Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Petar Ko?i?: Rakijo, majko

Petar Ko?i?: Rakijo, majko

Pripovijetka je tako?e objavljena prvi put u Srpskom knjievnom glasniku, IV, 1904, knj. III, br. 3, 4, 5 i 6, a zatim unesena u III knjigu “S planine i ispod planine”, 1905. Objavljena je u posebnom izdanju i 1913. godine u Sarajevu, sa izvjesnim jezi?kim ispravkama za koje je Kruevac ispravno utvrdio da nije vjerovatno da poti?u od Ko?i?a (radilo se o ispravkama narodskih krajikih izraza: jesti, svjetovati, jope, namastir itd.). Ovdje se, naravno, tako?e ostavljaju te rije?i u njihovom autenti?nom obliku.

oljaga koji se pominje u pri?i jeste tako?e lice iz ivota, kako tvrdi M. Karanovi?; navodno je to Marko Ko?i? iz Bunareva u zaseoku Ratkovo. Njegovim imenom je vo?a Mlade Bosne Vladimir Ga?inovi? potpisao svoj osvrt na Ko?i?eve pripovijetke u Srpskoj rije?i 1903 (br. 239).

___

Ve? se i peti dan prima?e kraju, a kotao jednako kvrca i vri. Govori o sva?em, kao i uvijek kad kotao pe?e, a najvie o rakiji, junatvu i poljednjoj buni. Kotlar neprestano kudi rakiju i ogor?eno je naziva kugom ljudskom.

– Nemoj tako, Mi?ane! – viknu malo ljutito Simeun, koji ve? pet dana ta?no i redovno dolazi i opominje kotlara da pazi da ne bi rakija zagorjela. Ne udaraj mi, Mi?ane, na rakiju, tako ti o?njeg vida i ?asnog krsta! Ti more govoriti ta go? ‘o?e, ali rakija je rakija! Brez nje ne more nikud, ni namastiru, ni crkvi, ni kalu?eru, ni popu, ni knezu ni desetaru, ni kumu ni prijatelju, a u rod enin ne bi jetovo ni najgr?em svom dumaninu da ide brez ploske. Kad po?e ovim i ‘vakim ljudima s ploskom dobre rakije, sigurniji si i slobodniji nego da si po’o s najboljom pukom. Znam ja to, bolan! Rakija sva?e i uvijek treba: i na domu i na zboru, i u veselju i u alosti. Brez nje ne mere ni krstiti ni saraniti. Ama, da ti ne duljim vie, samo ?u ti jo ovo kazati: da rakija nije dobra i da nije od boga, ne bi se ona tako zorli timala u naoj svetoj pravoslavnoj Rusiji. Sami car svetog pravoslavija, car nad carevima, popije svaki dan, ne laem ti ve? tako u knjigama stoji, po pet, est okavotke. Tako se u nji’ rakija zove, bel?im to nije jaka ko naa, to je, da re?emo, mlogo vodena. Bolan, bolan, kad bi se sva sveta i pravoslavna Rusija podobro napila ove nae snane i estoke prepeke, sve sedam bi carevina od stra zadrktalo! Zato, Mi?ane – viknu oduevljeno Simeun – ne udaraj mi na ljivin rod i porod, rodio on nami i po drvetu i po kamenu na strak vragom, ve? mi nato?i jednu ?au, pa ?u vam sad pripovi?eti ta sve rakija u?initi more, na polzu svetom pravoslaviju:

Na ne?elju dana iza ukopacije, kad ono sve sedam carevina u dogovoru s Rusijom, Srbijom i crnogorskim knjazom otee nae ote?estvo ispod skuta sultanova i dadoe ga ?esarokralju na izor, pometiljie nam se ovce. Od tog vremena po?e svakom nabolje u ‘voj zemlji, pa i ovoj svetoj obitelji. Po?ee nam ovce polijegati i umirati. Svaki dan osvitalo i’ je trideset, ?etrdeset mrtvi’ u toru. ?atali smo masla, svetili so, pisali zapise, bacali vodicu po toru; sve, sve smo radili i ?inili, ali nita ne pomoe! Za podrug mjesec skapa nam i propade oko osam stotina to mali’ to veliki’ glava. ?obani se rastuili i raalostili k’o da su sve ivo na domu pokopali, a ja i pokojni Partenija gotovo sili s uma, te se od teke alosti propismo. Da rakije ne bi, presvisli bi od jada i ?emera.

Svud obladala crna alost i teka tuga. Spustila se ?ama i nevolja ljuta na prebijelu Nemanji?a zadubinu. Sve bijae opustilo i onijemilo. Ne odjekuje kroz dolove ?obansko pukaranje i dovikivanje, ne ?uje se blejanje ovaca ni janjaca, ni milosno jecanje zvona na ovnu predvodniku. Opustie i onijemie brda i doline, polja i planine.

– Simeune, sine moj du’ovni, zadrma se temelj Nemanji?a svetoj zadubini! – jauknu pokojni Partenija kad nam ?obani javie da je i poljednja glava skapala, da je tor ost’o prazan. Simeune, sine moj du’ovni, ta mi dragom bogu zgrijeismo, da za nae vlade i uprave osiroti i opusti ova sveta ?aba?!

– Ne ridaj i ne jadikuj, sveti moj o?e, ve? nam nali po jedan poli? da razbijemo ovaj crni dert to nam je pao na duu.

On uto?i i popi, onda uto?i i meni, te i ja izvrnu’ naduak. Dok mi rakija ugrija utrobu i zapali obraze, sinu mi kroz glavu: “Simeune, ?e ti je Starostavna knjiga? “Odma’ se ja jeti’ svoje svete Starostavne knjige, koju mi je prije trideset godina poklonio jedan Svetogorac, kad je pisao parusije, za pet, est dukata. Tri su, veli, ‘vake knjige na zemlji: jedna u jerusalimskog patrijara, druga u svetoj Moskvi, a tre?a evo sad u tvojim akama. Ona je, kae, bila u patrijara konstantinopoljskog, pa kad mrski i prokleti Agarjani zauzee Carigrad i pretvorie crkvu Sofiju u damiju, stani se ova sveta knjiga, poslije dugog lutanja i basanja, na Atonskoj gori u naem manastiru. Nju su, ko i one druge dvije, spisali svojom, veli, krvlju i ljubavlju sveti proroci i bogonosni oci, na polzu i upranenije rodu ?elovje?eskom. U njoj je, kae, spisana i zape?a?ena sudbina svega to ivi i odi po ‘voj grenoj i pla?evnoj judoli, bel?im zemlji.

– Ne ridaj, sveti moj o?e: ne ridaj i ne jadikuj! Palo mi je neto na um. Otvori?u svoju Starostavnu knjigu, pa ?u vi?eti i prou?iti ta ona pie o ‘voj naoj, starodrevnoj ?abi. Ako bude bogu dragom i milosnom bilo milo i ugodno da za nae, tono ti veli, vlade i uprave osiroti i opusti ova prebijela zadubina Nemanji?a sveti’ to moremo mi protiv boje volje i naredbe? Moremo samo plakati i cviliti k’o dva zgaena crvi?a u praini, traju?i svoje poljednje crne i ?emerne dane u postu i molitvi.

Otvori ja knjigu i po?e u?iti. Nema vajde, bra?o, kriti, dugo sam se mu?io i u?io, dok mi nako k’o iznenada, k’o sama od sebe, ne izletie pred o?i krupna, crljena slova:

“Odma’ u po?etku kad se pojavi Birin?i sa crnim ljudima u bijeloj koi, postrada?e i osiroti?e i mloge svete zadubine. Tako, na priliku, namastir Gomjenica na Krajini ljutoj. Ali ?e se javiti ?ojek, istina zulum?ar i delija, i u rakiji izvri?e sveto i bogougodno djelo i spa?e od propasti prebijelu Nemanji?a zadubinu.”

Razumjesmo knjigu, te se ja u jednu ruku razveseli a u drugu raalosti.

– Simeune moj, tvrdi stube i juna?ni branitelju ove svete obitelji, srpske i ‘ri?anske! – zaplaka se pokojni Partenija i zagrli me. Nad Bosnom se promijeni car, a more biti da ?emo i ovog ubrzo promijeniti; prije o?emo nego ne?emo, jer se ova zemlja nau?ila mijenjati gospodare ko Ciganin konje. Nek’ se mijenjaju gospodari i carevi, neka padaju, ako ?e, i carske glave, ali ne daj, tako ti tvoga tuca i junatva, da zamuknu pjesne svete i molitve u ‘vom starodrevnom srpskom namastiru. Sine moj i ?edo moje du’ovno, ne daj da se na te i tvog osije?elog Parteniju zapla?u ?asne moti sveti’ Nemanji?a to im ne znadosmo sa?uvati zadubinu nji’ovu. Ne daj, zaklinjem te svim na svijetu, da na nas pane kletva i prokletsvo Nemanji?a svete loze!

– Sve ja to razumijem, sveti moj o?e, i srce mene moje i dua boli, ali ta ?u, jadan li sam i kukavan, kad je sa sviju strana crna i prokleta militerija obladala: kapetan u Bronzanom Majdanu, kapetan na Sitnici, kapetan na Kadinoj Vodi, a generalinama kaurskim u Banjoj Luci ni broja nema! O kako je grk i teak jad i ?emer to mi je obuz’o duu! O?e moj sveti, uto?i nam jo po jednu – viknu’ ja i uzda’nu.

