Malik Kulenović: Dobrinja
Red za novine kod Malika
Kada netko povuče kamen sjećanja na ratno vrijeme u Dobrinji nastane lavina. Sjećam se prvih ratnih majskih dana 92. kada sam, što trčeći, što stopiranjem, zaobilazio prepreke na putu od Centra preko Dolac malte, pored Neđarića pa sve do Dobrinje. Nikada neću zaboraviti susret sa pijanim Srbima iz Neđarića kako s lovačkim puškama i kalašnjikovim automatima igraju kolo oko ražnja i uzvikuju prijetnje komšijama.
Vrijeme će pokazati kako ništa nije slučajno. Plinofikacijom tog dijela grada umjesto normalnih ukopa za cjevovode izgrađeni su betonski propusti 1,5 x 1,0 m što se pokazalo kao dobar i siguran rov za akcije koje su uslijedile. Vikend u Dobrinji je ostavio traga u sjećanjima. Jedne subote dok su kamioni i šleperi sa strojevima iz nekih tvornica odlazili ka Palama, a naša diva Hanka Paldum pokušavala neuspješno pobjeći s djetetom, Kikaševim avionom ( nosio sam joj kofere do rampe) rezervisti ex JNA su upali transporterima u Dobrinju. U pet minuta 150 pušaka je opkolilo zaglavljen transporter. Pregovori su trajali satima. Na kraju, zahvaljujući uvjerljivosti mladog policajca, rezervisti su napustili transporter. I danas pamtim čuđenje okupljenih oko transportera kad su uzvikivali;- Pazi, vidi ga, komšija Stevo! Vidi Ranka! Odveli su tu osmoricu rezervista i nitko do danas ne zna što se dogodilo s njima. Za odmazdu sutrašnji dan je doveo Bele orlove i pripadnike JNA koji su izvukli transporter, a Dobrinju zasuli granatama. Imao sam sreću da sam te nedjelje posljednjim gradskim autobusom izašao iz tog dijela grada koji je ostao opkoljen narednih godinu dana. Na Stupskoj petlji srpski policajci su izveli sve Srbe starije od 18. godina. Narednog dana, 17. maja 92. bio je zadnji dan kada sam mogao otići na posao na Stup.
O sudbini onih koji su ostali na Dobrinji i što su preživjeli najbolje bi mogao kazati moj kolega i brat našeg blogera Reška. Bila bi šteta tvrditi da su svi u ratu zločinci. Moramo vagati riječi kada smo spremni za optužbe. Naš kolega, serviser Boro Šešlija iz Vojkovića poginuo je kao pripadnik srpske armade. U napadu na Dobrinju, na Aerodromsko naselje našao je za potrebno da sve svoje kolege koji su se tamo zatekli upozori da na vrijeme napuste svoje stanove. Za neke malo važno, za mene puno. U miru počivaj Boro. A, rat jede svoju djecu. Moj kolega i dobar ratni prijatelj doktor Kerim Lučarević, osnivač Patriotske lige, Vojne policije, osloboditelj Dobrinje doživio je od svojih da ga u borbi za „Energopetrol“ u „Oslobođenju“ nazovu:
–Doktor, četnik!“
Novi broj magazina “Dani”
No, ono što želim reći kada se spomene Dobrinja je priča koju sam napisao slaveći svoj 45.-ti rođendan u noći kopanja rova na domak te iste Dobrinje. Bio je to 489. ratni dan, dan opsade grada, subota 07.08.93. te moje kazivanje na zidnim novinama „Leo news“- Vijesti – Vesti, Izvješća, Haberi koje sam svakodnevno ispisivao i komentirao u 9,45 na radiju Studio 99.
Dobro jutro, lave!
Noćas. Dok si iz rova na nebu tražio svoju zvijezdu, prasak tromblona je označio svečani ulazak u 45.-tu godinu života. Radost tog trenutka podijelio si sa Krticom I i Krticom II, kako kažu stari borci. Bili su to snažni stisci žuljevitih ruku. Palac u zraku na gore i tiho i odlučno:“ Kopajmo do pobjede!“ Po povratku na zborno mjesto, čestitkama su se priključili i ostali prekaljeni borci. Pjesme nije bilo, a ni pića niti ića. Bio je to trenutak kad uspomene naviru, kad miris borovine stvara utisak blizine mora. Ovo su sati i kad pravi prijatelj „nerazdvojni“ drug- trinaestogodišnjak (sin), ne misli na san. Ostaje nada da i ON na nebu traži sjaj očeve zvijezde. Nije li moguće da su im se susrele oči?! Moguće je da su pomislili u isto vrijeme jedan na drugoga. Moguće je da uz čestitke i želju da Nova godina života bude sretnija, da bude i godina ponovnog susreta.
