“Bosanska pošta” – Dragan Miladinovi?, novinar

Razgovor obavio Mišo Mari?

P: Životna biografija (… da si tre?a generacija Miladinovi?a u US).

O:- Prvi put pri?am za medije o mojem „partizanskom putu“, zapo?etom ujesen 1944. u rodnom Trebinju. Krenuo sam u NOB kao 11-godišnjak, u dogovoru s rukovodstvom Gradske pionirske organizacije, koju je predvodio Vlastimir Brato Pavlovi?, moj komšija i docnije poznati pjesnik. Bio u jedinici za vezu 29. hercegova?ke NOU divizije. S njom stigao na domak jugoslovensko-austrijske granice, do Bleda, gdje smo se odmarali nekoliko dana pred povratak u Hercegovinu. Prvi put u rukama imao sam ru?ne bombe i granate, kada nam je zaprijetila opasnost od kvislinških snaga u povla?enju. Bilo je to u Prezidu, mjestancu kod ?abra, kod nekadašnje YU-italijanske granice. Prvi metak iz puške ispalio u ?uvenoj Postojnskoj špilji, u kojoj je, ina?e, bilo jako njema?ko uporište. U Mostar se vratio sa „ratnim trofejom“, lijepim pištoljem kolutašem (ru?ka mu je bila ukrašena s bjelokosti), ali sam ga prilikom „demobilisanja“ zamijenio za- ?okolade i bombone. I krenuo ku?i da bih nastavio gimnazijsko školovanje… Godine 1983. u Gacku, na proslavi 40-godišnjice 29. divizije sreo se s prvim komandantom Dušanom Brstinom, vije?nikom AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Bio je to dirljiv susret. Kada smo se opraštali, on me u autobusu za Beograd dugo držao za ruke i svojim ratnim drugovima i partizanskim rukovodiocima predstavio „Ovo je moj mali…“ . S Brstinom uradio reportažu za „Slobodu“.

?udna je sudbina Miladinovi?a. Tri generacije u ameri?koj državi Kalifornija. Dva oca i dva sina. Moj Marko je došao negdje izme?u 1908. i 1910. Onda je s našim dobrovoljcima krenuo u Prvi svjetski rat. S Drinskom divizijomi u?estvovao u proboju Solunskog fronta. (Imao je Spomenicu 1914- 1918, bio na prijemu kod kralja Aleksandra 1931). Vratio se u SAD negdje 1920, da bi je zauvijek napustio po?etkom tridesetih. A ovamo je moj sin Zvjezdan iz Njema?ke stigao u jesen 1997, a moja Enisa i ja dvije godine docnije.

P:-…Ti si sa svojim izašao iz Mostara u posljednjem izbjegli?kom konvoju. Šta je bilo presudno da toliko dugo ostaneš i šta da se odlu?is vani?

O:- Prevelika naivnost. Da ne?e biti onog što je bilo! A onda, kad je ?ovjek , povrh svega, nevin i bez-zaštite, svašta mu se dogodi.

K?erka Mirna je izbjegla u Dansku, a sin Zvjezdan u Njema?ku, oboje 1993. Tamo su stigli razli?itim „kanalima“ i „vezama“. To je uslijedilo nešto poslije sinovog i mog „izlaska“ iz konc-logora na Heliodromu. I nakon „Vašingtonskog sporazuma“ i dolaska EU Administracije u Mostar, kao i 1992. i docnije, imali nezvanih „gostiju“, me?u kojima i crnokošuljaša Recimo, usred no?i, baš na prvu godišnjicu rušenja Starog mosta, upali su u stan, razvalivši vrata, ti „heroji“, porijeklom odnekud iz srednje Bosne. I tukli do krvi i modrica. A stanovali su do naših vrata. Sre?om, djeca nisu bila tu, nego u izbjeglištvu. Šta nam se dogodilo te novembarske no?i doznali su od drugih, jer smo to od njih skrivali… Ipak, vjerovali da ?e sve pro?i, da ne?e biti više ratnog, nacionalisti?kog ludila. I kad je se „balon“ prepuhao, uhvatili „posljedni voz“ za SAD. Imali tri osnova za useljenje, mada je bio dovoljan jedan: sinova garancija, „mješani“ brak i- logoraš! Jedan poznati mostarski umjetnik, na oproštaju rekao je „?udim se Miladinovi?u da davno nisi odavde otišao“!