I vjerujte mi, djeco moja, da ne bi rakije, nikad mi ovo ne bi palo na um to ?u vam sad kazati. Kad se podobro raskravismo i ugrijasmo, meni se odrijei jezik, i k’o da, asli, dobi’ drugu pamet:

– ‘Vako ?emo mi to, sveti moj o?e, u?initi.

– Pomozi, ?edo moje du’ovno! Tvoje pameti i nauke od istoka do zapada nema! – pretre me u rije?i Partenija i izvrnu poli?, pa meni drugi nato?i.

– Da je turski sud – nastavi’ ja – i da je stara prava i sudanija, lako bi mi spasli od sirotinje i propasti ovu svetu obitelj. Poli bi odma’ to je danas u pisaniju po svijetu, pa neko janje, neko iljee, neko ovcu, a neko bogme i ovna, pa bi se jope’ razlijegale pjesne i molitve sa oltara Nemanji?a zadubine svete, i tako bi podigli na noge sve to je bilo palo i oboreno. Ali ta ?emo, jadni i kukavni, kad su drugi suci na Banjoj Luci! Ne smije se ?ojek nikud maknuti bez paoa i dozvole. Nego sam ja ovo iinj’o i ‘vako sam Starostavnu knjigu u svojoj pameti protolkov’o: ja treba da se dobro napijem, pa da obu?em onu vapsku kabanicu i krlja?inu, to si je neke godine donio iz Kaurske, pa onda da uzjaem ata i da odjezdim kapetanu na Kadinu Vodu i da zatraim pao i dozvolu da se smijemo dignuti po svijetu u pisaniju. Eto tako sam ja svetu knjigu protolkov’o.

– Simeune, dijete moje, dobro si i pametno knjigu protolkov’o, ali ?uvaj se, sinim te, da ne plati glavom! – jetuje me pokojni Partenija, vje?na mu pamjat, i pla?e. Sine moj, sine, drugo je vrijeme nastalo, iz druge se ruke danas sudi, pa more u rakiji ludo glavu izgubiti, te ?u pod starost svoju ostati brez vjernog druga i desne ruke.

– Kad sveta knjiga kae da ?u u rakiji spasti od propasti ovu Nemanji?a starodrevnu zadubinu, ja se nemam ni?ega bojati. Pa ako i poginem, osta?e mi ime i glas da sam strado za srpsku i ‘ri?ansku svetinju. Sveti moj o?e, nema druge!. viknu’ ja i kripnu zubma. Ja ?u se zorli nakresati rakije i po?i ?u, pa ako se u tom tutnju to dobro i bogougodno u?ini i izvri, dobro i jest; ako poginem, to i bi – i poslije ?u mrijeti!

– ‘Vala ti, dijete moje, kad se toliko brine i glavu svoju za ‘vu svetinju zalae! – sko?i pokojni Partenija i poljubi me u obraz.

– “Ala kiti i veze, Kriste, istini boe! – pu?e neko u mraku od tekog smijeha. Ama, kako umije ‘nako sro?iti, bog ga ne ubio! To da mi je samo znati! Uto?’-de, Mi?ane, Simeunu jednu ?au rakije!” – viknu onaj iza kace ozbiljno i uuti se.

Simeun izvrnu ?au naiskap, pa nastavi:

– to rekosmo, to i u?inismo. Dobra ti je, Mi?ane, rakija – kao da se Simeun ne?eg sjeti. Samo zaudara malo na zagorijel i k’o da na neto tukne. Pa kaem vam, to rekosmo, to i u?inismo. Asli je lanjske godine, ljudi, bila bolja rakija. ja?a. Ove je godine mloga kia padala, pa su ljive odve? ispucale, a kad ljive ispucaju, rakija je od njih slaba, neja?ka i uvijek k’o da na neto zaudara.?e ono stado ja? A! – dosjeti se i nastavi: to rekosmo, to i u?inismo. Naredismo, po mom svjetu, da se ispe?e podebelo prase i da se uto?i jedan ardovi? prepeke za kapetana, a za mene ploska baice. Dok se prase ispe?e i at osedla, u tom se i ja obuko’ i izi?o’ u avliju. Kad me pokojni Partenija ugleda, za?udi se, pa k’o da od ?uda zanijemi.

– Simeune, sinim te, jesi ti to? – jedva progovori.

– Ja sam, o?e moj du’ovni.

– O, ljudi, ljudi, svata na svijetu! Da sam te sreo ?e na putu ili u ?ariji, nikad te ne bi’ pozn’o. Prava generalina! Na moju duu, sinko, sav ?e logor uzbuniti kad se pomoli na atu niz onu stranu od Cvijeti?a gaja, jer ?e pomisliti da si gerenal. Mudro se dri i ponaaj dok ne dopre kroz logor do kapetanova ?adora, jer more lako i glavu izgubiti.

Nema vajde kriti, bra?o, mene obuze nekakav stra’ i ledeni me trnci po?ee podilaziti.

– Rakijo, majko! – vrisnu ja i nategnu plosku. Rakijo, i otac i majko, pomozi sad il’ nikad! – predui, pa nategnu’ jope’ i ?era’ do pola ploske, te obodo’ ata, a za mnom momak na konju sa ardovi?em i prasetom.

– Bog mi je svjedok, bra?o – nastavi Simeun kad iskapi ?au – da se ne bi’ usudio krenuti kapetanu na Kadinu Vodu da me rakija svojom ?udesnom mo?i ne okrabri i osnai.

– “Ko, bolan? Zar ti, Simeune?! – ?u se onaj iza kace. Nemoj ti nami bacati lug u o?i, a nemoj ni sebe ba toliko manjiti i nititi. Na moju duu, brez kapi bi ti rakije na tabor carske redipe udario kad te obuzme ona tvoja zulum?arska krabrost i srklet! Zar nije tako, bra?o?”

– “Tako je!” – povikae svi osim kotlara, koji je neto zlovoljno utio.

– Mi?ane! – viknu Simeun radosno. Uto?’-de ljudima po ?au rakije! Ovo je crkvenjsko i narodsko, bolan, pa kad crkva ne pije, nek’ pije narod. Zar nije tako, bra?o?

– “Tako je!” – povikae opet svi osim kotlara, a Simeun, kad izvrnu ?au, nastavi jo ivlje i oduevljenije:

-Dodue kad bude, ja se nijesam bio toliko ni uplaio. Jednom je, mislim u sebi, mrijeti, ali me je, valja istinu govoriti, bilo obuzelo nekakvo ?udnovato i ledeno drktanje. – Ba slaba rakija ove godine mimo sve dosadanje godine! – zastade Simeun u pri?anju i prezirno otpljucnu. vabo, vabo, iv se ti raspado, to nam otrova zemlju i ubi u sva?em snagu i beri?et! – Ali, kaem vam, bio me obuz’o stra’ k’o nikad do tada. Zato, kroto, ne znam, ve? ako nije zato da se ispuni proro?estvo Starostavne knjige.

– “E, pa to ?e i biti! – do?eka?e onaj iz mraka. Nita drugo nego to. ta bi moglo drugo i biti, kad si ti ?ojek sav od pravde i junatva?”

– “E, moj sinko! – odmahnu Simeun tuno rukom. Bio nekad, a danas – nema vie! Sve pro?e i minu k’o u snu.” – Ele sad kako mu bilo, ja i momak po?osmo, a pokojni Partenija ostade pla?u?i. U trku prejezdismo Radmanjsko polje, pa se po?esmo brda ‘vatati, i kad se pomolismo niz onu stranu od Cvijeti?a gaja, ciknue borije, udarie talambasi, die se vika i graja: “Eto gerenala! Eto gerenala!” Ci?e borije k’o zmije u procijepu, razlijeu se talambasi, a stra’ovita vika i galama prolama nebesa: “Eto gerenala! Eto gerenala!” Od stra’ote se boje, bra?o, sluati ne mere! Momak se sledio i zamrz’o od tekog stra’.

– Ja bjeim – veli, a o?i mu se uko?ile k’o u mrtvaca.

– Neka, neka! Ne boj se, dijete.Ono oni meni odaju ?est. Ono je, ako po?em nijesi znao, kaurska manavra. Ne boj se ti nita dok je tebi tvog starog Simendaa! – viknu’ ja i iskapi’ plosku naduak, pa isuka’ sabljetinu iz korica i uko?i’ se na atu k’o kakva, ne budi primijenjeno, vapska gerenalina.

– “Jadni soldati, alosna im majka! – do?eka opet onaj iza kace. Koliko ?e i’ sad, ni krivi’ ni duni’ platiti glavom!”

– “Neka, dijete! Ne pometaj me! – ljutnu se Simeun, pa dodade blae: Ne boj se, sinko, sve ?e lijepo i u miru pro?i.” – Istom ja to reko’ i ne reko’, a top riknu, borije opet zaci?ae, talambasi udarie, a graja i galama nebesa prolama: “Eto gerenala! Eto gerenala!” Vriti poda mnom at i prije?a upoprijeko, a ja samo ?evim i pazim ?e ?u ugledati kapetanov ?ador, dok ga ne ugleda uprav na ‘nom mjestu ?e je sada kantina i du?an nae potene i ?estite gazdinice Mileve, bog joj svaku sre?u dao! Bijeli se ?ador, i vidim, kapetan stoji pred njim sa isukanom sabljom, a soldati se uredili s obe strane puta kud ?u ja pro?i, da mi, bel?im, odaju ?est. Kad se pribliismo na jedan pruljaj volova, obodo’ ja otrije ata bakra?lijom i zaleti’ se u najve?em trku kroz soldate. To samo znam, a kako sam se stvorio pred kapetanovim ?adorom, ni danas vam ne umijem kazati. Na moju duu, ne umijem, bra?o! Samo jo ovo znam, da je kapetanu, kad me pred sobom ugled’o, ispala sablja iz ruku i da je gotovo po sata preplaeno i za?u?eno u me gled’o, dok mu se jedva jezik odrijei, pa zabrklja?i. Brklja?i on na me, brklja?i ja na njega! Brklja?i on na me, brklja?i ja na njega! Brklja?i on na me, brklja?i ja na njega! Udri on na me, udri ja na njega! Udri on na me, udri ja na njega! Udri on na me, udri ja na njega! Udri, udri! Udri, udri! Udri, udri!. Po?e on mene rezil ?initi:

– Ja kapetan! – veli.

