Warning: Creating default object from empty value in /homepages/5/d94778607/htdocs/dovla.net-2/wp-content/plugins/view_counter/view_counter.php on line 52
dovla.net » Rifet Bahtijaragi?: NE VRA?AJ ME, BRANKO…

Rifet Bahtijaragi?: NE VRA?AJ ME, BRANKO…

Uz prilog “Branko Tomi?: Pozdrav iz vedske”

Rifet 2Branko, dao sam vremenu pravo da ono presudi, da ugasi onaj bol to me obuzeo kad sam petrova?ko-drvarskom cestom bjeao u svijet, to dalje od krvavih rua to su prekono? nicale na ulicama moga, tvoga, Osmanovog i Miinog djetinjstva, to dalje od meni najdraih pejzaa na ovom svijetu, to dalje od zemlje i naroda kojima smo se zaklinjali na vje?itu odanost i ljubav prema kompletnom ljudskom rodu. Vrijeme je u?inilo mnogo, otvorilo mi neke nove ceste nekoga novog svijeta i omogu?ilo da prolost uvijem u snove to me neobranjivo bude, ponekad uvijena u bol za ivotom kojeg su mi nastojali i?upati iz sje?anja kao da nikad i nije postojao, ponekad sretna to gazim nekakvim novim putevima ispred kolone mojih i naih potomaka. Ja se ponadao da ?u onu prolost to mi je nastoje ogaditi i oblatiti sve rje?e vra?ati u snovima i prekrivati velom zaborava, a ti me svojim tekstom o naoj cesti tre iz ranojutarnjih sanja i vrati u nemilosrdnu stvarnost. Ja se ubijedio da su ta zgarita naeg ponosa i dostojanstva neto na ta ja ne mogu uticati i prepustio ih onima koji su ih palili, a ti me oamari i pljusnu mi u lice da na to nemam pravo, i da sam ja vje?ito dio toga, bez obzira na vremensku i prostornu distancu.
A ja sam nemo?an da u?inim bilo ta to bi bilo korisno onom novom ivotu to se na naoj cesti rodio i ra?a od vremena kad su nas sa nje otpuhnuli demoni to su ovladali duama ljudi koje smo voljeli i kojima smo beskona?no vjerovali. Vra?ao sam se i ja nekoliko puta iza onoga runog vremena krvavog bjesnila na dijelu zemlje na kojem smo ro?eni i zadojeni vjerom u ljude, i svaki put sretan odlazio nazad u tu?inu vjeruju?i da je ona moj dar, moj poklon mojim unucima, i svaki put neuspjeno gurao moj li?ni bol u snove s molbom da mi se to rje?e vra?aju u osvit nekoga novog dana, negdje daleko, na nekoj drugoj cesti. U tom bespu?u vremena, moja me mudrost navela da zaklju?im da je i to to se doga?alo tamo na naoj cesti onda kad smo se najmanje nadali plod nemutog, vje?itog mijenjanja i da ja, li?no, nemam nikakvog prava da zagor?avam ivot novim ljudima na naoj cesti i oko nje i da se svrstavam u nekakve neprijateljske redove njene dijaspore. I da nemam prava da im ne vjerujem da ?e smo?i snage da okaljana lica naih narodnih masa operu i usmjere nekim novim cestama ljudskog dostojanstva. Makar i bez bista antifaisti?kih narodnih heroja iz naeg kraja i bez onih zakletvi iz nae mladosti da su nam svi ljudi bra?a i da volimo sav ljudski rod. I bez posjedovanja osjetila za na bol. Makar mi i ne htjeli oprostiti to sam moj osje?aj rodne grude proirio na cijeli svijet, i moje shvatanje moga naroda na sve ljude. I to to mi je moja mudrost naloila da se oslobodim robovanja naciji, dravi, uskogrudnom patriotizmu i da svoje potomke u?im kako je glupo staviti bilo koji ljudski ivot pod jorgane politika i u ruke ne?ijih ideologija. Jer, ivot je najve?a vrijednost, a ?ovjek mjera svih stvari. ivot nije vezan ni za kakvu cestu, a ?ovjek moe biti dostojanstven ?lan ljudskoga roda ako ga ne parcelie iz li?nih interesa i pod uticajem primitivnih nagona.

