u 16:15

Ih, Bjelogrlicu, cega i koga se sve ne sjecas!

Sad ces cuti: moj stariji sin, Goran, sa nepunih pet godina, posao je u obdaniste “Jelena Vitas”. To mu je bilo prvo obdaniste – i mrzio ga je kao Necastivog. Stanovali smo u Akifa Seremeta, pored aerodroma, i jedino slobodno mjesto bilo je u tom obdanistu.

Sjecam se jednog jutra, dok sam cekala zeleno na semaforu na Skenderiji , okrenem se da vidim sta mi dijete radi na zadnjem sjedistu – nesto se ucutao. Kad moj Goran objema rucicama pokrio oci. Pitam ga sta to radi, a on ce:”Necu da vidim ove zgrade okolo.” Pitam ga zasto:”Jer su blizu obdanista.”

Spomenuo si i Cabaka – radio je takode u mojoj, III gimnaziji. Spominjes G. Corovic i B. Bjelicu. Sad su u Italiji, Brano je brat moje dobre prijateljice, Lj. Bjelice, koja je lektor na slavistici u Rimu.

Jednom ranije si spomenuo Zinku Ceric. Ona je godinama radila u Predsjednistvu, u tvom komsiluku. Cudi me da je nikada nisi sreo. A i ne cudi me – spomenuo si jednom i Nedima Dobojlica. On se u cetvrtom gimnazije zabavljao s mojom, tadasnjom prijateljicom. Razisli su se nekako tog ljeta 1968, kad smo maturirali. Ja vise nikad nisam srela Nedima. Bio je fin momak, dobar.

Cudni su putevi Gospodnji!

Zivio!!!

5
momo savovic
Monday, 26. March 2012 u 08:34

Hi Takac,

Super pricica jos jedared. Bas interesantna vest da se Preda preselio. Cini mi se spomenu i da se ozenio. Evo par likova koje si zaboravio pomenuti: Obradovic Aleksandar je stanovao na 2 spratu iznad graficke skole. Bio je novinar na RTSA a sada je izmedju Nemacke i Bg i pise lepe knjige. Takodjer si preskocio bracu Ljubonjic, Bojana i strijeg brata iznad tvoga obdanista na zadnjem spratu. Tacno si opisao Lubine basket korake. Igrao sam dosta puta u tom drustvu. Cini mi se da mu nisi potrefio prezime. Pozz iz California

6
PredragK
Monday, 26. March 2012 u 15:49

Jasminka Lazarevi?, maturirala 1968 u III gimnaziji, kontam nešto, može biti samo jedna. Dosla nam u drugom ili trecem razredu iz Mostara i donijela puno vedrine u dva krupna plava oka. Nismo bili u istom razredu ali jesmo u smjeni i na izbornoj, srpskohrvatski-istorija.
Javi se ako ti se da da vidimo ko zna više o raji iz nase generacije!
Topli pozdrav sa sjevera, malo ispod šarafa.
Predrag Karišik
predr-k@online.no

7
mi?o
Tuesday, 27. March 2012 u 00:34

Odakle da po?nem ?

Najbolje od po?etka i prvog komentara.