– Pa i ja sam vojvoda – do?eka’ ga ja da ga malo ko zastraim.

– Vojvoda! – za?udi se kapetan. Kakav vojvoda?

– Simeun Peji? Rudar, ?ak od namastira Gomjenice – ukaza’ mu se. Eto kakav vojvoda!

– Simeun Peji?. Rudar. ?ak od namastira. Gomjeni. – vrcnu se kapetan i izvadi iz depa nekakvu knjiicu. Pa vi ste taj, gospodine – po?e me i gospoditi – vojvoda to je razbio Krajinike i Asan-bega ?eku na mejdanu pogubio i ?esarokralju veliku ljubav.

– Gospodine kapetane, za to ne?u da znam! – viknu’ ja malo otrije’ na njeg’, a on se tre.Nek’ to tamo piu knjige i istorije i predaju s koljena na koljeno, a ja ne?u za to da znam! Ne trpim da me iko u o?i ‘vali i uznosi!

– Molimo pokorno, molimo! – klanja se kapetan i odaje mi ?est.

– Molimo pokorno, molimo! – i ja jope’ njemu odajem ?est. Ja kapetan, ti kapetan! Istina, ja od ?esarokralja nemam buruntije, ali.

On jednako oblije?e oko mene, odaje mi ?est i umiljava se, dok neoklen ne izvu?e nekakvu oka?ku kriurinu, ima u njoj na kantar oke, pa ?e:

– Na vas se, gospodine i vojvodo, izlila velika milost premilostivog ?esarokralja.

– Molimo, molimo pokorno! – ivio! ‘Vala ti! – odajem mu ?est, a on neprestano obigrava oko mene, dre?i onu oka?ku kriurinu u rukama i sve blie primi?u?i se meni.

Ja se na’o u ?udu. ta ?e ovo sad da bude, mislim u sebi.Vidim, istina bog, da mi ?ini veliku ?est, a sve se neto bojim i ne skidam o?iju s one kriurine. ?ini mi se da mi neko sve k’o ap?e: “?uvaj se, Simeune, porimi?e te, ubila ga sveta Bogorodica! Ne daj svoje svete vjere pod starost ni za kakav ajluk i carsku buruntiju. jeti se, Simeune, oni’ rije?i u Starostavnoj knjizi: Nasta?e poljednja vremena, i mlogi, glavni ljudi i svi ota?estveni arkijereji, zbog masni’ ajluka i carski’ buruntija, posta?e murtati i nevjernici svoje crkve i naroda”.

Kapetan jope po?e, udvaraju?i se i umiljavaju?i k’o pa?e.

– Na vas se, gospodine i vojvodo, izlila blagodetna milost premilostivog ?eserokralja. Vi ste veliku ljubav i uslugu njegovoj krabroj vojsci u?inili i razbili Turke Krajinike, zato vam je premilostivi ?esarokralj blagoizvolio ukazati svoje priznanje i carsku milost – ovim kriom!

– ta?! – vrisnu’ ja i odsko?i’ dva koraka natrag.Zar odma’ rimiti?! ta je to i kako to more biti? Zar je taka prava u ?eserokralja? . Nijeste se ?estito ni odmirili u ‘voj zemlji nesretnoj, a ve? odma’ po?eli ok?iti i rimiti! Zar je to vaa prava; zar ste vi s takim redom doli u nau zemlju?! – sasu’ ja vatru na kapetana.

Djeco moja, meni bi vrlo teko na dui. Zar sam, mislim, zato razbio proklete Agarjane i glavu svoju zalag’o brane?i srpske i ‘ri?anske svetinje, pa da pod starost svoju mijenjam vjeru, da postajem murtat i otpadnik svoje crkve i naroda? Udarie mi suze, a kapetan jope po?e:

– Ne bojte se nita, gospodine i vojvodo. Ovo nije ono to vi mislite. Ovo je medalja i odlikovanje za vae usluge. Primite i nosite ovaj kri na juna?kim prsima k’o premilostivi znak carske milosti.

Ja planu’ k’o ris:

– Znam ja, gospodine kapetane, to je nian i odlikovanije! To nije nian, to nije medalja! To je krst. kri druge crkve i drugog zakona. ‘Vala ?eserokralju na milosti njegovoj, ali mu slobodno odma’ more tel udariti da ?u ja prije poginuti nego to ?u tu kriurinu na svojim prsima, pri ?istoj svijesti, ponijeti. A tebi, gospodine kapetane, ‘vala, i ja ti odajem ?est: ti kapetan, ja kapetan. Istina bog, ja od ?eserokralja nemam buruntije, ali.

– Molimo, molimo pokorno! – jednako obigrava oko mene kapetan i dri kriurinu u ruci.

– Ja, gospodine kapetane, ne?u takog niana, a kad bude od neko doba ne?u nikakvog! ta ?e mi odlikovanije i to?ija milost? Ja ako pijem, pijem za svoju volju i ?eiv; ako razbijam turske ordije, razbijam za svoju volju i ?eiv; ako dijelim mejdane, dijelim za svoju volju i ?eiv. to ?e mi nian? Niane su nosili i uvijek ?e nositi murtati i otpadnici svoje vjere i naroda, a ja to nit’ sam bio nit’ ?u ikad biti! – kripnu’ ja zub’ma i viknu’ na momka: Dijete, ponesi tu rakiju i prase!

Vi?e ve? i kapetan da je udario na otru sikiru i da od pazara ne mere nita biti, pa se uuti i obori o?i zemlji. Dugo je i duboko neto premilj’o i u glavi, vidi se, debeli misli sabir’o, dok ja ne viknu’:

– ‘Ajdemo mi, gospodine kapetane, pod ?ador piti i enlu?iti ko jedne vojvode i junaci, a to mi moremo, ako ?e me pitati, ostaviti popovima i pratrovima, pa nek’ oni o tom razbijaju glavu i vode brigu.

On, onako zbunjen i ubijen, zabrklja?i neto na soldate, te se logor brzo stia i umiri, a mi u?osmo pod ?ador.

Zapismo se, ja i kapetan, k’o niko do tada pod ovim bojim kubetom. Najprije ja uto?i njemu poli?, to sam ga maksuz uza se ponio, otpi’ ga malo, da ne bi, bog ga ubio, pomislio da je rakija otrovna i prui’ mu ga. On mi nekako ?udesno odade ?est, primi poli?, iskapi ga, pa se strese upravo ko ostriena ovca pod jesen kad oblada mraz i stegne studen:

– Dobra rakija!

– Jest, gospodine kapetane! Nema tak’e rakije u sve sedam carevina, ali, kad bude dodue, kod mene je svaka rakija, kakva bila da bila, dobra. Rakija ti je, ako po?em nijesi znao da ti kaem, jedno najpotenije, naj?estitije i bogom milosnim najblagoslovljenije pi?e! Ni na to se na ‘voj zemlji ne mogu toliko raljutiti ko na ‘ne ljude koji se oderae vi?u?i da rakija upropasti svijet. Pravde mi i tuca mi mog, a to je velika zakletva, meni tog svijeta nije ao, ve? mene dua moja boli to taj svijet, u svom blentavom neznanju i budalatini, upropasti toliku rakiju! To je meni ao, gospodine kapetane! – viknu’ ja, spusti’ polagano, kriju?i, u poli? mali dukat, nali’ ga i dodado’ kapetanu:

– Vi?aj-de sad, gospodine kapetane, to je rakija! to je vie pije, sve je sla?a. Svaki ti poli? dolazi sla?i od sla?eg, i ne zaboravi, gospodine kapetane, da se u slatkoj rakiji najvie puta pos’o vi?a i svrava.

Kapetan oblaporno zgrabi poli?, pa ga izvrnu jope naduak i razrakoli se k’o pijet’o oko kokoi, ne skidaju?i o?iju s ardovi?a:

– O-ho-ho! Ba slatko i poteno pi?e!

– to je moje, nije loe: brez e?era je zae?ereno, a brez meda zamedljeno!

– O-ho-ho! Ba slatko i poteno! – razrakolio se kapetan, i dukata nestade nekud iz poli?a.

– Jest, gospodine kapetane, slatko i poteno i, tono ja reko’ Sara?er-pai kad sam ga ‘vako u ?adoru na Dobrnjskom polju po’odio: brez e?era zae?ereno, a brez meda zamedljeno! I vidim, gospodine kapetane, da su svi ovi prvi i glavni ljudi u svima carevinama jednaki. Svijet se mijenja, umire i ra?a, ali oni ostaju uvijek i na svakom mjestu jednaki, i za ivu se glavu nikad i ni u ?emu ne mogu promijeniti, a najsla?e im je pi?e brez e?era zae?ereno, brez meda zamedljeno!. Pimo i veselimo se, gospodine kapetane! – nali’ ja jope’ poli? i zasladi ga jednim dukatom. Pimo i veselimo se, gospodine kapetane, jer nit’ je ?eserokralj, vidim, posl’o boljeg vojvodu od tebe u ‘vu zemlju, ni’ si ti zatek’o boljeg i ?estitijeg starovnika u ‘voj zemlji od ovog istog Simeuna Peji?a Rudara, ?aka od namastira Gomjenice.

