Dragi Ljubomire Jovandiću, svakako ne želim da Vas uvrijedim želeći Vas malo ispraviti. Vidim da govorite o pomoći koju Vam je pružio prijatelj V.Žilenkov. Ukoliko ste mu zaista zahvalni, trebalo je barem malo više da se raspitate o njegovoj crkvi prije nego ste napisali ove redove. Vi ovdje izgleda potpuno nesvjesno mješate Adventističku crkvu jer pominjete “Subotare” i ADRU a odmah potom Jehovine svjedoke.

Trebali bi takodje znati da je ADRA skraćenica od Adventistički Dobotvorni RAd. A Jehovini svjedoci su sekta koja slijedeći Isusa zapostavlja Božiju Riječ, odnosno ne slijedi Bibliju… Dakle, jesu li u pitanju Adventisti ili Jehovini svjedoci bilo bi sada pitanje…
Sa uvažavanjem

Odlično se sjećam jednog ranijeg Čoletovog komentara o ljepoti življenja u trećem dobu.
Odlično se sjećam da je tom prilikom dobio čitav niz komentara u kojem mu je raja od srca čestitala na predivnom, ali baš predivnom tekstu.
Odlično se sjećam i Čoletovog priloga o ratnim izumima koje je sam projektovao u nesrećnim godinama rata.
Odlično se sjećam i Čoletove priče o njegovoj kratkoj rukometnoj karijeri u Mladoj Bosni u našem FIS-u i nesrećne povrede „lumbalnog”.
Odlično se sjećam i uštipaka i kajmaka u jednoj sarajevskoj kafani.
Dakle, Čole se rijetko oglasi, a kada se oglasi onda je to po pravilu sa stilom i iskreno do bola. Pored spisateljskih, ovaj prilog najbolje govori i o ljudskim kvalitetima Ljubomira Jovandića Čoleta. Za razliku od nekih blogovaca uvijek se potpiše svima poznatim nadimkom ČOLE pošto uvijek ima vrlo jasan stav o svemu. To kao i ovaj prilog govori i o njegovom karakteru.
ČOLE ČESTITAM OD SRCA

Ko moj Mile potpisujem svaku Čoletovu riječ, osim onog dijela o lovu orada na Lastovu. Halo ,ba, koje orade? Tako i Lencemi lovi šarane u Hamerici. Odoh i ja na Drveniji loviti pastrmke. Hoću majke mi, gorio ko cigara ako neću. Šerkan

Lijepo Čole piše a ispod teksta mu viri njegova velika i dobra duša. Žilenkove poznajem još iz djetinjstva a bliži sam sa Vladimirovim starijim bratom Vitom Žilenov. Radili smo zajedno nekoliko godina u Ski centru “Jahorina”.

Moglo bi biti zanimljivo reći da je njihova baka bila direktni potomak ruske carske porodice Romanov. Živila je u Sarajevu.

Čestitam Čoletu na divnoj i poučnoj priči, a Žilenkove pozdravljam od srca, Vlatko Slokar

Čole, svaka Vam čast!!!

Jako mi se sviđa Vaš pogled na život, optimizam i uživanje u radosti stvaranja što je, aščarile, dio vaše psiho-japije. Vaš tekst je izuzetno, izuzetno instruktivan posebno za one olako malodušne koji nakon prvog knockdown-a ostanu na podu životnog ringa, pa se ne pokušavaju podići i nastaviti borbu, čak da im sudija broji do milion. Najlakše je pasti u depresiju, bolje rečeno pobjeći u to stanje.

Nadalje, nešto mi je poznat tip “rondanja” Vaše supruge. Kao da ima sestru u Australiji, tačnije na našoj adresi u Perthu. Kakvo ba “padanje na taj nivo”! To nazor protektiranje vlastitig dignitija je rudimentirani ostatak “mraka” u kojem smo pod Titagom živjeli.

Po svoj prilici smo nas dvojica bliska generacija? Ako zajedno imamo 130 godina onda sam u pravu. I vjerujte mi Čole, kad ne znam šta bih radio ja odmah izmislim neki posao i podignem ljestvicu ne na nivo kojekakvog rekorda, već da radim, da nešto napravim, da stvorim, a u radu uživam i najbolje se odmaram. Moja supruga me zove “šejtan na kanafi”, ali kad vidi rezultate rada ne može a da se ne oduševi. I kad se dobro zamorim, pravi mi je odmor “prelistavanje” dovla.neta i tabirenje kako tekstova, tako i svih komentara. Stigne se i poštogoderce napisat. Pa sutra, rano ustaj Jovo, na poso nanovo. Poslu nikad kraja, ali su rezultati sasvim vidljivi i be baš zanemarljivi, najskromnije da se izrazim.