A, dim jedne cigarete pri prelazu iz ruke u ruku kao da je ispisao u vedroj noći na nebu:
- I ovo će proći, kao i sve ostalo, Lave!.
U sjećanje na patnju ljudi koji su preživjeli ratnu Dobrinju.
utorak, 30. oktobar 2012 u 21:13
Malik,
necu da ispadne da cijepidlacim ali ako vec pises tekst potrudi se da neke (dobro poznate) cinjenice napises pravilno. Napisao si “doktor Kerim Lucarevic,…….” a istina je da on nije nikakav ljekar , vec ekonomista a nadimak mu je Doktor ( Kerim Lucarevic Doktor). Takodje nije on osloboditelj Dobrinje (nije do Dejtona nikad cijela ni bila oslobodjena) kako si napisao, vec je prvi koji se uspio probiti do Dobrinje sa dijelom svoje jedinice i u borbama koje su imali sa Niskim specijalcima (kornjace) sprijecio da je kompletnu osvoje.
Iskreno mislim da bi svoj tekst trebao objaviti pod drugacijim imenom, jer vise pises o svojim “novinama” Leo News (pogledati prilozene fotografije) nego o tragicnim zbivanjima i herojskoj borbi stanovnika tog dijela Grada, kao i STRATESKOJ vaznosti Dobrinje ,za odbranu cijelog Sarajeva, u borbama koje su se nakon toga desavale.
Pozdrav
srijeda, 31. oktobar 2012 u 00:46
@Ogi, u pravu si kada je riječ o nadimku Kerima Lučarevića. Ovdje je nastao nesporuzum zbog otipkanog malog slova “d” umjesto velikog. Tvoje objašnjenje Kerimove uloge u obrani Dobrinje je preciznije od mog navođenja da je “osloboditelj”. Svojim komentarom o potrebi drugačijeg pisanja o Dobrinji ( o herojstvu, STRATEŠKOJ važnosti…i zidnim novinama Leo News…) pokazao si površnost u čitanju zapisa. Propustio si prvu rečenicu u kojoj govorim o “sjećanjima na prve ratne dane u Dobrinji” koje sam doživio, ali i o noći u rovu na rubu Dobrinje kada sam “proslavio” rođendan. Da, to sjećanje na Dobrinju sam objavio na tim novinama i ne vidim što je to loše. Za opremu teksta nisam imao fotose Dobrinje iz tog vremena ali na ovaj način sam htio približiti to vrijeme. Interesantno je kako si zapazio neke stvari koje su manje bitne od nekih drugih činjenica: -Što je bilo sa osmoricom zarobljenih rezervista?, kakva je bila uloga u sudbini Dobrinjaca bliskih susjeda iz Neđarića…Malo si strog, ali nema veze, ne sumnjam u Tvoju dobornamjernost. Pozdrav, Vozdra…
srijeda, 26. decembar 2012 u 19:57
Ogi, mala molba; ako ti je poznat datum dolaska gospodina Kerima i njegovih boraca u Dobrinju i datum borbe sa niškim specijalcima, molim te da proslijediš. Da li ti je poznato da li je neko je u tom okršaju poginuo, ranjen ili zarobljen? Bio sam u Dobrinji od 7 maja do početka avgusta 1992., pa me zanimaju detalji koji su mi manje poznati. Unaprijed hvala.
srijeda, 26. decembar 2012 u 19:59
Stari moj druže. Mnogo volim kada napišeš nešto iz onog vremena, Ti to dobro radiš i mene uvijek u dušu pogodi poneka sličica koju opšeš. Straža u rovu, zvjezdana noć, plamene strijele obilježavajućih metaka što šaraju po nebu, romantično i smrtonosno. Sjetih se svog drugara, pogibe zadnji dan rata, šest sati prije potpisivanja primirja, rahmet mu duši, on mi reče jedne takve noći: “Ako je Sarajevo zatvor, onda je Dobrinja samica”. Je li to još kogod rekao ili napisao ne znam, ali ovo ovako zapamtih.
