Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net

Mio Mari?: A VOZOVI IDU DANJU, NO?U…

miso_maric_3Dragi moj Vlado,
Koliko pamtim pomenuh ti ljetos da za ljetnji broj “Pote”, iniciran odocnjelim pismom, pisah kratko sje?anje na prijatelja, Vladu Dijaka. Pa me sino? Jan telefonom podsjeti kako su teme na Dovla po?esto “teke”, polemi?ke; da si na muci ta uvrstiti, te me evo. Jer ovo sje?anje ne trai polemiku nego malo srca za lijep vremeplov tamo i onda gdje smo bili bolji, njeniji ljudi. Pa ti pogeladaj vrijedi li uvrtavati ovo povrno, ali s trajnom ljubavlju i potovanjem zabiljeeno na tvog imenjaka kojeg su svi ljudi voljeli a on uzvra?ao.
Pozdravi svoje drage, unuci rastu, jel da, nek su sretni i zdravi a i meni naa Bella pozne sate ivota ?ini vedrim i veselim.
Prijateljski,
Mio

Odocnilo pismo pjesnika Selme i Stanice Podlugovi, Vlade Dijaka

Poeljeli, a ne mogu iz hatora Kapljicama Mostarskih kia, pa im za 40-ti ro?endan dogodine pripremam monografiju. S mukom skupljam materijal, poharao rat. Ali iz Melburna, Be?a i Njujorka, odsvukud alju fotose na kojim su djeca, sje?anja… Dobijem nedavno i zbirku, izdava? sarajevska Svjetlost 79. Pokupljena iz kontejnera ispred prostorija Ansambla kad su ga 93. u?inili Radio postajom. Unutra je 16 pjesama s notama. Mostarska majka, Bra?a Ribar, Rudari, Putevi… Stihovi su moji a muzika Josipa Slika, prvog kompozitora Kia, danas Dr. fizike, profesor na univerzitetu u Meksiku. Otvorim tu muzi?ku ?itanku i na listu papira s par popratnih redova na?em 17-tu pjesmu naslovljenu Brezi?ani. Nit je moja, nit komponovana.

VLADO DIJAK

U potpisu: Vlado Dijak. Kopiju prilaem a vremeplovim u Danijela Ozme u Sarajevu.

PISMO VLADE DIJAKA

U redakciju emisija Cik-cak, Selo veselo, Subotom uve?e Radio Sarajeva. Ova posljednja je po?injala picom koju sam sknadio a samo strofu pamtim:

Subotom uve?e, po voznom redu,

stie u subotu, nikad u srijedu

i ima samo jednu elju

da vedri svanete u svoju nedjelju.

Ne sje?am se ko je komponovao, otpjevao. Ali sje?am da su je inspirisali majstori za izradu vedrih svanu?a u zvani?noj, humoristi?koj redakciji Radija i nezvani?noj oblinje kafane San: Nikola krba, Omer Zorabdi?, Nedjeljko Opan?i?, Momo Dragi?evi? i Vlado Dijak. Upoznao sam sve, bili su duhovit i drag svijet, a sa Vladom sam godinama, s rado?u drugovao. Prvi put sam ga sreo kao gimnazijalac na stranici Banjalu?kih novina, poslije u radio emisijama a upoznao u redakciji Radija. Kad jednom Ici Voljevici rekoh da ?u u eher, donese mi teglicu Vegete. Ponesi ovu ljivu Vladi Dijaku. ?udih se to u Vegeta pakovanju, odgovara: Najdraa mu tako. Poslije sam saznao da mu je najdraa svakako. Subotom ga sa?ekivah na prvom jutarnjem vozu iz Sarajeva koji se zvao brzi a uvijek kasnio. Dolazio je u iznoenom, sivom trenkortu, ako je vru?e preko ruke, depovi puni papira, s cigaretom i blagim, bole?ivim smijekom na blijedu licu. Popili bismo kafu u stani?nom bifeu, zalio bi s nekoliko ?okanja ljive a onda bismo ili na zborna mjesta gradskih liski; Rondo, Bristol, Neretva, pod Kujundiluk, kod ?ule… Mostarska boemska ekipa: Ico, Maestro Meha Sefi?, Vlado Pulji?, Zuko Dumhur koji je godinama bivakovao u Mostaru, do?ekivali su ga kao stalnog ?lana prve postave. Po strasti za teku?a pitanja bili su isti; razlikovali po odanosti porijeklu maligana. Ico i Vladanaga (Pulji?, po Ici) lozi, Maestro Curvoisier konjaku a Zuko i Vlado ljivi. Izme?u dva cuga isklju?ivo mezili najnovije i situacione dosjetke nastale za stolom. Onda je Vlado iao kod mene, mati bi spremila bolji ru?ak, veoma ga voljela. Iz pristojnosti bi srknuo par kaika supe, a pio petrova?ku ljivu. Mati ga nutkala da jede, izvinjavao se da je sit i smijeio blago, umorno. Potom bismo se vra?ali na startnu poziciju; druga tura u istom sastavu. Nakon fajronta, kona?io bi kod mene. Nije mu se spavalo, traio je jo koju ljivu, da mu govorim Jesenjinovog Crnog ?ovjeka na ruskom i pjesmu Velizara Velesa Peri?a sa stihovima:

Mesec svinga od mesinga,

nebom luta…

Ko?ijau, skreni kola

pokraj puta!

Ko?ijau, hajd’ na ?au!

hodi, drue, da te pitam:

kome njene ruke mau,

ove no?i, dok ja skitam…

Samo jednom je pomenuo da je s Velesom bio na Golom otoku, kad sam pokuao saznati vie, za?utao je. O tuberkulozi koja ga je u?inila blijedim i krhkim, IB-u i Golom nije, a rado pri?ao da je kao 17-godinji partizan bio u mom Petrovcu za Kongresa ljekara i Prve konferencije AF-ea 42. Svaka ?ast Petrov?anima, dali ste pravo glasa enama, govorio je. I kako je tamo zima opaka a ljiva pitka… Sutradan je bila repriza, pred polazak je traio da mu pri?am ta ima zanimljivog po Hercegovini iz ?ijh komuna pisah reportae. Biljeio je, slao prevedeno u humoreske ili bih ih na radiju ?uo kao dijakovski duhovite zgode… Uve?e ga pratih na zagreba?ki brzi koji je iz Plo?a, tako?er, kasnio. Popio bi jo par ljiva za ankom stani?nog bifea s nogu i molio da mu pozajmim 72 dinara; toliko je kotalo 6 unu?i?a – malo pakovanje prepe?enice u vagon restoranu. Nudio sam vie, nije htio. Zahvaljivao se, odlazio trijezan.

Vlado Dijak je bio jedini mokri brat s kojim sam se druio, a druio sam se povremeno s podosta maliganskih Yu ampiona, kojeg nikad nisam vidio pijanog. to je vie pio, bivao je trijezniji a osmjeh blai, bole?iviji… U utorak, na redakcijskom stolu, ?ekala me koverta s logom Radio Sarajeva, unutra 72 dinara, pisamce zahvale s obaveznim Pozdravlja te Dijak Vlado, to rakiju pije rado. A potom bi svra?ao duhoviti stomatoloki tehni?ar Toma Topi? da mu prepri?am vikend sijela. Te mostarske i ine o poznatim Jugoslovenima donosio u rukopisu da mu prekucam, poaljem Vrteci sarajevskog Svijeta koju je ure?ivao jo jedan ?est i nadasve voljen u Mo krugu umjetnika, boema i liski, Enko Mehmedbai?. Zove, jednom, ljut. Toma ga uvalio u nevolju a i ja nisam nevin, prekucao sam, promaklo mu pa objavio: Ju?e je knievnik Vladan Desnica ustao na lijevu nogu. Porodica iz Zagreba protestovala; 10 dana prije – Vladan umro. Ispri?am Vladi. Savjetuje: Kad prekucava Topi?a provjeri jesu li mu svi junaci ivi.