Vašoj famijili i Vama sve najbolje želim i nadam se da nisam jedini koji će pozdraviti ovaj Vaš tekst pun topline, vjere i optimizma. Valjda će ih biti još!

Srdačan pozdrav,

Nadan

Super prilog, sa uzivanjem procitah, samo mislim da Subotari nisu Jehovi a i velika je razlika izmedu njih.

I poštovani i dragi Nedžade, potpuno ste upravu, napravio sam previd. Iz Vašeg ugla i ugla vjernika, pogotovo Adventista i Jehovinih Svjedoka, napravio sam neoprostiv previd. Ali gledano iz mog ugla, ugla jednog antihrista, previd je takvog karaktera, da na Vašu optužbu mogu izjaviti, „ne osjećam se krivim“ . Ovo kažem iskreno, ma koliko bilo ružno, jer za to imam mnogo razloga. Mnoge sate sam proveo u šupljoj priči na tu temu, sa mojim Žiletom u Vijećnici, spremajući zadnje ispite.
Svaka religija utuši pričom o toleranciji, pa i ta Žiletova, a nema netolerantnijih institucija od vjerskih! To meritorno tvrdim, na osnovu druženja i dugih razgovora sa vjernicima. Od svih konfesija, Subotari, odnosno Adventisti, su na mene ostavili najpošteniji dojam. A i oni su veoma netolerantni prema drugim konfesijama. Optužuju druge za nepoštivanje Biblije i drugovanje sa đavolima! A koliko su oni „obljubljeni“ u drugim konfesijama, to svako zna! E pa sad, ako se oni međusobno ne poštuju i ne razumiju, licemjerno je tražiti od drugih da njih poštuje. A eto, ja ih i pored toga bar uvažavam a što ih ponekad zamijenim cccccsssss, ne treba mi uzeti za veliko zlo.
Kad mogu zamijeniti Azru K. sa Jasnom B., vala mogu i Jehovine Svjedoke sa Adventistima, a svako zna šta je pjesnik želio reći. Meni je to sve isto, da prostite.

Što se tiče mog odnosa sa Žiletom, i zhvalnosti prema njemu, mogu reći sljedeće. Kada mi je ponudio saradnju, dogovor je bio, da dva posla radimo za lovu a treći idemo na mobu, besplatno!
Prva moja moba je bila, istovaranje šlepera sa prikolicom. Šleper je dovukao humanitarnu pomoć jednom članu Adventističke crkve na Stupu. Bio pun robe, od građevinske: cement, kreč, blok opeka, keramika, do bijele tehnike. Istovarali smo gotovo cijeli dan. Nedostajao je jedan umivaonik! Žena je digla takvu frku da je meni bilo neugodno. Hej, dobila pun šleper robe i to sve na guzove, izvinite na izrazu ali adekvatnijeg nema, a ona složila frku zbog pišljivog lavaboa!
-Žile ba, kakvom ovo monstrumu dođosmo da pomažemo?
Smješka se i brani je, kao stipu je, malo je nervozna, inače fina osoba.
-Dobro Žile, a hoće li ona nas počastiti makar kafom, kad već ne da pive?!
Opet onaj njegov široki osmijeh kojim otvara sva vrata.
-Nema ti kod nas ni kafe ni pive, samo voda! A za tebe, kao specijalnog gosta ima i kisela!

Nemate Vi Nedžade pojma koliko ja cijenim i volim Žileta! On je mene podigao iz pepela! I ovo znajte, žile mi sigurno ne bi zamjerio ovo što ste Vi!
Ali da me krivo ne shvatite, Vaš komentar je apsolutno korektan. I zaista nisam znao šta znači skraćenica ADRA! To prihvatam kao svoj ozbiljan grijeh, jer ta organizacija zaslužuje veliko priznanje! A adekvatno priznanje nije dobila iz razloga, koje nije teško pogoditi!
U svakom slučaju hvala Vam Nedžade na primjedbama!

Hvala i tebi Mićo na komplimentima! Ne daj se podmiti jednim uštipcima s kajmakom, cccccsssss!

