Baš u pravo vrijeme dodje, a izgleda opet će jedan majstorski zapis, jedna živa bosanska slika, nestati bez riječi u dubinama bloga. Tako toplo, tako pitko, tako vjerno i životno…..bravo Grofe! Nekada davno, rekao sam da zaslužuješ da te ovako zovu. Grof.
Pročitati i razumjeti ovu malu priču, znači razumjeti naš bosanski mentalitet i život. I biti dobar čovjek. Čovjek u čijoj glavi mozak počiva u gnijezdu razuma i racija. Pa time biti odredjen prema svemu oko sebe od rodjenja. I oduvjek. Onda ti nikakve ratne priče ne trebaju. Znaš istinu, sve što treba da znaš. Jer ja sam mlinar Huso ili kovač Abdulah, svejedno.

Grofe, dugo sam odolijevao ali nakon ove, grofovski maestralne, minijature definitivno sam Tvoj obožavalac …(?) ma i kada mašiš a nećeš, – ne znaš!
(Nisam k’o Maca, meni je ovo k’o završni akord na blogovsku kakAfoniju)

Blog pratim od prvog “broja” (vise od 6 godina) i, prema mom sjecanju i ukusu, ovaj Grofov kroki ili, kako rece Neso, minijatura – spada u top 3 priloga dovla.net-a.
Grofe, vjerujem da ovo nije Vas krajnji domet, a cak i da ne-daj-boze jeste, imate se cime ponositi.
Bato Rafajlovic

@ gosp. Macanović
Ima Grof krasnu ratnu priču, ako uz imenicu rat uopće može ići pridjev krasan. Priča doduše nije sarajevska, a objavljena je davno na jednom vrbasli blogu. Bilo bi mi zadovoljstvo, a vjerujem i Vama, da ponovo ugleda svjetlo dana.
Nada Štefanac

Dragi Maca i Nešo evo i meni zamal’ zubalo ne ispade… Jok, nije od vebracije – jednostavno zaboravih zatvorit’ usta od iznenađenja kad ove stihove preletjeh. Uvijek sam si umišljao da mi ovakvi čarobnjaci stiha i riječi ne mogu promać‘; pa me malkice stid što ne znam ko je autor! Gdje se može još šta iz tog pera naći?

Ne moze se covjeku omaci ovakav uradak. Ne moze nikako. To ili je u tebi ili nije. Kad je u tebi, samo je do tebe kada ce se proliti u svom punom raskosu. Jer ovo, da vidis ove i ovakve stvari oko sebe i da u njima prepoznas zivot, treba da imas dusu. A, dusa, se ne uci .Ona se stice rodjenjem. I onda lagano razvija i nadopunjuje kroz zivot. I ne bih o onima koji su rodjeni bez duse. Njih je zbilja puno, puno. Bezdusnika. A, mi, ca,… smo i izmislili ono “kud ce mu dusa”, a zapravo, nikada je nisu ni imali.
Zato mi je ovaj grofovski zapis sa uzivanjem i mehko legao u duplju trbusnu. Tamo negdje u dnu duse. Jer se pojavio na ovoj nasoj kucnoj adresi tacno kada treba. Da nas sve lijeci. Sve nas, u dusu ranjene ljude. Koji se ovde okupljamo.
Pa sam sam sebi, ja, mali sarajevski covjek, rekao. Znam istinu, znam sve. Ja ne mogu da citam sarajevske, niti bilo koje druge ratne price. Ne mogu. Ne ide mi vise pod kozu. Koju i onako vise ne mogu otkupiti.
Jer po meni, ovo sto Grof napisa, ovo je jedina prava, zivotna, bosanska ratna prica. I ko je ne razumije, ne razumije nista u Bosni. Ni sto je bilo, ni sto ce biti. Pa ce sad neko reci, ” Jebo ti svoju skolu,..Slazem se, sta ce mlinaru ili kovacu skola. Ima dusu.

Poštovana Nado,

Urednik Vlado je upravo otvorio rubriku Sarajevske ratne priče, ali, ako je Grofova priča kako je opisujete, vjerujem da bi je Vlado objavio kao izuzetak. On se i zalaže za pozitivne ratne priče.
Pošaljite je, možda sam u pravu.

@ gosp. Dejan
Nje mi bila namjera narusavati ekskluzivnost rubrike, samo sam htjela podijeliti s vama citateljima boje i mirise jednog zbilja grofovskog pera.
Ne mogu bez dozvole autora objelodaniti adrese gdje u toplini domaceg ognjista plavim sjajem trepere njegove zvijezde i zvjezdice.
Namjera mi je zapravo potaknuti Grofa da se malo vise eksponira. Skepticna sam doduse, jer ako ga dobro kuzim, voli on to tako na zlicicu, na tanane…
Grofe pusa i oprosti na ovome.
Nada Štefanac

Sjećate li se kada u drami “Ovo malo duše” Ranka Božića, Davor Janjić kaže: “Bog je dao čovjeku ovo malo duše samo da bi ga mučio”.