Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Jasna Merdan Kolar

Jasna Merdan Kolar

Iz knjige Dragana Miladinovi?a “Mostarske sportske legende”


Sjajnija od zlata

181Sve je po?elo 1969. Onda kada je s porodicom uselila u zgradu „liftara“, tako nazvanu po prvom ovdašnjem „dizalu“ u stambenoj zgradi. Tu je upoznala novu, tri godine stariju komšinicu Zdenku Prskalo, ve? poznatu igra?icu ŽRK Lokomotiva. I ona je pozove da s njom krene u sportski hram, tamo na Kantarevac. I pošla je prije svega iz dje?ije radoznalosti da vidi kakvo se tamo „?udo“ doga?a. I na pre?ac je bila op?injena igrom zvanom rukomet. Tada je imala samo trinaest godina, ta djevoj?ica, visoka i vitka poput jablana. Tada je prvi put istr?ala na rukometni teren, u dresu „zelenih“.

Ubrzo je imala i premijeru u prvom timu. Bila je najmla?a. I zato je još igrala i u juniorskoj «sedmorki», ali je mogla da se takmi?i i za pionirke. Kalila se u prvenstvenim susretima, u Jedinstvenoj republi?koj ligi BiH. Provjeravala na juniorskim šampionatima, na nizu turnira. I najavljivala da ?e se razviti u vrhunsku rukometašicu sa gromovitim udarcem. Rije? je, naravno, o Jasni Merdan Kolar, ne samo mostarskom i bh. sportskom, nego i planetarnom rukometnom dijamantu.

Trinaest godina, od 1964, Lokomotiva se uspinjala, jurila, zastajkivala na «malim stanicama». A, zatim u sezoni 1976/77. protutnjala je nezadrživo kroz drugoligaški cilj i kvalifikacije da bi, najzad, stigla u Prvu saveznu ligu. U toj ekspresnoj vožnji Lokomotivu je predvodila kao ve? iskusni «mašinovo?a» Jasna Merdan, naravno s kapitenskom trakom. Ona je tih junskih dana 1977. s ushi?enjem govorila:

-To je najradosniji trenutak za nas. Vjerovati nismo mogle, ali kad je sudija posljednjim zviždukom ozna?io kraj, kada smo jedna drugoj poletjeli u zagrljaj, sve nam je bilo jasno. Nakon tre?eg juriša postale smo ?lanovi najelitnijeg društva.

Kolar s tablicom

Rukometašica koju su poznavali i cijenili u svakom kraju svijeta, snajperistkinja nad snajperistkinjama, virtuoz nad virtouzima, dirigent igre, junakinja 23. olimpijskih igara u Los An?elesu 1984, koja je i tada zadivila i oduševila sve uživo i TV gledaoce širom Zemlje, «?etrnaestica» jugoslovenskog zlatnog tima, u svemu primjerna.

Jasna Merdan Kolar nikada nijednim gestom ne ispoljava svoju ?uvenost. Skromna i pristupa?na na svakom koraku, u svakoj prilici, u svakom susretu, uvijek rado govori o rukometu i njegovim dražima. Takva je bila i u danima opšte jugoslovenske euforije zbog blistave žetve medalja «plavih» olimpijaca, bogatije od svih prethodnih. Zlatno odli?je rukometašica jeste sa sigurnoš?u o?ekivano, ali, ipak, ima posebnu specifi?nu težinu. Njime se, naime, nije do tada mogla da podi?i nijedna ženska jugoslovenska ekipa, jedino jeste pliva?ica ?ur?ica Bjedov.

U Los An?elesu 1984. dobila je sve epitete koje jedna sportistkinja može da stekne: najbolja igra?ica, najbolja snajperistkinja sa apsolutnim olimpijskim rekordom (48) i rekordom postignutih golova na jednoj utakmici (17 protiv doma?ina SAD). Trener ameri?kih rukometašica Klement Heplijer tada je o Jasni izjavio:

«Kada imate takvu rukometašicu u timu, kao da imate trenera na terenu. Ona je, svakako, najbolja rukometašica na svijetu.»

Zbog gracioznosti nazvana je «gazela», a zbog izuzetn efikasnosti i «mašina za golove». Sve laskavi epiteti i komplimenti. Da li joj to godilo?

-Trijumf jugoslovenskih rukometašica na Olimpijadi je, prije svega, trijumf kolektiva. Bila bih neiskrena kad bih rekla da mi sve to ne prija. Me?utim, svoje li?ne ambicije nisam isticala u prvi plan. Sve je bilo podre?eno kolektivu, svima je bio isti cilj- pobjede i osvajanje zlatne medalje. A sve ostalo što je važno za moje ime došlo je tako, spontano.