P:Radna biografija. .. Šire o spotskom novinarstvu?

O:- Najduže radio kao profesionalni novinar. Ta?no 31 godinu, sve u „Slobodi“. Istina, bili su u igri i Radio Sarajevo, „Borba“, „Oslobo?enje“ i još neki. U sportskom novinarstvu od marta 1955, kada u JSL „Sport“ objavio prvi teksti?. Bio urednik sportskih rubrika u „Glasu Trebinja“ (volonterski) i „Slobodi“. Kra?e vodio listove FK „Velež“ i „Faul“. Sara?ivao u „Sportu“, „Timu“, „Sport i svet“ i „Fudbalu“, zatim u sportskim rubrikama „Borbe“, „Ve?ernjih novosti“, „TV novosti“, „Oslobo?enja“, „Svijeta“, „Ve?ernjih novina“ „Ve?eri“ Skopje, „Pobjede“ Titograd, „Glasu“ Banja Luka, „Slobodne i Nedjeljne Dalmacije“, TV i radio emisijama- Sportski pregled i zajedni?ki sportski program, lokalnim radio stanicama itd. Dakle, jedino nisam sa slovena?kim glasilima. Nisam „pokrivao“ samo fudbal. Pisao o svim sportovima što su egzistirali u Trebinju i Mostaru. Ali, i onim što su tu samo samo „gostovali“- na primjer, ragbi, finale Kupa Jugoslavije- „Nada“ Split-„Dinamo“ Pan?evo. Igrano na stadionu pod Bijelim brijegom.

Autor dvije knjige: „Mostar- kolijevka sporta“ (EU-Administracija Mostar 1996) i „“Mahale iznjedrile majstore ringa“ (BK „Mostar“ 1997). Istraživao istoriju mostarskog sporta, što je djelimi?no preto?io u te dvije knjige.

Za angažovanje u sportu (od 1950) i pisanje o sportu dobio pregršt društvenih priznanja. Me?u njima su „Dvadesetpetomajska nagrada“ SR BiH, mostarska „Majska nagrada“, Zlatna plaketa za zna?ajan doprinos unapre?enju sporta i fizi?ke kulture u SFRJ i druge.

P:- Pretpostavljam da se sje?aš posljednje Veležove predratne utakmice. Kratak izvještaj. O:- Velež je u Mostaru posljednju utakmicu odigrao 15. marta 1992. Bio je to prvoligaški okršaj sa Zemunom. „Ro?eni“ su pobijedili sa 2:0, golovima Juri?i?a i Jedvaja. Zemuncima su se suprotstavili: Velibor Pudar, Ahmed Gosto, Zoran ?ampara, Vidak Bejatovi? (Slaven Musa), Zdenko Jedvaj, Bakir Beširevi?, Anel Karabeg (Marino Puši?), Nikola Juri?i?, Nenad Maslovar i Nikola Jokišic. Me?utim, Velež je takmi?enje u tom društvu „okon?ao“ nešto kasnije, 6. aprila! Dakle, na dan po?etka rata u BiH. Gostovao je u Subotici protiv Spartaka i osvojio bod nakon izvo?enja penala- 4:3 (u regularnom vremenu 0:0). „Oproštajini“ tim „crvenih“ bio je neobi?an: V. Pudar, D. Glogovac, Adnan Krpo (Edin Šuki?), Z. ?ampara, A. Gosto, Sanjin Pintul, B. Beširevi?, Asmir Džafi?, Leo Mari? (Šenan Zaimovi?), A. Karabeg, N. Jokiši?. Kako je BiH ve? zahvatio ratni vihor, u klubu, a prije svih roditelji, bili su zabrinuti za svoju djecu. Sre?om, angažovanjem nekih nekadašnjih igra?a i prijatelja „ro?enih“ i zaobilaznim putevima oni su sre?no stigli ku?i.

P: Koji ti je izvještaj s Veležove utakmice najdraži i zašto?