DUBA moj u pravu si. Vjeruj da su me i telefonom zvala dvojica naših komšija i pitali kako sam mogao zaboraviti Bakira i Medu ?amu. Pri?a kada iza?e popravka nema. Kada sam pro?itao tvoj komentar i posle njihovog poziva sjetio sam ih se. Ja ne pravim nikakve konsultacije za svoje pri?e i sve te likove izvla?im iz „malog mozga” jer se bogami omatorilo i to dobro. U svakom slu?aju u pravu si. ?azu smo svi znali po nadimku i greška u imenu je vjerovatno nesporna jer sam ga ja uvijek znao kao ?azu i nikako druga?ije. Želju Vili?a i Jozu sam odli?no poznavao i poznajem i danas, i za njih sam pisao samo po sje?anju. Za Straju i Voju je vjeruj mi lapsus – ?isti. Voja je držao fizerski salon. Kada se vidimo zvizni mi ?voku zbog ovih nenamjernih grešaka.
LJILJO, nije mi ni u peti bilo da ti na Novom Zelandu ?itaš moje pri?e i da ti se još dopadaju (bar se nadam). Mnogo me obradovao tvoj komentar i drago mi je da te podsjetim na neka sre?nija i ljepša vremena kada smo u plavim keceljama išli u Veselin Maslaša. Bi?e mi drago da se opet javiš, a ja sam krajem jula u Jelsi i u Splitu i ako budeš dolazila kod Gam….. javi se. Želim, da Marina ove godine na Rolan Garosu do?e me?u 16 najboljih, a u parovima i do finale. Vjeruj mi da ni ja nisam pojma gdje su bili Maca i Velja Uljarevi? dok nisam po?eo da pišem pri?e kod Vlade. Maca je u Holandiji, a Velja u Kanadi. A, knjiga ?e biti milion posto i to ?e Vlado prvi znati i pustiti na sajtu. Knjiga je samo spomenar, a ne komercijalni projekt i svima ?u je pokloniti. Naravno i tebi, poslati poštom. Prelama se, a kada ?e se štampati nemam pojma.
SLOBU ?u sigurno kao što on re?e ranije u jednoj poruci vidjeti ili u Sarajevu ili Beogradu i popri?a?emo o svemu i sva?emu, a do tada nek mi je živ i zdrav.
JASMINKA LAYAREVI?, e to stvarno ne znam ko je, ali hvala na komentaru i to velika. Vidim da poznajemo neke iste ljude. Nisam stvarno imao pojma da je Brano Bjelica u Italiji mada smo se prošle godine sreli u Sarajevu i pozdravili. Nedim Dobojli? je i sada u Sarajevu gdje radi kao advokat i koliko znam i dalje živi u Šenoinoj ulici preko puta suda.
Zinku Ceri? sam ovdje spominjao u dva-tri komentara i jednoj pri?i i opet ?u re?i da je to jedna od naljepših Sarajki koje sam poznavao. Do rata smo se ?esto sretali i znam da je radila u Predsjedništvu, ali od 1992. godine do danas nemam pojma šta je sa njom i ponovi?u da se silno nadam da je živa i zdrava i da ?e nam se jednog dana priklju?iti na blogu.
MO?A ti me podsjeti na Sašu Obradovi?a. Sve što napisah kod Dube važi i za tebe. Naravno da sam ga se odli?no sje?am, ali nije imao ko da me podsjeti. On je bio mnogo bliži tvojoj raji i ?esto ste basketali. Ja sam ga kasnije mnogo bolje upoznao i radio je na Sarajevu 202. Lubi jeste prezime Lubovi? i koliko znam sada živi i radi u Zagrebu kao sudija, ali ne znam u kojem sudu. ?ak mi je neka raja „šapnula” da prati i Vladin blog, ali da ne?e da se oglasi.

VELIKI POZDRAV SVIM SARAJLIJAMA I BLOGOVCIMA

p.s. jednom specijalno koji me „mrzi” zbog ovog p.s.

8
Muradif Tanovic
Tuesday, 27. March 2012 u 09:53

Dragi Mi?o, Tvoji prekrasni prilozi mi uvijek pokrenu i neku pri?u iz moga života:
Na slici ulice AC se na poslednjoj zgradi sa lijeve strane vidi zgrada, gdje je nekada bilo KUD “Grafi?ar” koje je imalo dramsku sekciju. Tu smo Alija Hafizovi? (kasniji karkaturista u Oslobo?enju) i ja bili glavni glumci. Pedesetih goodina su avionske linije sa Holivudom bile jako loše tako da smo obojica naše gluma?ke karijere završli u totalnoj anonimnosti. Tadašnji naš režiser je bio Ficko Kalman, koji ce par godina kasnije pre?i u Narodno pozorište e i piscu ovih redova omogu?iti da jedno vrijeme statira na “daskama koje život zna?e” Mufa

9
Jasminka Lazarevi?
Tuesday, 27. March 2012 u 21:40

Zdravo bio Bjelogrli?u.

Ne poznajemo se, ali mi to nimalo ne smeta da ?itam tvoje pri?ice, a najviše volim onu o Sre?i.

Zinka je u julu `92. izašla iz Sarajeva u Zaostrog, gdje su njeni imali vikendicu. Tu se povezala sa aktivistima me?unarodnog Crvenog krsta (križa/ polumjeseca – nek`izabere ko šta voli)) i skoro cijeli rat krstarila po ratnoj Bosni u njihovoj službi. Prije nekoliko godina se penzionisala, živi u Sarajevu i ?uva unuke.

Nadam se da se ne?e ljutiti što ovo pišem – ali sigurna sam da ?e joj biti drago kad joj ispri?am kako je hvališ kao ljepoticu.