*U Moskvi, 1980, srebrna, a ?etiri godine kasnije u Los An?elesu zlatna medalja. Kako se osje?a sportista kao olimpijski pobjednik?

-Razumljivo, veoma lijepo, kao da je to san. Me?utim, dok smo tamo bili, nismo mogli da shvatimo koliko je to zna?ajno i veliko. U to smo se uvjerili tek kada smo se vratili u domovinu, u Jugoslaviju. Ovdje smo osjetili pravu vrijednost te medalje. To sam vidjela po do?eku u Beogradu i mojem Mostaru. Tako nešto prvi put sam doživjela u svom gradu. Po povratku iz Moskve sa olimpijskim srebrom i sa Svjetskog prvenstva u Ma?arskoj s bronzanom medaljom, svega toga nije bilo..

*Ve? nakon ubjedljivog trijumfa nad Korejankama sve je bilo jasno: mogle ste da slavite osvajanje najblistavijeg odli?ja. Ukratko opišite te trenutke.

-U Los An?eles smo doputovale kao najsigurniji favoriti za osvajanje zlatne medalje. Kad se utakmica sa Korejankama završila sve smo se osje?ale sre?nim i radosnim, ali nekako «ispražnjenim». Valjda, ?ovjek mora da bude u takvom stanju, kao u transu, kada stigne do cilja kojem je težio. Bilo je, razumljivo, i suza radosnica. I pjesme.

* A šta bi bilo da niste ispunile davnašnji san, da ste ostale bez «sigurnog» zlatnog trofeja?

-Pa, to je bilo nezamislivo. Niko kao mi rukometašice nije bio toliko optere?en obavezom osvajanja zlatne medalje. Nijedna druga osim nje. Ne znam kako bismo sve izdržale da nismo uspjele, kako bismo se pojavile u domovini. Bilo bi nam u svakom pogledu veoma teško. Vratile bismo se ku?i, kako nam je u šali govoreno, plivaju?i preko Okeana i dalje. Svi su, o?ito, vjerovali u nas. Zato možete znati koliko smo sre?ne zbog potpunog trijumfa na Olimpijadi.

*Kada je bilo najteže na olimpijskom rukometnom turniru, s kojim ste rivalkama najteže izašle na kraj?

-Bilo je to ve? na startu, u prvoj utakmici protiv selekcije SR Njema?ke. Dan ranije naši rukometaši su teškom mukom izborili neriješen rezultat sa Islandom, u posljednjim minutima su izbjegli potpuno iznena?enje. I mi smo se uplašile da se tako ne provedemo. Zato smo s Njemicama igrale sa strepnjom, u nekom gr?u. U tom susretu imale smo i sre?e. To je bila naša najslabija igra, ali najvažnija je bila pobjeda, rezultatski uspješno savla?ivanje prve prepreke.

*Rukometašice su, takav se stekao utisak uz TV ekran, bile najbu?niji navija?i na me?evima jugoslovenskih rukometaša i vaterpolista, koji su se, tako?e, pozlatili.

-Uz jedne i druge bili smo u gledalištu kada im je to bilo najpotrebnije, kada su igrali odlu?uju?e utakmice za najvrednije i najdraže medalje: rukometašima u finalu sa SR Njema?kom i vaterpolistima u susretu sa Amerikancima. Ali, i mi smo imale na svojim me?evima podršku i od naših sportista. Vaterpolisti su nam dolazili, pri tome prevaljuju?i u jednom pravcu po 90 kilometara. Hrabrili su nas i bokseri i ?lanice strelja?ke reprezentacije: Jovovi?eva, Atanasovska i Vrbekova.

Merdan MO med

*«Bilo je divno osje?ati se Jugoslovenom na svim borilištima, gde su se vijorile jugoslovenske zastave i ?ule re?i ohabrenja naših zemljaka». Ovo je izgovorio Zdravko Mutin, šef Prvi prvoligaški me?evi u Nevesinjunaše olimpijske delegacije. I mi, prate?i TV program iz Los An?elesa, osvjedo?ili smo se u tu ogromnu podršku naših iseljenika, ?iji ste bili i gosti na pikniku.

-To su, zaista, divni ljudi.Svuda su bili uz nas. Sve što nam je trebalo, bili su nam uvijek pri ruci. S nama su pjevali, radovali se kada smo pobje?ivali i ovajali olimpijske medalje. Na izletu, kad smo tek došli u Ameriku, pjevao nam je i Hašim Ku?uk Hoki, koji ve? nekoliko godina živi ovdje.

Zlatna rukometašica je imala još mnogo toga da pri?a što je doživjela u Los An?elesu na najve?em skupu sportista svijeta, na sportskim borilištima i oko njih, u atraktivnom Diznilendu, koji je sav u znaku 50-godišnjeg ro?endana prvog junaka Volta Diznija popularnog Mikija Mausa.