Drži se Kula, neka piše ko šta hoće, Ti si se borio za ovaj grad , kakav je da je, muški, pošteno, i možeš biti ponosan na sebe. Volio bih Te negdje sresti stari moj. Ako kadgod onaj kangasijero Jan bahne u Šeher, eto nas u Split na viđenje i čašu vina.
S.F. S.N. Šerkan
srijeda, 26. decembar 2012 u 22:19
Čuj čašu…Kašetu, demijanu, cisternu, konobu, ma…
četvrtak, 27. decembar 2012 u 12:36
@berane, jančiću kako zovem sina istoga imena, nijesam te bogumi razumio. Uz najveći trud ne prepoznah ove riječi u gornjem tekstu, a ako ih ima u ranijim u njima ništa ne vidim loše.
Znaš, nisu svi toliko pametni da iz tvojih dubokih misli izvuku sukus i tu dubinu bosanskog duha. Nekad je dobro nacrtati ili baciti u bliži kut da bi se razumjelo.
No, Tebi, Vladi, posebno Šerkanu, & svim ostalim dragim blogeri/ca/ma te Vašim obiteljima želim u Novoj 2013. u srcu više Bosne (mislim na BiH), posjeta Gradu & druženja s najmilijima.
Zdravi & veseli b/p/ili!
Vaš,
Malik – Kula 13.
četvrtak, 27. decembar 2012 u 18:02
Vozdra Mili,
Kako vjerovatno znaš Armija BIH je nakon izlaska vojske iz kasarne “Viktor Bubanj” držala cijelo Mojmilo brdo, izuzev najnizeg dijela tačno prekoputa Dobrinje 3 poznatog kao “Rezervoar”, koji je blokirao Lukavicku cestu i tako drzao Dobrinju pod posebnom opsadom. Oni nikad nisu imali “prolaz” iz Lukavice prema Aerodromu ili Nedzaricima, već su koristili Kasindolsku iz pravca Ilidže. Napad na “Rezervoar” je poceo 7.6.92 i borbe su bile 3-4 dana. “Doktorove” jedinice iz “Studentskih” na Bjelavama su usle negdje 18.6. a poslije je i Kemo A. doveo dio “Vikicevih” i usle su jos neke jedinice. Nije to bio veliki broj ljudi negdje oko 50 ali su bili “specijalci” i imali dosta protivoklopnog naoruzanja. Najveci broj nasih boraca su bili “lokalni” sa Ismetom Hadzicem, Atom,… . Četnici su bili pošli iz pravca Aerodromkog naselja (uz Kasindolsku) i pravca Dobrinje 5 i htjeli su ovaj put zauzeti cijelu Dobrinju, cime bi onda spojili Lukavicu preko Nedzarica sa Ilidzom, nas otjerali iz blizine “piste”, preko koje su kasnije nasi trčeci prenosili ono malo protivoklopnog sto smo imali, vjerovatno bi pala i Stupska petlja i mi bi kilometrima bili daleko od Butmira i Hrasnice. Šaljem ti i mapu položaja i linija razdvajanja.
Bio je i pokušaj naših da se preko Milinkladske izadje na Ozrensku (iznad Hrasnog) takozvana Mala Vraca, odakle bi se onda kontrolisala cesta (zaboravio sam kako se zove) koja sa Vraca vodi u Lukavicu, a Ozrenska vodi i na Mojmilo brdo. Tada bi Armija BiH onda imala povezanu liniju od Hrasna do Dobrinje na Mojmilo brdu (tacno iznad “Čićine” kasarne i sa “Seljom” “na dlanu”. Neznam sto su se “morali” vratiti na “početne” položaje kad su vec bili na Ozrenskoj….
četvrtak, 27. decembar 2012 u 19:13
Šta li je ovdje duboko? Šerkan pitarski stisnuto zove samo na čašu a ja predlažem alternativne, da kažemo, količine… Nego, hvala na čestitkama ( što i Vama želim), ja ću ipak ostati na pivu… Lakše je za razumjeti (pivkan ,klipača, gajba,…)