Mirza Hasanefendić: PRVA GIMNAZIJA (II nastavak)

SIROČE PRIJE ROĐENJA

O profesoru, o umjetnosti i o nosu!

Realna gimnazija je postala siroče još i prije svog rođenja! Naime, prilikom velikog sarajevskog požara u augustu 1879 g. izgorjela je zgrada koja je bila prvobitno namjenjena za novu školu.

Rješenje je nađeno u smještanju škole u Halilbašića ulici (na slici, u starom gradu na području Kovača) a koja se onda zvala Kotorina, u blizini Gajretova konvikta, u staroj zgradi.

Ulica je dobila ime nakon uspostave austrougarske uprave 1878. g. po staroj sarajevskoj muslimanskoj porodici Halilbašić, koja je u tom kraju posjedovala veliku kuću. Halilbašići su bili veliki zemljoposjednici u Kotorcu u Sarajevskom polju gdje su imali ogromno imanje, po kojem su prvobitno nosili ime Kotorije, pa se u početku ulica zvala Kotorijin sokak.

U vezi velikog požara iz 1879. i mješanja imena ulica Kotorina i Koturova, treba objasniti da je Koturova ulica dobila ime po zemunskom trgovcu Dušanu Koturu, koji je doznačio 30.000 zlatnih forinti gradu Sarajevu za pomoć poslije katastrofalnog požara. Grad nije nikada zaboravio velikog donatora, pa je ulica i danas zadržala isto ime tj. Koturova i nalazi se u centru gradu kod  Katedrale!

Zgrada bivše ruždije bila je vrlo nepodesna za Realnu gimnaziju. Sobe su bile tijesne i vrlo niske, a najveća je bila soba koja je imala 46 kvadrata sa plafonom visokim 2m i 56cm. Ona je bila odredjena za crtaonu!

Otvaranju škole su prisustvovali; tadašnji poglavar zemlje general Vilhelm hercog von Virtemberg, dvorski savjetnik Nikola Badovinac, mitropolit Antim, biskup fra. Paskal Vuičić, muftija Mustafa Hilmi, gradonačelnik Mustafa beg Fadilpašić, bivši gradonačelnik Ragib efendija Čurčić, te vijećnici  S.I. Salom (poznat kao Salomon efendija), Mehmed beg Kapetanović, Esad efendija Uzunić, Makso Despić i David Eškenazi!

Nastavni plan i program bio je kao i u sličnim školama u drugim evropskim zemljama. Zanimljiva je činjenica da je nastavni jezik odredjen naredbom o osnivanju škole i zvao se ”Bosanski zemaljski jezik s latinskim pismom”, te da je već 27. novembra 1879. g. takodjer naredbom zemaljske vlade ( Benjamina Kalaja) promjenjen u ” Bosanski zemaljski jezik s latinskim i ćirilskim pismom”.

Realna gimnazija je konačno krenula u ”život”, sa evropskim nastavnim planom a u zgradi škole svojom veličinom i ljepotom dominirala je tzv. Crtaonica.

I kao da je u toj dominaciji likovnog ”ateljea” bio sudbinski znak, da će I gimnazija iznjedriti mnogo velikih imena bosansko-hercegovačkih i bivših jugoslavenskih likovnih stvaralaca, a koji će pronositi slavu I gimnazije širom zemaljskog globusa.

Impozantan je spisak likovnih umjetnika koji su bili učenici I gimnazije; Baltazar Baumgartl, Vojislav Hadžidamjanović, Lujza Kuzmić-Mijić, Djoko Mazalić, Roman Petrović, Karlo Mijić, Pero Popović, Savo Popović, Vilko Seferov, Todor Švrakić, Vojo Dimitrijević, Milan Cetić, Jovan Bijelić, Kosta Hekman,  Daniel Kabiljo, Enver Krupić, Hakija Kulenović, Josip Monsino Levi, Mica Todorovic, Petar Tiješić, Ivo Šeremet, Sigo Šumerker, Kamilo Ružička, Ismet Mujezinović, Daniel Ozmo, Ljubo Lah, Mario Mikulić, Behaudin Selmanović, Emir Dragulj, Branko Šotra, Radoslav Tadić,…..i mnogi drugi.

Izložbe širom svijeta su promovisane, umjetnička djela se izložena, novinski mediji su izvještavali o uspjesima naših umjetnika (bivših učenika Prve gimnazije), a pozadi u dubini kadra u tišini i izolaciji je stajao jedan markantan lik, koji je na dosta imenovanih umjetnika uticao da slobodno izraze svoj talenat i svoju slobodu kreativnosti.

Čovjek koji je u nama, učenicima Prve gimnazije, pa samim tim i kod mene,  razvio osjećaj da znamo i da volimo umjetnost, a posebno likovnu i kiparstvo, bio je naš voljeni profesor ”Istorije umjetnosti” pokojni Borislav Mihačević, u raji zvani Mihač.

Vjerovatno jedna od najvećih profesorskih legendi u cijeloj istoriji Prve gimanzije, taj ljudski i pedagoški kolos, razbijao je sve stereotipove o odnosu učenik – profesor.

To je bio jedini profesor (i predmet) sa čijih časova niko nikada nije pobjegao, svi su jedva čekali njegovu markantnu pojavu da nas razveseli i da nas nešto novo nauči. Svima nama je bilo žao što se predmet ”Istorija umjetnosti” učila samo u prva dva razreda gimanzije, mi smi željeli da to traje sve četiri godine školovanja.

Danas mnogi ”novokomponovani demokrati” laprdaju teoretski o slobodi izražavanja, a naš dragi profesor Mihač nas je to učio u praksi još prije četrdeset godina.

Jednom prilikom nam je pričao o tome šta je bitno kada se slika jedan portret, o važnosti prvog utiska, uočavanja bitnih detalja za izradu uspješnog portreta. Uočio je jednog učenika koji je nešto šarao na papiru, pa ga je  prozvao!

Profesor je imao fizički markantnu pojavu, bio je lijep čovjek i imao je jednu malu manu, ako se to može tako reći, da je imao malo izraženiji nos.

Okrenuo se profilom prema učeniku, pa ga upitao: ”Kada pogledaš mene, šta uočavaš prvo i šta ti to znači?”.

Učenik ga je pogledao pa kao iz topa odgovorio: ”Kada Vas gledam iz profila, prvo što vidim to je nos, a to mi znači da ste vi nosonja!”.

Razred se prvo ”razvalio” od šege, a onda se ušutio. Bilo nam je krivo što je to rekao dragom profesoru, a i zanimala nas je profesorova reakcija.

Naime, u tim završnim godinama puberteta reći nekom da je ”nosonja” značilo je dobiti štos u vlastiti nos od tog istog nazvanog nosonjom!

Jasno je bilo da profesor neće ”štosirati” učenika, ali smo ipak očekivali da će ga poslati kod direktora na ”razgovor”.

A onda taj veliki čovjek i pedagog pokaza svu svoju veličinu i razumjevanje za mladost i slobodu izražavanja pa reče učeniku. ” Bravo dečko, ti dobro uočavaš detalje i što je još važnije imaš slobodu da to izraziš. Nemoj se nikada bojati da se izraziš onako kako ti to vidiš u svom stvaralaštvu!”

Razredom je odjeknuo aplauz čiji ”eho” još i dan-danas odjekuje u mojim ušima i mom srcu.