“Bosanska pošta” – Dragan Miladinović, novinar

Razgovor obavio Mišo Marić

P: Životna biografija (… da si treća generacija Miladinovića u US).

O:- Prvi put pričam za medije o mojem „partizanskom putu“, započetom ujesen 1944. u rodnom Trebinju. Krenuo sam u NOB kao 11-godišnjak, u dogovoru s rukovodstvom Gradske pionirske organizacije, koju je predvodio Vlastimir Brato Pavlović, moj komšija i docnije poznati pjesnik. Bio u jedinici za vezu 29. hercegovačke NOU divizije. S njom stigao na domak jugoslovensko-austrijske granice, do Bleda, gdje smo se odmarali nekoliko dana pred povratak u Hercegovinu. Prvi put u rukama imao sam ručne bombe i granate, kada nam je zaprijetila opasnost od kvislinških snaga u povlačenju. Bilo je to u Prezidu, mjestancu kod Čabra, kod nekadašnje YU-italijanske granice. Prvi metak iz puške ispalio u čuvenoj Postojnskoj špilji, u kojoj je, inače, bilo jako njemačko uporište. U Mostar se vratio sa „ratnim trofejom“, lijepim pištoljem kolutašem (ručka mu je bila ukrašena s bjelokosti), ali sam ga prilikom „demobilisanja“ zamijenio za- čokolade i bombone. I krenuo kući da bih nastavio gimnazijsko školovanje… Godine 1983. u Gacku, na proslavi 40-godišnjice 29. divizije sreo se s prvim komandantom Dušanom Brstinom, vijećnikom AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Bio je to dirljiv susret. Kada smo se opraštali, on me u autobusu za Beograd dugo držao za ruke i svojim ratnim drugovima i partizanskim rukovodiocima predstavio „Ovo je moj mali…“ . S Brstinom uradio reportažu za „Slobodu“.

Čudna je sudbina Miladinovića. Tri generacije u američkoj državi Kalifornija. Dva oca i dva sina. Moj Marko je došao negdje između 1908. i 1910. Onda je s našim dobrovoljcima krenuo u Prvi svjetski rat. S Drinskom divizijomi učestvovao u proboju Solunskog fronta. (Imao je Spomenicu 1914- 1918, bio na prijemu kod kralja Aleksandra 1931). Vratio se u SAD negdje 1920, da bi je zauvijek napustio početkom tridesetih. A ovamo je moj sin Zvjezdan iz Njemačke stigao u jesen 1997, a moja Enisa i ja dvije godine docnije.

P:-…Ti si sa svojim izašao iz Mostara u posljednjem izbjegličkom konvoju. Šta je bilo presudno da toliko dugo ostaneš i šta da se odlučis vani?

O:- Prevelika naivnost. Da neće biti onog što je bilo! A onda, kad je čovjek , povrh svega, nevin i bez-zaštite, svašta mu se dogodi.

Kćerka Mirna je izbjegla u Dansku, a sin Zvjezdan u Njemačku, oboje 1993. Tamo su stigli različitim „kanalima“ i „vezama“. To je uslijedilo nešto poslije sinovog i mog „izlaska“ iz konc-logora na Heliodromu. I nakon „Vašingtonskog sporazuma“ i dolaska EU Administracije u Mostar, kao i 1992. i docnije, imali nezvanih „gostiju“, među kojima i crnokošuljaša Recimo, usred noći, baš na prvu godišnjicu rušenja Starog mosta, upali su u stan, razvalivši vrata, ti „heroji“, porijeklom odnekud iz srednje Bosne. I tukli do krvi i modrica. A stanovali su do naših vrata. Srećom, djeca nisu bila tu, nego u izbjeglištvu. Šta nam se dogodilo te novembarske noći doznali su od drugih, jer smo to od njih skrivali… Ipak, vjerovali da će sve proći, da neće biti više ratnog, nacionalističkog ludila. I kad je se „balon“ prepuhao, uhvatili „posljedni voz“ za SAD. Imali tri osnova za useljenje, mada je bio dovoljan jedan: sinova garancija, „mješani“ brak i- logoraš! Jedan poznati mostarski umjetnik, na oproštaju rekao je „Čudim se Miladinoviću da davno nisi odavde otišao“!

P:Radna biografija. .. Šire o spotskom novinarstvu?