Mada sam se sa Čoletom susreo samo dva puta, prvo u “Imperijalu”, a zatim u bašti hotela “Evropa” (”Europa”), kada smo pušili lulu mira poslije svih onih nesporazuma, ostavio je na mene utisak izuzetno prijatnog sabesjednika. A ova njegova storija samo je još produbila taj dojam. To što je napravio previd između adventista i Jehovinih svjedoka, može se svakome dogoditi, jer niko nije bezgrešan.
Inače, naš prvo viđenje bilo je zaista neobično Mada smo u istom gradu proveli cijelu vječnost, nikada se prije nismo susreli i naš “istorijski” susret dogovoren je 6. juna 2012. u “Imperijalu”, posredstvom kormilara ovog bloga. Kao znak raspoznavanja Čole je za sebe naveo da je “mrska faca”, što je daleko od svake istine. Naprotiv, vrlo je simpatična faca.
“Vi ste sigurno, gospodin Jovandić”, rekao sam čovjeku ispred “Imperijala” koji se smješkao. “A vi ste sigurno novinar Stajić”, uslijedio je odgovor. I tako je počelo “otopljavanje” do tada zategnutih odnosa, baš kao između Izraelaca i Palestinaca ili kiparskih Grka i Turaka. Na kraju smo razmijenili i male darove: Čole mi je poklonio idejno rješenje simpatične kućice, uz posvetu “prijatelju sa bloga Dovla.net”, a uzvratio sam knjigom “Kina, bajkovita zemlja”.
Želim Čoletu još mnogo ovako lijepih tekstova… A nadam se da ćemo uskoro imati i treće susretenja “na visokom nivou”, naravno ne u mojoj vikendici, po Čoletovom projektu, koju nikada neću izgraditi, nego želim da to bude u Bečkoj kafani hotela “Evropa” (”Europa”), čiju slavu dugujemo prije svega uglednom Gligoriju Jeftanoviću, sada tako nepravedno potisnutom u zaborav! Predlažem i da to bude 12. decembra, kada znameniti hotel bude proslavljao 130. rođendan. Da se bar mi sjetimo Gligorija, ako su ga već zaboravili novi vlasnici i “demokratska” vlast!

“Priča je inspirisana sudbinama mnogih izbjeglica koji su u želji da žive od svog rada a ne od tuđe pomoći, prošli trnovit ali častan put. Ljekari su pravili džemove, inženjeri raznosili pice, novinari prali autobuse, vrsni ekonomisti penzije zarađivali kao stolari… ”

“Supruga se ljutila što sam dozvolio, kako je govorila, „da tako nisko padnem“!

“Ženi drago, vraća joj se ćo’ek u život, u normalu, ne brukam je više”.

LJ. J. C. (csssscssssscssss).

Ps. u priči manjka i podatak koliko je za svo to vrijeme uplaćeno poreza za državu BiH na osnovu prihoda od rada i koliko je plaćeno za nove programe ugradjene u kompjuter.

Poučna, lijepa priča, dragi Čole.
Komentar br.1 liči npr. na situaciju u kojoj si nas pozvao na gala ručak i mi slasno jeli i uživali ali ima opet jedan koji je zapazio da si salvete u raznim, pogrešnim bojama, servirao. Pa nije više važan mu ručak nego te salvete koje su,eto, crvene a mogle i trebale su biti plave,recimo.
Ja se svejedno zahvaljujem za gala ručak na koji si nas pozvao.

Bravo Čole,
Tvoj pristup je garancija za uspjeh, pogotovo na Zapadu. Pozitivni duh i stalna borba. Duboko poštovanje imam za tvoje učenje tehnologije pod “stare dane” koje se eto na kraju krajeva isplatilo, ako ne adekvatnom finansijskom kompenzacijom onda zasigurno tvojim unutrašnjim zadovoljstvom i samorespektom, što je još važnije..
I ja, evo u svojoj 66. godini, ne prestajem sa borbom, svakodnevnom. Ovi mladi rasturaju u tehnološkom smislu, ali manje znaju suštinu posla. Tako smo i mi stari prisiljeni da stalno učimo (a i polažemo testove) nove programe i sisteme. Nije lako, ali se na kraju osjeti veliko zadovoljstvo. To je i način borbe protiv moderne boljke starijih ljudi – Alzheimer-a.
Siguran sam da je nekad davno tvoj buraz, takodje arhitekta, radio sa mnom u Petrolinvestu.
Rešo

Poštovani i takodje dragi G. Jovandiću, Kao što rekoh nije bilo zlih namjera. Želim Vam svako dobro i Vama i Vašem prijatelju i sada kada je najgore prošlo i više medjusobnih druženja, Pogotovo sa osvjedočenim prijateljima,,,