O:- Svakako, onaj sa finala Kupa Jugoslavije 1981, kada je Velež prisilio na kapitulaciju starog republi?kog rivala Željezni?ara- 3:2, golovima Vahida Halilhodži?a 2 i Dragana Okuke. I osvojio svoj prvi najvrijedniji trofej u svojoj svijetloj istoriji, veliki Titov srebrni pehar. Njega su izborila trinaestorica veli?anstvenih: Enver Mari? (kapiten), Avdo Kalajdži?, Aleksandar Mi?i?, Dubravko Ledi?, Vladimir Matijevi?, Veselin Šurasovi?, Dragan Okuka, Blaž Sliškovi?, Vahid Halilhodži?, Adnan Me?edovi?, Vladimir Sko?aji?, Mom?ilo Vukoje i Mirsad Mulahasanovi?, kojima je dirigovao Miloš Milutinovi?. I prije i tokom utakmice, i poslije nje, naro?ito po povratku u Mostar- carovala je nezapamcena atmosfera, silna nadanja i strepnje, bezgrani?na radost nakon trijumfa „ro?enih“. Pa onaj do?ek na stadionu pod Bijelim brijegom, kada se iz više od 20.000 grla orilo „Procvjetala bijela lala, Velež nosi Kup maršala“… Sa te utakmice za nezaborav izvještavao sam za „Slobodu“ i imao specijalnu obavezu za „Sport“.

Tada sam sjedio, u stvari više stajao, izme?u klupa dvije „zara?ene“ ekipe. I za „Sport“ sam zabilježio:

„Sat i po prije po?etka utakmice reprezentativac Blaž Sliškovi? izjavio je reporteru Radio Beograda da mu se ne treba ?uditi što zamuckuje kada kaže da njegov tim ide u Kup kupova Evrope. Kasnije nam se, u tunelu, na povratku u svla?ionicu, poslije toga Sliškovi? ‘pravdao’: Izletilo mi je, ali se nadam našoj pobjedi.

O?igledno je fudbaler „ro?enih“ bio uvjeren, kao i svi ostali, da ?e trijumfovati, da ?e prvi trofej najzad sti?i u suncem obasjani Mostar.

Kada je sudija pokazao na bijelu ta?ku, na klupi Mostaraca naravno tajac. Neki fudbaleri tvrde da je sudija prestrogo dosudio najstrožu kaznu. Me?utim, Baždarevi? je bio siguran egzekutor. I tako na klupi Mostaraca –tajac, ljute se na arbitra, ali uzalud.

Kada je po?elo drugo poluvrijeme, Velež je krenuo na sve ili ništa. U igru je ušao Mom?ilo Vukoje, kome je ovo bio 400. me? u dresu Veleža. Kada je u 57. minutu odli?no povukao i Halilhodži? postigao gol za Velež, na klupi se ?ulo: ‘Bravo, Momo, samo tako nastavi’.

A kada je po drugi put Vlaji? pokazao na jedanaesterac za Željezni?ar, na klupi Veleža svi se hvataju za glavu. Ali, ni ovoga puta Mari? nije odbranio“.

P:- Jesi li prisustvovao nekom susretu deložiranog Veleža, nakon rata?

O:- Velež je, na žalost, protjeran iz svojih klupskih prostorija i uopšte sa stadiona pod Bijelim brijegom odmah na po?etku rata 1992. A 9. maja 1993. stadion je pretvoren u sabirni centar budu?ih zato?enika konc-logora na Heliodromu, me?u kojima je bilo i nekadašnjih i tada aktuelnih fudbalera, funkcionera „ro?enih“, sportskih izvješta?a… I, eto, tokom minulog rata „ro?ene“ je zadesila sudbina ve?ine Mostaraca. Našli su se me?u prognanicima. Još se nisu vtratili na svoje „ognjište“ pod Bijelim brijegom, iako su se mnogi gra?ani vratili u svoje ku?e i stanove… Velež svoje utakmice igra u Vrap?i?ima. Kada je tamo po?eo, bila je to gola ledina, nekadašnji teren FK „Šuro Salaj“. Bio sam tamo na mnogim prvenstvenim utakmicama „ro?enih“. Pa, sramota je da klub star 86 godina, bogate i ?asne prošlosti, tamo igra. Vrijeme je da se najzad vrati tamo odakle je protjeran. Taj stadion su i dobrovoljno gradili svi Mostarci, me?u njima i Veležovi prvotimci…

P:-…Jedan sastav od nadimaka Veležovaca?