O:- Najduže radio kao profesionalni novinar. Tačno 31 godinu, sve u „Slobodi“. Istina, bili su u igri i Radio Sarajevo, „Borba“, „Oslobođenje“ i još neki. U sportskom novinarstvu od marta 1955, kada u JSL „Sport“ objavio prvi tekstić. Bio urednik sportskih rubrika u „Glasu Trebinja“ (volonterski) i „Slobodi“. Kraće vodio listove FK „Velež“ i „Faul“. Sarađivao u „Sportu“, „Timu“, „Sport i svet“ i „Fudbalu“, zatim u sportskim rubrikama „Borbe“, „Večernjih novosti“, „TV novosti“, „Oslobođenja“, „Svijeta“, „Večernjih novina“ „Večeri“ Skopje, „Pobjede“ Titograd, „Glasu“ Banja Luka, „Slobodne i Nedjeljne Dalmacije“, TV i radio emisijama- Sportski pregled i zajednički sportski program, lokalnim radio stanicama itd. Dakle, jedino nisam sa slovenačkim glasilima. Nisam „pokrivao“ samo fudbal. Pisao o svim sportovima što su egzistirali u Trebinju i Mostaru. Ali, i onim što su tu samo samo „gostovali“- na primjer, ragbi, finale Kupa Jugoslavije- „Nada“ Split-„Dinamo“ Pančevo. Igrano na stadionu pod Bijelim brijegom.

Autor dvije knjige: „Mostar- kolijevka sporta“ (EU-Administracija Mostar 1996) i „“Mahale iznjedrile majstore ringa“ (BK „Mostar“ 1997). Istraživao istoriju mostarskog sporta, što je djelimično pretočio u te dvije knjige.

Za angažovanje u sportu (od 1950) i pisanje o sportu dobio pregršt društvenih priznanja. Među njima su „Dvadesetpetomajska nagrada“ SR BiH, mostarska „Majska nagrada“, Zlatna plaketa za značajan doprinos unapređenju sporta i fizičke kulture u SFRJ i druge.

P:- Pretpostavljam da se sjećaš posljednje Veležove predratne utakmice. Kratak izvještaj. O:- Velež je u Mostaru posljednju utakmicu odigrao 15. marta 1992. Bio je to prvoligaški okršaj sa Zemunom. „Rođeni“ su pobijedili sa 2:0, golovima Juričića i Jedvaja. Zemuncima su se suprotstavili: Velibor Pudar, Ahmed Gosto, Zoran Čampara, Vidak Bejatović (Slaven Musa), Zdenko Jedvaj, Bakir Beširević, Anel Karabeg (Marino Pušić), Nikola Juričić, Nenad Maslovar i Nikola Jokišic. Međutim, Velež je takmičenje u tom društvu „okončao“ nešto kasnije, 6. aprila! Dakle, na dan početka rata u BiH. Gostovao je u Subotici protiv Spartaka i osvojio bod nakon izvođenja penala- 4:3 (u regularnom vremenu 0:0). „Oproštajini“ tim „crvenih“ bio je neobičan: V. Pudar, D. Glogovac, Adnan Krpo (Edin Ðukić), Z. Čampara, A. Gosto, Sanjin Pintul, B. Beširević, Asmir Džafić, Leo Marić (Ðenan Zaimović), A. Karabeg, N. Jokišić. Kako je BiH već zahvatio ratni vihor, u klubu, a prije svih roditelji, bili su zabrinuti za svoju djecu. Srećom, angažovanjem nekih nekadašnjih igrača i prijatelja „rođenih“ i zaobilaznim putevima oni su srećno stigli kući.

P: Koji ti je izvještaj s Veležove utakmice najdraži i zašto?

O:- Svakako, onaj sa finala Kupa Jugoslavije 1981, kada je Velež prisilio na kapitulaciju starog republičkog rivala Željezničara- 3:2, golovima Vahida Halilhodžića 2 i Dragana Okuke. I osvojio svoj prvi najvrijedniji trofej u svojoj svijetloj istoriji, veliki Titov srebrni pehar. Njega su izborila trinaestorica veličanstvenih: Enver Marić (kapiten), Avdo Kalajdžić, Aleksandar Mičić, Dubravko Ledić, Vladimir Matijević, Veselin Ðurasović, Dragan Okuka, Blaž Slišković, Vahid Halilhodžić, Adnan Međedović, Vladimir Skočajić, Momčilo Vukoje i Mirsad Mulahasanović, kojima je dirigovao Miloš Milutinović. I prije i tokom utakmice, i poslije nje, naročito po povratku u Mostar- carovala je nezapamcena atmosfera, silna nadanja i strepnje, bezgranična radost nakon trijumfa „rođenih“. Pa onaj doček na stadionu pod Bijelim brijegom, kada se iz više od 20.000 grla orilo „Procvjetala bijela lala, Velež nosi Kup maršala“… Sa te utakmice za nezaborav izvještavao sam za „Slobodu“ i imao specijalnu obavezu za „Sport“.