Predve?erje 75. Odnesem doktorici Nuri, supruzi Osmana Pirije, reportae o kamaratima Rudnika mrkog uglja, priprema magistrat o zdravstvu rudara. Kod Pirija zateknem i zgodnu, elegantnu enu. Nura je predstavi: Ovo je moja mla?a sestra Selma, doputovala sino? iz Zagreba za Novu. Primjetim da je ime iz Dugmetove pjesme te jeseni pjevanije od Emine. Nura veli: Pa moja Selma je ta iz pjesme. Iznenadim se i pitam Selmu bi li mi za Slobodu i Radio Mostar govorila kako je ula u pjesmu. Pa mi je u mikrofon pri?ala kako je poznavala Vladu, kako su bili prijatelji. Bio je mio i drag momak, govorila, pomalo stidljiv. Da je bio zaljubljen u nju nikad nije pokazao a vukao joj teak kofer na staru eljezni?ku kad je krenula na fakultet u Zagreb. I zbilja izgovorio: Putuj, Selma, i molim te ne naginji se kroz prozor. to pamti jer joj se u?inilo djetinjasto, smijeno… Kad se vratim u redakciju, zovnem Vladu i prepri?am. eli da ?uje ta je govorila. Prikop?am magnetofon na telefon, pustim. Kad saslua veli: Sve je tako bilo. Bio sam zaljubljen, stalno joj htio re?i i svaki put odustajao, bilo me stid. Tad odlu?im: izgovori?u prije nego voz krene. Ona stoji na vrhu stepenica vagona, dok dodajem kofer pogledam je u o?i, zaustim pa se zbunim. Umjesto: Selma, volim te, izgovorim onaj natpis ispod prozora, prvo mi pao napamet. Od stanice do ku?e imao sam gotovu pjesmu, ?im sam doao, zapisao. Pitah bi li sve ponovio u telefon, za radio. Veli: Nemoj, molim te. Januara 75. objavim radio i novinsku reportau sa Selminim sje?anjem. Mislim da su Mostarci prvi saznali ko je stvarno Selma iz antologijske Dugmetove pjesme. A ko je ona sa stanice Podlugovi koju je 83. otpjevao Zdravko ?oli?, nisam ga pitao al neupitno je:

Zima je bila s puno snijega

?ek’o sam za Travnik vezu

stresla je snijeg s plave kose

?ekaju?i voz za Brezu…

Vlado Dijak nije izmiljao pjesme, doga?ale mu se. I Selma i Podlugovi, ponajljepe moderne balade spjevane jezikom i srcem Bosne koje ?e za 100 godina biti moderne sevdalinke i ostati zauvijek, lirski su dnevnici sa 62 godine dugog putovanja od rodnog Brezovog Polja kod Br?kog do Sarajeva.

Putujemo zajedno iz Mostara za Sarajevo. U vagon restoranu voza koji ne uri prostro novine, sjedi u ?oku na podu, donosim mu unu?i?e. U Drenici u?e mlada, prelijepa u?iteljica, poznajem je iz U?iteljske, voljela poeziju. Interesuje se ko mi je prijatelj? Kaem. Silno se obradova, provjerava: Jeste li vi zbilja Vlado Dijak? Prizna, pita to je interesuje? Odgovara: Svaku emisjju u kojoj ste ne proputam, vae pjesme oboavam, znam napamet a nisam vas tako zamiljala. Smijeka se: Ni ja vas…

U Umjetni?kom paviljonu uz Titovu Icina izloba. Dok s Icom postavljam slike, za stoli?em uz vrata on i vrli mu drugar, novinar i humorista Eso Veli? startovali drugu litarsku Hepok vinjaka. Ico se ide avertiti pred otvorenje, pita ih dokle misle ostati? Vlado podigne flau, pokazuje dno, veli: Dovde… A kad je Ico otiao na ari?a harem a Zuko s Mirzom Idrizovi?em hodoljubit svijetom, pita me Vlado s kim se druim? S Maestrom Sefi?em, velim, slikarima, Cucom i Pulji?em, arhitektom ?apom; ko svrati. ta ?e, tjei me, mora se ?ovjek s nekim druiti. Onda je i on otiao dan prije Dana Republike 88. Za koju se borio, malo robijao a nikad prestao voljeti. Porodica je objavila da je otputovao Ambasador Boema. Ispra?aju?i ga s posljednjeg perona na stranici Slobode zapisah kako ljudi obi?no umiru od smrti a da je Vlado Dijak umro od ivota. Kao Ico Voljevica, kao Mika Anti?, kao ri?i Sergej Jesenjin… Dovi?enja, drue moj, dovi?enja, dragi moj u mojim si grudima, ure?eni rastanak obe?ava vi?enja, obe?ava novi sastanak s ljudima.…