1998Kolega Čole,
lijepo ste opisali vaš rad u ratu, mene je posebno zainteresovalo Vaše učenje rada na kompjuteru. Pratim dovla.net pa sam gledao i one vaše crteže u AutoCAD 3D.
Ja sam imao tu sreću da u ratu ostanem na poslu u projektnom birou, to je ustvari bila moja radna obaveza. Išao sam najčešće pješke od Otoke pa do Katedrale cca 6 -7
Km. Jedno vrijeme je radio i onaj improvizovani voz koga je vukao reparirani traktor po šinama do želj. stanice. Ponekad sam mogao i kući crtati neke projekte sanacija i sl. nisu to bili nikakvi novi projekti ali eto ipak se i u ratu ponešto radilo. Nisam imao vojnu obavezu na račun mojih godina a i zdravstvenog stanja.
Prije rata smo naša dva kompjutera koristili uglavnom za igranje Tetrisa ili za pisanje textova u tadašnjem programu Chi Raiteru. Po završetku rata tražio sam da mi uplate kurs za AutoCAD ali sam dobio odgovor da to nije za arhitekte projektante nego za njihove mladje saradnike tehničare. Uvjek sam volio tehniku svakakve vrste, u naše mladalačke dane imali smo tzv. “Narodnu tehniku” Ja sam išao sa ljubavlju počevši od fotoamaterskog, radioamaterskog, modelarskog pa do gimnastičkog i jahačkog kluba. 1998 god. kupio za nešto preko 2.500 KM novi kompjuter sa HDD od 1,6 GB i RAM memorijom od 32 MB, MMX procesor 220 Mhz to je u ono doba bila snažna mašina, te pomoću knjiga od AutoCAD_a 12, 13 i 14 savladao crtanje na kompjuteru. Kada su vidjeli u preduzeću da sam samostalno naučio raditi projekte, onda sam dobio novi kompjuter i u preduzeću. Znam mnogo službenika koji uporno odbijaju da uče rad na kompjuteru a ja sam možda još prije tridesetak godina čitao da će te za 10, 20 ili 30 godina raditi samo na kompjuterima ili vas neće ni biti.
I dalje u svojoj 77 godini kažem: “Čovjek smije ostariti ali ne smije zastariti”
Upravo mi je moj prijatelj Ovadia poslao jedan prilog uz e-mail, meni je interesantan:

MALO NADOBUDNO GOV..

Jedan nadobudni brucoš, šetajući obalom, uzeo je sebi za pravo da objasni starijem gospodinu,
koji je sjedio odmarajući se, zašto je nemoguće da starija generacija razumije njegovu generaciju.
“Vi ste rasli u različitom svijetu, zapravo skoro primitivnom”, reče brucoš dovoljno glasno da i drugi čuju.
“Danas mladi odrastaju uz TV, mlazne avione, putovanja po svemiru, čovjek se šeće Mjesecom.
Imamo nuklearnu energiju, brodove, mobilne telefone, kompjutore brzine svjetlosti … i mnogo drugog.”

Posle kraće stanke stariji gospodin mu je odgovorio:

“Sine, u pravu si. Sve ove stvari nismo imali kad smo bili mladi… pa smo ih izumili.
A sada, ti, malo arogantno govno, ŠTO TI RADIŠ ZA SLJEDEĆU GENERACIJU?”

Pljesak je bio zadivljujući!

Dragi Mirko
I ne znajući za ovu tvoju priču, ja sam već nekoliko puta mladim, isto ovako nadobudnim momcima i djevojkama koji se prave važni sa modernom tehnikom da im je to omogučila moja generacija i sve ranije generacije -kumulativno a oni samo nauče da tapkaju po gotovoj tipkovnici koju su im najčešće kupili roditelji upravo iz naše generacije.
Branko

Bravo Čole,
Jako mi se sviđa Vaš tekst i njegova poruka.
Odmah da Vam kažem – na istoj smo frekvenciji, riječnikom bliskim mojoj struci, ili – imamo istu životnu filozofiju.
Da to potkrijepim: ja sam, na primjer doktorirao u svojoj 52-goj, bio na Everestu u bezmalo 60-toj,… i da ne nabrajam.
Kada čovjek uveče umoran ode na zaslužen odmor, ‘podvuče crtu’: Šta je postigao toga dana?…, odgovor je razlog da zadovoljan zaspi, to je i razlog za unutrašnje zadovoljstvo i duševni mir – osnovu sretnog i zdravog života.
Još jednom – vrlo poučan tekst, naročito za mlade ljude.
Konačno, ima i ona: Rad je stvorio čovjeka!
Želim Vam još puno uspješnih projekata,… i da nas obradujete sa još lijepih priča, jer Vam to zaista ide od ruke.
Svako dobro,
Naim