Pozdrav,

Jasminka

10
Miro Klari?
Wednesday, 28. March 2012 u 00:07

Treba tako?e spomenuti i bracu Eri? koji su stanovali u ulazu desno od obdaništa. Mladi Era je igrao rukomet, i ?ini mi se da se zove Nermin. Teško se sje?am imena raje jer smo upotrebljavali samo nadimke. A ?ini mi se da je i pokojni ?obi (pro-arte) nekad živio u AC ali nisam siguran.
Vozdra

11
Azra Jajatovi?
Wednesday, 28. March 2012 u 07:23

?ini mi se da niko nije spomenuo Rusmiru ?amo, moju dragu školsku drugaricu Rusu,Bakirovu i Medinu sestru, a ni cijenjenu porodicu prof. dr. Midhata Begi?a: njegovu plemenitu suprugu prof. Morissette, sina Midhata, te k?eri Zlatu, Selmu i Sylvie. Nedavno sam pro?itala sje?anje Jasne Šami? na Mme Begi? (kako smo svi na Filozofskom fakultetu oslovljavali profesoricu Morissette), a i mene vežu najljepša sje?anja na gostoprimstvo i nezaboravne razgovore sa Morissette i Midhatom Begi? i njihovom Selmom, kada sam davnih godina (mlada i ambiciozna, ha,ha,ha…!) pred svoj odlazak u Francusku, nekoliko mjeseci gotovo svakodnevno provodila kod njih po koji sat, kako bih “uživo” obnovila i usavršila svoj francuski. Nau?ila sam tada od tih izuzetnih ljudi i mnogo, mnogo više od francuskog, ali tu ve? po?inje nova pri?a – za drugi put!

Srda?an pozdrav,
Azra Jajatovi?

12
mi?o
Wednesday, 28. March 2012 u 12:09

DRAGA JASMINKA !!!

Vidjeh koje obilazio Sre?u i ko me mnogo obradovao tim komentarom. Mnogo mi je drago da je Zinka dobro i zdravo, a i Amar. Pozdravi je mnogo molim te. To i jeste Zinka da pomaže drugima ko god bio.
Želim i tebi i njoj svu sre?u ovog svijeta.

13
Slobodan Bobo-Mitar Mitrovic
Wednesday, 28. March 2012 u 15:30

Sjecam se kako sam 4. aprila 1992 godine bio na caju kod cika Elezara i njegove supruge.Svi smo bili zabrinuti a narocito cika Elazar koji je prosao golgote Pavelicevih i Hitlerovih kazamata.Onako zabrinuto me je pitao sta ja mislim dali ce biti rata?Ko zna moj cika Elazare, nego mislim da bi trebalo da brisemo odavde.Ostali su iza mene.Cuo sam od raje da su sa Jevrejima izasli iz Sarajeva i da su oboje umrli u izbjeglistvu.Zna li mozda neko gdje su sahranjeni?

14
mi?o
Wednesday, 28. March 2012 u 18:58

Javljam se tre?i put ispod svoje pri?e, a to ne volim nikako. Ipak, sada moram.

Slobodane Mitrovi?u, Erazim Elezar je uspio da iza?e iz Sarajeva sa nekim konvojem koji je organizovala jevrejska opština i koliko je mojim roditeljima poznato umro je u Zagrebu gdje je i sahranjen.
Njegova supruga teta Guna Mileti?-Elezar je prije rata bila vrlo aktivna u Crvenom krstu i bila je dobra drugarica sa mojom majkom. Ona je cijeli rat provela u Sarajevu. Posle rata je mu?ila demencija i umrla je u stara?kom domu u Sarajevu.

NEKA IM JE LAKA ZEMLJA

15
Slobodan Bobo-Mitar Mitrovic
Wednesday, 28. March 2012 u 21:27

Bjelogrlicu, hvala na informaciji.

Sada je jedan od nasih ratnih krugova zatvoren.

Nazalost smrscu.

Mnogi se zatvorise smrcu a neki otkrivanjem da su stari prijatelji i komsije zivi. Sa mnogima sam se ponovo cuo i vidjeo uz plac i sjecanje.Onima koji su umrli laka zemlja a onima po svijetu da ih sreca prati te da docekaju zasluzenu penziju.

Tuga ti je to golema moj Mico.

Bio sam i ja u Beogradu a sada sam u Winnipegu.Vjerovatno, kao ni ja , nikada nisi ni cuo za ovaj grad.Ovi koji ovdje zive dobro znaju gdje je Sarajevo.Pomenu rat i Olimpijadu. Vise mi je toga na vrh glave.Vazda me neko zali.Jebes onoga ko ga neko zali.Tako nam grah pao.