Pri?aju mi prijatelji da je jo budna kafana San. Da jo ima sanjara nad kojim sa fotosa na zidu bdije ponajve?i od svih koji su u njoj sanjali, i ostalo, Vlado Dijak. Kojeg je Avdo Sidran nazvao mla?im, lirskim bratom Branka ?opi?a po toplini i njenosti. Prijatelj koji to ba umije biti, plemeniti Krajinik Vehid Guni? podigao mu je lijep literarni obelisk. Nalik obojici. Selma je tamo gdje je ispratio, u Zagrebu, sluah je nedavno na You tube kako se sje?a, eljko Bebek pjesmom podsje?a na 49. kad je krenula na fakultet a mlad, zaljubljen i zbunjen pjesnik izgovorio: Putuj, Selma, i molim te, ne naginji se kroz prozor…

Ljeto je, ?ujem, vrelo u Bosni. Samo Podlugove zamiljam s puno snijega. I ne mogu, sve i da ho?u, zaboraviti plavu kapu iz pjesme. I vozove koji idu danju, no?u kroz Podlugove, kroz Podlugove.… I prijatelja Vladu Dijaka vidim ?ije mi pismo nedavno stie iz 85. okasnilo kao brzi iz Sarajeva, Plo?a… Pa mi se lijepo ?ini da nad svim tim davnim peronima i on luta kao Mjesec iz Velesove pjesme. I poziva: Hodi drue da te pitam, kome njene ruke mau ove no?i dok ja skitam…

Bosanska Pota, ljeto 2012.

Komentari (6)

1
Reo
Tuesday, 28. August 2012 u 20:57

Gospodine Mari?u,
Toplina, ljubav i duhovitost frca sa svih strana u ovom predivnom uratku o Dijaku i mostarskim boemima. Aferim Mio. Vidi se da “olovka pie srcem”.
Na studijama sam od mojih mostarskih jarana ?uo i nekoliko anegdota o vrsnim slikarima Ici i Mehi. Ve?ina raje na ovom blogu ih je ?ula, ali je dobra prilika da ih se prisjetimo.

– Zamezilo se malo, a popilo puno, u nekom mostarskom bircuzu. Meha Sefi? pla?a ra?un. Kad je konobar naplatio, Meha mu gurne u dep smotak – “Popij i ti neto”. ?im se malo udalji konobar zavu?e ruku da vidi koliko je dobar, kad tamo – aspirin!

– Ico Voljevica plee sa enskom za glavu viom od njega. “Ma koliko ste visoki Ico”? “Ma visok sam 2 metra samo ne znam ta mi je danas”.

Kau da je Ico bio poruan, a on je govorio da je lijep ali da su ga zamjenili u porodilitu.

Jo jednom, svaka ?ast Mio.
Reo

2
Azra K.
Wednesday, 29. August 2012 u 04:56

Prekrasno……

3
Dina
Thursday, 30. August 2012 u 15:23

Hvala dragi Miso na toploj, iskrenoj prici o Vladi Dijaku. Treba nam ovo podsjecanje da ugrije srca i sjeti nas na covjeka koji je toliko bio prisutan u nasim zivotima, a ni lik mu nismo znali. Takvi su to ljudi bili, nesebicno davali i bogatili nas, kao i ti sam. Voljeli ih, a drugima davali. I sada po prvi put vidim Vladu Dijaka na slici, osjecajna, osjetljiva faca kao i njegove pjesme, a opet, ima tu snage itekako. I eto, Vlado Dijak je “kriv” sto se moja kcer zove Selma i tako ova prica ide dalje…

4
Suzana
Thursday, 30. August 2012 u 16:05

Veliki i dragi Miso
HVALA VAM………MOLIM vAS JAVLJAJ TE SE CESCE
Suzana V

5
Branka B.Stojkanovic
Friday, 31. August 2012 u 08:12

Ostajem bez daha i bez rijeci.

6
Branko Bu?en
Sunday, 2. September 2012 u 21:11

Blago Mii Mari?u, druio se sa tako duhovitim ljudima. Mostar ih je bio pun. Istina bilo je takvih ljudskih veli?ina i u naem Sarajevu, ma bilo je i u cijeloj Jugoslaviji. Nisam imao takvu sre?u da ih sve li?no upoznam, moj broj takvih ljudina je bezna?ajan.
O kome ?e pisati dananji mladi ljudi, koja ?e se imena pamtiti..?
Naa mala Selma (k?erka od mog ure) nije razumjevala pjesmu ali je ipak mjesto:”kroz Podlugove” pjevala “kroz golubove”.
Vlado Dijak je ostavio neizbrisive duhovne tragove u duama savremenika, hvala Bogu i na papiru, pa da mogu uivati i novije generacije.
Branko

Upišite komentar

Vaš komentar