Tada sam sjedio, u stvari više stajao, između klupa dvije „zaraćene“ ekipe. I za „Sport“ sam zabilježio:

„Sat i po prije početka utakmice reprezentativac Blaž Slišković izjavio je reporteru Radio Beograda da mu se ne treba čuditi što zamuckuje kada kaže da njegov tim ide u Kup kupova Evrope. Kasnije nam se, u tunelu, na povratku u svlačionicu, poslije toga Slišković ‘pravdao’: Izletilo mi je, ali se nadam našoj pobjedi.

Očigledno je fudbaler „rođenih“ bio uvjeren, kao i svi ostali, da će trijumfovati, da će prvi trofej najzad stići u suncem obasjani Mostar.

Kada je sudija pokazao na bijelu tačku, na klupi Mostaraca naravno tajac. Neki fudbaleri tvrde da je sudija prestrogo dosudio najstrožu kaznu. Međutim, Baždarević je bio siguran egzekutor. I tako na klupi Mostaraca –tajac, ljute se na arbitra, ali uzalud.

Kada je počelo drugo poluvrijeme, Velež je krenuo na sve ili ništa. U igru je ušao Momčilo Vukoje, kome je ovo bio 400. meč u dresu Veleža. Kada je u 57. minutu odlično povukao i Halilhodžić postigao gol za Velež, na klupi se čulo: ‘Bravo, Momo, samo tako nastavi’.

A kada je po drugi put Vlajić pokazao na jedanaesterac za Željezničar, na klupi Veleža svi se hvataju za glavu. Ali, ni ovoga puta Marić nije odbranio“.

P:- Jesi li prisustvovao nekom susretu deložiranog Veleža, nakon rata?

O:- Velež je, na žalost, protjeran iz svojih klupskih prostorija i uopšte sa stadiona pod Bijelim brijegom odmah na početku rata 1992. A 9. maja 1993. stadion je pretvoren u sabirni centar budućih zatočenika konc-logora na Heliodromu, među kojima je bilo i nekadašnjih i tada aktuelnih fudbalera, funkcionera „rođenih“, sportskih izvještača… I, eto, tokom minulog rata „rođene“ je zadesila sudbina većine Mostaraca. Našli su se među prognanicima. Još se nisu vtratili na svoje „ognjište“ pod Bijelim brijegom, iako su se mnogi građani vratili u svoje kuće i stanove… Velež svoje utakmice igra u Vrapčićima. Kada je tamo počeo, bila je to gola ledina, nekadašnji teren FK „Ðuro Salaj“. Bio sam tamo na mnogim prvenstvenim utakmicama „rođenih“. Pa, sramota je da klub star 86 godina, bogate i časne prošlosti, tamo igra. Vrijeme je da se najzad vrati tamo odakle je protjeran. Taj stadion su i dobrovoljno gradili svi Mostarci, među njima i Veležovi prvotimci…

P:-…Jedan sastav od nadimaka Veležovaca?

O:- Ćoro (Fadil Dugalić), Peko (Mensud Dilberović), Čorba (Džemal Hadžiabdić), Kana (Marko Čolić), Rura (Nikola Benco), Jazo (Veselin Đurasović), Ćela (Jadranko Topić), Taramba (Vladimir Skočajić), Princ (Duško Bajević), Kulje (Franjo Vladić), Rici (Momčilo Vukoje). Ima ih još…

P:-Pratio su Velež desetljećima. Kako bi po tebi izgledala prva postava iz tog perioda, opet zanemari generacijske razlike.