– To istina, to istina! – zaple?e ve? kapetan jezikom, rakoli se i obigrava oko ardovi?a.

– I ja znam i sva?im bi’ se na svijetu zakleo da bi’ ja i ti jedan drugom sve u?inili i sva?e na ruci bili. Zar nije tako?

– Tako bude, tako bude! O-ho-ho! Slatko i poteno pi?e!

I drugi se dukat ne?e zabaci i izgubi, ko da u crnu zemlju propade.

Ja lijevam, e?erim i medim poli? iza poli?a, a kapetan jednako izvr?e i rakoli se od dragosti ko neki Ilica ‘Odalica kad ugleda ?e u selu kot’o da pe?e. Nema vajde kriti, i meni se katkad poneki, ako ?e i grk, poli? ne’otice omakne niz grlo.

Razvezosmo razgovor o sva?em: o junatvu, aikovanju, da oprostite, i delijanju, o mejdanima i ljutim bitkama, o crkvama i namastirima, dok ja, nekako neotice, ne po?e govoriti o ‘voj naoj svetoj ?abi i Nemanji?a slavnoj zadubini:

– Slavna je i sveta Nemanji?a loza, lijep je i krasan bijel Vilindar nasred Gore Svete, nema mane ni drugim zadubinama: svud se ore pjesne i molitve svete. Samo je tuna i alosna sveta lavra Gomjenica na Krajini ljutoj. Gospodine kapetane, zar ne ?uje piske i jauka? ?ujde!

– ?ujem, ?ujem! – drma kapetan glavom, a zaklijetio o?ima k’o koza pred mrak.

– Ono piti i jau?e starac igumane, sijedi i ?estiti Parto od Gomjenice namastira.

– ?ujem, ?ujem! – ponavlja kapetan, a nita, ko ni ja, ne ?uje; ali se u zae?erenoj i zamedljenoj rakiji more ?uti to ?ojek ni u snu ne mere usniti.

– ?uj-de i po?uj, gospodine kapetane, kako pla?u i nari?u ktitori i prilonici te svete obitelji srpske i ‘ri?anske! – viknu ja i jope nali poli?.

– ?ujem, ?ujem! – zabrsla kapetan i isprazni na brzu ruku poli?, a od teke alosti udarie mu suze na o?i. O, kako tuno i alostivo pla?u i nari?u!.

– ?uj-de, gospodine kapetane i ?esarokraljski vojvodo, ?ujde, kako cijela, ljuta i krvava Krajina pla?e i tuguje za svojom postradalom Kabom i svetinjom!

– ?ujem, ?ujem, gospodine i vojvodo! Ali govori, odma govori: ima li joj pomo?i? More li joj se pomo?i?

– Rakijo, majko! Rakijo, i otac i majko, pomozi sad il nikad! – proapta ja, nato?i poli?, zae?eri ga i prui kapetanu:

– Silni, krabri i veliki ?eserokraljski gerenale i vojvodo! – stado mu iz petnih ila podlijevati vodu. Ko to je taj poli? rakije u tvojim rukama, tako je i spas te svete ?abe u tvojoj gerenalskoj sili i mo?i! – obgrli mu koljena i zaplaka se, a svi, vala bogu, znate da se lake ?ojeku u rakiji zaplakati nego djetetu kad mu mati ne da sise. Silni ?esarokraljski gerenale, novo je vrijeme nastalo, novi ljudi zavladali. U nudi i nevolji ovako se radi i svrava pos’o, a kad ograne arano sunace i oslavi prolje?e, onda. onda. Silni i krabri ?eserokraljski gerenale i vojvodo, pomozi! Utiaj pisku i jauk bojeg slubenika, obeseli ktitore i prilonike, utjei i obraduj krvavu i ljutu Krajinu, ne zaboravi ni ovog raba bojeg i pripadnika ts svete obitelji to je svu mladost i snagu svoju ostavio u ratovanju i ?etovanju s mrskim Agarjanima, brane?i prebijelu Nemanji?a zadubinu i ?ast i potenje vjere i naroda! Primakni mure?ep i vati se knjige i divita, obraduj nam starca igumana i sve redom prilonike i ktitore. Makni perom po artiji, pa nek zasija sunce sa nebesa, zamirie tamjan sa oltara i odjeknu pjesne i molitve.

Molim ja, preklinjem i uvijam se oko kapetana, dok najedanput iznenada ciknu borija tako alobitno da obojica od nekakve jeze i tuge zadrktasmo. Kapetan sav poblijedio, pa se trese ko da ga groznica potajno uvati, a zub mu o zub udara. Borija jednako ci?i tuno i alostivno: “Izdati smo! Izdati smo!”

– Izdati smo, izdati smo! – jauknu kapetan, i obojica izletismo pred ?ador.

Kad ja pogleda niz Radmanjsko polje, a ono sve pocrnjelo, to se pjeva, od konja i junaka. Logor se sav uzbunio. Ne zna se ta se radi i ?ini od soldata! Neko obuko ?izmu na glavu, a kapu na nogu; neko pripaso puku, a sablju ili baganetu prebacio preko ramena; neko obuko kabanicu, a zaogrno koulju. Motljava i lomnjava na sve strane brez kraja i konca! Borija jednako cvili:

– “Izdati smo, izdati smo!”

Kapetana ubila ljivova grana u glavu, pa bleno ko budala, te nit govori ni romori.

Ja potego durbin da razgledam vojsku: ?ija li je, i ko joj je vojvoda i starjeina. Vidim, Turci nijesu, a Kauri nijesu. Naperi ja durbin uprav na vojvodu, ne bi l njega kako upoznao: Tur?in nije, a Kaurin nije, ve? je glavom Parto kalu?ere! Razveseli se i obradova, pa kapetana udari po ple?ima:

– Ne boj mi se, mio pobratime!to si mrke oto?io brke? Razvedri se, silni gerenale, danas ?emo u krv zagaziti. Bi?e mesa orlu i gavranu!

Ve? straa kaurska po?e pripucavati. Pokatkad zaprate puke ko nenarezano kestenje u vatri.

Kapetan zanijemio od stra, pa ni da trepavicom makne!

– Ne boj mi se, mio pobratime, ve? mi predaj komandu nad vojskom, da ja budem vojsci vojevoda.

Ja brzo svuko sa sebe gerenalsku o?e?u i opravu, i obuko kapetanovo odijelo i pripasa njegovo orulje, pa pojedo i njegova konja, te se stavi vojsci u pro?elje da preplaim, tako preobu?en, starca igumana i njegovu lju?anu ordiju.

Kapetan zabrklja?i neto na soldate, a oni se svi uredie i stadoe ko ukopani. O?ita im nekakvu poduga?ku molitvu i otro im zapovijedi i naredi da se meni u svemu pokoravaju, a on ostade s nekoliko soldata kod ?adora.

– ?uvaj se, gospodine i vojvodo! – jetuje me kapetan. Uvijek se dri strane i pristranka. Zavodi vojsku za busije i ne izlazi na otvoreno polje.

– A, to ne valja nita, gospodine kapetane! – obrecnu se ja na kapetana. Tako u nas babe ratuju. U mene nema druge, ve? o?i u o?i, prsa u prsa!To je juna?ki i deliski! Kakve strane i pristranci! Kakve busije!.

Kapetan samo slee ramenima i predade se sudbini, a mi se krenusmo. Ja naprijed, a vojska za mnom.

Ja zabrklja?i ko komandijer:

– Batalijun, nataraik na ap! Borije, doboi. talambasi!

Zaci?ae borije, udarie talambasi, die se graja i galama od crne zemlje do neba.

– Batalijun, az dur! – komandijeram ja i mijeam po malo i turski.

Stadoe soldati i uko?ie se, a borije i talambasi umukoe. Samo se jo razlijee jeka po planinskim gudurama.

– Batalijun, puka pun. Tufek goj! – dodado na turski da im protolkujem. Napunie puke.

– Batalijun, natarank na ap! – komandijeram da po?u. Po?oe.

– Batalijun, az dur!. Stoj! – tolkujem da stanu.

Stadoe jope.

– Batalijun, baganete na op! – komandijeram da nataknu baganete na puke.

Natakoe i na moju komandu po?oe, a ja se jope razdera koliko me grlo donosi:

– Batalijun, naprijed! Juri-i-i-i! Otvori se juri na sve strane. Srazie se dvije vojske silno i bijesno ko birzemanile nabrani kosovskoj kad mi Srbi, aoj tugo, izgubismo silu i gospostvo. Stoji vriska konja i zveket orulja. Prate puke, sijevaju baganete, a kaurski top ri?e s onog brdaca iznad Kadine Vode ko sveti Gromovnik, milost ga bilo, kad se raljuti na ne?astive. Ri?e top, je?e brda i doline, a zemlja se trese i ugiba.

S obe strane po?ee ranjenici padati.

– Naprijed, bra?o, naprijed! Naprijed, da osvetimo glavu i smrt mu?eni?ku i juna?ku naeg Simeuna, koji pade mu?ki od dumanske ruke, za vjeru i ‘ri?ansku postradalu svetinju! – vi?e pokojni Partenija iz sveg grla, jezdi na atu ko kakav silni turski gazija, sa isukanom sabljetinom prema meni, a ?ur?ina se oko njeg salampija ko u kakvog pae.