*Predsjednik Skupštine opštine Mostar inž. Nikola Gaši? priredio je, u Vili «Neretva», sve?ani prijem u ?ast Jasne Merdan Kolar, ?lana rukometne reprezentacije Jugoslavije, osvaja?a zlatne olimpijske medalje. On joj je u ime grada ?estitao na velikom uspjehu.

Tom prilikom naša najbolja igra?ica i snajperistkinja dobila je poklone od Skupštine opštine i društveno-politi?kih organizacija, SIZ-a fizi?ke kulture i SOFK-e, rukometnog, košarkaškog i fudbalskog kluba Lokomotiva, mostarskog OOUR-a DI «Slavonija» i drugih kolektiva.

Zahvaljuju?i se na do?eku, ?estitkama i darovima, Jasna je, izme?u ostalog, rekla: »Ponosnam sam što sam gra?anin ovog grada.»

*Poslije titule najboljeg strijelca Svjetskog prvenstva u Ma?arskoj, prve snajperistkinje Evrope i ?etiri sezone najbolje jugoslovenske tobdžijke, olimpijske srebrne 1980. i svjetske bronzane medalje 1982. stiglo je i ovo olimpijsko zlato. Koja je neostvarena sportska želja?

-Losan?eloski podvig je najve?e odli?je, to je zaista vrhunac moje karijere. Ostala je, me?utim, jedna neispunjena želja. Ne?u mo?i, vjerovatno, da je ostvarim u dresu mati?nog kluba Lokomotiva. To je titula državnog prvaka. Ona nam je izmakla u prošloj sezoni. U toj 1982/83. godini jesenji dio prvenstva završile smo na prvom mjestu, ali kraj smo do?ekale kao vicešampionke. I to je, istina, najve?i uspjeh našeg kluba u njegovoj 20-godišnjoj istoriji.

Bila je izuzetno cijenjena ne samo od svojih klupskih drugarica, ne samo kao rukometni velemajstor i kapiten, nego i kao ?ovjek najplemenitijeg kova. To se mogao najbolje da uvjeri onaj ko je bio u neposrednoj blizini «Lokosica», kada su vodile najžeš?e i najzna?ajnije bitke. To pamte i sportski novinari- izvješta?i.

Primjerice: u ?ehoslova?kom (tada) gradu Partizanske, 16. januara 1984, Lokomotiva je na parket, u uzvratnoj utakmici ?etvrtfinala Kupa IHF, izašla s prednoš?u od šest golova (27:21). I s nadom u dalje kora?anje po Evropi. I prvih ?etvrt sata igre nagovještavalo je da je to mogu?e. Do 15. minuta održavana je rezultatska ravnoteža- 5:5. A, onda sudije iz Ma?arske Pap i Kiš po?inju otvoreno iskazivati naklonost prema ekipi doma?ina Iskri. Imaju druk?ije aršine u dosu?ivanju sedmeraca (10:5 u korist ?ehoslovakinja), prekršaja u napadu, isklju?enja (4:22 minuta!). I pored grupice mostarskih novinara prolazi Jasna, nemo?no sležu?i ramenima i šire?i ruke, i na taj na?in komentarišu?i ono što se doga?a na parketu. Rukometašice Iskre su, naravno, iskoristile darežljivost arbitara i pobijedile «po mjeri» za proboj u polufinale Kupa IHF. A tuga i suze u o?ima djevojaka iz Mostara. I na ru?ku stravi?na tišina, «Lokosice» i ne pomišljaju na jelo, boli ih nepravda. Iza stola prva ustaje Jasna, a za njom i sve rukometašice. U u autobusu do Mostara sve je- nijemo! Tužno.

I kad se suo?avala s problemima «vje?itim pratiocima» sporta, Merdanova «Lokosice» nije htjela ostaviti na cjedilu. Primjer prvi: u njenom vremenu Lokomotiva je, u sedam sezona, vodila 154 prvoligaške bitke. Ona je izostala samo iz- jedne! I to poslije hirurškog zahvata na nozi. Željela je, ipak, da igra, ali tek nakon ubje?ivanja vo?stva i suigra?ica ostala je na- klupi!

Primjer drugi: takmi?arske 1983/84. «Lokosice» su imale realne šanse da igraju u finalu i, možda, da osvoje Kup Jugoslavije. Na putu do toga cilja u Mostaru im se isprije?ila Budu?nost. Kako je Jasni umrla majka, dogovoreno je s vo?stvom Titogra?anki da se taj me? odloži za dan kasnije. Ali, trener goš?a Vinko Kandija je prekršio džentlmenski sporazum. I Jasna, i pored žarke želje, nije mogla da pomogne klupskim drugaricama. Budu?nost je, uz greške sudije, tijesno pobijedila (10:9) i, poslije, osvojila trofej Kupa.