Tako je, Branko, nastala i jedna moja pjesma, koju sam namijenio i mojim, i tvojim potomcima, bez obzira na to gdje se nalazili na ovoj naoj si?unoj planeti.

POKLON

Usnio sam sino?
u snu punom sanja
moju matu. Usnio sam
moja osje?anja. I egoisti?nu nadu.
Osje?enica planina, gole kamenite glave,
iz moje mladosti. Iz Bosne.
Na ledenom sjeveru Kanade.
U planinama ispod Jukona. Presa?ena.
Meni blia. Kao da se kupa u bisernim vodama
Vankuverske luke. U mojoj gordosti.
Otuda mi je dovukla ?enja.

Sanjah da je poklonih Uni i Adrijanu,
mojim potomcima na hladnome sjeveru.
Uni, djevoj?ici, najljepoj na svijetu
i kad je ne gledam mojim o?ima.
I Adrijanu, suvie ozbiljnom glavonji,
koji je ve? izgovorio da-da
i na jeziku svojih otaca i na engleskom.
Vidim, a znoj mi kroz nostalgiju probija,
naa se vedra balkanska lica penju
uz moju planinu i vuku drvene sanke
kao i ostala djeca na hladnome sjeveru,
pod nebom ukraenom lampama zvijzda.

Uvijek sam elio da moji potomci vuku sanke
uz Osje?enicu planinu
makar bilo gdje na ovoj naoj si?unoj planeti.

?udim se zato,
protiv moje volje,
odnekud suze teku po mome licu
u snu to sam ga sino? usnio.

Komentari (1)

1
ANTE GRANIC
Friday, 31. August 2012 u 06:21

NA CESTI PETROVACKOJ – IZBJEGLICE
I TRITA DJECE U KOLONI…
NAD CESTOM KRUZE GRABLJIVICE
TUDJISKI AVIONI !
U KAMENJARU OSNIJEZENOM
CELICNA KISA ZVONI !

U SNIJEGU RUMENU – MARIJA
MAMINA KCERKA JEDINA
BILO JOJ SEDAM GODINA .

TRI DANA GRMEC GAZILA
I POSRNULA STOTINU PUTA .
SUKNJU JE IMALA – NI KRATKU , NI DUGU
A PRSLUK MALEN , PREMALEN…
A POVRH SVEGA KABANICA BESKRAJNIH RUKAVA
CRVENA , ZUTA..
OD STAROG OCEVOG KAPUTA .
—-
PONEKAD MALA PLAKALA
PONEKAD SE OPET SMIJALA
I VESELA BILA
KAD BI JE MAJKA TJESILA :
JOS SAMO MALO RODJENA
PA CEMO VIDJETI PETROVAC…
A TO JE VAROS GOLEMA…
U NJEMU IMA VATRE , I HLJEBA…
I KUCA DO SAMOGA NEBA !
—-
RADOVALA SE DJEVOJCICA
I VATRI – I GRADU NEVIDJENOM …
A SADA LEZI SICUSNA , MALA
NA CESTI PETROVACKOJ ,
NA CESTI OKRVAVLJENOJ…

O STASNA PTICO TI SI ME UBILA…
A STO SAM TI KRIVA BILA ?
SEDAM SAM GODINA IMALA
NI MRAVA NISAM ZGAZILA
A SVEMU SAM SE DIVILA..
—-

OSVETU VAPIJE DIJETE
STOSNUTIH MODRIH PESTI…
U KRVI I SNIJEGU –
NA PETROVACKOJ CESTI…

Ostalo je , eto u sjecanju . Kako , tako .
Kao dokumenat da se historija – ponavlja .
Da se historija – ponavlja …! I da kod nas , starih ,
i danas , i bez suza – celicna kisa zvoni u nasim usima …
i to – sezdeset i kusur proljeca , ljeta , jeseni i zima…
A mladji , eto – placu !

Suze nikome ne pomazu ….
Ostaje nam da cekamo trenutak kad ce neko udariti
sakom o sto i poceti – cistiti MILJACKU !

Moj , Bahtijarevicu ….Toliko !
I pozdravljam te !
Iz Promajne , bajne !

Upišite komentar

Vaš komentar