Susretosmo se uprav na ‘nom pristanku iznad ginjeni?ki grobova.

– Jo me ?eka, kaurska ?idijo!? Jo me ?eka, krvoedni i nemilosrdni gade, to pogubi mu?ki moga Simeuna, desnu ruku, vjerna prijatelja, branitelja crkve i oltara. Jo me ?eka!? – vrisnu Partenija, kripnu zubma i izmanu sabljom, pa da ?e me posred vrata.

– Parto dragi, roditelju mili, ne! – zaplaka se i ukaza mu se.

– Simeune, sinim te, zar si ti to?! – jauknu od radosti i velikog ?uda Partenija kad poznade grlo.

– Ja sam, o?e moj sveti; ja sam, miriljava kito bosioka i do groba mra?nog vjerni drue i prijatelju!

– Ama, kakva ti je to sad jope druga o?e?a, ako za boga jedinog zna?! Simeune, Simeune, u to se jo ne?e pretvoriti, pobogu brate!.

Puka jednako prati i zrno zuji i svira nam oko uiju. Navalila ljuta Krajina, pa oka otvoriti ne da.

– Batalijun, az dur! Stoj! – zabrklja?i ja na crnu militeriju koja bijesno udarae na Parteninu lju?anu ordiju.

Soldati se ustavie. Pucanj na mojoj strani prestade, talambasi i borije umukoe, zamalo bi, pa se i top uuti.

– O?e moj sveti, komandijeraj svojoj vojsci da vie ne nasr?e i uludo ne gine.

– Ama, ta je to, Simeune, ako se ?asnim krstom krsti?! Govori i kazuj ta je? Kakva te je to dopala tolika ?ast i zvanije da volika carska vojska pred tobom drk?e i strepi?

Kad se obadvije vojske umirie i prestade krovoprolitije na obe strane, ja mu sve po redu kaza ta je i kako je bilo.

On die o?i i ruke nebesima:

– Gospode, Gospode, koji vedri i obla?i, kakva su ovo ?udesa, milost te bilo?

– Nita se ne ?udi, o?e moj duovni. Sve je ovo vako su?eno i milosnim bogom odre?eno i nare?eno.

– Ama, kako ti dade o?e?u i komandu nad tolikom vojskom?

– Sami Gospod na, Isus Kristos obrezumio ga je da ispuni volju i elju rabu svom pravednom.

– Ama, kako to, ako za boga zna? Govori!

– Govori ti! – velim mu ja.Kako ti do?e do tolike, silne vojske i ordije?

– Sine moj duovni, kaza?u ti: javie mi da si mu?ki pogino. Dole?e mi Belemez na divananu: “O?e, veli, pogino je Simeun.Od podne jednako prate puke i gruva top s Kadine Vode”. Istom mi to govorimo, dok dotrka oljaga, sav se zaduvo i u golu vodu u?inio. Veli: “O?e, kae, Simeuna raznese top na miljune komada. ta ?emo? Ljudi ne bili, ve? kurve i rospije, ako ga ne okajali!” Suze mi same na o?i udarie, onda me obuze svega srklet, pa podviknu na Belemeza i oljagu, i na ostali narod koji se bijae slego i str?o sa sviju strana:

“Djeco moja i bra?o moja, branitelj ove svete obitelji i bojeg krama pogino je. Okajmo ga, jer ?e nas prokleti i na Stranom sudu sapreti ?asne moti Nemanji?a svete loze. Ko je eljan bitke i mejdana, za mnom! Ovo ?e biti poljednja bitka u ‘vom mutnom vremenu. Tako ?e biti jer ja duboko i daleko vidim. Od ve?eranje ve?eri sasadi?emo sa tisovi dralica teke nadake, objesiti o klin tucove i ostrague, svu?i tople ?urkove i ?ovali ?akire i sa prsa srebrne toke i ilike, a obu?i se u crnu rizu tuge i alosti da kukamo i oplakujemo minule dane agarjanske sile i zuluma. Djeco moja i bra?o moja, duboko ja i daleko vidim: naim nesretnim i ?emernim ote?estvom oblada?e debeli, crni mrak i mrtva, ledena sloboda. Zatr?e se pakleno i pogano jeme agarjanski krvoloka i zulum?ara. Onog krvolo?kog i bjesnog zuluma nesta?e, ali ?e nastati suvi zulum koji ?e gristi srce i duu, sisati krv i potajno lomiti izmodene kosti. Tako ?e biti, djeco moja i bra?o moja, jer moje o?i duboko i daleko vide. Nego, na noge, bra?o, ko je eljan bitke i osvete za potonji ri?anski rod i porod!” Svi povikae: “Svjeteni?e i duovni?e na, za tobom i u vatru i u vodu!” Eto tako sam, ?edo moje duovno, doo do volike vojske i ordije.

– Vala ti na brizi tvojoj, roditelju mili i vjerni drue do poljednjeg izdikanija!

– A ta je, dijete moje, s kapetanom bilo? Da li si izradio pao i buruntiju da se smijemo dignuti u pisaniju po ri?anskom svijetu?

– Kapetan je kod ?adora. Nego, odma komandijeraj vojsci nek se natrag vra?a, a mi ?emo zajedno kapetanu po?i i povesti samo Belemeza i oljagu, perjanice divne od krvave i ljute Krajine.

– ?ini i radi, sinko, ta ti pamet tvoja donaa. Ja sam se pomeo, ja ne znam nita. Meni se, sinko, ?ini da ovo sanjam, da sam ko u nekom bunilu i vozbudeniju.

– Njegova se vojska vrnu namastiru, pukaraju?i i pjevaju?i.Samo Belemez i oljaga ostadoe s nami.

– ?avole, bog te ubio! – za?udi se Belemez kad me ugleda.

– A, ejtane, naprijed ti se pete okrenule! – krsti se zabezeknuto oljaga i zaviruje sa sviju strana. Ama, jesi li ti to, Simeune, ako u boga jedinog vjeruje?!

– Ja sam, juna?ino stara i divna krajika perjanico – odgovori mu, pa se okrenu soldatima: Batalijun, Kadina Voda. logor nataraik na ap! Borije, doboi. talambasi!.

– Ama, otkud tako brzo izu?i jezik kaurski i njiovu komandu, pobogu sinko? – ?udi se pokojni Partenija. Za svato li te, veli, bog stvorio, milost ga bilo!

Komentari (27)

1
Kemo
Sunday, 1. April 2012 u 02:44

Hej, raja, imam jednu ideju! Hajmo napit naeg profu Antu Grani?a ono pravo! Anto, ta Ti misli samo nam reci kad ?e u eher, sve ostalo ?u ja organizovat! Jooj, evo ve? Te ?ujem kako pjeva borbene narodne! Malo je zeznuto, to sam ja totalno apstinentan (raja, ja sam mahnit i kad sam trijezan nedo Bog da ga jo maznem!) mene zaduilo samo za zafrkanciju. Al Anto, imam ja jo par jarana koji bi Ti pravili drutvo. Ma Nadan i Ogi bi iz Kengurlanda doletili da uivaju u spektaklu! Cico ?e se pobrinut za mezetluk (suduka, zna se!). Jasna (alnaa!) ?e bosonoga po hastalu plesat a da ni jedan ?okanj ne prevrne, Azra ?e Ti na uvce sevdalinke pjevuit.

2
Azra K.
Sunday, 1. April 2012 u 03:26

Kemice, ako si na mene mislio, ja bih radije starogradske, one mi bolje idu, a moe i “Ne klepe?i nanulama”. Samo mora negdje u blizini biti i klavir!

3
mi?o
Sunday, 1. April 2012 u 09:30

Ne, ne Kemo, ne moe tako.

Anto prvo mora do?i u Beograd na pripreme sa velikim boemom i njegovim prijateljom iz parikih dana Jaom Grobarovim. Ako izdri Jain tempo garantujem ti da ?e potpuno spreman do?ekati pijan?enje.

4
Dzevad Dzekson
Sunday, 1. April 2012 u 15:01

Da ne bude kao u staroj pripovijeci o Bekri Muji i stambolskom sultanu?

Bekri Mujo

Pripovijeda se da je u Carigradu negda bio nekakav Tur?in, Bekri Mujo (Mujo pijanica), kome je iza oca ostalo nebrojeno blago ali on, propivi se, sve popio i pro?erdao, tako da nikakih drugih haljina nije imao osim jednoga ?ebeta, kojim je ogrnut po sokaku iao, i nekake stare kapetine kroz koju mu je per?in bio propao. Jedan put srete ga Turski car na sokaku pijana i stane ga karati to je toliko blago propio i do takoga sramotnog stanja dotjerao, no on se okorno osije?e na cara, govore?i mu:
– to je tebi stalo to ja pijem? Ako pijem, za svoje novce pijem. A ti, ako misli da ja nemam novaca, poto ?e mi dati Stambol?

Car, premda je znao da on nema ni pare, opet pomisli u sebi, da ga nije podgovorio ko drugi, ko ima novaca, pa poto se obre?e, ne moe se natrag udariti, i zato mu odgovori:
– Ne dam ti, Mujo, cijeloga Stambola ni poto, nego ?u ti pola dati po to i po to, pa onda za nevolju moemo u njemu oba carovati.

Mujo mu na to odgovori:
– Dobro! Sutra ?u ti ujutru donijeti novce.