Ako «zelene» 1982/83, nisu osvojile naslov prvaka, jesu bile najefikasnije- sa 555 golova. Autor više od polovine- 264 bila je Jasna. U samo jednoj prvoligaškoj sezoni ona je tukla, zaista, rafalno kao iz mitraljeza. I to rekordno: ispalila je 267 pogodaka! Vlasnica je još jednog državnog rekorda : na jednoj utakmici protivni?ku mrežu je izrešetala sa 22 projektila! Bilo je to protiv somborskog kluba Bane Sekuli?. Taka „rafal“ pogodaka je nezabilježen u prvoligaškoj istoriji .

Ona je s mati?nim klubom stigla i do polufinala Kupa Jugoslavije. I s njegovim juniorkama osvojila naslov državnog šampiona.

U galeriji sjajnih trofeja, osim onih olimpijskih i sa svjetskog šampionata, Jasna ima i dvije zlatne i jednu srebrnu medalju sa prvenstva Balkana.

Boje «A» selekcije Jugoslavije branila je ?ak 84 puta, u kojima je uknjižila 419 golova. Bio bi to i te kako impresivniji bilans da svojevremeni selektor Vinko Kandija nije imao nekakav ?udan pogled na stvarne vrijednosti i mogu?nosti Jasne Merdan Kolar, forsiraju?i neke svoje „miljenice“. Tek Josip Samardžija je njoj širom otvorio reprezentativna vrata i ona mu se na najbolji mogu?i na?in odužila.

200Igrala je i u reprezentaciji Austrije. A, ono što nije ostvarila s mati?nim klubom Lokomotiva, jeste s be?kom Hipobankom. S njom je ?ak tri puta bila evropski šampion.

I grad Mostar joj je dodijelio svoje visoko priznanje- «Nagradu 14. februar».

Jasna Merdan Kolar je najtrofejnija sportiskinja ne samo grada na Neretvi, nego i BiH svih vremena.

Jasna Merdan je maestralno dirigovala orkestrom «Lokosica» na prvoligaškoj sceni punih sedam sezona, do kraja 1983/84. I baš tada su, iako tre?e, po automatizmu ovjerile vizu za Kup evropskih šampionki. Ali, ona ih u tom pohodu nije predvodila, jer je karijeru nastavila u inostranstvu.

Ako je Lokomotivi izmakla titula šampiona, nije ona fer- pleja. Recimo samo u jednoj takmi?arskoj godini, 1982/83. po vremenu isklju?enja igra?ica, ona je bila ubjedljivo posljednja sa ukupno 114 minuta. Na drugoj strani, u istoj sezoni u korist Mostarki dosu?eno je ?ak 249 sedmeraca (201 realizovan). Po tome su bile prve.

Odlaskom Jasne u inostranstvo, u ljeto 1984, Lokomotiva je sve brže „klizili“ prema drugoligaškom kolosijeku, na koji se vratila poslije jedanaest sezona…

A, poslije petnaest godina, 1984. Jasna Merdan Kolar se oprostila od mati?nog kluba Lokomotiva i svog rodnog grada. Obukla je žuti dres ?uvene be?ke Hipobanke. I tamo je nastavila svoju sjajnu igra?ku karijeru. I tamo ostvaruje mnoge snove o kojima je maštala dok je bila u svojoj Lokomotivi

Tako je sa Hipobankom višestruki prvak i pobjednik Kupa Austrije. I ne samo to. Sa „žutima“ je dvaput stigla na vrh Evrope, bili su šampionke Starog kontinenta. Poslije više od jedne decenije, od 1994, onako za svoju dušu, više rekrativno igrala je za „mali“ Finfhaus, u kojem je u tajne rukometa uvodila njihove nade.

S austrijskim državnim timom je imala svoje tre?e u?eš?e na Olimpijskim igrama, ono u Brceloni 1992. Istina, na ovom su izostala odli?ja, Austrijanke su se morale da zadovolje petim mjestom. A u nacionalnom dresu te alpske države vojevala je u 125 bitaka Kada se zbroje i oni okršaji u „plavom“ timu, to je fenomenalnih 209!

Povrh toga, Jasna Merdan Kolar je igrala branila boje i Evrope i Svijeta, ?iji je bila i kapiten 1987. Kao šlag na tortu njene blistave i duge karijere stigla su veli?anstvena priznanja. U izboru Me?unarodne rukometne federacije proglašena je za IHF igra?icu godine 1990. Dakle, najbolja rukometašica planete. I uz obilježavanje po?etka drugog milenijuma ona je promovisana u drugu rukometašicu svijeta svih vremena!

UpiĆĄite komentar

VaĆĄ komentar