O:- ?oro (Fadil Dugali?), Peko (Mensud Dilberovi?), ?orba (Džemal Hadžiabdi?), Kana (Marko ?oli?), Rura (Nikola Benco), Jazo (Veselin ?urasovi?), ?ela (Jadranko Topi?), Taramba (Vladimir Sko?aji?), Princ (Duško Bajevi?), Kulje (Franjo Vladi?), Rici (Mom?ilo Vukoje). Ima ih još…

P:-Pratio su Velež desetlje?ima. Kako bi po tebi izgledala prva postava iz tog perioda, opet zanemari generacijske razlike.

O:- Enver Mari?, Aleksandar Risti?, Džemal Hadžiabdi?, Nikola Benco, Vladimir Matijevi?, Boro Primorac, Blaž Sliškovic, Muhamed Muji?, Duško Bajevi?, Franjo Vladi?, Vahid Halilhodži?. Ali, nije za potcjenjivanje ni ovaj tim: Žarko Barbari?, Slobodan Primorac, Kemal Šesti?, Zejnil Selimoti?, Marko ?oli?, Kruno Radiljevi?, Jadranko Topi?, Muhamed Glavovi?, Salem Halilhodži?, Semir Tuce, Mom?ilo Vukoje.

Ograni?io sam se samo na one koje sam gledao kao sportski izvješta?. A „selektor“ je, zaista, teško biti. Svak ima druk?ije i ukuse i kriterijume.

P:- Ispri?aj neku anegdotu koja ti se ?ini posebno interesantnom, dragom. Može biti o fudbalerima, može o upravi, može o publici…

O:- Nenada Bijedi?a ?e?e dugo nije bilo ni na klupi za rezerve, a kamoli u idealnoj jedanaestorici. Na stadionu pod Bijelim brijegom igrao je, ?inilo se, prosto pod nekim pritiskom. Znao je da su navija?i i te kako strogi kriti?ari, ?esto i nedomjereni. Neka „zakerala“ išla su još dalje. Svaki njegov potez i akciju gledali su kroz „lupu“, vidjeli su samo njegove greške i promašaje. I kada je ?e?a igrao majstorski i poga?ao protivni?ku mrežu, i onda su se ti pristrani „ocjenjiva?i“ pravili- „Englezi“. Jednostavno kao da to nisu primijetili, a kamoli da pohvale. Evo jednog primjera. Pod Bijelim brijegom, u ?ast 60-godišnjice Veleža, njegov gost bila je titogradska Budu?nost, stari prijatelj iz doba prije Drugog svjetskog rata. Slavljenik je pobijedio sa 5:2. Trostruki strijelac bio je Bijedi?. I kad sam na tu ?injenicu namjerno ukazao jednom ?uvenijem „zakeralu“, fudbaleru Veleža iz tridesetih godina i kasnijem funkcioneru, njegov komentar je bio u ‘stilu’; „Pa, nije imao gdje da šutira, morao je da pogodi mrežu“! Ne znam kakav je bio njegov komentar poslije drugog Veležovog trijumfa u Kupu 1986. protiv Dinama- 3:1, kada je Nenad Bijedi? bio junak utakmice i dvostruki strijelac!

P:- Rasuli su se i fudbaleri i navija?i. Ko je od fudbalera u Americi, gdje i šta rade?

O:- Ovdje je bio golman Slavko Njeguš. Kažu da je igrao i u Los An?elesu, za Galaksi, u kome je danas ?uveni engleski reprezentativac Dejvid Bekam. ?uo sam da je mladi Senad ?ena Glavovi?, sin Muhameda Roma igrao u Kanadi, ali je, na žalost, poslije teške bolesti umro. Za duge nemam nikakvih podataka, kad je rije? o Americi.