I tako se rastanu. Kad sutradan Mujo ne do?e u odre?eno vrijeme s novcima, car poalje, te ga dovedu; no sad Mujo trijezan priznade da nema ni pare a kamoli da kupi Carigrad ili polovinu njega. Onda car odmah zapovjedi, da ga posijeku, to je tako lagao i s carem sprdnju zbijao. Mujo se iznajprije stane moliti za oprotenje a kad vidi da mu nita ne pomae onda rekne caru:
– Kad si naumio, lasno ?e me pogubiti, nego te molim da u?ini jednu milost prije nego me pogubi: da na?e u tvome carstvu tri ?ovjeka jednoga siromaha koji nita na svijetu nema, jednoga slijepa koji nita ne vidi i jednoga bogalja, koji nema ni jedne noge nego samo trup, pa da ih dovede ovdje i da ih lijepo nahrani i napoji a nas ?emo dvojica gledati ta ?e oni raditi.

Car na to pristane i odmah zapovjedi te se taka tri ?ovjeka na?u i dovedu i, posadivi jednoga do drugog, donese im se jelo i pi?e i stanu se ?astiti. Kad se podobro najedu i napiju onda slijepac progovori:
– Hvala bogu i ?estitome caru koji nas je nahranio bijeloga hljeba i napojio crvenoga vina!
A bogalj ni pet ni devet nego na njega:
– Kurvo ?orava! Kako ti zna da je hljeb bijel i vino da je crveno kad ne vidi? Sad ?u te nogom u zadnjicu!
Uz to siromah povi?e:
– Udri ga u moj odgovor, ja ?u ga platiti!

Onda Bekri Mujo progovori caru:
– Vidi, ?estiti care, to ?ini pi?e! Niti slijepac ima o?iju ni bogalj nogu ni siromah novaca ali kad se napie i slijepac ste?e o?i i bogalj noge i siromah novce tako sam i ja ju?e bio stekao novce da kupim od tebe Stambol.

Vidjevi car i sasluavi to sve, oprosti Bekri Muji i pokloni mu ivot. Poslije toga, ?ude?i se car kako vino taku silu ima i gledaju?i kako pijanice za njim ginu, namisli da ga jednom i on ogleda i tako zapovjedi te mu jedno ve?e donesu najljepega morskog vina pa se dobro napije. Kad bude drugi dan ujutru: car bolestan, boli ga glava, ne moe da je podigne s uzglavlja. Kako se to razglasi po dvoru, skupe se bre bolje svi ljekari da lije?e cara no car kae da od te njegove bolesti zna bolje lije?iti Bekri Mujo nego svi ljekari, ve? njega odmah da mu dozovu. Kad Bekri Mujo do?e, car mu kae kako je bolestan i oda ta i zapita ga ta ?e sad ?initi a on mu odgovori opet da pije ono to je i sino? pio pa ?e ga odmah glava pro?i.

Car ga onda zapita:
– Pa ta ?u ?initi ako me poslije, kad se otrijeznim, opet glava uzboli?

A Mujo mu odgovori:
– Opet pij nanovo!
– A ako me opet sutradan bude boljela glava?
– I opet pij nanovo!
– Pa dokle ?e tako trajati? – zapita car.
– Dok ne do?e do ?ebeta, ovako kao i ja – odgovori mu Mujo.

5
Azra Jajatovi?
Sunday, 1. April 2012 u 16:02

Ima prelijepih sevdalinki, al’ sve tjeraju u jo ve?i dert. Ja bih jednu za otrijeznit se, jednu koja se ne pjeva na uvce.

http://youtu.be/66Vj1jKP7Kk

6
Kemo
Sunday, 1. April 2012 u 16:08

Draga Azra, ve? Te htjedoh pitat, da li mi se to samo profilakti?no obra?a, ili ima kakav konkretan povod; prije toga htjedoh samo da zraknem ta ima na blogu zamalo u bandak ne padoh: Vlado objavio jedan dio onog mog pisanija taj je nemilosrdan! A ja mu to poslah samo nako, da vidi ta mu subkultura radi! Naravno, Azra draga, vas dvije, Jasna i Ti, ste mi previe dragocjene, eda bih vas u kakve prostakluke uvla?io! Pa ni ono sa pjevuenjem ne bi smjelo da se shvati kao ispod nivoa. Ma fali mi (nam) Ivana, ona bi sad naprovaljivala metar dobrih stvari!
A za po?etak weekenda, evo vam poklanjam neta lijepo!

http://www.youtube.com/watch?v=n5IMHeGSGMY

7
Ante Grani?
Sunday, 1. April 2012 u 18:10

U prvom redu, VOZDRA RAJA!
U drugom redu, ja nisam ANTO, nego ANTE.
U tre?em redu ja sam za nae generacije sarajevske raje bio ANTARA!
ANTO je, znate, u BOSNI!
A ANTE su po Hercegovini i Dalmaciji !… Dodue, nismo sami .
Ima ANTE, MATE, i podikoji MARIJAN .

A za nas Hercegovce, BOSNA to su nai zaba?eni krajevi!
I moram da vas ispravim: nemamo mi velike vratove zato to se stalno
propinjemo preko IVAN PLANINE da vidimo je li rodio kukuruz u Bosni, nego
zato imamo velike vratove TO GOD NAS PITAJU MI POTVRDNO KLIMAMO
GLAVOM , i zato su nam se vratovi od toga produili. BOSANCE ko god ta pita
oni UZIMAJU VRATOVIMA DA NE ZNAJU, i zato su im vratovi mali i zakrljali .
A to se ti?e Azre i tih vaih mezetluka, do?i ?u u Sarajevo sigurno .

Pokuat ?u dovesti za sto moje jarane: MUSTAFU MUSTAFI?A PUJDU, znamenitog
filmskog snimatelja, zatim moga velikog drugara SALKU SELIMOVI?A, nekada
gradona?elnika Sarajeva i direktora FEROELEKTRA, SLOBODANA STAJI?A, moga
urednika u OSLOBODJENJU, GENERALA DIVJAKA onako iz atrakcije.
Zatim, NASIRA JABU?ARA, predsjednika udruenja umjetnih zanatlija
ba?arijskih onako, kao moralnu normu. I jos neke, da vas iznenadim.

Ja ?astim, nemojte se prepadati.
I na?i ?emo se u lokalu PREPORODA u Titovoj, jer su tamo najbolje tufahije.
A dotle pijte rakiju, i usputno ?itajte vama najzanimljivije dijelove pri?e.
A kad zaigra na stolu JASNA, spasavaj se ko moe!…

Gledaju?i u JASNU i sa ?okanjem u ruci Bosanac izgubi i ono malo pameti,
a ne samo pri?u!
I JO JEDNOM VOZDRA RAJA!

ANTE (Ali ne sveti).

8
mi?o
Sunday, 1. April 2012 u 19:07

SAMO ZA ANTU I NJEGOVO DRUTVO

Ante moj ?estiti. Opet te pozdravio Jaa Grobarov i evo od njega i mene naa omiljena pjesma.

http://www.youtube.com/watch?v=If4gLOM8Xss

9
ANTE GRANIC
Sunday, 1. April 2012 u 20:47

Hvala moj MICO !…Neizmjerna hvala i tebi i Jasi !
Rasplakao si me – bas pravo !…Zna Jasa da je Ante
sentimentalan . I zna on da je Ante veliki njegov FAN
i postovalac , jer je on i velikan – na svoj nacin .

Obradovalo bi me da JASA pristane da se , bar jedan
dan , nadje – u MOSTARU !…I to je grad njegove mladosti
i djetinjstva , jer je i on iz obitelji MOSTRARSKIH LISKI ,
jedne od znamenitosti Mosrara .

A ako pristane – kao sto je , doduse u pijanstvu ,
obecao meni u Parizu , obecavam i njemu i drugima –
da cu i KUSTU – pokusati dovesti – u Sarajevo !
Jer , Antine rijeci – otvaraju mnoga vrata .
Ma koliko bila zakatancena !

Ne , ne o s t r i te se na ovo o Kusti . Prije toga ,
procitajte i njegovu pricu iz rata : POTKOVANI RASIM .
Ako nemozete da je pronadjete , javite se mom
drugaru , novinaru AHMETU BOSNICU , a i on je
objavio tu Kustinu pricu u svom listu BH EKSLUZIV , koji
je , u toku rata , izlazio u Splitu- i bio distribuiran po
cijeloj Evropi .

Ante je u mnogim teskim situacijama” razmrsio cvor” ,
jer se drzim morane norme – DA I ZALUTALIMA TREBA –
PRUZITI RUKU… Nezavisno sta oni misle o sebi , i drugi
o njima !….Hvala jos jednom , moj MICO . I pozdravi
mi i Dr. PERU VISNJICA , mog ucenika , pronalazaca
najefikasnijeg lijeka protiv opake bolesti PSORIJAZE
” VIPSOGAL” …

( VI-snjic-PSO rijaza GAL enika ).. I on je Sarajlija i raja .
( PS… Samo je u Aziji prodato preko pola moliona tuba ).

Ima praksu u Beogradu . Naci ces ga i na brodu ,
ukotvljenom u beogradskoj rijecnoj luci !
Obradovat ce se !…

A kad obradujes covjeka – i ti ces biti sretan !
Je li tako , MICO ?…

10
Dzemo Mahmutagic
Sunday, 1. April 2012 u 23:30

Ja bih zamolio postovanu Azru da ne stavlja vise one ruske balalajke ili kako se vec zovu, napih se, evo mi jos zvoni u glavi, a dodje mi i da povratim.