Krenuh odgovoriti i zahvaliti se svakom pojedinačno, pa vidjeh da tu neće biti kraja. Zato bih se želio zahvaliti svima, ovako đuturativno, uz napomenu da sam zaista iznenađen pozitivnim prijemom priče i kalibrom komentatora.
Želim naglasiti, da od ovih nekoliko pohvala, nekako mi je najviše legla Nedžadova taktična kritika, jer sam od nje imao najviše koristi. Nije me briga hoće li mi neko vjerovati.

Ne kažem, ima raznih kritika. Evo naprimjer, komentar ovog mog bivšeg prijatelja Kabilja, odiše pasjalukom i negativnom energijom. Ne uživam kad moram nekoga pođoniti ali kada taj koga bih trebao, pođoni sam sebe, učini mi veliku uslugu. Eto, zato mi je i Josipov komentar drag.

Nadam se da sam ovom pričom zaslužio da se na čas vratim svom omiljenom žanru, da ne izgubim krug svojih stalnih „obožavaoca“. Pa da krenem od Šerkana.

Šerkana bih zamolio da me ne izjednačava sa Miletom, jer sam se ja nalovio orada, ni broja im se ne zna! A Tvoj Mile je ulovio šarana, taman koliko si Ti ispalio metaka braneći Rajvosa,cccccsssss!
A eto, opet bih Te u svoj Odred turio i prije Sakiba i prije Ante!
Nikako ne želim ovim omalovažiti ratni učinak ove dvojice.
Anti nije bilo lako u „Ratnoj školi“ (u Parizu). Malo – malo, kasni užina, pa malo – malo, ne rade svi radijatori, pa svaki čas vjetar okrene antenu, a o čišćenju Sene, da i ne govorim! Problema meter! Valjalo je svugdje stići! ( i uteći!)
A Sakib najbolje zna kako je njemu bilo, čuvajući nestašnog Olanda. Lakše je bilo sačuvati Dobrinju od četa, nego mladog Olanda od napirlitanih pariških kurvica!
Ako u ratu nisu učestvovali u svom punom kapacitetu, vala su to sada nadoknadili i naradili svojim literarnim doprinosom. Ne brani se domovina samo puškom!

Profesor na ETF-u, Taso Mugdim otišao u penziju.
Sretnu ga na ulici njegovi studenti pa ga upitaju: -Profesore, je li Vam dosadno u toj penziji?
Šta radite?
Profesor:-Ja sam toliko „prebukiran“, da uopšte ne znam kako sam prije imao vremena da idem na posao…

Evo taktike dipl.ing arh LJ. J. Č.: izneseš mu činjenice pomoću njegovih citata koje odišu primitivizmom i negativnim odnosom prema fizičkom radu, a on te opali etiketom pasjaluk i negatvna energija. Pojašnjavam, napisao sam komentar zbog veoma negativnog, omalovažavajućem odnosu, jednog dipl. ing. arh. naspram fizičkog rada : “…….da tako nisko padnem” i “…..da ne brukam je više”. Tim kvalifikacijama očito da si okvalifikovao i “ljekari koji su pravili džem, inženjeri raznosili pice, novinari prali autobuse, vrsni ekonomisti penzije zarađivali kao stolari… ” a i mene koji sam sa ponosom (jer je bila nužda) 4 godine u fabrici plastike u noćnoj smjeni punio miksere sa otrovnim materijalima. A o eventualnoj prevari države BiH, odnosno o utaji poreza i kupovini skupih kompjuterskih programa ni riječi. Važno je pljunuti i zalijepiti etiketu.

Stari Energoinvestovac Cico Muhamed ima legendarnu: Jesam u penziji, ali nisam u mirovini.
Rešo

Čole, orginalni tekst je pravo dobar ali komentarom 15 si podigao lijestvicu toliko visoko da Kemica ili moja malenkost bi imali problema i da nam dozvoliš korištenje motke….
“keep up the good work” (Kibe, ti sam sebi prevedi na koji god hoćeš, francuski ili latinski, mislim).

Čole moj mirotočivi, ne stigoh da Ti se zahvalim za ponovo lijepi prilog, ovaj put o fizičkom radu.Sad vidim da sam imao sreću, jer bi i ja, garant, završio đuturativno sa ostalima iz #15
Lijepi pozdrav, Tvoj fan Mufa