O:- Enver Marić, Aleksandar Ristić, Džemal Hadžiabdić, Nikola Benco, Vladimir Matijević, Boro Primorac, Blaž Sliškovic, Muhamed Mujić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Vahid Halilhodžić. Ali, nije za potcjenjivanje ni ovaj tim: Žarko Barbarić, Slobodan Primorac, Kemal Šestić, Zejnil Selimotić, Marko Čolić, Kruno Radiljević, Jadranko Topić, Muhamed Glavović, Salem Halilhodžić, Semir Tuce, Momčilo Vukoje.

Ograničio sam se samo na one koje sam gledao kao sportski izvještač. A „selektor“ je, zaista, teško biti. Svak ima drukčije i ukuse i kriterijume.

P:- Ispričaj neku anegdotu koja ti se čini posebno interesantnom, dragom. Može biti o fudbalerima, može o upravi, može o publici…

O:- Nenada Bijedića Ćeće dugo nije bilo ni na klupi za rezerve, a kamoli u idealnoj jedanaestorici. Na stadionu pod Bijelim brijegom igrao je, činilo se, prosto pod nekim pritiskom. Znao je da su navijači i te kako strogi kritičari, često i nedomjereni. Neka „zakerala“ išla su još dalje. Svaki njegov potez i akciju gledali su kroz „lupu“, vidjeli su samo njegove greške i promašaje. I kada je Ćeća igrao majstorski i pogađao protivničku mrežu, i onda su se ti pristrani „ocjenjivači“ pravili- „Englezi“. Jednostavno kao da to nisu primijetili, a kamoli da pohvale. Evo jednog primjera. Pod Bijelim brijegom, u čast 60-godišnjice Veleža, njegov gost bila je titogradska Budućnost, stari prijatelj iz doba prije Drugog svjetskog rata. Slavljenik je pobijedio sa 5:2. Trostruki strijelac bio je Bijedić. I kad sam na tu činjenicu namjerno ukazao jednom čuvenijem „zakeralu“, fudbaleru Veleža iz tridesetih godina i kasnijem funkcioneru, njegov komentar je bio u ’stilu’; „Pa, nije imao gdje da šutira, morao je da pogodi mrežu“! Ne znam kakav je bio njegov komentar poslije drugog Veležovog trijumfa u Kupu 1986. protiv Dinama- 3:1, kada je Nenad Bijedić bio junak utakmice i dvostruki strijelac!

P:- Rasuli su se i fudbaleri i navijači. Ko je od fudbalera u Americi, gdje i šta rade?

O:- Ovdje je bio golman Slavko Njeguš. Kažu da je igrao i u Los Anđelesu, za Galaksi, u kome je danas čuveni engleski reprezentativac Dejvid Bekam. Čuo sam da je mladi Senad Ćena Glavović, sin Muhameda Roma igrao u Kanadi, ali je, na žalost, poslije teške bolesti umro. Za duge nemam nikakvih podataka, kad je riječ o Americi.

P:- Pretpostavljam da sve što pitah imaš namjeru ukoričiti u knjigu…

O:- O knjizi. Još u predvečerje 70. rođendana „rođenih“ (1992), bio sam pripremio građu za knjigu pod naslovom „Veležove zvijezde i legende“. Ali, ratni događaji su uskratili njeno pojavljivanje u javnosti. I drugi pokušaj, s naslovom „Šarmeri sa Neretve“, odmah poslije ratnog vihora, ostao je na žalost- „pucanj u prazno“, iako je sve bilo spremno za štampu, kompjuterski obrađeno… Možda sam za nekoga bio „persona non grata“, šta li, ili to nije bilo o „njihovom“ Veležu?! I,evo, već sam kompjuterski pripremio novu, treću varijantu knjige, pod radnim naslovom „Veležov ili Fudbalski spomenar“. Hoće li biti treća- sreća? Iz mog velikog i raznobojnog mozaika o „rođenima“, građenog tri decenije otpali su mnogi kamenčići, većina pod potresima od ratnih grmljavina. I zato je ovo minijaturan dio iz te građevine. Ali, i ovo može, bar simbolično da dočara Veležovo zlatno doba, njegove najveće uspjehe, njegove slavne dane, a isto tako i da podsjeti na njegove najteže trenutke i velika iskušenja, na one ljude koji su stvarali Veležov imidž i rejting, ne samo u SFRJ nego na svim kontinentima. U knjizi će biti pretežno autentični tekstovi objavljivani u raznim listovima i revijama, neki prije nisu ugledali svjetlo dana. Izdavač je na vidiku, ali…