Vozdra

16
momo savovic
Saturday, 31. March 2012 u 19:30

Hi Takac, evo nesto me ponutkalo na jos jedan komentar. Studirao sam Mas fax u Sa i zavrsio postdiplomski osamdesetih. Jedan od prof je bio Mr.Elazar. Predavao je Statistiku na oba nivoa – undergraduate i graduate. Znam da je bio komsija jer sam ga vidjao u Socijali – placao je clanarinu nekoj organizaciji koja je tada bila aktuelna. Mislim da je imao specijalne cipele zbog problema koji je dobio u zarobljenistvu. Takodjer sam cuo od roditelja da je imao vrlo tesko iskustvo u WWII. Kao prof je bio drugaciji od vecine na katedri u to doba. Mnogo topline i naucne rasejanosti. Mislim da je znao da sam komsija ali to nije bilo odlucujuce u relaciji prof i student. Secam se da sam dobio vuisoku ocenu mislim 10 iz Statistike na oba nivoa. Sto je zanimljivo na U of A grad studies moj mentor odredi da uzmem statistiku jos jedared. Dzaba sam ja kopirao svoje ocene i pokusavao da “dokazem” da sve to znam, i pokusah da kontaktiram Mr.Elazar da urazumim moga mentora – dzaba moradoh da i to polozim.
Cini se da se nesecas brace Ljubonjic iz haustora do obdanista. Bojan je isao u razred u OS Veselin MAslesa i u II gimnaziju a sada je u San Francisco. Hteo sam da skoknem da se vidimo kad me put dovede u SF al se nemogosmo nikako uklopiti sa vremenom.
A za Lubu jedna poruka – Luba javi se!

17
Azra Jajatovi?
Sunday, 1. April 2012 u 00:09

Simpati?na anegdota o Elazarovima:

Zove ga supruga s posla ku?i: – E, Silvio, vidim stigao si, dobro je, nadam se da si ve? ru?ao. Ja ?u do?i kasnije, imam još posla u redakciji. – Nisam, – odgovara profesor, – ne vidim nigdje ru?ka. – Ima, ima divna supica, Silvio, kako nema, pogledaj, u frižideru je. Otvori on frižider, zagleda, nigdje ni lonca ni šerpe, zatvori frižider, pa nazove Gunu. – Nema, Guno, ne vidim nigdje – ni na šporetu, ni u frižideru… – Nisi Silvio dobro vidio, ima, ima u frižideru, u vratima, u kesici!

Eto, ima nas još koji ovo prepri?avamo i imamo ih u lijepom sje?anju. Neka im je laka zemlja!

18
mi?o
Sunday, 1. April 2012 u 09:22

Ne znam da li ima smisla, ali evo i ja ?u ispri?ati jednu anegdotu sa Elazarovim koju mi je ispri?ao jedan njihov komšija koji sada živi u Zagrebu. Povodom ove pri?e on me maksus neko jutro zvao i malo smo evocirali uspomene na ta predivna vremena i stanare iz tog ulaza.
Elazarovi su imali škodu koju su uvijek parkirali u pasažu ispod stana gdje su živjeli. Kada je padala kiša Silvio bi redovno sa kantom silazio, prao auto i onda bi ga po najve?em pljusku izvozio iz pasaža da ga „sapere”, a zatim ga vra?ao na njegovo „parking” mjesto.
Ina?e moja mati je bila dobra prijateljica sa teta Gunom i dugo su se družile, kafenisale i sara?ivale u Crvenom krstu u mjesnoj zajednici tako da sam i ja ?uo za ?uvenu supu o kojoj je Azra napisala nekoliko redova. I meni je ovaj bra?ni par ostao u lijepom sje?anju.

Sada je u stanu gdje su živjeli u Augusta Cesarca redakcija sarajevskog nedeljnika „Start”.

Veliki pozdrav za komšiju Elazarovih koji me neki dan zvao iz Zagreba.

19
maja
Thursday, 5. April 2012 u 18:00

Ja sam ‘malo’ mladja, ali moram vam napisati kako me obradovalo da sam pro?itala izraz pi?uladija :) )) nisam ga ?ula godinama. Ina?e se ulica koje opisujete maglovito sje?am, ali svejedno uživam ?itaju?i!

UpiŔite komentar

VaÅ” komentar