11
Azra Jajatovi?
Monday, 2. April 2012 u 00:21

Bilo je ludo dok je trajalo.
Dragi moji Dovlanetovci, zbogom!

Azra

12
Dzevad Dzekson
Monday, 2. April 2012 u 03:21

Draga Azra (Jajatovi?),
nije valjda stvarno dotle dolo, do zbogom? Moda si ipak mislila dovi?enja tj. do ?itanja govore?i Zbogom!, inverzno onom starom Arsenovom stihu mi rekli smo si zbogom govore?: Dovi?enja!

Devad Dekson

13
duba
Monday, 2. April 2012 u 03:34

Azra, ja se nadam da je ovo prvoaprilska ala.

14
Cico Kabiljo
Monday, 2. April 2012 u 03:39

Ma evo nekoliko puta ?itam ta je napisala veoma cijenjena Azra Jajatovi?, pa ne mogu sebi da dodjem. Pa je li mogu?e da na kraju pie: Zbogom. Je li to zna?i da odlazi, da ne?emo vie ?itati njene priloge, komentare, pregledavati ta nam iznosi iz svoje povelike sehare prepune uspomena, znanja, dubokih emocija, razumjevanja… Pa je li mogu?e da ne?emo sretati tu prekrasnu enu, za mene simbol dostojanstva, velikih emocija, sjete, ogromnog znanja. A tako mi je prirasla za srce, jo od onog momenta kada je na ovom blogu objavljeno sje?anje na njenog brata, koji je nesretno zavrio ivot na Lupoglavu, pokuavaju?i da ponovi ludi podvig moga ujaka Jakice Gaona i prijatelja, da zimi osvoje Lupoglav. Pa izuzetne crtice iz profesorskog perioda njenog oca, koji je usmjerio stotine sportista na borilita i koji su kasnije postali legende sarajevskog sporta. Pa zar ?emo biti uskra?eni njenog ogromnog znanja skupljenog na najviem mogu?em stepenu obrazovanja. Pa toliko je, draga Azra, ostalo da nam toga napie, toliko mahala, kvartova, bogate historijske gradje koju, ubjedjen sam, ve?ina ?italaca ovog bloga prvi put upoznaje. Nemoj Azra tako, vjerujem da si uvrijedjena komentarom, ali ljudski je i oprostiti, pogotovo kada je ulog za taj ?in veoma velik. Ipak smo mi ?itaoci ovog bloga neka “vana sila”, mora nas se i potovati, a ti ?e to najbolje pokazati ako nam se ponovo bude obra?ala.

15
Kemo
Monday, 2. April 2012 u 05:18

Draga Azra Jajatovi? nemoj nas kahariti, nas kojima si draga i koji Te cijenimo i Tvoje priloge rado ?itamo! Pa nije valjda da to manje vai od nekakve mahmurne provale!

16
Muradif Tanovic
Monday, 2. April 2012 u 09:38

Svaki bogovetni dan otvaram ove redove u nadi da ?u pro?itati vijest da se onaj Kemal M. oprata od raje i da onda sa merakom krenem ?itati komentare u stilu “nek si ba oo”,
“fala bogu, i bilo je vrijeme” “bilo, ne ponovilo se”. ?itam i komentar profesora Granica:sad mogu u miru da sklopim o?i . i da jednu no? prespavam do zore. Ali, ne lezi vrae, evo njega jutros, sabahile sa nekakvim kafanskim prijedlogom, rakijom, narodnjacima, drndanjem. A onda pomislim, ta bi mi bez naeg Kemice! Zato, mein lieber Herr Dietz, ostani ti nama gdje jesi, uzimaj redovno svoje tabletice, hladne obloge, bijeli luk…v..u, a mi ?emo te i dalje voljeti, kao i do sada. Mufa

17
Miralem
Monday, 2. April 2012 u 16:29

Ako sam u pravu, odnosno, ako je Azrina odluka rekacija na Demin ishitren komentar, onda bih Demin komentar protuma?io sasvim druga?ije – pozitivno! Ja sam ga shvatio kao ironiju na sarajevski na?in: ne putaj mi te srceparaju?e balalajke uz koje sam se i napio… za nesre?u je na kraju stavio jednu runu rije?, pomislite da je stavio – “i sad mi je jo i muka”. Ne bi runo niti uvredljivo zvu?alo! Eto, pokuavam da odbranim Demu, a istovremeno da prozovem nau dragu Azru da nas obraduje vije?u kako je to bila samo prvoaprilska ala!!!

Hajde, Azra, vidi koliko nas ima koji te rado ?itaju i cijene.

18
S. alica
Monday, 2. April 2012 u 22:01

Potovani gosp. Kabiljo,
U vezi vaeg komentara br. 14 dozvolite nadopunu i ispravku, to ?e vas vjerujem zanimati.
Va ujak Jakov Gaon (“po?asni alpinista” PS BiH) i Drago efer (zna?ka “alpinista” br. 1 PS BiH) su polovinom februara 1936. izveli viednevnu skijaku turu na Prenj (“jasenove skije, kostretne rukavice, kratke kone vindjakne”). I danas to to su njih dvojica uradili tih zimskih dana 1936. godine izaziva veliko divljenje! (Upravo sam se vratio s trodnevne ski ture po Prenju, od Konjica do Jablanice, s N. Hrnjezom, i mjestimi?no smo slijedili ondanji eferov i Gaonov trag; jo neto: ova najmla?a bh. visokogorska generacija, i pored savremene, nevjerovatno kvalitetne, opreme s kojom raspolau teko da se uopte moe s njima porediti!)
Pod si. brid Lupoglava (2102 m) efer i Gaon su prili na skijama za nekih 5 sati; u podnoju su bili oko 2 sata poslijepodne. Strmine su bile okovane ledom, a njih dvojica su raspolagali samo s jednim cepinom, 30-metarskim uetom, a bili su bez dereza! Izgleda da su uli u si. brid (visina oko 200 m, nagibi u ledu i snijegu 50-55 stepeni; ovaj lijepi smjer sam sredinom 1970-ih zimi ponovio s bratom Sr?anom; zatim su ga prepenjali zimi Muhamed ii? i Naim Logi?) oko 2 duine ueta, ali su se morali vratiti. Prema zapisima D. efera taj su dan na skijama proveli skoro 10 sati.
Njih dvojica su drugi dan pokuali s novom “taktikom” pristupa pod Lupoglav — preko junog Prenja, oko masiva Vrina… Na skijama su od Jezerca doli do stanova Gru?a, skoro pod masiv Kaplju?a (pogledi dolje na Mostar), i ovu turu, koliko mi je poznato, jo niko nije (zimi) ponovio! Naime, tada su htjeli si?i u dolinu Poljica, ali je ve? bilo kasno poslijepodne pa su se vratili u ku?u Jezerce (ovo su sve jako zahtjevne, dugotrajne, ski ture). Danas u blizinama masiva Vrina i Kaplju?a postoje dva planinarska sklonita (bivaka) plus planinarski dom Bijele vode.
Ovo je bio prvi pokuaj zimskog uspona na prenjski Lupoglav. Drago efer je to ljeto 1936. sam izaao do njihove planinarske ku?e Jezerce na Prenju, da bi snimao fotografije za jesenju izlobu “Prijatelja prirode”. Jedan dan je sa Jezerca otiao, preko Vjetrenih brda, u Poljica (oko 4 sata hoda), te sam izveo prvenstveni uspon isto?nom stijenom (pored velikog okna u stijeni) na vrh Lupoglava (1 i pol sat). (Ovaj su uspon efer i Gaon htjeli izvesti prethodne zime.)
U februaru 1970. su u ku?u Jezerce (iz konji?ke Bijele) doli Ilija Dilber, Zijo Jajatovi? i Milorad Stjepanovi?. Jedan od narednih dana, kada se vrijeme poboljalo, na skijama su doli u Poljica (otprilike istim pravcem kao i efer 1936. g.). Penjali su njegovim smjerom (1. ponavljanje, 1. zimsko ponavljanje), i prvi stali zimi na vrh Lupoglava. Najvjerovatnije ih je na samome vrhu zadesilo nevrijeme, magla i vjetar, i oni su po?eli silaziti jz. padinama prema Barnom dolu. Ali je tada taj pristup Lupoglavu bio skoro potpuno planinarski nepoznat (iz mostarske Bijele); pretpostavljam, da su ?uli da jz. strana Lupoglava nije zahtjevna, i da se u Barnom dolu nalaze pastirski katuni i ?atrnja s vodom, pa su se nadali da ?e se tamo mo?i skloniti. Nepoznavaju?i silaz jz. stranom, najvjerovatnije je da su, u magli, nakon cca 100 m, umjesto da skrenu desno i traverziraju strme padine do podnoja masiva, produili pravo i sunovratili se niz odsjeke stijena… (U februaru 1971. Petar Hil?iin i ja smo uprili?ili prvi Memorijalni pohod na Lupoglav, i tom prilikom izali na vrh preko jz. strane, tako da je ova moja rekonstrukcija njihove tragedije najvjerovatnije ovakva.)
U zimu 1938. Jakov Gaon je u solo usponu izveo prvi zimski pristup na prenjski Osobac (2026 m). A, izme?u 1933. i 1938. Jakica je (najvjerovatnije sa eferom, Nikolom Sedlarom…) nekoliko puta penjao u romanijskim Velikim stijenama (oko Novakove pe?ine), gdje danas vodi popularni Centralni smjer.
U aprilu 1935. osnovan je prvi (u BiH) alpinisti?ki odsjek (klub vrhunskih planinara), i to pri RTD “Prijatelj prirode”; prvi su ?lanovi bili: Drago efer, Petar araba, Jakov Gaon, Lujo Dic, Alojz Rebi? i Karlo Volf.
Spisak alpinista (vrhunskih planinara) koji smo svojevremeno mukotrpno sastavili nije definitivan; moja je namjera da Jakica Gaon, zajedno s Vojom Ili?em, bude uvrten u spisak tzv. registrovanih alpinista pri Planinarskom savezu BiH, tj. da dobije zna?ku pod rednim brojem. Nadam se da ?emo ove korekcije mo?i uraditi ove godine, kada planinarstvo u BiH proslavlja 120 godina postojanja.
Srda?no,
Slobodan alica

19
Demo Mahmutagi?
Tuesday, 3. April 2012 u 02:03

Miraleme, nije mi ni na kraj pameti bilo da gospodju ili gospodjicu Azru vrijedjam, pogotovo to se i ne poznajemo a i po prirodi nisam taj, ako sam ja razlog ljutnje. Moj komentar je bio samo u vezi pjesme i ja se Azri izvinjavam ako je pomislila da je komentar bio njoj namijenjen. ?ak sam pomislio da se i ona zeza.