P:- Pretpostavljam da sve što pitah imaš namjeru ukori?iti u knjigu…

O:- O knjizi. Još u predve?erje 70. ro?endana „ro?enih“ (1992), bio sam pripremio gra?u za knjigu pod naslovom „Veležove zvijezde i legende“. Ali, ratni doga?aji su uskratili njeno pojavljivanje u javnosti. I drugi pokušaj, s naslovom „Šarmeri sa Neretve“, odmah poslije ratnog vihora, ostao je na žalost- „pucanj u prazno“, iako je sve bilo spremno za štampu, kompjuterski obra?eno… Možda sam za nekoga bio „persona non grata“, šta li, ili to nije bilo o „njihovom“ Veležu?! I,evo, ve? sam kompjuterski pripremio novu, tre?u varijantu knjige, pod radnim naslovom „Veležov ili Fudbalski spomenar“. Ho?e li biti tre?a- sre?a? Iz mog velikog i raznobojnog mozaika o „ro?enima“, gra?enog tri decenije otpali su mnogi kamen?i?i, ve?ina pod potresima od ratnih grmljavina. I zato je ovo minijaturan dio iz te gra?evine. Ali, i ovo može, bar simboli?no da do?ara Veležovo zlatno doba, njegove najve?e uspjehe, njegove slavne dane, a isto tako i da podsjeti na njegove najteže trenutke i velika iskušenja, na one ljude koji su stvarali Veležov imidž i rejting, ne samo u SFRJ nego na svim kontinentima. U knjizi ?e biti pretežno autenti?ni tekstovi objavljivani u raznim listovima i revijama, neki prije nisu ugledali svjetlo dana. Izdava? je na vidiku, ali…

Komentari (2)

1
ANTE GRANIC
Wednesday, 31. October 2012 u 08:24

Dragi moj nepoznati druze , hvala ti na ovoj prici -
posebno o Velezu !…To je tim koji je ostavio u nama ,
Hercegovcima , neizbrisive uspomene .
Evo kratke price , do koje ( vjerujem ) nisi dosao .

Mostarac TOMISLAV DUJMOVIC otisao je “priko grane”
nesto malo prije rata , jer je nekim cudom dobio priliku da
se zaposli na nekoj platformi za crpljenje nafte iz Oceana !
Sedam godina je radio , a da nije otisao na odmor !

Kad je dobio prvi dopust , stigao je i u Paris , ali – avaj ,
njegovi “platformski FR papiri” nisu tu vrijedili , a pasos izisao .
Ode on na poznatu mu adresu – po njemu u JU AMBASADU !
Kad tamo – covjek iza pulta mu kaze da on mora ici u
Ambasadu BH…da nema vise Jugoslavije i da je to sada
AMBASADA SRBIJE !…
Tomislav je zabezeknuto slusao ovu novost !

Mic po mic , pozovu i Ambasadora da vidi cudo nevidjeno -
covjeka koji nije znao da je bio rat u Jugoslaviji i da se
Juga raspala !…Ambasador se cudom cudio , slusajuci
njegovu pricu , a onda ga upita :

- BOGATI , TOMISLAVE , JE LI MOGUCE DA TI NISI ZNAO
DA JE U MOSTAR DOSLA – H.D.Z. i S.D.A. ?…

- MA KO…KO JE DOSAO U MOSTAR ?…
NEMA VEZE – KO JE DA JE…
DACE NJIMA VELEZ – PET KOMADA !…

O Tomislavu sam tada napisao pricu , jer su me zvali iz
Ambasade…da za mene imaju – mostarsku pricu !
Tako sam ga i upoznao .

Umro je u dalekom Senegalu i tamo ostavio sina , a pokopan
je u Mostaru !…Tako sam cuo… U Mostaru !

2
Dragan
Friday, 2. November 2012 u 03:02

Poštovani Vlado,
da Ti iskreno kažem nisam o?ekivao da ?e ono o meni iz Bosanske pošte
“pro?i” na cijenjeni DOVLA.NET. E, kad je ve? bilo tako, šta da Ti kažem
nego golemo hvala. A to je bila samo moja informacija namijenjena li?no
Tebi.
Ne znam da li je ovo interesantno, ove pjesme iz našeg dobrog vremena.
Tebi i Tvojima svako dobro Dragan sa rajom.

http://www.titoville.com/songs-mp3.html

UpiŔite komentar

VaÅ” komentar