Iz znatielje otvorih tu adresu i ugledah ruske vojnike kako zavijaju. Prvo ?ega sam se sjetio je bilo iivljavanje ruskog idiota, karadi?evog prijatelja, “pjesnika” (gadi mi se da mu i ime izgovorim), koji je sa uivanjem pucao po nama sa Trebevi?a. Da ne spominjem njihove dobrovoljce. I sad treba uivati sluajuci te idiote. Pa ko ne bi povratio. Daleko im ku?a.

A gdje je Oliver Dragojevi?, pa Kemo Monteno, pa Dragan Stojni? pa Mio Kova? uz ?ije pjesme sam uvijek u mislima na Jadranu… i da ne nabrajam.

Sre?a pa Kemo stavi prekrasnu Miinu pjesmu i malo dodjoh sebi.

20
Nadan Filipovi?
Tuesday, 3. April 2012 u 07:35

Demo,
ne kae se ba “pjesnik”, ve? “pijesnik”, a ako je izuzetno poznat me?u rajom na dunjaluku, onda je “svijetski pijesnik”!

Vozdra,

Nadan

21
Jasna K.
Wednesday, 4. April 2012 u 00:55

Meni se ?ini da ovdje moramo uspostaviti pravila ponaanja sa blogericama. Molim blogere da shvate sljede?e:
1. Mi smo ipak malo druga?ije
2. Ne smijete nam udarati na emocije (i nae iskrene emotivne priloge)
3. Izbjegavajte rune rije?i (one dugo zvone u glavi i sje?anju)
4. Prihvatite nas kao sestru, jaranicu, k?erku (majku bi bilo malo tee :))
5. Moete nas probati oboriti argumentima, ali ne i grubo?u
6. Naalost, nae odluke su nekada neopozive (iskustvo pokazuje).

Nadam se da se cijenjena Azra J. ne?e pozvati na broj 6, i da ?e nam se opet javiti! I ne mogu da vjerujem da je samo jedan komentar bio razlog za re?i zbogom svima onima, brojnima, koji su rado ?itali Azrine priloge i komentare, i to jasno iskazivali. Ili je ovo samo bio okida? za neto to se skupljalo….

Draga Azra, sve najbolje ti elim u svim tvojim odlukama.
Pozdrav, Jasna

22
Malik Kulenovi?
Wednesday, 4. April 2012 u 16:05

Dijaspora
……………………………………………………………………………………………………

Kafana prazna osim dva pijanca. Jedan od njih pri?e onom drugom i kae:

– ta ima? Odakle si bolan?

– Iz Bosne!

– E? Super i ja sam iz Bosne. Pa da popijemo po jednu za Bosnu?

I popie oni turu sve veseli, kad onaj prvi opet pita:

– A odakle iz Bosne?

– Iz Sarajeva.

– Uh, Sarajevo , bravo i ja sam iz Sarajeva. Ajde onda da popijemo jo jednu turu za Sarajevo !

Popie oni jo po jednu turu, kad onaj prvi kae:

– A u koju si kolu iao jarane?

– Pa maturirao sam u Mehmed “Mea” Selimovi? 1966.

– ?uj ne mogu vjerovat’? Pa i ja sam maturirao u Mehmed “Mea”
Selimovi? 1966. godine. Pa da popijemo po jednu u to ime i jo po jednu u “Meino” ime!

I tako oni piju jo dve ture, kad u kafanu ulazi jedan stalni gost i pita kelnera:

– Pa, ta ima novog danas?

Kelner mu odgovara:

– Nita bolan, blizanci Mujo i Haso Omerovi?i, su se opet iznapijali!

23
Predrag K.
Wednesday, 4. April 2012 u 17:22

Demo, neki Rusi i pjevaju a ne zavijaju a samo je jedan pucao sa Trebevi?a.
Evo pjesme pjesnika koga je Kiko Sarajli? smatrao najruskijim a vjerovatno je bio najuniverzalniji pjesnik XX vijeka. Ime mu je Sergej Jesenjin i ?ini mi se da bar svaki drugi ?ovjek moe naci sebe u ovoj koju je divno prepjevao Z. Golob.

to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
?iji pogled gasne u magli i memli,
ivio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato to sam mnoge ljubio, bole?iv,
zato usput, ko to palim cigarete,
govorim i ap?em zaljubljene rije?i.

Uvijek i ljubljena i upamtit ?u,
a u dui vazda ista pusto zra?i;
ako dirne strast u ?ovjekovu bi?u,
istine, bez sumnje, nikad ne?e na?i.

24
Muradif Tanovic
Wednesday, 4. April 2012 u 20:20

Gospodine Predrag, Vaa tvrdnja ,da je pucao samo jedan Rus u vrijeme kad je od rata prolo dvadesetak godina, grani?i sa cinizmom. Ju?er sam na TV gledao jednu dokumentaciju o ruskim vonicima, poginulim na bosanskim ratitima. Samo na Jevrejskom groblju u Sarajevu ih je ostavilo kosti za jedno poveliko groblje. Takvih grobalja je po Bosni veoma mnogo. Par hiljada njih se nikad nije vratilo u zemlju Jesenjina, na koga se ubice tako rado pozivaju. Nekoliko stotina njih se u drvenim sanducima vratilo u zemlju Pukina a da ne govorimo o onima anonimnim stotinama koji su ostavili svoje kosti u Bosni i koje niko nije niti htjeo da sahrani. Ako mje to za Vas samo JEDAN Rus, onda imate nekakav poreme?en odnos sa matematikom. Samo sa matematikom ?

25
Predrag K.
Thursday, 5. April 2012 u 16:10

Ako niste razumjeli da preciziram, mada je za pametnog i ono to sam napisao jasno: govorili smo o Rusima koji pjevaju, na ovaj ili onaj na?in, jer od pjesme je krenulo, pa je moj komentar i ostao isklju?ivo u domenu pjesme, ali ne bilo koje nego one vrijedne sluanja ili ?itanja. Ako je taj Radovanov pjesnik ita dobar on je dakle jedini pjesnik koji je pucao po Sarajevu. Ako nije dobar, onda nije ni pjesnik i ne ulazi u domen onoga o ?emu sam napisao dvije re?enice: O RUSKOM PJEVANJU.

26
Muradif Tanovic
Thursday, 5. April 2012 u 19:47

Gospodine P, : Va citat: “neki RUSI pijevaju a ne zavijaju. Samo je jedan pucao sa Trebevi?a” Ergo, RUSI a ne pjesnici, kako Vi sada pokuavate da se vadite i da mi kao glupanu podvalie da nisam shvatio ono to ste ,navodno, htjeli re?i. Toliko inventivni niste, gospodine P. Ja sam jako dobro shvatio ono to ste napisali. Ako ste mislili neto drugo, ja Vam odmah kaem da nisam Baba Vanga i da ne znam koji film se vrti u Vaoj rusofilskoj glavi. Slijede?i put, ne ostavljajte nikakav prostor za “krive” interpretacije pa ?ete i meni i Vama utediti nepotrebno piskaranje. Mufa

27
Predrag K.
Friday, 6. April 2012 u 00:00

Gospoodine Tanovi?u, a propos “tednje nepotrebnog piskaranja” (mada ne vidim puno smisla u tednji ne?eg to je nepotrebno) ?ini mi se da ste si mogli pomo?i uzdravaju?i se od komentara moje poruke koja vama nije bila ni upu?ena.
Sve to sam ja poru?io gospodinu Demi Mahmutagi?u je bilo da i Rusi mogu lijepo pjevati, kao pjeva?i i kao pjesnici, a da zbog jednog idiota koji sebe naziva pjesnikom a pri tom puca po tudjem gradu ne treba previdjeti ni odbaciti ljepotu pjevanja njegovih sunarodnika, uz stihove Sergeja Jesenjina.
Gospodin Demo je to, pretpostavljam, razumio i nije smatrao potrebnim da se oglasi, a kamo li da dri predavanje o ruskim pla?enicima medju ?etnicima ili o tome ko je rusofil i zbog ?ega.
Za onoga ko je eljan krivih interpretacija prostor ne treba ostavljati, on ?e ga stvoriti.
Sve to bih dalje napisao o ovome bilo bi zaista nepotrebno.

Upišite komentar

Vaš komentar